Kako smo već objavili, dvoje naših članova dobitnici su književne nagrade Fra Martin Nedić, Srećko Marijanović – prvo mjesto, Marina Alerić-Bebić – treće mjesto.
Nakladnici romana Bezimeni su Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne i Ogranak Matice hrvatske Stolac.
Još jedenom čestitamo nagrađenim kolegama.
Donosimo i obrazloženje prosudbenoga povjerenstva za dvoje naših nagrađenih članova:
Želeći sačuvati sjećanje na život i djelovanje prvoga ilirca iz Bosne, fra Martina Nedića (Tolisa, 1. travnja 1810. – 26. svibnja 1895.), Zaklada Terra Tolis iz Tolise utemeljila je 2009. godine Književnu nagradu “Fra Martin Nedić”. Na natječaj za 2023. godinu mogli su se prijaviti književnici koji su objavili književnoumjetničko djelo od početka 2022. do 1. travnja 2023. godine.
Na sjednici 23. svibnja 2023. godine Upravni odbor zaklade Terra Tolis prihvatio je prijedlog prosudbenog povjerenstva, u sastavu: Krešimir Dominković, prof. (predsjednik), Katarina Marošević, prof., i Marko Matolić, prof., da ovogodišnji dobitnici Književne nagrade “Fra Martin Nedić” budu:
Trećenagrađena Marina Alerić Bebić za zbirku pjesama “Lomača”
Drugonagrađeni Petar Elez za zbirku pjesama “Duh i voda”
Prvonagrađeni Srećko Marijanović za roman “Bezimeni”.
OBRAZLOŽENJE
***
Književnik Srećko Marijanović (Stolac 1970.), primarno pjesnik, svojim je proznim prvijencem privukao pozornost našeg žirija i istaknuo se među prijavljenim autorima kao pravo malo otkriće. Sudbina ga je natjerala da prekine studij te brani rodnu grudu u Domovinskom ratu. A nešto od onoga što su u tom turbulentnom i traumatičnom razdoblju proživjeli on i suborci pokušao je prenijeti na papir u romanu “Bezimeni” i, prema našem sudu – to je obavio na veoma zavidnoj razini. Naime, u moru štiva posvećenog ratnim zbivanjima iz ’90-ih godina prošlog stoljeća, poglavito u prozi, prevladavaju klišeji i osrednjost, a o toj poplavi osrednjosti, o toj želji da se pošto-poto ostavi neki trag za budućnost, piše ponešto i Petar Elez u svojoj zbirci. No Marijanovićev roman nipošto se ne uklapa u te kategorije. Riječ je o pravom osvježenju u sferi tzv. ratnog pisma. Nekoliko je razloga za takvu ocjenu.
Prije svega, roman “Bezimeni” nema čvrstu narativnu strukturu ni klasičnu kompoziciju tipičnu za realistične romane. To, doduše, samo po sebi ne znači da klasični realistični romani o istoj tematici ne mogu biti dobri niti da takvih romana nema. No ovdje imamo posla s fragmentiranim zapisima, razdijeljenima u 20 poglavlja, u kojima su refleksivnost i liričnost dominantne značajke. I taj se narativni pristup pokazao kao pun pogodak s obzirom na ono što je autor želio poručiti odnosno prikazati čitateljima. A to su ponajprije unutarnja stanja ljudi koji su silom prilika postali ratnici i kojima se život preko noći dramatično promijenio. Sve te fragmente povezuje glas naratora, koji nam pripovijeda o atmosferi u kojoj sa suborcima provodi dane i noći (upravo je na noćima poseban fokus, na zvjezdanom nebu nad nama, koje je, prema Kantovim riječima, uz moralni zakon u nama, jedino što iznova u njemu izaziva udivljenje), s ljudima s kojima ide u obavljanje borbenih zadaća, smrti u zagrljaj, s kojima se prisjeća nekih ljepših, mirnijih vremena, pa i opija u trenucima odmora, kako bi koliko-toliko sačuvao zdrav razum i opustio živce koji su u toj ludoj tutnjavi i plesu ognja i krvi konstantno na rubu pucanja. No više nego opisima tih vanjskih zbivanja, autor nas hrani introspektivnim pasažima, u kojima u maniri vrhunskog lirskog subjekta proživljava i promatra prirodu oko sebe, koju u tim izvanrednim okolnostima, u trenucima u kojima je život devalvirao do razine jednog miša, doživljava i opisuje na sasvim neobičan način, onako kako to nitko u mirnodopskim i bezbrižnim trenucima činio ne bi. Tako za njega kamenje poprima slojevitost značenja i osobine koje običnom čovjeku promiču i čine se nebitnima. A ratnik, koji je srođen s tim stijenama, iz njih iščitava razne poruke, jer o tome mu ovisi život, ali i u taj pejzaž upisuje vlastite dojmove te emocionalne lomove. Izlazak sunca promatra drukčijim očima od čovjeka koji u istu tu zoru negdje bezbrižno i lagodno živi. Ti ratnici, osim vanjskog rata, protiv onih drugih, ratuju svatko u svojoj nutrini, prije svega protiv straha, kako bi odagnali misli na ono najgore, na tragične sudbine kojima svjedoče u najbližem okruženju. U tom se nastojanju služe raznim obrambenim mehanizmima, od opijanja, preko snova i zbijanja bizarnih šala na svoj i na račun subraće u toj patnji, pa do zbližavanja s glodavcima koji im u skloništu čine društvo. Obmanjuju se kako bi danas-sutra, kad to sve prođe, i, naravno, ako izbjegnu tragičan kraj, ostali sposobni živjeti kao nekada, uživati u svakidašnjim malim stvarima, pa i pisati vrhunska književna djela, kao u slučaju našeg autora.
