Vlatko Majić (Vitina kod Ljubuškoga, 1956.), profesor je i književnik. Radio je u osnovnim i srednjim školama kao profesor hrvatskoga jezika i književnosti u Zagrebu, Zadru i Pagu, završio je i knjižničarstvo, a bio je i ravnatelj Gradske knjižnice u Pagu.
Piše poeziju, prozu, igrokaze i književnokritičke tekstove. Objavljivao je u mnogim književnim listovima i časopisima. Pjesme su mu prevođene na talijanski, engleski, njemački, francuski i slovenski jezik.
Više puta je nagrađivan za poeziju i prozu, te je zastupljen u čitankama i antologijama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.
Član je Matice hrvatske (predsjednik je Ogranka Matice hrvatske u Pagu) , Udruge dragovoljaca domovinskog rata, bio potpredsjednik Društva hrvatskih književnika u Mostaru. Od 1989. godine član je Društva hrvatskih književnika u Zagrebu, a sada je predsjednik Ogranka u Zadru.
BIBLIOGRAFIJA
- Glazba češlja, pjesme, Svjetlost, Sarajevo, 1982.,republička nagrada na Trebinjskim večerima poezije, 1982.
- Pjevač pod zemljom, pjesme, RKND, Rijeka, 1987.,godišnja nagrada RKND
- Kairos, pjesme, Školske novine, Zagreb, 1989.
- Jezičak, pjesme, RKND, Rijeka, 1991.
- Najviše je plave boje, pjesme za djecu, Naša djeca, Zagreb, 1992.
- Kad srce brodi/Che navighi il cuore, pjesn.-graf. mapa s ak. slikarom Josipom Martinkom, Zagreb, 1992., nagrada Alpe-Adria, Treviso, 1993.
- Vrijeme soli, pjesme/proza, Ognjište, Senj, 1996.
- Krila nad vodom, pjesme, Gradska knjižnica, Zadar, 2006.
- Kad srce brodi/Che navighi il cuore, pjesn.-graf. mapa, prepjev na tal. jezik Joja Ricov, 2. izmijenjeno izdanje, Znanstvena knjižnica, Zadar, 2017.
- Obeščašćivač, kaočasopis, Ogranak Matice hrvatske u Pagu; Znanstvena knjižnica, Zadar, 2017.
- Vinožito, pjesme, Das Wort, Slavonski Brod; DHK HB, Mostar, 2020.
IZBOR IZ DJELA
Divlja loza
zatraži mudriju riječ
od ove koju si ostavio
ovdje gdje si razbijen
u komadiće vlažne i blijede
ne iskaj sunca iznad mjere
u tebi je ipak
njegov hod po kamenju
ti si dovršena klačina
velika kamenica s brabonjcima
preslikana modrina odozgo
nema više žerave
odletješe pitome zebe
ni prelca na murvi
ruke si spustio
iz tebe raste divlja loza
usahla je zora
nema duhaništa
po tebi je pao smokvin list
riječ tvoju čekam
iako sam ovdje
razbijen poput tebe
u komadiće vlažne i blijede
Vjetar za ostriženu ovcu
s visina u nizinu
nadire vrijeme umotano u kostrijet
na ovom proplanku nedalek mora
zažari se hrast ošinut silinom jutra
kroz rosu koračaju hodočasnici
u svoju pletivu toplinu
ruku pruženih k brdu
u svevremenost ovoga kamena
među gorama
u dušu djece
oko križeva
među lozama
na dlanovima
u molitvama žena
kroz riječi ovih ljudi
kad sazrije suton
s večeri tek
popadaju naslage od tuđih jezika
okoštaju ruke zvijezdama
ostaje se sam
s moćnim vjetrićem
što blaži prsa nepognutima
na ovoj ledini samo struji vjetar
za ostriženu ovčicu božju
Zvonici
kao mrlje iz tame
niče pejzaž sa zvonikom
jednog kandinskog
i vitki zvuci su slova za nas
plamen bi zamro da vas sruše
nikada i nikada
narančasti oblaci u sumračju
ukazuju na prazan obzor
na tu rupu u duši
dok oko kopka
azurni oslonac u mraku
u toj gorčini gordoj
tek molitva se čuje
srušeni zvonik pada
i nestaje poput bora
zvono slano klizi
u muklu raspuknutost
suze u prašini
