Perušić, Lajčo (Subotica, 9. listopada 1945.) osnovnu školu završio je u Subotici, srednje obrazovanje na Katoličkoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. U Zagrebu je 1975. stekao diplomu na Pedagoškoj akademiji, na odsjeku njemački jezik i književnost. Tijekom radnog vijeka profesionalno se posvetio turizmu u djelatnosti marketinga. U području turizma obnašao je gotovo sve stručne i upravne funkcije. Nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj bio je član uprave UHPA-e (Udruge hrvatskih putničkih agencija).
Obiteljski život: u braku je sa suprugom Irom (rođ. Živković iz Zatona kod Šibenika), imaju kćeri Rahelu i Mariju, unuke Magdalenu i Matiju. Od 2010. g. je u mirovini, živi u Zagrebu u obiteljskom okruženju.
Društvene aktivnosti: bio je 1990. g. predsjednik Osnivačke skupštine DVPH (Društva vojvođanskih i podunavskih Hrvata) u Zagrebu, čiji je član i danas. Tijekom svog aktivnog višegodišnjeg djelovanja organizirao je ili vodio brojne književne večeri poezije u sklopu DVPH i predstavljanja knjiga, te sudjelovao u razgovorima o temama o Hrvatima u Vojvodini na Hrvatskom radiju, na HTV-u u emisijama Glas Hrvatske, na Laudato TV i HKR-u, te na radiju Subotica u emisiji na hrvatskom jeziku. Član je Društva hrvatskih književnika, a odnedavno i član DHK HB.
Književni rad: književne radove, posebice poeziju, objavljivao je u književnoj reviji Marulić, u antologiji Mladi hrvatski pjesnici ’72., u Subotičkoj Danici, u Zborniku prinosa za povijest Književnost Podunavskih Hrvata XX. stoljeća Ante Sekulića, u obiteljskoj reviji Svjetlo riječi, u glasilu protjeranih Hrvata iz Srijema Zov Srijema, u katoličkom mjesečniku Zvonik, u časopisu za književnost Klasje naših ravni, u antologiji duhovne poezije Odsjaji ljubavi, antologiji poezije pjesnika etničkih zajednica u Srbiji Trajnik, u tjedniku za kulturu Hrvatsko slovo u Zagrebu, književnom listu za umjetnost, kulturu i znanost Vijenac MH, u Novoj Istri DHK, u Republici DHK, u Godišnjaku za znanstvena istraživanja ZKVH-a (Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata), u reviji Dužijanca, u zborniku Lipin cviet iz Gornje Stubice, u udruzi hrvatskoga duhovnoga književnoga stvaralaštva Stjepan Kranjčić iz Križevaca, u časopisu za književnost i kulturu Nova riječ iz Subotice i brojnim drugim lokalnim i župskim listovima. Nekoliko pjesama je uglazbljeno i izvođeno u Zagrebu na Festivalu duhovne glazbe, na Festivalu bunjevačkih pisama u Subotici.
Svoje prozne radove, uglavnom kratke priče i eseje, objavljivao je u književnom časopisu za kulturu Klasje naših ravni, Hrvatskoj riječi, u Zborniku Dani Balinta Vujkova u Subotici, u Obzoru Večernjeg lista, Republici DHK, u zborniku Nova Istra istarskog ogranka DHK u Puli, u katoličkom tjedniku Glas Koncila, u zbirci priča Otok s pričom (Lošinj), u zbirci priča Preprekova jesen u Novome Sadu, knjizi Suvremena vojvođansko-hrvatska kratka priča i još nekim glasilima. Publicirao je u raznim glasilima stručne članke o turizmu, povijesna istraživanja, eseje i dr.
Nagrade: stekao je Nagradu Dubravko Horvatić za prozu, Hrvatsko slovo 2016.
