Ljerka Lukić (Živinice, 1962.) prve literarne sastave objavljuje u Slavujku, listu osnovnih škola živiničke općine. U osnovnim školama i gimnaziji bila je vodeća članica recitatorskih i dramskih sekcija. Sedam godina se aktivno bavila recitiranjem i glumom u živiničkom Radničkom amaterskom pozorištu Konjuh. Na Festivalu amaterskih kazališta Bosne i Hercegovine (Ključ i Tešanj, 1981.) nagrađena je za Najbolju žensku glavnu ulogu (Emilija, Magle Nedima Omerbegovića, redatelj Zoran Ristović iz Zenice). Poslije je bila zapažena članica Dramskog studija pri Narodnom pozorištu Tuzla (Helena, San ljetnje noći Williama Shakespearea). Glumila je i u profesionalnim predstavama tuzlanskog Kazališta.
Od djetinjstva proučava bosanskohercegovačku kulturologiju. Bavi se folkloristikom (vez i kreiranje odjeće na osnovici zavičajnih narodnih nošnji).
Diplomirala je prosječnom ocjenom deset na Odsjeku za srpskohrvatski-hrvatskosrpski jezik i jugoslovenske književnosti na Pedagoškoj akademiji u Tuzli (1983.), gdje je tijekom druge godine studija bila demonstratorica i asistentica za kolegije: Opšta psihologija i Dječija i pedagoška psihologija. Bila je članica Savjeta Univerziteta u Tuzli. Za iznimni postignuti uspjeh (najbolji student Pedagoške akademije od osnutka i jedan od najboljih studenata Univerziteta u Tuzli) nagrađena je Zlatnom značkom tuzlanskog Univerziteta (1983.), te specijalnom Nagradom – nazočnost Međunarodnom seminaru University Today (Sveučilište danas) u Dubrovniku (koju je realizirala u ljeto 1984.) gdje je predstavljala studente tuzlanskog Sveučilišta.
Diplomirala je odličnom ocjenom na Odsjeku hrvatski ili srpski jezik (sa slovenskim i makedonskim) i jugoslavenske književnosti (sa svjetskom) na Pedagoškom fakultetu u Osijeku (1986.). Predavala je u Srednjoškolskom centru u Živinicama.
Magistrirala je odličnom ocjenom Društveno-humanističke znanosti iz područja filologije (Književnost bosanskohercegovačkih franjevaca) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1992.) uz mentorstvo akademika Miroslava Šicela.
Usavršavala engleski jezik u školi Greenwich gdje je izvela svoju monodramu Sjećanje (London, Velika Britanija, ožujak 1992.).
Tijekom Domovinskoga rata živjela je u Živinicama.
Preselila se u Zagreb (4. srpanj 1994.), gdje je radila kao lektorica i urednica Biltena Hrvatskog caritasa. Preseljava se u Kanadu (15. ožujak 1995.) i nastanjuje u Torontu, gdje nastavlja studirati engleski jezik. Radi u nastavi s punoljetnim useljenicima.
Piše poeziju, prozu i publicistiku na hrvatskom i engleskom. Objavljena joj je prva zbirka pjesništva Snoviđenje (Toronto 2002.). Objavila je dvojezično manju zbirku pjesništva ART BAR CULTURE (Toronto 2005.) za potrebe svog nastupa u okviru predstavljanja sjevernoameričke poezije (Art Bar Poetry Reading Series) na Sceni Victory Café u Torontu gdje je uspješno zastupala hrvatsko i bosanskohercegovačko pjesništvo 22. studenog 2005. Radovi su joj objavljeni na sedam stranih jezika. Imala je uspješne folkloristične izložbe (zavičajno tkanje, keranje, vez), recitale i književno-monodramske večeri u domovini i dijaspori.
Također objavljeno na hrvatskom:
Sjećanje (monodrama-memoar, 2014.)
Ružica (poezija, 2021.)
Zavičaj (eseji, članci, osvrti, fotografije, 2022.)