kao svijetle točke
zvonici zasjaje
u toj noći
europskoj
sveobuhvatnoj
zvonici
uspravni
naši
Mala bijela čaplja
iz minskog polja
mala bijela čaplja
polijeće suncu
skamenjena sol
na srušenom zvoniku
krici galeba
prognane pčele
iznad ocvale trešnje
drhture s djecom
tišina zvecka
mjesečina se igra
repom pauna
tutnje granate
samo procvala maslina
šapuće proljeću
iz minskog polja
mala bijela čaplja
polijeće suncu
Grad
odviše razaran naš grad
diže svoja jedra razapeta
i sunce prošlost toči sad
u stope kamenog cvijeta
s mora tek lagane struje
noseć šumor blizih vidika
kao harfe i orgulje bruje
sa zvucima starih zvonika
iz daljine šapuću planine
tu je bašćina i srce i um
neka milosna duga s visine
čuva naš grad i mare nostrum
GRIVNA
(odlomak iz priče)
Kako znati gdje spava krška ljepotica?! Jarebica kamenjarka u krškim podvelebitskim predjelima danju boravi na liticama, oko visokih stijena, na rubovima provalija ili kanjona.Tu se skriva, a noću nikad ne spava. Za čovjeka je nepristupačna. Grivna je naš „krški barometar“, ponaša se kao kazaljka na njemu. Ako tlak zraka raste, ljepše je i stabilnije vrijeme, onda boravi na višim predjelima i prilično je mirna. Za vrijeme niskog tlaka zraka i oborina boravi niže u gustoj makiji ili šumovitijem dijelu staništa. Tada je ona nemirna – tumačio je u reportaži naših dnevnih novina iskusni lovac Jure.
– Nevjerojatno! – iščuđavao se Toni i pokazivao istrgnuti list iz novina kojeg je upravo donio iz čitaonice umirovljenika.
– Dide, pa to je ona od jučer što je kod nas uletjela u predsoblje – oduševljeno će Iva.
– Nju je sigurno ovamo najurio sokol, pa se skrasila u granama smokve i jedva se spasila uletjevši kroz prozor. Inače, nema ih po paškom kamenjaru puno – objašnjavao je.
– Tako je bila mirna i pitoma da smo u prvi tren pomislili da je golub. Slikali smo je, a tata i ja smo je zatim pustili. Kako je samo silovito poletjela prema sjevernom kraju, slobodna i osnažena novim naletom vjetra …
… Starinski bijeli štednjak je čudnovato cvilio i pucketao te sasvim dobro grijao.
– Boljeg pršuta neeš naći od Šiminog, to je uvik bilo i tako će i bit! – hvalio ga je, ali i pomalo prepredeno podbadao, sin mu Joso.
– Što je, je! – ozbiljno se složio Šime.
– Mogla bi mater i pola ispeć dok mi malo prigrizemo – dobaci Joso i odjednom svi prasnuše u smijeh. Gosti su se pogledavali i znatiželjno čekali kraj smjehobuke da se pak odgonetnu ove neodgonetnute tajne.
– Samo da ne bude ko što je bilo s Talijanom! – dometnuo je četrnaestogodišnji sin im Tin. Ultima, ultima! – dodala je Jelena i opet se svi gromoglasno nasmijali.
Joso je ispričao kako je brat Pere prošle godine došao iz Rima s jednim prijateljem. Mater je rezala pršut i sir, a oni su već počeli jesti vruće polovice krumpira. Talijan je navalio na pole, a išle su mu u slast, ne sluteći da uskoro stižu sir i pršut kao sjajna dopuna, a kad je ostala ona posljednja, druge je velikodušno pozivao da uzmu:
– Ultima! Ultima!
– Kad mu je Pere priveja, jadni se Talijan vata za glavu, a istom se buba po drobu, jer više nije moga nanki usta otvorit – otkrivala je baba najvažniji dio priče.
– Majko Bogova, čudnog kumpiraša! E dobar mu taj prijatelj, lako bi ga bilo držat na rani. Taj je za našu kuću! – zaključio je djed Šime.
