Iz tiska je izišla osma knjiga članice DHK HB Miljenke Koštro, zbirka poezije pod naslovom Plamteći lahori. Ovo je njezina peta zbirka poezije.
Nakladnik knjige je HKD Napredak Posušje, recezenti su: Jasna Ćorić, Mladen Vuković i Ivan Vrljić. Ilustracije je uradila sama autorica. Knjiga je podjeljena u tri djela: Lepršavi treptaji, Duhovni vodopadi i Oseke i plime u rime.
Zaigrana poetesa s kamena
U svojem osmom naslovu Miljenka Koštro opet se vraća poetskom vrutku te je u rukopisu Plameteći lahori sabrala pjesme ispisivane proteklih nekoliko ljeta, podije-ljen u trio ciklusa, kao sveto trojstvo svog lirskog univer-zuma.
Prvi ciklus Lepršavi treptaji okuplja autoričine dijaloge sa samom sobom, propitujući vlastite snove, bu-đenja misli, ritam svakodnevnih križnih puteva i sumirana iskustva kad se sunoća i tone i novo snovlje. Skromnost je važna i neizbježna vrlina pa pjesnikinja priznaje: Nemam puno / Ali imam dosta (Tihi plamen). Nema ruže bez trnja, stoga valja uvažiti i one koji to ne vide: Jer malo je onih koji neće razumjeti / Cvjetanje trnja ( Moje utočište), a na tom je tragu i spoznaja o mudrosti slanih potoka što izviru iz bistra oka u ovoj dolini suza: tiho je i hrđanje duše i tijela / (Sve počinje tiho) / Sraman sjaj grijeha / (… ) /Za Nebo se držim, zemljom mi je ići / (…) / Shvatim koliko u osmijehu / I suzi slanoj ima čiste ljepote (Još jedan dan prođe pored mene). Pod teretom nebesa odabire gimna-stiku misli i fitnes uma, čime snaži svoj srok kroz život, a u tom ispisivanju monologa srca u slobodnom stiha ima i igre i sroka, primjerice u pjesmi Unaprijed veselje.
Drugi dio Miljenkina pjesnikovanja Duhovni vodo-padi progovara o poslanju pjesnika i njegove riječi, gorko spoznavajući da taj šimićevski zanat obično završi s nulom na računu. O važnosti svakog sloga i jezika pjesnikinja će posvjedočiti: Riječi su moja druga rodna kuća / Moja nesagoriva svijeća, krila i igralište (Ako ću brojiti…). Pi-šući ode prirodi, trešnje i žito dijeli s pticama, radosno, jer: one kradu, a meni drago, uživat ću raskoš cvrkuta (U prolazu), i da ta harmonija svijeta bude što ispunjenija skladom znanstvenicima poručuje: Osmislite omekšivač / za ono, pokoje okrutjelo ljudsko srce (Ples na kiši). Autorica nam šapće da je lozinka za dosegnuće sreće: Ljubav je misica / A Mir mister svemira (U kontrastu).
