Lujo Medvidović (Lokvičići, 17. listopada 1950. – Osijek, 4. siječnja 2013.) gimnaziju i Pravni fakultet završio je u Splitu, a pravne znanosti magistrirao na Pravnom fakultetu u Osijeku, gdje je živio i radio u odvjetništvu.
Bio je članom je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne.
Uvršten je u više antologija.
Objavio je knjige pjesama Pjesme (Privlaka, 1983.), Nesnivana java (Privlaka, 1984.), Bezimena s Drave (dva izdanja, Čepin, 1986.), Pehar ljubavi (Čepin, 1988.), Sretno sunce (Osijek, 1989.), Biserna lipa – Sveti čuvar sudbine (Osijek, 1993.), Bolni Baranjski antibarbarus (ogledi, Osijek, 1994.), Svjetlost maslačka (Osijek, 1995.), Okopnit će snjegovi što još nisu pali (Osijek, audiokaseta recitala pjesama 1995., drugo izdanje CD, 1999.), Hrvatska sonetom (Osijek, 1996.), Zatočenik riječi na sonetnoj stazi (Vinkovci, 1997.), Vukovarski križ (Vinkovci, dva izdanja 1998., treće 1999.), Miris tamarisa (Osijek, 1999.), Šutim svoju muku (Osijek, 2000.), Lokvičke bure i mirisi (Osijek-Lokvičići, 2000.), Bosutanje života (Vinkovci, 2000.) i Radost raskovanih ruku – Vijenac sonetnih vijenaca (Osijek, 2001.).