Pohvalnicu Harvatskog sabora kulture, za prozno i poetsko stvaralaštvo, 2016. i 2018., Nagradu hrvatskih haiđina, Udruga Tri rijeke HPOI, Ivanić Grad 2016. Priznanje za duhovno književno stvaralaštvo, Udruga Lipin cviet, Gornja Stubica 2016. nagradu za životno djelo Balint Vujkov za književnost, Subotica 2017., nagradu Udruge hrvatskoga duhovnog književnog stvaralaštva Dr. Stjepan Kranjčić iz Križevaca;
BIBLIOGRAFIJA:
Brazde na licu, zbirka pjesama u izdanju DVPH (Društva vojvođanskih i podunavskih Hrvata) u Zagrebu, 1994. – Recenzije: Jozo Vrkić, recenzija u pogovoru knjige; Ante Sekulić, Djelo s jakim nabojem ljubavi prema zavičajnim ravnicama i rodnome gradu, pogovor u knjizi; Zvonko Sarić, Pjesnički izričaj svijeta bačke ravnice – O brazdama na licu, Hrvatska riječ; Vojislav Sekelj, Poezija je kuća našeg bića, na predstavljanju u Subotici; Jakov Kopilović, Ja sam knjigu danas već treći puta pročitao, u Subotici; Josip Temunović, Pjesnik uvijek svakome od nas kaže nešto posebno, u Subotici; Alojz Jembrih, Književna prosudba, književna revija Marulić;
Iza lica, zbirka pjesama u izdanju ArtResora Zagreb, 2011. – Recenzije: Nevenka Nekić, Bosonog i skrit u povijesti svijeta, recenzija u pogovoru knjige; Milovan Miković, Kako čitamo druge i kako oni čitaju nas, Antologija hrvatskog pjesništva u Vojvodini, od najstarijih vremena; Vojislav Sekelj, Esej o zbirci pjesama L. Perušića Iza lica (2011.g.), Nova riječ; Dražen Prćić, Iza lica svi smo drukčiji, Hrvatska riječ; Zlatko Žužić, U zrelim godinama – noći i tišine, Hrvatska riječ;
Tragovima predaka, petstoljetna povijesna monografija obitelji Perušić, izdao u vlastitoj nakladi 2014. – Recenzije: Ante Sekulić, Spomenik Perušićima i Bačkoj, Hrvatsko slovo; Ivan Brlić (Institut društ. znanosti Ivo Pilar, Gospić), Tragovima predaka, tribina u Perušiću; Anđelko Mijatović Od Hrvatskoga kraljevstva do današnje Bačke, u Hrvatskom slovu br. 1033; Đuro Vidmarović, Tragovima predaka, na predstavljanju knjige; Tomislav Žigmanov Tragovima predaka objavljeno u Godišnjaku za znanstvena istraživanja ZKVH;
Vrijeme u pokretu, zbirka kratkih priča, izdao u vlastitoj nakladi u rujnu 2017. – Recenzije: Vladan Čutura u knjizi Suvremena vojvođanska hrvatska kratka priča 2016., Gordana Crnković, ocjena na natječaju HSK (Hrvatskog sabora kulture);Vladimir Arsenić, Vježbanje pogleda, objavljena u knjizi, Suvremena vojvođansko-hrvatska kratka priča, Subotica 2015.; Sanja Vulić, osvrt na knjigu Vrijeme u pokretu, Vukovarski zbornik 2018.; Fra Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, osvrt na knjigu Vrijeme u pokretu; Fra Miljenko Stojić, Knjigozori Miljenka Stojića, rubrika: Da ti pričam, osvrt na knjigu Vrijeme u pokretu, na portalu: hrsvijet.net; Božica Zoko, osvrt na knjigu Vrijeme u pokretu, časopis Republika;
Vrijeme vrlina, zbirka pjesama u izdanju DVPH (Društva vojvođanskih i podunavskih Hrvata) u Zagrebu, 2020. – Recenzija: Đuro Vidmarović, Baština i budućnost; pogovor u knjizi; Nevena Mlinko, Na klatnu, Nova riječ, Subotica.
Jarka svitanja, zbira poezije u pripremi – Recenzija: Tomislav Šovagović.
Izbor iz djela
Odlomak iz kratke priče MAGLA NAD RAVNICOM
„… Razgovoru su se priključili i ostali seljani okupljeni u krug svatko sa svojim komentarom, pa se razvila prava rasprava.
– Lipo, bać’ Mate! Ne razumiš. Evo, da bolje razumiš slušaj što kaže naš predsidnik države. On kaže da Bunjevci više nisu Hrvati. Je li ti to sad dosta za razumit’? – kaže mu pravnik iz zadruge.
– Što smo onda mi? Kaže da nismo ni Srbi. Jesmo li mi neka viseća nacija na drvetu koju vitar nosi tamo-amo? – Mati i dalje nije jasno.
– Ta, mnoštvo je knjiga o tome napisano, brojni pametni ljudi su to kroz 400 godina govorili, a mi pamtili. Sad odjedared Bunjevci više nisu Hrvati! – i knjižničara je to jako rastreslo i razljutilo.