Izbor iz djela
SNOVIĐENJE
nad sjevernoameričkim kanjonima
uzna se bosansko sunce, pripeče bosanska žega,
razgali bosanski povjetarac
u sjevernoameričkim voćnjacima
zalupa bosanska torkula, zamirisaše bosanske slatkulje,
poteče bosansko šerbe
iz sjevernoameričkih gnijezda
zapijukaše bosanski kljunovi, poletješe bosanske ptice,
javi se bosanski biljis
na sjevernoameričkim rijekama
zacijukaše bosanski mlinovi, zažuti se bosansko brašno,
zamirisa bosanska prova
u sjevernoameričkim brvnarama
zakuca bosanski stan, zavrti se bosanska prela,
zaigra bosansko vreteno
u sjevernoameričkom nemiru
zamrsi se bosanski ćeten, pomete se bosanska čupa,
razveza se bosanki čember
u sjevernoameričkim olujama
oboriše se bosanski hrastovi, podivljaše bosanski brzaci,
razbiše se bosanski ćupovi
u sjevernoameričkim veseljima
začu se bosanska pjesma, zazvoni bosanska šargija,
razveze bosansko kolo
u sjevernoameričkim samostanima
pomoliše se bosanski ujaci, raspisaše se bosanski dijaci,
zablistaše bosanske inkunabule
u sjevernoameričkim ruševinama
oživješe bosanska zgarišta, zavapiše bosanski osakaćenici,
zašiklja bosanska krv
u sjevernoameričkim stijenama
zaiskri hercegovački krš, ukaza se hercegovačka Gospa,
zanjihaše se hercegovački mostovi
u sjevernoameričkim poljima
nikoše hercegovačke smokve, zarudi se hercegovački šipak,
uznemiri se hercegovački duhan
na sjevernoameričkim brdima
osuši se hercegovački pršut, zapulja hercegovačko vino,
poteče hercegovačka ganga
iz sjevernoameričkih kamenjara
progovoriše hercegovačke jame, ustadoše hercegovački spaljenici,
podmladiše se hercegovački redovnici
u sjevernoameričkim oceanima
napih se hrvatskog mora, najedoh se hrvatskog cvijeća
sakrih se u hrvatskim brodicama, probudih se na hrvatskim pješčanicima
okupah se u hrvatskom suncu
u sjevernoameričkim crkvicama
nađoh našu povjesnicu, otvorih našu muku. napipah naše bilo,
dodirnuh našu krv, vidjeh naš križ, čuh naš iskon
u sjevernoameričkom zraku
sretoh se s mojim precima, osjetih miris našeg doma
poljubih umornu majku, zagrlih mrtvog oca
(iz zbirke SNOVIĐENJE, Hrvatski put i LSL Publications, Toronto 2002.)
SUTLIJA
Tadići:
djed Božo Ivićev, baba Kaja, tetka Ankica, cura na udaju,
ujak Ivica, ujna Ljuba i njihovi sinovi Tomislav i Mario
u misnim aljinama,
sa opranim konjskim kolima
te istimarenom i opremljenom Micikom,
sa Par Sela se prvo uvrate po nas –
moju mamu Ružicu, moju sestru Ljiljanu i mene.
Onda se uvratimo po Juriće –
tetku Olgu i njezinu djecu Milicu i Antu.
Tetka Ankica broji sve nas i sve korpe, torbe, zavežljaje…
Sve je u redu.
Iz Živinica krećemo za Morančane, u posjetu našim Tokićima.
Idemo na misu u Crkvu sv. Juraja
pa babinoj sestri – tetki Anđi na užinu!
Djed Božo drži uzde i upravlja Miciku.
Mario, najmlađi unuk, ima počasno mjesto;
sjedi naprijed do djeda i drži bič.
Djed i Mario obukli taze bijele košulje i crna odijela.
Stavili crne šešire. Mario nakitio svoj šeširić paunovim perom.