– A potli smo ga zvali da iđe s nami u brdo na jarebice, a nije se moga maknut – prisjećao se Joso, opisujući uske strme staze kuda se sve mora proći da se dođe bar blizu ovih opreznih gorskih ptica.
– Bude ih i pedeset između kamenja kada pasu, a ne vidiš ni jednu – dometnuo je Šime. – Ja sam bija trijesipet godina cestar, sve dok nisu došli srbočetnici i zapucali, vrag in sriću odnija i daleko in bila kuća! Ubili su mi brata i ženu mu, gorika ispod Marunovi kuća, nisu mogli uteć. Nastrada je i did od onog malog što dobro igra nogomet, bija je i on cestar. A svi smo prija živili ovdi pod planinom, di je sada veliki tunel. Gorika je Frane Jozip u ono vrime sagradija, osim ceste, onu lipu crkvu još 1832. godine, piše na njoj.
– A gori san vas rodila svi osmero, a dvoje mi umrlo – baba pogleda u Josu i tiho uzdahnu …
… – Jučer sam mu donija spizu iz grada, uvik se žali da je ovdi u selu skupo i nema svega šta mu triba, a da potroši za ništa trista-četiristo kuna – pričao je Joso Ivanu dok su se ostali, raspričano i sporo, spremali za ispraćaj i polazak gostiju.
– A svi uvik trčimo u te velike tržne centre, misleći kako je tamo jeftijije, a na isto mu dođe! – dometnuo je Ivan, skoro za sebe i nekako više poslovično.
– Evo, sve sam ti donija šta si reka i šta je tribalo – nastavljao je Joso – Tute ti je račun i sve te dođe osamstočetrdeset kuna. Kad san mu reka iznos, on se diže s katride i nenadno zagalami rastegnuvši: – Osam stotina! Aa?
Mater skoči na noge i stade kao vojnik, jer čuje po glasu da nešto ne valje i da se neke čudne stvari zbivaju, a stari opet ponovi: – Osam stotina!
Nisan zna – nastavljao je – ili bi se smija ili istrča iz kuće, kako se to samo brzo zbilo. Jelena je počela nešto objašnjavati kako je tu i prašak za pranje i paket mlika i sve drugo. Zaludu je. Ali – osam stotina! – smijao se Joso.
Kako je osjetio da nešto vrlo važno govore, Šime im se pridružio. Ivan je podrobno ispričao o jučerašnjem neobičnom događaju s jarebicom i pokazao današnju novinsku reportažu. Tekst kao po narudži. Ispada kao kakav raritet. A nije! Grivna je tu udomaćena, pravremenska.
– Vidi, to je kamenjarka, jarebica … – nije se mogao suzdržati Šime, pokazujući je prstom. Promislio je Ivan da će ga novine zacijelo zanimati pa mu ih je i ostavio neka pročita. Šime je zadovoljno treskao glavom i žmirio da štogod odmah poveže i komentira.
Na odlasku, poslije svih pozdravljanja s kumovima, Ivan je još jednom mahnuo djedu Šimi i dobacio mu neka se i dalje dobro drži.
– E, kad bi moga bolje, di bi dospija! Ova će nas sve nadživit! – uvjerljivo je pokazivao starac dugačkom žilavom rukom po novini.
Nad Maslenicom je lebdio suton, a u daljini prema otocima još uvijek se žarila velika rumena kugla s crvenkastim oblačićima. Znalo se da će sutra biti vedar dan.
Proljetna dragost
Josip Prudeus, Poslana u vjetar, Detecta, Zagreb, 2008.
Prošetati prisjećanjima nezrela krajolika s konjima na obzoru, zrelih žarkih zora ravnice i prezrela mirisa mora što je zavazda u nama – i to sve ukletom ljepotom riječi, pun drage blagosti i sit krjeposnih mirisa djetinjstva – može samo bor, samo bol, samo san pjesnika Josipa Prudeusa. U ovoj zbirci poslanih i neposlanih pisama, dovršenih i prekinutih meditacija, sažetih i razigranih stihova te toplih životnih zapisa – daruje nam se pjesnik i otkriva nam svjetlost onog našeg svijeta kojega ponovo trebamo. Obiljem slika zavičajnog krajolika i reskim metaforama mora vješto uzburka slavonske ravni i prospe sve mirise staza mladosti, a potom poput monaha s blagošću bademova ulja zašuti pred suton, ispunjen morem. Ovo je veliki mozaik iz kojega se ne da lako izaći i strastveni labirint u kojemu neprestano iščekujemo novu zamku i nadu iščaranu igrom.
