Koroman, Veselko

Veselko Koroman (Radišići, Ljubuški, 7. travnja 1934.). Pjesnik, pripovjedač, romanopisac, esejist, književni kritičar, putopisac, književni povjesničar, antologičar.
Nakon završene pučke škole u Ljubuškom, te Srednje ekonomske i Više pedagoške u Mostaru, na sarajevskom Filozofskom fakultetu diplomirao književnost i filozofiju. Od 1969. do 1972. urednik časopisa za književnost Život u Sarajevu, a od 1995. do 1998. časopisa Osvit. Član HAZU. 

Djela:

  • Grad prema sjeveru (pjesme, 1957.),
  • Crne naranče (pjesme, 1965.), Knjiga
    svanuća (pjesme, 1967.),
  • Svjetiljka od trnja (pjesme, 1971.),
  • Pogled iz zrcala (kritike i eseji, 1974.), Sjaj i rana (pjesme, 1975.),
  • Izabrane pjesme (1975.),
  • Na tom svijetu (pjesme, 1977.),
  • Svijet ili dvije polovice (razmatranja, 1979.),
  • Mihovil (roman, 1983.),
  • Jezik na pašnjaku (izabrane pjesme, 1984.),
  • Pjesme i zapisi (izabrane pjesme i razmatranja, 1985.),
  • Dok vlada prah (pjesme, 1986.),
  • Zemljom, snovi (novelete, 1987.),
  • Zeleni se što je bilo (pjesme, 1989.),
  • Hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine od Lovre Sitovića do danas (antologija, 1990. i 1996.),
  • Hrvatska proza Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas (antologija, 1995.),
  • Potraga za cjelinom (eseji, kritike, članci, putopisi, razgovori, 1996.),
  • Na dan svega (pjesme, 1997.),
  • Razgovori o književnosti i ostalom (1998.),
  • U zemaljsko vrijeme (izabrane pjesme, 2000.).

TREBA NAĆI ČETIRI NAČINA

Ne treba biti naivan. Dva mrava su jedan
i još jedan mrav. Dva mrava kao dvije ruke.
Posustane li jedan – ne će obadva.
Ode li u šumu mlađi, bit će u domu stariji.
I dozvat će se ako zatreba.
I s dviju strana će doći.      

Ne treba biti naivan. Jedan mrav je jedan
i više nijedan mrav. Jedan mrav kao jedna vrata,
Zaspi li jedinac – zaspalo je sve.
Ode li u šumu izjutra, bit će u domu praznina.
I ne će ga dozvat ako zatreba.
I s dviju strana ne će doći.

Ne treba biti naivan. Treba naći četiri načina.
I više njih ako ustreba. Jednu tvar što počiva
u brdima. Koja odnese dva mrava
kad zgrabe jednoga.
Treba misliti, kopati po suncu,
učiti od orla i od poskoka.
 
KRALJEVSTVO SOTONE

Oporba je Božjem kraljevstvu 
na Zemlji. Ne može jedno bez 
drugog, uvjeren je čovjek, i eto 
kako odavno razumije pljusak 
što rastjeruje plamenje, satira 
koji mami nježnost, koludrice u 
vinogradu.

Ali ne misli Svemoć – ni kad sijeva 
iz nas, ovdje, da ne poludimo – 
da desnom treba lijevo. Očajnici, 
mi tako mislimo. Tužniji od sove: 
ja i ti. Što nas je mnoštvo, 
više nego trave u polju.

Dok obziri prema sebi, i bližnjem 
svom, od starine, teški su još. Pa 
ne mogu, ne smijem reći što odnekle, 
ne znam kako, već znam. Nego se 
kadikad, sjedeći na brijegu, samo 
nadam:

Kad zađe sunce, ovamo, gdje sve je 
daleko, i lijepo stoga (gledajući 
iz Japana), zvuci će šumski, možda, 
i ptice domaće s njima, na papir 
neispisani načešljati, napjevati 
to.

Sva prava pridržana © 2003 - 2021 DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA HERCEG BOSNE | WEB SITE by IT Sektor AOX Company | Visit www.aox.company