Druga važna osobina ovog romana krije se u njegovu nazivu. Autor je svjesno izostavio imena svih likova u romanu, želeći tako relativizirati i mjesto i vrijeme ratnih stradanja. Tako su narator i njegovi suborci depersonalizirani, nazvani prema rasporedu koji zauzimaju na položaju i u vojnoj hijerarhiji. To su, dakle: “Bočni lijevo, najmlađi od nas, posljednji desno, nas dvojica u sredini, desnokrilni, vodeći, brko, brada, najbliži do vrata”, a spominju se ponekad i satnik, mitraljezac, mali, lice do mene i sl. Ljudi su u ovom tekstu bezimeni, sporedni, marginalci koje neki tamo masni prsti raspoređuju na plastificiranoj zemljopisnoj karti kao da igraju neku društvenu igru, dok su glavni likovi rat i smrt. Oni sve prožimaju, oni gospodare u tom vihoru ludila i besmisla, njih se pita što i kako. Rat i njegova sluškinja smrt pravi su junaci, a oni bezimeni zapravo su potrošni materijal za neki pogani igrokaz. Kako kaže na jednome mjestu: “Klicali su nam poslije kao pobjednicima, klicali su nam na stadionima, pozdravljali kao rimske legionare koji se vraćaju iz pobjede, bili smo čašćeni i slavljeni, najveći poklon koji smo dobili nakon svega toga je ta živa glava kojom sada prihvaćamo ovaj novi život, za razliku od onih koji nisu imali tu sreću”.
Danas možemo reći da Srećko Marijanović zaslužuje da mu i mi kličemo, ali ne zbog ratnih uspjeha i pobjeda nego zbog vrijednog djela koje je ostvario na polju književne umjetnosti, na kojem je jednako uspješan kao što je bio i s puškom u ruci. Njegov roman “Bezimeni” vrijedan je pozornosti šireg čitateljstva i kritike. Nadamo se kako će mu u tome da dopre do njih pomoći i ovogodišnja Književna nagrada “Fra Martin Nedić”.
Pjesnikinja Marina Alerić Bebić (Drinovci, 1966.) prijavila je na natječaj zbirku poezije “Lomača” (Tešanj, Planjax komerc d.o.o., 2022.). Riječ je o četvrtoj zbirci ove književnice, koja je sudjelovala i u ranijim natječajima za nagradu “Fra Martin Nedić”. U njezinoj su knjizi mjesto našla raznorodna poetska ostvarenja, koja nisu razdijeljena ni u kakve cikluse niti skupove nego su, rekli bismo, razasuta knjigom poput zvijezda na nebu. I jednako tako kao što su zvijezde manje ili veće, sjajnije ili prigušenijeg sjaja, tako i ove pjesme imaju različitu formu, šaroliku strofnu strukturu i ritmičko ustrojstvo, pa i tematsko određenje, ali u cjelini tvore jednu artističku konstelaciju koja je inspirativna, intrigantna i u kojoj će svaki čitatelj pronaći poneki grumen smisla, neku ideju ili emociju u kojoj će se s oduševljenjem prepoznati i poistovjetiti. U to smo sigurni jer su bitne značajke recepcije poezije, bila ta recepcija intelektualna, duševna ili duhovna, upravo povučenost u osamu, isključenost iz svakodnevice, meditativan čin. Čitanje poezije podrazumijeva ugođaj sličan molitvenom. A ako tome pridodamo relativizam pojedinačnog ukusa, kao i neponovljivost i jedinstvenost karakternog i duševnog profila svakog od nas, onda s pravom možemo vjerovati da će ova zbirka pjesama u svakom čitatelju pronaći svojeg poklonika. A kad je o relativizmu ukusa riječ, o tome nam i Marina Alerić Bebić ima ponešto reći. Pa je tako u pjesmi “Par – nepar” efektno poentirala stihom “ni život ni pjesme se ne cijene po dužini”. Nadalje, u pjesmi “Ptice” retorički se pita “A tko može sigurno znat/Što točno stoji iza neke pjesme/I kakva je pozadina njena //To je samo pjesnikova tajna/Možda još samo jedna duša sjajna/Kojoj je pjesma posvećena”.
