Veselko Koroman (Radišići, Ljubuški, 7. travnja 1934.). Pjesnik, pripovjedač, romanopisac, esejist, književni kritičar, putopisac, književni povjesničar, antologičar.
Nakon završene pučke škole u Ljubuškom, te Srednje ekonomske i Više pedagoške u Mostaru, na sarajevskom Filozofskom fakultetu diplomirao književnost i filozofiju. Od 1969. do 1972. urednik časopisa za književnost Život u Sarajevu, a od 1995. do 1998. časopisa Osvit. Član HAZU.
Djela:
- Grad prema sjeveru (pjesme, 1957.),
- Crne naranče (pjesme, 1965.), Knjiga
svanuća (pjesme, 1967.), - Svjetiljka od trnja (pjesme, 1971.),
- Pogled iz zrcala (kritike i eseji, 1974.), Sjaj i rana (pjesme, 1975.),
- Izabrane pjesme (1975.),
- Na tom svijetu (pjesme, 1977.),
- Svijet ili dvije polovice (razmatranja, 1979.),
- Mihovil (roman, 1983.),
- Jezik na pašnjaku (izabrane pjesme, 1984.),
- Pjesme i zapisi (izabrane pjesme i razmatranja, 1985.),
- Dok vlada prah (pjesme, 1986.),
- Zemljom, snovi (novelete, 1987.),
- Zeleni se što je bilo (pjesme, 1989.),
- Hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine od Lovre Sitovića do danas (antologija, 1990. i 1996.),
- Hrvatska proza Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas (antologija, 1995.),
- Potraga za cjelinom (eseji, kritike, članci, putopisi, razgovori, 1996.),
- Na dan svega (pjesme, 1997.),
- Razgovori o književnosti i ostalom (1998.),
- U zemaljsko vrijeme (izabrane pjesme, 2000.).
TREBA NAĆI ČETIRI NAČINA
Ne treba biti naivan. Dva mrava su jedan
i još jedan mrav. Dva mrava kao dvije ruke.
Posustane li jedan – ne će obadva.
Ode li u šumu mlađi, bit će u domu stariji.
I dozvat će se ako zatreba.
I s dviju strana će doći.
Ne treba biti naivan. Jedan mrav je jedan
i više nijedan mrav. Jedan mrav kao jedna vrata,
Zaspi li jedinac – zaspalo je sve.
Ode li u šumu izjutra, bit će u domu praznina.
I ne će ga dozvat ako zatreba.
I s dviju strana ne će doći.
Ne treba biti naivan. Treba naći četiri načina.
I više njih ako ustreba. Jednu tvar što počiva
u brdima. Koja odnese dva mrava
kad zgrabe jednoga.
Treba misliti, kopati po suncu,
učiti od orla i od poskoka.
KRALJEVSTVO SOTONE
Oporba je Božjem kraljevstvu
na Zemlji. Ne može jedno bez
drugog, uvjeren je čovjek, i eto
kako odavno razumije pljusak
što rastjeruje plamenje, satira
koji mami nježnost, koludrice u
vinogradu.
Ali ne misli Svemoć – ni kad sijeva
iz nas, ovdje, da ne poludimo –
da desnom treba lijevo. Očajnici,
mi tako mislimo. Tužniji od sove:
ja i ti. Što nas je mnoštvo,
više nego trave u polju.
Dok obziri prema sebi, i bližnjem
svom, od starine, teški su još. Pa
ne mogu, ne smijem reći što odnekle,
ne znam kako, već znam. Nego se
kadikad, sjedeći na brijegu, samo
nadam:
Kad zađe sunce, ovamo, gdje sve je
daleko, i lijepo stoga (gledajući
iz Japana), zvuci će šumski, možda,
i ptice domaće s njima, na papir
neispisani načešljati, napjevati
to.