Zdravka Mila Marijanović (djevojački Markotić, Mostar, 15. studenoga 1948.) osnovnu i srednju školu završila je u rodnom gradu, a Medicinski fakultet i specijalizaciju iz radiologije u Sarajevu. Edukaciju iz UZV dijagnostike završila je u Sarajevu i Zagrebu, a gradu na Neretvi i njegovim ljudima posvetila je cijeli svoj radni vijek. Na mnogim kongresima iz područja radiološke dijagnostike sudjelovala je sa stručnim izlaganjima i radovima (s posebnim osvrtom na tumor dojke), koje je struka odavno prepoznala.
Godine 2005. izabrana je za najuspješniju ženu grada Mostara iz područja medicine. Sudjelovala je 2008. na poslijediplomskom tečaju za usavršavanje liječnika iz područja UZV dojke, a 2009. dobila je priznanje za rad u zdravstvu i na polju zdravstvene edukacije.
Prve pjesme počela je pisati u osnovnoj školi i objavljivati u dječjim časopisima, a tijekom srednjoškolskih dana nagrađena je za priču na jednom od natječaja koje je raspisivao Grad Mostar.
Inspirirana svojim unucima, počela je pisati i za djecu i mlade. Svoje radove objavila je u književno-poučnom časopisu za mlade Cvitak i časopisu za kulturu, znanost i društvena pitanja Motrišta.
Objavila je knjige: Gnijezdo ljubavi (Ogranak Matice hrvatske u Čitluku, 2020.), Cvjetna priča (Lijepa riječ, Tuzla, 2020.), Doktorica baka i unuk Roko (Zdravo društvo, Mostar, 2021.) i Biseri života (Ogranak Matice hrvatske u Čitluku, 2022.)
Dobitnica je književne nagrade Krešimir Šego za 2021. godinu, koja se dodjeljuje najuspješnijim autorima – piscima za mlade u oblasti poezije, kratke priče i igrokaza za mlade.