Meni, najmlađoj unuci, uvijek pripada najmilije mjesto –
babi Kaji u krilu!
Baba vadi karamele i orahe iz njedara!
Ljiljana mami u krilu, Antić i Mila uz tetku Olgu, Tono uz seku Ankicu.
Ujna Ljubija i ujko Ivica Braco sjede pozadi
i dobro paze da se neće šta prevrnuti.
Svi smo namirisani, svečano odjeveni i radosni!
Micika tjera uz autoput; ne može je ništa zaustaviti!
Idemo tetki Anđi na sutliju!
Na Morančane idemo na proljetnu misu na Jurjevo,
ako je nedjeljom, i uvijek na ljetnu misu na Ilino
kad starija djeca uživaju u školskom raspustu.
Uvijek nas vozi Micika koju je djedov dajdža Ivo Kovačević sa Ljubača,
brat moje prababe Delfe Tadić,
bio kupio na pijaci u Brčkom pa je poslije prodao mom djedu Boži.
Ushićeno nas dočekaju tetka Anđa, tetak Mato,
njihov sin Šimo i snaha Ana, te njihova djeca Ljilja i Tomo!
Anđo moja, faljen Isus!
Kajo moja, uvijek faljen! Ajde, ajde…
Poslije mise, gostimo se dugo kod naših srdačnih Tokića.
Lijepo nam je i milo, k’o da smo u svojoj kući.
Svima nam je najdraža sutlija, na kraju obilnog objeda.
Prava domaća sutlija od jutarnjeg svježe namuženog mlijeka.
Skuhano zaslađeno mlijeko sa rižom,
i sa dodatkom domaćeg meda po kajmaku riže,
bio je najveći specijalitet i užitak.
Najljepši dio blagdana je kad nam babe Kaja i Anđa
pričaju starinske priče o životu svojih roditelja,
naših predaka – prababe Lucke i pradjeda Bože,
sina našeg šukundjeda Ive Grabovice sa Morančana.
Svima nam bude teško kad se moramo rastati.
Prvo se babe izljube i rasplaču:
Anđo moja, dođi mi. Nemoj dugo čekat.
Kajo moja, dođi ti meni prije. Tebi je lakše doć…
U prvi mrak djed Božo drži i uzde i bič!
Micika juri niz autoput! Zapušila se k’o parnjača!
Ne treba je upravljati! Micika sama zna sve nas vratiti kući!
Mario spava ujni u krilu. Svoj šeširić ostavio Tomanu.
Ja spavam babi Kaji u naručju, Ljiljana mami u krilu.
Mila i Antić se skupili uz svoju majku.
Toncika i seka Ankica na podu kola.
Dajdža Bracika na velikom oprezu na kraju kola.
Micika prvo vrati Juriće njihovoj kući uz živinički autoput
pa se onda uputi našoj kući.
Vesela je i snažna jer zna da naša cesta vodi pema Dubravama.
Micika nas Lukiće mirno ostavi u našem putu
prije nego što preleti preko Spreče i Dubrava
i vrati se u Par Selo, u Tadiće!
Baba Kaja ostane prenoćiti kod nas
jer mene ne mogu nikako odvojiti od nje…
Baba se ujutro u zoru nekako izvuče iz kreveta
i pješke brže vrati na Par Selo
a mene moja mama Ružica tješi cijeli dan…
Pričamo tati Miji i tetku Miji Juriću kako smo se lijepo proveli
pošto oni nisu nikad mogli s nama ići zbog svojih poslova.
Živinice i Morančani, 1969.
SUTLIJA (nastavak)
Moji književno-monodramski nastupi u
Torontu, Ottawi, New Yorku i Münchenu
bili su vrlo posjećeni i primljeni.
Pohvale su stizale za moje spisateljsko,
recitatorsko i glumačko umijeće i iskustvo.
Naročiti uspjeh sam upravo postigla
u prestižnom torontskom Klubu Arts and Letters,
gdje sam profesionalna članica.