– Ne mož’ to tako biti – odgovori prisutni veterinar Pere i vrti glavom.
– Valjda mi znamo što smo i tko smo, ne mora nama gospodin predsidnik govoriti i naučavati nas o tome. – kaže učo posve ljut.
– Ha, ha, ali gospodin predsidnik je ipak pola pogodio – nadoveže se liječnik.
– Kako? Kako pola pogodio? – nije bilo jasno Mati.
– Pa, lipo, tako što je rekao da nismo Srbi. Eto, to je pogodio. Ono prvo nije. – ustvrdi doktor.
– Mi iako nismo Hrvaćani, ali mi zato jesmo Hrvati. Nema se tu što dodati. Nije li tako? – zaključi liječnik.
I tako je nastala prava rasprava oko pitanja identiteta…
– Čekajte ljudi, moramo razjasniti sve od početka. Najprije, svi Bunjevci su dio jednog istog naroda. Ne može biti da su u Bačkoj jedni ljudi Bunjevci Hrvati, drugi samo Bunjevci, treći Bunjevci Srbi katolički vire itd. Tko su onda Bunjevci u Mađarskoj, u Hrvatskoj? Uzmemo li u obzir da su katolički franjevci u 17. stoljeću bižeći prid Turcima doseljavali katolike Hrvate u ove naše krajeve, onda znamo da su ti ljudi naši pradidovi. Od tih vrimena do danas oni su ovdi osnivali svoje hrvatske udruge, škole, stvarali običaje, pisali knjige i pivali pisme. – tumačio je učo.
– Bunjevci i Hrvati su samo dva imena za isti pojam – pokušava objasniti župnik.
– Ako je sve to tako učitelju, kako je mogao i naš, jedan od najpoznatijih pivača narodnih pisama kod nas i u svitu, vrlo pametan čovik, također reći da je i on postao Bunjevac i ništa drugo. Kaže, čisti i pravi autohtoni Bunjevac. I točka – zapita netko.
– Svatko može govoriti za sebe da je što god hoće, pa i da je Kinez. Eto! – pokuša objasniti treći.
– Ali, odakle potječe taj narod tzv. Samobunjevci ako ne pripadaju nijednom postojećem slavenskom narodu? – mučilo je bać’ Matu.
– Poznato je da su Bunjevci autohtoni Hrvati, oni iz Hercegovine, Bosne, Dalmacije, Like i Primorja, pa i iz Bačke, zar ne? – tumači učitelj.
– Ja znam što sam. Ne triba meni gospodin predsidnik tumačiti. – reče Mate, okrene se i pođe prema kući, a žena ga uhvati pod ruku i smirujući ga, zapute se zajedno duž ulice. …“
Pjesma iz zbirke VRIJEME VRLINA, 2020.
Nada mnom nadvišen
rijeke Bune voden-bûk
mirisav na dah rađanja, na mir
san ili smaknuće moje
I tu, eto,
ispod vodopada roditeljskih vrlina
u skrovištu njihove požude
izronjen sam daleko
u tišini ravnice
Tad bijah imenovan stvorom.
Meni takvom stvorenju dano je
da mirim vrtloge u pokretu
da čistim izmaglice nametnutih dvojbi
da u sebi neprekidno stječem snagu
poput neuništive mjesečine
kad se u kapljama slapa ocrtava
i da se tako odužim istini života
Skačem u svoje jezero, ronim
usnama brborim kapi zgrčene u grlu
mirišem trave što iz dna dnevice niču
pozdravljam živi ljudski svijet
tȁ, ljudi su ptice doletjele
s mojih vidika neba plavetnog
Pupoljak nekad bijah na mladici
stiješnjenoj ispod bûka
bijah slapom živog nemira
kad u istinu prosukljao sam
kap po kap kaplju po kaplju
u more rodnih žitnica se utopio
I sad, evo
žednilo za svojom istinom
stihom punim
Esej ROĐENDAN KNJIŽEVNOSTI, objavljen u Zborniku Istini u pohode, 2022.: „U jeziku se može zapaziti također postojanje određene razdvojbe na izgovorenu i napisanu riječ. U izgovorenoj riječi naslućujem početak svake aktivnosti, budući da riječ ima snagu i moć, ona zahtijeva čovjekov veći intelektualni angažman, ona može čovjeka oplemeniti, ali i uništiti. Izgovorena riječ je plod artikulacije govornih organa, sastoji se od glasova, boje, zvuka, dinamična je, uvjerljivo priča živahnu priču o nekakvoj tajni govornika, uzdiže se u vis, postaje nevidljiva, često i neobvezujuća. Što se to