Pjesnik gradi neobičnu zbirku najsenzibilnijim dijelom sebe, trošeći se
u prelijevanju iz kratkih jezgrovitih stihova u krugove bogatih asocijacija.
Zasipa nas prštavim slikama juga, ponese u skrovite majčine riječi, pusti na nas
ruže i jorgovane, prijeti konjima u propnju, sanja i moli u tišini hrama, ali uvijek smjerom vjetra pušta neka nas nosi Riječ kojoj se utječemo i vjerujemo.
Bilježi bilje i žilje mediterana ( otočni med i istarski teran osvaja sva čula ), daruje se djeci nadarenoj u radionicama poučavajući da je samo dobro uvijek veliko i poigrava se garavim očima klauna noseći svima samo sunce na dlanu.
Majstor igre riječi stalno gradi nešto posve drugo. Nudi nam kreaciju,
uvlači nas u komičnost svakodnevnog življenja, ukazuje na apsurd ljudske pohote za materijalnim, negira ozbiljnost velikih i konstantno nas uvjerava da je ( i da smo ) djeca! Zaljubljen i zaluđen igrač života oko sebe stalno vidi nestajanje, gubitak i bol.
Pjesnik voli svoju zemlju i svoje ratom prognane ljude pronalazi i diže u prisjećanjima. Daje im novu snagu i budi ljubav zemlje u njima. Toliko nas iznenadi i zateče u tome da vjerujemo kako je zapravo ovo naš život. Složih se istom s tom pjesnikovom prenježnom konstatacijom: moja mati nikada nije pjevala a toliko je na pjesmu sličila!
Čitave pregršti haiku bisera prosuše se pred nama, u naramcima jezičnog bogatstva prelama se pjesnikova delta u nama i toplinom razlijeva
se tanana ljepota kroz nas. Stojimo razapeti između nas i neba. Mi maleni u Velikom. Ova knjiga je blaženi povjetarac nakon burne plovidbe. More i ravni. Moreplovi. More plovi. Nebozori. Nebo zori. Vjetroslani.
Vjetrom slani. Dvorac i tvorac. Kost i gost. Mljet i Sljeme. Skladba i svadba riječi. Novigrad i Novalja. Tinovo vino i noćni vlakovi. Paške večeri i zagrebačka jutra. Glagoljica i kukuruzi. Očeve oči i majčin glas. Šuma i jutro. Vojna i molitva. Proljeće i dijete. Dočetak i početak. Sve u svemu. Svakako pristajem da me ova zbirka dragosti, poslana u vjetar, perom vrsnog pjesnika prizemni i ukotvi u predjele ljudske, prijateljske:
Miris mirte, nar u cvatu, / rascvali se oleandri. / More biba puni mjesec. / Stol za dvoje na verandi.
Pjesmohod ove nadasve jezično bogate zbirke prolazi i vodi nas u pročišćene predjele, među stabla raznolikosti, u žitnice prpošnosti, kroz čarolije strastvenih ushita, niz strmine ljudskih padova, sve do uzdizanja pogleda na prašnjavom raskrižju, na križ.
Katkad škrt i opor u kraćem izričaju, pjesnik dira i potresa ona lirska mjesta gdje se ostaje bez daha. Naprosto, složeno u višeznačnosti postaje jednostavno lijepo i jedino. Dar i uzdarje.
Stoga, rado izdvajam ovu zbirku pjesmotvora Josipa Prudeusa, književnika i poučavatelja, istinskog djecoljupca bez ostatka, radujući se ovakvom poslanju i pitomom vjetru dragosti u svakoj novoj proljetnoj šetnji.
Doista – ako je Riječ postala, postoji i Ljepota.
ODJECI
„Glazba češlja“ je cjelovit i kompaktan rukopis iza kojeg stoji pjesnik koji neosporno ima dara i koji bi mogao svoju prisutnost u poeziji potvrditi još značajnijim ostvarenjima.
Željko Ivanković, 1980.