Poslije ovog umjetničkog okupljanja
uvijek elegantna i dostojanstvena gospođa Margo Elizabeth Hunt,
voditeljica Pjesničke skupine pri Klubu,
predvodi naše uže društvo u glasoviti Hotel Delta Chelsea
koji se nalazi uz Klub, vrata do vrata.
Idemo na puding s rižom, poznati specijalni užitak i dar,
Miris pudinga osvježava…
U čarobnom okruženju i raspoloženju
nastavlja se razgovarati o mom pjesništvu
i predviđa mi se blistava književna budućnost…
Dok okupljeni s radošću jedu puding
naglašavajući njegov blaženi ukus
ja posmatram svoju porciju u zdjelici
pa polako miješam mlijeko s rižom,
što bi se reklo britansku sutliju.
Osjećam drhtavicu…
Srce mi sve snažnije lupa, trnci mi prolaze tijelom…
Dlanovi mi vlaže, prsti mi studene… Pogled mi odlazi, duša mi treperi…
Dodajem malo meda kako bih odagnala nespokoj, nelagodu.
Jedva gutam… Zastaje mi u grlu…
Osmjehujući se, pretvaram se kao da je sve u redu.
Zahvaljujem se za puding s rižom.
Zahvaljujem se za dražesne riječi i krasne komentare
u svezi s mojim stvaralaštvom.
A zapravo da mi je kako što prije pobjeći…
U prvi mrak sjedam u taksi,
vraćam se natrag u svoj iznajmljeni samački stan!
Brže-bolje nazovem svoju rodicu Ljilju Tokić, liječnicu u Holandiji,
pa je iznenadim:
Anđo moja, faljen Isus!
Ona se začudi pa odgovori:
Kajo moja, uvijek faljen! Ajde, ajde…
I razveselimo se i rasplačemo se preko telefona…
Babe i djedovi su nam davno pomrli…
Ne ide se više na mise i užine po rodbini u zavičaju.
Nema ni Micike.
Ljiljo moja, niko više ne dijeli ni karamele ni orahe…
Ljerka moja, ni sutlija više nikako nije slatka…
Svi smo se razišli zbog Rata:
Ljilja teče Šime u Nizozemsku; ja u Kanadu;
Mila tetke Olge u Ameriku; Toncika dajdže Bracike u Italiju;
mladi Mario i Dario,
sinovi tetke Ankice i tetka Ivana Marića,
koji nisu bili još ni rođeni u ono doba, u Njemačku.
Daleko od Par Sela. Daleko od Živinica.
Daleko od Morančana. Daleko… po dalekom svijetu.
Svima nam je teško jer više nismo zajedno.
Nismo više svoj na svome, niti ćemo to više ikada biti.
Ljiljo moja, dođi mi. Nemoj dugo čekati.
Ljerka moja, dođi ti meni prije. Tebi je lakše doći…
Toronto, 2006.
(iz zbirke RUŽICA, LSL Publications, Toronto 2021.)
KAPELA SVETOG ANTE U ŽIVINICAMA
sto deseta obljetnica Kapele: 1912. – 2022.
RODOVNIK (o porijeklu Tadića)
Prema rodbinskom saznanju Tadijin Otac (ne zna mu se ime) se doselio iz Kreševa (srednja Bosna) u Lipnicu kod Tuzle (sjeveroistočna Bosna) oko 1770. godine. Prezime mu je bilo Iveljić. Tadija se preselio u Par Selo i promijenio prezime u Tadić. Imao je dva sina: Ivan i Matko. Ivan je imao pet sinova: Božo, Ilja, Jozo, Mato i Tadija. U ovim rodovnicima starih naraštaja ne spominju se ženska djeca. Samo muška djeca koja nose isto prezime. Ivan i Matko su se sa svojim sinovima najviše bavili zemljoradnjom jer su posjedovali prostrane oranice, pašnjake i šume. Također su se bavili trgovinom (prodavali goveda, rakiju, drvo za građu…). Držali su i svoje dućane, čak otvarali nove. Ivanov sin Tadija je bio jak i energičan. Zaposlio se u rudniku gdje je organizirao štrajkove radnika za veću plaću. Nije se ženio.