nalazi u izgovorenoj riječi da je takva? Jaka – prevrtljiva / sigurna – nestabilna / istinita – lažna / dodvornička – optužujuća? Kakva se mističnost nalazi u njoj? U njoj se odvija bitka za cjelovito saopćenje misli. Međutim, s druge strane, pisana riječ je sastavljena od slova, uobličena je, u njoj se također odvija bitka za cjelovito saopćenje misli, ali ukida tu živahnost, postaje ukočena, trajna, zategnuta u sebi, pasivna, nebježiva, ali joj se više vjeruje, ona također pripovijeda svoje unutarnje velike tajne. Ona tako postaje čuvaricom istine, stalna je i neoboriva. Na koncu, bile riječi govorne ili pisane, one u svojoj mnogostrukosti sačinjavaju književnost. Književnost je fenomen sastavljena od riječi, ona oblikuje mozaik lijepih riječi. Po svojoj mozaičnosti jezik postaje raščlanjiv do svojih krajnjih mogućih spoznaja, jer se već po svojim genima razlikovno definira. U njemu su, čini se, položeni i sjeme i urod naših odnosa.“
IZVADCI IZ KNJIŽ. KRITIKE:
Ivan Božičević o priči „Teta Anka Slamka“ piše u Hrvatskom slovu 30.4.2017, priča je nagrađena nagradom „Dubravko Horvatić“ : „ … (Priča) je radnjom smještena u bački „bunjevački“ salaš, a vrijeme je poratno, ono pedesetih godina. Pisac precizno, detaljno s puno poznavanja, suživljavanja opisuje salašku ambijentalnost, dočarava kolorit, ozračje koje izvire iz bačke zemlje. U priču uvodi likove, a na stožerno mjesto postavio je „tetu Anku“ neudanu sestru „gazde Luke“, vlasnika salaša. Pišući Ankin profil narator ističe njezinu nekonvencionalnost, pa i osebujnost; ta neškolovana,obična seljanka nosi u sebi “umjetničku žudnju“. Ona svoje slobodno vrijeme posvećuje – slami. … Počet će izrađivati, kreirati slike i figure od slame, bit će začetnica, utemeljiteljica „slamarske umjetnosti“. Perušićeva priča ima mimetičku, literarnu pa i fikcionalnu notu, ali ima i kulturološku i etnološku notu. On će pričuo „teti Anki Slamki“ zaključiti rečenicama koje imaju pomalo ludističku intonaciju. Iskazat će hvalu bačkim Hrvaticama, tzv.Bunjevkama, koje su svojim „istančanim talentom i marljivošću“ pridonosile „ kulturnm bogatstvu hrvatske zajednice u Bačkoj“, zasnovale su „slamarsku naivnu umjetnost.“
Vladimir Lončarević o priči Ukradena dolina, objavljena u knjizi „Istini u pohode“ nagrađena na 14. Susretu „Dr. Stjepan Kranjčić“ 2022.: „Drama ove potresne priče sazdana je aktualnim motivom potapanja kosinjske doline, kad i mrtve treba preseliti u ime napretka, a ta nas drama ponovno stavlja pred pitanje o tome što nam je zapravo najvažnije u životu, i ne sam što, nego i zašto. Sretan kraj ne bi ga mogao tako oštro postaviti kao što ga je postavio tragičan.
Fra Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 24. siječnja 2018.: „Sve je to vidljivo (da nije zaboravio zavičaj, op.LP) u složenim rečenicama u knjizi koje Perušić naziva kratkim pričama. One to uistinu jesu, ali ne na onaj klasični način. U prvom dijelu on najprije iznosi određene događaje iz svoga djetinjstva i života, da bi u drugom dijelu sve to pomiješao s događajima iz svoje okolice, s događajima koje je negdje čuo pa je to uobličio u nešto novo. Na taj način dobio je zanimljiv hod kroz prostor i vrijeme. Nismo tu da bismo se zabavljali, nego da bismo razmišljali o stvarima oko nas. Zbog svega toga ima dijelova ovih priča koji su duhovno-estetsko-filozofska razmišljanja. Temelj za sve to zacijelo je deseteročlana obitelj iz koje je Perušić potekao. Tu se naučio životu, tu je naučio da se treba boriti, odnosno biti svoj i cijeniti zajednicu. Čak i onda kad si najmlađi, kao što je on.“