Kod Majića mi se posebno dopada crni humor koji, eto paradoksa, nije dovoljno mračan, i koji čak djeluje veselo. On posjeduje lijep dar za jezične igre i vrcave slike. Na jedan otmjen način zna naći mjeru ovom kombiniranju tako da ove pjesme djeluju jedinstveno i stameno.
Branko Čučak, 1982.
Zbirka poezije „Pjevač pod zemljom“ nagrađena je zbog stilski ujednačenog, moderno strukturiranog, tematski suvremenog književnog izraza. To je refleksivna poezija bogata metaforama i motivima egzistencijalnog značenja.
Nikola Kraljić, Ljubo Pavešić i Branka Stupar, 1987.
Nova pjesnička zbirka Vlatka Majića „Pjevač pod zemljom“ nosi, dakle mnoge odlike modernih sadašnjih traganja i iznalaženja u pjesničkom izrazu. Majić je kultiviran i naučen stvaralac, uz podosta inspirativnog i emocionalnog humusa. Mahom refleksivan pjesnik, sklon utisku, metaforičan do krajnjih granica, a često njegovi motivi punjeni su egzistencijalnim nabojem i produbljenim značenjem.
Vladimir Pavić, 1987.
Zbirka „Kairos“ jest konstrukcija jednog unutarnjeg vremena stvari o kojima autor govori, njihovog unutarnjega sata koji otkucava drukčije vrijeme od onoga u kojem se pojavno nalaze. Majić nastoji biranim sklopovima slika i pojmovnom metaforikom realizirati kroz pjesmu jedinstven i cjelovit simbol stvarnosti koji zrači metafizičkim smislom i hoće se predstaviti kao zrcalo bitnosti s onu stranu pojavnoga.
Neven Jurica, 1989.
Vlatkova je poezija fetiš. Previše je nepogrešiva, nalik gangliji u živčevlju. Po toj čistoći i dosljednosti u odricanju od svake igre koja istodobno nije neigra, ali i odustajanju od svakog javljanja za riječ ako ta riječ nije i glazba, Vlatku Majiću nema premca u suvremenoj mlađoj hrvatskoj pjesničkoj produkciji.
Svevlad Slamnig, 1989.
Majić svakako jest zasebna i dostatno izgrađena pjesnička ličnost; on još njeguje poetski „pjev u akordima“ – istodobno u nekoliko milozvučnih žica. Naglašeno ironičan uglavnom ondje gdje podrugivanju imade mjesta, na izvoran i šarmantan, mjestimice čak duhovit način pokazuje zaludnost našega eshatološkog traganja za ljepotom i smislom kao apsolutima.
Boris Domagoj Biletić, 1990.
Vlatko Majić je izrazito pjesnik konciznih i lapidarnih stihova, u zavičajnim i univerzalnim preokupacijama, teži čistoti izraza i ogoljeloj formi pjesme u zbirci „Najviše je plave boje“ namijenjenoj djeci, ali i drugima.
Vladimir Pavić, 1991.
Autor poetsko-grafičke mape „Kad srce brodi / Che navighi il cuore“ istančanim potezima ocrtava svoj hunc et hodie. U nisku stihova poput mozaičnosti haikua. Odvojen od objekta, nasuprot slike. A slika s pojedinim skicama ne zaglušuje svemir. Zanimanje Majića nije pak na rubu odnjegovanog krajolika: primorski krajolik par excellence, s povremenim ulascima u dubinu otoka, prikazuje osobnu i ljudsku povijest, naizmjence pjesnika i prostora. Otok je, dakle, signum, početna točka, ali i ponovni dolazak: uvir/umir lutanja.
U ovoj mediteranskoj klimi, prepoznatljivo dalmatinskoj, nisu stigmatizirani samo bura, jugo, galebovi i magarci, ne samo iz krša istočne obale Jadranskog mora, nego i iz oskoruše, janjčića i sira / ukusan poznati paški sir – nepogrješiv! / jedri, plovi protiv vjetra, leti umom i srcem taj autentični pjesnik, hercegovačkog podneblja, hrvatski ukorijenjen, u očajničkoj trci žudi svoju hrid da se skloni – silno otrgnut! – prosuđujući u praznini svoju sudbinu ahasversku.
Joja Ricov, 1993.