Ivanov najstariji sin Božo Tadić (18. VII. 1855. – 11. V. 1906.), zvani Božica (moj šukundjed), oženio je Ružu Krešić (24. VIII. 1858. – 11. XII. 1930.) s Par Sela. Imali su šest sinova i dvije kćeri: Ivo, zvani Ivić (moj pradjed), Mića, Franjo, Anto, Milko, Tunjo (nije se ženio, nestao u ratu), Kaja i Ana.
KAPELA (rodbinska ostavština)
Premda rođen u seljačkoj obitelji na Par Selu, Anto Tadić, zvani Antić, uspješno se bavio drvenom građom i trgovinom. Držao je i kafanu kod Sprečkog mosta. Osamostalio se i preselio u Tuzlu 1910. godine. Oženio je Katarinu Katu Šibonjić iz Drafnića. Svoje posjede na Spreči je rasprodao. Pošto je bio vješt trgovac i sposoban poslovni čovjek, obogatio se te postao dobrotvor. Istakao se u izgradnji pilana, škola i sirotišta, te kopanju bunara. Utemeljio je i svesrdno pomagao više hrvatskih udruga i organizacija. Bio je vrlo pobožan pa je kupio oltar sv. Ante u Dubrovniku i sagradio kapelu među ogromnim stoljetnim hrastovima na Tadića zemljištu u Živinicama 1912. godine. Prvotno je planirao sagraditi veliku rimokatoličku Crkvu ali mu je tadašnja Vlast dopustila graditi samo Kapelu. Anto Tadić, u narodu poznati i priznati Amidža Antić, je bio dokazan poduzetnik, skrbnik, uglednik gospodskog držanja, istinski humanist. Sa Katom je imao dvoje djece: Ivica i Ružica. U drugom braku nije imao djecu.
Sahranjen je u Tuzli 1969. godine.
Antin sin Ivica Tadić je napisao sjećanje na svog oca koje je objavljeno u Hrvatskom glasniku, god. VII, br. 84, str. 14, Tuzla, listopad 1999.:
“Anto (Božo) Tadić rođen je 1886. godine u Par Selu u seljačkoj obitelji. Još kao mladić počeo se baviti trgovinom, posebno drvetom. U početku je sa svojom braćom otvorio trgovinu BRAĆA TADIĆ u Živinicama. Kasnije se osamostalio i formirao dioničarsko poduzeće ANTO TADIĆ industrija drva d.d. u Tuzli, gdje se i nastanio 1910. godine. Kupio je pilanu na vodeni pogon prusačke rijeke u Pruscu kod Donjeg Vakufa 1924. godine. Kao sposoban trgovac brzo je stekao imetak pa je kao veliki vjernik 1912. godine kupio oltar svetog Ante u Dubrovniku i sagradio Kapelu u Živinicama. Kako bi je zaštitio od eventualne prodaje, poklonio ju je Crkvi u Morančanima pod uvjetom da se četiri puta godišnje održi misa, a posebno na Dan svetog Ante (13. lipnja) kad je njegov imendan. Pošto u toj okolini nije bilo sakralnog objekta (Živinice, Dubrave, Par Selo), u misne dane, a naročito na Dan sv. Ante, okupljalo se više tisuća vjernika iz okolnih sela kako bi prisustvovali vjerskoj službi koju je predvodio župnik iz Morančana. Ovo je slavlje bilo osobito brojno do Drugog svjetskog rata, a naročito prije kada je taj dan korišten za susret i dogovore predstavnika Hrvatske seljačke stranke (HSS) iz okolnih mjesta. Tu su prisustvovali i čelnici Stranke iz Tuzle. Anto Tadić, kao sposoban i ugledan građanin, bavio se i politikom pa je bio jedan od osnivača Hrvatske seljačke stranke u Tuzli i okolini te njen dugogodišnji predsjednik sve do 1935. godine. Osnivatelj je