Kao što i naslov nagovješćuje, treći dio zbirke Oseke i plime u rime donosi srokovane pjesme s klasi-čnim, mahom abab rimama u katrenima, najčešće u nedi-scipliniranom slogu četrnaesterca, a pojedini stih naraste i do više slogova, uz s(p)retna izbjegavanja banalnih srokova. Autorica nastavlja tiha putovanja k sebi, na čijim postajama je i Krist, jer valja se umiti nadom, važe veličinu Tina i AB Šimića kako bi dosegnula uzvišenje riječi i tako se odužila ovom danu (I hoću, i neću). Potraga za zrnjem znanja, pouka i mudrosti nikada ne prestaje, jer: Od nekih učim, plivajući što činiti / Od drugih, ponirući što ne činiti (Učeći od svih). Svaki se pjesnik opaja bićerinom slova, čašicom riječi, bukarom pjesme, otkri-vajući slatkoću i ljutinu svakog pjeva:
Iz poetske bukare sam kapljice rose pila
Kušala slast i gorčinu na trgovima života
Ponekad bih se u čaroliju žive riječi skrila
Klonula, ustajati se pjevajući nije sramota
(Naslonjena na pjesmu)
Naslovna sintagma Plamteći lahori prožima cijelo žiće ove knjige, u disanju s prirodom iznimno su važni vjetrovi, vjetrova pet spominje se u gotovo svakoj petoj pjesmi: povjetarac, bura, sjeverac, južina, lahor, maestral, oluja, vihor, bonaca… Uz imenice plamen i plamičak navode se glagoli koji gradiraju vatru od početne iskre do požara i pougljenjenja tvari: zapalili, plane, plamti, grije, gori, žeže, peći, izgaramo, treperi, ne gasi…; a rabe se i prikladni pridjevi – uzavrela, užarena, pregorjela, plamteći... U lirizmu zbirke važan je i jezik pa pjesnikinja koristi manje poznate izraze i glagole, koji dodatno ozvu-čuju pjesmu, poput ovih: mižore, gordi, zaklokoće, mla-tara, ljuljne, prhne, libi, zvekne, dahne, plahne, rondža, studi, a nailazimo i na riječi i lokalizme koji plijene svojom svježinom: beno, bleka, mrakolomci, ok(ic)e, zer(ic)u… U poetskoj zaigranosti u pjesmi Slagalica sa S poetesa je ucijepila ukupno 206 riječi s početnim slovom S, a na svoje će doći i mlađi čitatelji, koji će u visprenom ispjevku Znalac Vlatko oćutiti mirise slavne začudne Vitezove pjesme Kako živi Antuntun.
Ovaj rukopis svjedoči zrelost pera Miljenke Koštro, koja zna ciljati i oštro, satirički, razotkrivajući bjelosvjetske tmine i zablude, te širem krugu čitateljstva želi podijeliti svoje iskušane životne friževe, ali s vrlom dozom optimizma, nudeći utjehu u poniznom hodočašću kroz sve bure i oluje, jer i u plamu lahora grop u grlu može kroz igru i vjeru biti sladak.
Mladen Vuković
Malo je onih koji neće razumjeti cvjetanje trnja
„ … Jer malo je onih koji neće razumjeti / cvjetanje trnja.“
Ovim stihovima iz prve pjesme pjesničke zbirke „Plamteći lahori“, novog djela plodne književnice Miljenke Koštro, započinjem svoju recenziju. Moj je dojam kako je u ta dva stiha pjesme „ Moje utočište“ sadržana sva tajna autoričinog stvaranja i neprikosno-venog pjesničkog talenta. Tko još danas osluškuje svijet oko sebe, tko pronalazi trenutak vremena za to kad su nam slobodni trenuci zlatom mjereni. A, ako ponekad i oslušnemo okružje naše, razumijemo li ga?!
Autorica je jedna od onih rijetkih koje u današnjoj užurbanoj vrevi života zastaju, osluškuju, opisuju svijet oko sebe i svijet u sebi. A Bogom joj dano igranje riječima dozvolilo je brojne i neslućene mogućnosti da svakodnevno, poput vrutka, isipa svoje emocije, stanja, dojmove u vanjski svijet. Među ljude. Njeno tanano uho osluškuje i na jednoj posebnoj vibraciji čuje: šum mora, pirkanje povjetarca, treperenje lišća, cvrkut ptica, smijeh djeteta… Njena nadahnuća su bezbrojna jer ih može čuti i u svom bogatom nutarnjem svijetu posložiti i onda opet pustiti van. Pustiti da izrastu iz nježnog srca.
Zatvorimo li oči, uz zvuke njezinih stihova i riječi, zaplesat ćemo u nekom plavetnilu, kopreni od sna, zatre-perit će strune naše duše. Shvatit ćemo što je bitno i u čemu je tajna i sva ljepota života. Odmorit ćemo se, predahnuti, okrijepiti, napiti vode u oazi njenih pjesama, oazi usred životne pustinje koju često i oluja pohodi.