„Vrijeme soli“ je prva Majićeva knjiga proza. U njoj se, kao u svakoj dobroj prozi, uočava jasan i odnjegovan poetski senzibilitet. Izričaj je poetski strogo reduciran i funkcionalan, brižno brušen, poput kristalne vaze nakojoj ne smije biti ni jedna šara previše i ni jedna šara premalo. Mnoge od ovih crtica nemaju klasičnu strukturu priče, pa ih je teško nazvati pričom, a mnoge to zasigurno i nisu. To su naprosto poetski zapisi određenih promišljanja, fragmenti sjećanja i pečati duhovnog ozračja što su ostali nakon prosanjanih ili nedosanjanih trenutaka. Ova knjiga je svojevrsni kolaž različitih spoznajnih i doživljajnih refleksa.
Milan Krmpotić, 1996.
Vokabular, arsenal riječi kojima operira Majić dosta je bogat i biran. Njegov rječnik je znatno bogatiji nego u većine suvremenih hrvatskih pjesnika. To Majić može zahvaliti vrlo solidnom literarnom obrazovanju, svojim prebivanjem u više različitih sredina, ali one najbitnije, najvažnije, gotovo isključivo svoje riječi ponio je sa sobom od kuće kao što se ponese tuga pri odlasku. Te moćne riječi izgledaju mi kao čvorišta, kao rebra, kao kosti koje Majićevu poeziju drže uspravnom i dobro pripetom za istine, naravno one pjesničke, koje nam želi priopćiti.
Miljenko Mandžo, 1998.
Majić ne pjeva ladanjske slike svijeta i krajolika u koje naseljava vlastito postojanje, on ga, taj svijet, identificira najsenzibilnijim dijelom sebe po njegovim najgrubljim bridovima, crtama, kvalifikativima, šiljicima… A tada taj svijet nije nimalo blag i mek u dodiru s čulima, bilo da su ona krvave jagodice čula dodira ili nešto «apstraktnija i sofisticiranija» čula vida, okusa, mirisa. Da, točno, svijet nije jednoznačan, ali ni pjesnički senzori također nisu i ne moraju biti podešeni na najširu skalu prijemljivosti. Ona koju je Majić odabrao u ovoj knjizi, ona koja je zapravo njega odabrala i ne samo u ovoj knjizi, koja je njegova pjesnička gama, posve se prirodno okončava njegovim haiku pjesničkim skladbama u ciklusu Otoci. Oni su, ti haikui, svaki od njih, mali kozmos Majićeva pjeva, ekstrakt njegove poetike: spomenik jeziku i metafori koji su ga učinili osobenom, prepoznatljivom pojavom u novijemu hrvatskome pjesništvu.
Željko Ivanković, 2006.
Vodilja pjesnikova je svjetlost nad čelom. On sam ju ne vidi, ali jasno osjeća nazočnost. Ona je plamen koji opominje, ona je zvijezda koja obećava. U toj zvijezdi je pjesnik čija je sudbina upisana u hrvatsku književnost, u modernistički pristup: niti arkadijski, niti urbani; nego filozofsko-iskustveni i lucidno usmjeren u budućnost. Odlučan koliko treba, metaforičan koliko treba, Majić je pjesnik čvrste strukture, raskošnog talenta, zbijenosti stiha, jednostavno: racionalan onoliko koliko treba u izrazu koji je njegov.
Fabijan Lovrić, 2006.
Vlatko Majić je u svojim pjesmama povezao dva slična kraja: Hercegovinu i Pag. Zemlja škrta, mnogo bure i mnogo sunca njihove su sržne oznake. Tu obitava naročita vrsta ljudi koju krasi odvažnost i mudrost. Ali, koji to kraj ne bi želio takve ljude? Oni su opća čežnja, recimo to tako. Majićeva zavičajnost ustvari je govor o općem u svakome od nas.
Miljenko Stojić, 2006.
Autor zbirke „Krila nad vodom“ služi se parabolama, poetsko-proznim oblicima pa i dužim proznim zapisima. Osmijeh nezrela doba. Stil mu je, kao što se može naslutiti, duboko simboličan, pjesničke slike zgusnute, a metafore smione. Tako pjeva Vlatko Majić. Tako pjeva baštinik hercegovačkoga krša i otočke uronjenosti u univerzum.
Grga Rupčić, 2007.