Inače, osama je, prema stavu naše pjesnikinje, nužna i za pisanje pjesama, možda još i više nego za njihovo čitanje. O tome lijepo piše u pjesmi pod nazivom “Žeđ”. I inače, pjesnici, njihov položaj u svijetu, njihova sudbina, njihov tretman u društvu, kao i umijeće stihovanja, česte su teme u poeziji Marine Alerić Bebić. Tako je u jednoj pjesmi taj napor usporedila s klesanjem, u drugoj je poeziju definirala kao nepriznatu bolest, a pjesnici, prema njezinoj ocjeni, često dijele sudbinu s disidentima, autsajderima, odbačenima, neshvaćenima. Na malo drukčiji način to je već davno izrazio još jedan pjesnik iz Drinovaca. Riječ je, naravno, o Antunu Branku Šimiću, autoru slavnog stiha “Pjesnici su čuđenje u svijetu”. No iako sa Šimićem dijeli rodno mjesto, u prvoj pjesmi zbirke “Lomača”, stanovitom uvodu u cijelu ovu lirsku odiseju, u pjesmi “Ne budi me Augustine”, na zidu u sobi njezina lirskog subjekta ne visi portret A. B. Šimića nego drugog velikana hrvatske poezije, Tina Ujevića, s kojim se autorica nadigrava i pokušava ga zamoliti da je ostavi na miru, da je ne nagovara na pisanje poezije jer da to, poglavito u današnje vrijeme, nema smisla, da je to jalov posao. Ipak, nemoguće je othrvati se tom sirenskom zovu umjetnosti i kreativnom porivu, pa tako ipak naša pjesnikinja nakon te uvodne pjesme podastire svoje ovozemaljsko iskustvo, dijeli sa svijetom svoje poglede, misli, brige, stavove, dojmove i osjećaje, svjesna da “pjesnici nemaju gdje zabiti zastavu”. No kad se već prihvatila tog Sizifova posla, onda ga nastoji obaviti pošteno i kako spada. O tome najbolje govori “Ili kuj il’ ne mrči”, svojevrsna programatska pjesma Marine Alerić Bebić, u kojoj čitamo i sljedeću krilaticu: “poezija duboko zahvaća/ ili jesi ili nisi /što bi bilo treće /ili kuj il’ ne mrči gaća”.
Jedna od važnijih poruka koje želi prenijeti čitatelju jest zabrinjavajući manjak mudrosti i njezino potpuno obezvrjeđivanje. O tome govori u nekoliko pjesama. Osim toga, pjesnikinja se kritički osvrće na razne društvene i moralne fenomene, od uništavanja prirode, od koje, kako ističe u pjesmi “Cvijet i filozofija”, možemo i moramo učiti, preko opustjeloga rodnoga kraja, u kojem stara kamena kuća poziva mlade da joj se vrate, relativizma napretka, manjka skromnosti, do lažnih promjena u koje nas pokušavaju uvjeriti, dok zapravo bitnih promjena nema, sve se manje-više ponavlja, kako reče u pjesmi “Medeja”: “Sve je tako isto /u kojoj god se eri rodio”, a dotiče se i suvremenih nastojanja u borbi za prava spolnih manjinskih skupina.
Sve u svemu, preporučujemo čitateljima ove pjesme, uz nadu da ovo priznanje Marini Alerić Bebić nipošto neće biti zakašnjelo, kao ono u njezinoj pjesmi “Kralj”, u kojoj ističe da će svatko od nas biti kralj na jedan dan, da će mu se svi diviti i lijepo o njemu zboriti, misleći pritom na dan našeg pogreba.
U ime Upravnog odbora Dana Tolise 2023. čestitamo svim ovogodišnjim dobitnicima i njihovim nakladnicima.
Krešimir Dominković, prof.
U Tolisi, 1. lipnja 2023. godine