Društva i zgrade Hrvatski dom, dobrotvor u izgradnji, osnivatelj HKD Napredak, predsjednik Hrvatskog sokola i drugih organizacija. Također, njegova supruga Katarina bila je aktivna i kao takva predsjednica Hrvatske žene u Tuzli. Kada je umrla 1937. godine Društvo je dalo priznanje sa obavezom da će za uspomenu, na dan njezine smrti, odjenuti jedno siromašno dijete. Anto Tadić je vrlo usko surađivao i prijateljevao sa hrvatskim velikanom Stjepanom Radićem. Prilikom njegovog dolaska u Tuzlu, dočekao ga je i ugostio u svojoj kući. Bio je bosanski vijećnik Drinske banovine, za vrijeme banovanja Velje Popovića u Sarajevu, kada se na Skupštini posebno zalagao za izgradnju osnovne škole u Živinicama, jer su najbliže škole bile u Morančanima, Dubravama i Đurđeviku (5 km). Bio je dobročinitelj, starajući se za siromašne, dobre đake, koje je pomagao, ustupivši im svoj dom (Pero Kovačević i Šimo Grgić iz Ljubača, kasnije učitelj i novinar), na čemu su mu svi bili zahvalni do njegove smrti 1969. godine.”
PONOS
Ivo Tadić (13. VII. 1883. – 3. II. 1919.), znani Ivić (najstariji sin Bože-Božice i moj pradjed)
oženio je Delfu Kovačević (15. III. 1882. – 24. III. 1957.) s Ljubača.
Imali su pet sinova i jednu kćer: Božo, Rudolf-Ruda, Iljo, Fabijan, Franjo-Franco i Ana.
Božo Tadić (25. XI. 1906. – 6. XI. 1988.), zvani Božo Ivićev (najstariji Ivićev sin i moj djed)
oženio je Kaju Grabovicu (31. I. 1909. – 14. IV. 1984.) s Morančana i njihova djeca su:
sin Ivica Tadić (1931.–2016.), zvani Braco,
te kćeri: Olga (1930.), Ružica (1936.), moja majka, i Ana (1949.), zvana Ankica.
Moja mama Ružica je dobila ime po svojoj prababi a mojoj šukunbabi Ruži.
Ujak Ivica Braco (1931.–2016.) je oženio Ljubu Petrović (1936.–2010.) sa Husina.
Sinovi dajdže Bracike i ujne Ljubije su Tomislav (1957.) i Mario (1960.).
Olga se udala za Miju Jurića (1929.–2017.); djeca Milica (1952.) i Anto (1954.).
Ružica za Miju Lukića (1935.–1997.); djeca Ljiljana (1960.) i Ljerka (1962.).
Ana za Ivana Marića (1948.–2019.); djeca Mario (1973.) i Dario (1976.).
Djed Božo i baba Kaja su svoju unučad svečano vodili na svete mise u Kapelu u Živinicama i u Crkvu na Morančanima.
Nažalost, u proteklih trideset godina Gradske vlasti u Živinicama su posjekle velike hrastove koji su okruživali Kapelu s pojašnjenjem da su bili oboljeli.
Kapela sv. Ante je danas vrijedan spomenik kulture u živiničkoj Općini.
Drago mi je što mogu prilikom dolaska iz Kanade obići ovu Kapelicu i opet iskazati poštovanje i naklon maminom pokojnom stricu Anti, velikom dobročinitelju, i svim Tadićima koji su podigli ovu malu bogomolju koja je prolazila kroz teška vremena. Čak je bilo i perioda u komunističkoj Vlasti kad su političari i huškači ozbiljno radili na tome da Kapelicu prepomjeste, prenesu, dalje od glavne gradske Ulice*, dalje od Škole**, dalje od Doma kulture, ali su svećenici i kardinali s vjernicima uvijek uspijevali odolijevati pritiscima i istrajavati u očuvanju ovog malog religijskog hrama, ukrasa grada.