Majić je pjesnik koji se stalno u svojoj poeziji vrti između čuda poezije i čuda stvarnosti. Ono što mu izmiče u njegovoj stvarnosti, u njegovom svakodnevnom iskustvu on to pokušava nadometnuti poezijom. Što se dogodi? On ljepotom poezije, ljepotom riječi, ljepotom ritma stvori taj neki novi svijet i u onom trenutku kada ga je stvorio on ga s druge strane ruši i vraća postavljajući mu neka druga pitanja. On želi doći do neke svoje stvarne zemlje, on želi uputiti svoju poeziju nekim stvarnim ljudima, imenima, on se želi vratiti u vlastito djetinjstvo, on se želi truditi biti kao dijete. Njegova poezija je vrteška između pamćenja i stvarnosti, vrteška između djetinjstva i jezika kojim on sad govori. Riječ je o poeziji koja je vrlo duboka i koja ponajviše govori o sebi.
Miroslav Mićanović, 2007.
Kao zavičaj. Kao neretvanska polja. Kao Pag. Sve je: kaočasopis! Hvala što ste me počastili svojom nedavno objavljenom knjigom „Obeščašćivač“ koju ovih dana držim u rukama. Osim neobičnog i intrigantnog naslova jako me se dojmila i naslovnica sa čuvarkućom koja je krasna simbolika preživljavanja u skoro nemogućim uvjetima. Potrebna nam je snaga zavičaja. Itekakvog! S time ste nas, naravno dobro promišljeno, uveli u Vašu šaroliku priču različitih izričaja – pjesme i proza. Napisali ste: „Postali smo naprosto obeščašćivači. Svega, pa i jezika…Jezik je tu…“. Da. jezik je tu i bez obzira što mu činili, namjerno i nenamjerno, on će preživjeti kao i biljka na kamenu.
Višnja Modrić, 2017.
Ovim sadržajno neuobičajenim, jezično razigranim i nadasve osebujnim žanrovski heterogeno-asocijativnim ekspresijama – kao na neki način, poeto-ljetopisnim diarijem kojim plijeni u ovoj knjizi “Obeščašćivač”, Majić zacijelo nije obeščastio naše književno-standardne norme; on je povezujući ih svojom licentia poeticom i vatrenim zanosom razbuktao božanstvene sentimente logosa, što bude u čovjeku istinsku ljudskost.
Ante Tičić, 2017.
Majić je smiren, odmjeren kušač svjetla; snova i zbilje. On duboko poštuje zakon neba i zemlje. Zato ostaje skroman u prosudbi o mladim književnicima pitajući se, propitujući i nas same: Koliko ih je uspjelo? Uspjeli su samo oni koji su vidjeli svjetlo. Prvo je bila tama, noć, pa zatim svjetlo. To svjetlo, u književnom svijetu Vlatka Majića nikada nije nestalo, ugaslo, ono je vječno, ono nas uvodi u igru, u jednostavnost. Umjetnost bi trebala, morala, biti u jednostavnosti. Jednostavne igre se najduže pamte jer su nastale iz potrebe i kao takve ovjekovječene. Vidi jednostavnost i ljepotu. I spreman je na promjene koje su uljudne, humane i bliske djeci, pravednosti i kreativnim kušnjama koje njegov senzibilitet i kreativnost postaviše pred njega. Zato će za istinske tragače ovaj KAOČASOPIS biti svjetlost na putu ljepote jedne osobne kreativnosti.
Fabijan Lovrić, 2017.
Vlatko Majić je pjesnik koji je na onom najboljem u tradiciji hrvatskog pjesništva učio i naučio. Treba brusiti riječ, iz nje izbaciti sve nepotrebne natruhe koje su se u njoj nataložile da bi ponovno zablistala onom ljepotom kada se prvi put pojavila na čovjekovoj usni. Riječ je postala nositelj onog što čini čovjeka: misao o sebi, misao o svijetu, san o sebi, slika svijeta, želja krilata i mašta nedohvatna. Pjesnik je taj koji brusi riječ ne da bi joj uništio značenje i sadržaj, već da bi otvorio mnogostruko nova značenje koje ona ima u sebi, a koje drugi nisu vidjeli, otkrili, u svjetlo dana iznijeli.
Mate Grbavac, 2017.