U nakladi Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne i u sunakladi imotskoga ogranka Matrice hrvatske tiskana je šesnaesta knjiga Ivana Bitange Šujana – Kuća na putu, koja je ukrašena slikama Anđelke Hrkać. Knjiga će jesenas biti predstavljena javnosti.
U svoj ovoj svakodnevnoj životnoj strci i zbrci, pojedinim ljudima bude istinsko zadovoljstvo, opuštanje i svojevrsna terapija ugrabiti trenutak i prošetati vrtovima lijepe poezije. Otvori ti oči, podraga dušu, ražari srce, odvede te u skrivene dubine i nedogledne visine, pokaže, ukaže, utješi, opomene, potakne i čuva. Da, kažu da je dobra poezija najvjernija slika duha i odraz određenog razdoblja u svevremenu življenja te najbolja i najustrajnija čuvarica baš svega. I zašto se onda čuditi novoj zbirci Ivana Bitange Šujana? Je, već je šesnaesta. I neka je, jer i ova dolazi kao pravi blagoslov i blagodat. Poetski slikar vremena, slikar krajobraza, slikar ovozemaljskog i onostranog, slikar događanja, odnosa, karaktera, nevolja i pošasti, ljubavi i radosti – zapisuje u popratnom slovu Petar Majić.
Zbirka poezije KUĆA NA PUTU sa 77 pjesama u svojoj sadržajnosti nosi pet podnaslova: Vrata u kamenu, Tamjan, Tjeralica, Drhtaj i Pjesmarenje. Svaki od njih zaustavlja pjesničkom riječju koja je više od lirskog izričaja, koja svojom naracijom približava čitatelju vrijeme, uvijek za pjesnika Bitangu izazov za oživljavanje sjećanja na djetinjstvo, na sva vrata u kamenu koja se nisu uvijek ključala, na miris tamjana koji duše odvodi do spiritualnih visina, na zemlju na kojoj zadrhti, tek što je dotakne, na mrtve i žive koji su svjedokom jednog tegobnog vremena koji je u sebi istodobno nosio i teret bremena, i radost življenja s pjesmom u zajedništvu s ovozemaljskim i nebeskim Čovjekom. U svemu je izlivena Bitangina ljubav koja neprestano raste. Pjesnik Ivan nošen je cestom mira. U svom toku, ona ne završava ni u jednom ovozemaljskom ušću. Njegov put vodi ga zvjezdanom nebu u kojem će trajno „žuboriti i teći“ – ističe u pogovoru Mara Pezo. Pročitajmo tri pjesme iz zbirke:
JESENJI ZAPIS IZ KONABE
pozbijan drop
vriju sićanja
DIDOVA KONABA
ništo je sigurno važno
striženova vrata drži pod ključon
svaki put kad izađe
riči mu posrću u smij
srce ko bukara
dočepat se tog čarobnog ključa
san je svakog grišnika
ponekad did i sam otvori vrata
kad anđeo vedrine sleti na bačvu
unda ulaze i izlaze
svi mrtvi i živi
bude dernek
o didu pak sve najbolje
samo da je razgodio malo bolje
ISUSOV MOBITEL
tvoj broj
malo je reći – savršen stroj
užaren od poziva
memorirani svi živući
čak i poneki broj mrtvih
njemu nije nemoguće
dobiti bilo koga
makar se raspadljivim očima čini
da ponekad uzalud zove
ne gasi mobitel
dostupan od početka do završetka
prije svega onima u potrebi
samo on zna
koliko ostane nedovršenih poslova
neizgovorenih riječi
pred licem privida da sve je rečeno
i ponavljanje nema smisla
u najvećoj pustoši savršen mu signal
puni se
izričito i samo bezgraničnom ljubavlju
Bože
ma gdje zaturih taj broj