Velika prijetnja je došla od Vlasti – namjera za rušenje ovog vjerskog objekta – kad su domaći vjernici rimokatolici uspjeli ustoličiti Župu sv. Ivana Krstitelja i sagradili crkvu, preko živiničkog raskršća, iza Trafo stanice, podalje od očiju opštinara. U plitkoj pameti zagovornika političara i njihovih pomagača proširila se misao:
Imate sad Crkvu, pa šta će vam više ovo?
Smeta cjelokupnom izgledu grada i napretku Komune!
Velikim zalaganjem Hrvata i svih drugih pravednih ljudi, spriječeno je planirano uklanjanje Kapelice sv. Ante, koja sada ponosno i dostojanstveno obilježava i proslavlja svoju vrijednu, plemenitu i uzvišenu STO DESETU OBLJETNICU (1912.–2022.) postojanja.
* bivša Ulica II. krajiške brigade koja je povezivala Kapelicu, Školu, Dom kulture,
Robnu kuću Oskova, gradski Trg, Fabriku drvne industrije Konjuh, Korzo… (danas Prva ulica)
** bivša Osnovna škola Vladimir Nazor (danas Prva osnovna škola)
U prikupljanju i provjeri rodbinskih podataka su mi pomogli:
Ivica Braco (od Bože Ive-Ivića Božice Ivana Tadije) Tadić i
Vinko brat Mije, Tome, Peje, Nikole (od Božana Mate Bože Matka Tadije) Tadić
- (iz zbirke ZAVIČAJ, LSL Publications, Toronto 2022.)
Odjeci
Rudi Tomić: NOVA POJAVNOST U LIRICI (iz Recenzije)
Svojom prvom zbirkom poezije Snoviđenje Ljerka Lukić ozbiljno se nameće čitateljstvu. (…) Ova je knjiga neprijeporno osvježenje u hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj književnosti i umjetnosti po tehničkim, metodološkim, žanrovskim i stilističkim zahvatima. Poredane po godinama nastanka pjesme su zapravo dulje ili kraće reminiscencije, dnevnički ulomci, lirski zapisi, putopisni predlošci, reporterska izvješćivanja, iznenadne misli, scenaristički nacrti, novinske vijesti, komentari, meditacije, isječci iz osobnih pisama, feljtonističke skice… Izvorno, mozaično, izgrađeno i harmonično! Pjesnikinja je ostala vjerna slobodnom stihu s minimalnom interpunkcijom. Uspjele stilske figure, posebice metafore i personifikacije, pridonose brzom čitanju ovih redaka s jedne strane i čitateljskom upijanju ovog nadnaravnog okruženja s druge strane. Lukićeva se od djetinjstva uspješno bavi scenskim umjetnostima (recitiranje, gluma, kazivanje priča) pa nije čudo što u njenoj poeziji dominiraju dramaturško-scenaristički elementi i efekti začudnosti (Tihi ocean, Sainte-Marie, Arktik (II), Labradorska oluja), ostavljajući čitatelje u nedoumici je li to zbilja ili san, je li to moguće ili nije. Autoričinom vještom iskazivanju značajno pomaže uporaba aorista i imperfekta, ponavljanje ključnih riječi, znalačko odabiranje opisnih pridjeva i arhaičnih izraza. Stilskoj dotjeranosti i poetskoj izgrađenosti zbirke pripomaže neprestano povezivanje prošlosti i sadašnjosti, sjećanja i snova, ispovijednih elemenata i fantazije, osobnog i općeg, pjesničke nutrine i izvanjskog svijeta, zadivljujuće kratke/iskričave senzibilnosti i duge/raspredajuće narodne životnosti što kod čitatelja stvara upit, zbunjenost, oduševljenje… Neke su pjesme prekratke lirske refleksije (Otok, Mostar, Iznenađenje, Knin, Ruska rapsodija, U Londonskoj galeriji, Kanada, U Stratfordu, Kanadski istok, Manitoba, Pjesnik, Fenelon Falls, Arktik (III), Život Inuita, Djeca Inuita…), a neke su literarni spjevovi (Moj prvi ratni rođendan, Labradorska oluja, Iz pisma Alainu F., Snoviđenje, Ćeten…).