Ogromna je snaga pjesništva, poezija uzdiže srca i nikad nas, nikad ne prestaje bogatiti. Tjera našu dušu od blata prizemnosti, od zločestoće i iskvarenosti, od lice-mjerja i ispraznosti… Predahnimo što češće uz poeziju, uz pjesme nam ponuđene, vilinskim prahom posute, u žaru srca istkane i darovane. Kao što nam ih u prekrasnoj zbirci „Plamteći lahori“ daruje Miljenka Koštro, nježna posuška vila, razigrana djevojčica u zrelim godinama, čuvarica plodova mašte, krošnje od riječi, breza bijela, poetska rijeka.. .Predahnimo! I bit će nam lakše dalje nositi naše životno breme, kao što autorica sama kaže:
„… Možda već sutra sve bude bolje
i na plećima običnog čovjeka lakše breme.“
Jasna Ćorić, prof.
Plamteći vihori, ili lahori?
Davno u pretprošlom 19. stoljeću veliki ruski skla-datelj Petar Iljič Čajkovski za umjetničku inspiriciju je izrekao znakovitu rečenicu: Inspiracija je poput vjetra. Niti znaš kada dolazi niti koliko će trajati? Najnovija stihozbirka posuške književnice Miljenke Koštro sliko-vitoga naziva Plamteći lahori u sebi nosi refleksivnu notu promatranja i sažimanja lirskoga subjekta tj. putokaz same pjesnikinje koja pokušava odškrinuti vrata ljudske duše na sebi svojstven način kroz heideggerovsku uznemirenost bitka (die Sorge – briga).
Kroz minulo životno iskustvo pjesnikinja Miljenka Koštro evocira događaje, stihovi su napola ritmični a melodija ujednačena i skokovita što čini pjesme Miljenke Koštro istodobno liričnim, melodioznim a u najmanju ruku uglazbljenim primjerima u stihozbirci. U pjesmi Trenutak blaženstva po uzoru na grčkog filozofa Plotina emanira stanje blaženstva u vidu ekstaze, ali kroz kršća-nsku komponentu bivstovanja, jer blaženost kao stanje ljudskoga bića se ostvaruje jedino kroz kršćansku kate-goriju življenja ovozemaljskoga svetačkoga života i proži-manja kroz evanđelje i poruku koje nosi sv. Pismo. U pjesmi Elegija u sumrak metafizički smiraj pjesnikinje počiva na žaru poezije (Na žaru poezije se grijem…) ali i na molitvi i posvemašnjoj kontemplaciji (Svaki stih je molitva, suza iz oka, Božji dar…). Autorica Miljenka Koštro rado se vraća na nekadašnje mijene djetinjstva kroz šarolikost pjesničke slike kao i na sjećanje na bakine slatke riječi, diskutira o traženosti sreće, ali i o teškim pojmovima poput sjene prezira i čovjekove nade u bolje sutra. Asocijativnost misli i podvojenost bića u biti su credo Miljenkinog stvaralaštva a najprije se ostvaruju u psihološkim oscilacijama ljudskog bića i deskriptivnom opisu grandioznosti majke prirode kao u njezinoj pjesmi Ovaj vjetar u sebi orla skriva gdje vjetru u pjesmi daje antropomorfne i zoomorfne oblike osustavljivanja (urla, viče, usamljenički u grabeži). U pjesmi Jesenja rapsodija autorica bogatim koloritom jesenskih boja nagoviješta smiraj u suncu poslije blijede i plave jesenske serenade, ali i larpurlatistički u pjesmi Kroz pjesničku slobodu progo-vara instinktivno i slobodoumno u vidu poezije koja nema granica, vremena, prostora …
Šimićevskim rječnikom i poetikom, a osobito uzo-rom govori u pjesmi Što ostaje iza tebe, dajući naglasak i prednost onostranom svijetu gdje postoji vječna kazna za naše propuste i mane.
Ivan Vrljić, prof.