Toronto, 20. ožujka 2002.
Margo Elizabeth Hunt: POETSKI MEMOARI (iz Recenzije)
Osvrt na pjesničko-monodramske nastupe Ljerke Susanne Lukić u Torontu
Pjesnički dnevnik Ljerke Susanne Lukić obuhvaća slijedeće teme: djetinjstvo, obitelj, rodbina, priroda, zavičaj, hobiji, školovanje, etnologija, umjetnost, putovanja, domovina, rat, iseljeništvo, useljeništvo, nastavni i predavački rad…, kroz što se istančano provlače i izvanredno ispoljavaju ideje ljubavi, sreće, nadanja, mira i vječnosti, premda utjelovljene na osobnim i kolektivnim tragedijama.
Najdojmljivije su njezine pjesme o ratu jer je to nama rođenim Kanađanima nepoznato; nije dio naše suvremenosti. Ljerka – Bosanka i Hrvatica, svojim autobiografskim pjesmama iz ratnog perioda, i Ljerka – pjesnikinja i autorica, tim svojim pjesmama iz ratnog ciklusa, stavlja nas izravno u ratne strahote, baca nas u poprište sukoba i borbi, pokazuje nam patnju stradalnika, vodi nas na grobove žrtava. Čitajući stihove, osjećamo krvarenje i usiljenost i ratne zbilje i ratne bespotrebnosti. Ova autentična poezija u napetoj slikovitosti prenosi čitatelje i slušatelje u vidljivo i opipljivo žive trenutke autoričinog iskustva, tako da istinski doživljavamo bol, patnju i nepodnošljivu realnost.
(…) Posebno bih istaknula dvije odlike Ljerkinih predstavljanja.
Prvo, scenski nastupi gdje dolaze do izražaja autoričini recitatorsko-glumački talenti i iskustva, te urođeni osjećaj za stil i modu u izradi i izboru svojih kostima.
Drugo, seminari kreativnog pisanja s težištem na autobiografski pristup koje predavačica uspješno organizira za polaznike različitih uzrasta i obrazovnih stupnjeva.
Njezina književna profesionalnost je na iznimnoj razini.
Toronto, 2015.
Ivo Mijo Andrić: POETIKA REALNOG ŽIVOTA (iz Recenzije)
Originalan je i zanimljiv način na koji književnica Ljerka Lukić pristupa pisanju poezije. Za razliku od većine drugih pjesnikinja i pjesnika, ona svoju poetiku bazira na stvarnim likovima i istinitim doživljajima i događajima iz osobnog života. Tako ispisuje dokumentarističku lirsku sagu koja ostavlja upečatljiv leksički trag na životnom putu kojim je prošla od najmlađih dana i godina, skupa sa svojim članovima obitelji i drugim dragim i bliskim ljudima.
Nisu to pjesme kakve susrećemo kod većine drugih pjesnika i kakve čitaju samo oni kojima je poezija duševni kruh i hrana. To su emotivne poetične i dirljive pripovijesti koje bude osjećanja dobronamjernih čitača i koje nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim, ako ih primi k srcu i s ljudskim razumijevanjem. Ljerkina lirska prozaika i prozna poetika natopljena zavičajnim motivima i ljudskim usudima i sudbinama, vraća nas korijenima iz kojih smo potekli u ovozemni svijet koji nam je darovan rođenjem i od koga boljeg svijeta nema, ma koliko mnogi o njemu maštali i prazne snove snili. Ljudi iz negdanjeg okruženja i dalje žive u njezinim mislima prenesenim na papir i ovjekovječenim u objavljenim pjesmama, pričama, esejima i drugim literarnim zabilješkama.
Zagreb, 2021.