Milena Jukić Bandić (Imotski, 1981.) u Imotskom je završila osnovnu i srednju školu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu 2005. završila je studij razredne nastave i hrvatskog jezika, a 2014. godine diplomirala je bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru.
Piše i objavljuje uglavnom za djecu i mlade. Od 2015. godine stalna je suradnica u listovima za djecu Cvitak i Cvrčak koji izlaze u Bosni i Hercegovini. U Hrvatskoj svoje radove objavljuje u poučno-zabavnom časopisu za djecu Smib.
Surađivala je na izradi priručnika za nastavu. Njezine pjesme objavljene su u časopisu za književnost Osvit te je urednica brojnih slikovnica i recenzija objavljenih u glasilu Matice hrvatske Motrišta.
Godine 2014. u Zagrebu je objavila svoju prvu slikovnicu Pustolovina pšeničnog zrna, a zatim slikovnicu Marta i Fran u oblacima (2017.) koja je na dodjeli nagrada „Ovca u kutiji“ na Interliberu uvrštena među pet najboljih hrvatskih slikovnica za 2017. godinu.
Uslijedile su dvojezična slikovnica Čarobna plesačica/ Magical Dancer (2017.), zbirka pjesama i kratkih priča Nebeski letači (2018.), a u suradnji s kreativnim kolektivom SMAK, koji djeluje u području interpretacije kulturne i prirodne baštine, objavila je i edukativnu slikovnicu Panonsko ljeto (2019.).
U 2020. objavila je slikovnice Marta i Fran na vilinskom tragu, Umišljena bubamara te trojezičnu slikovnicu Mali pobjednik/The Little Winner/Mshindi mdogo. Godine 2021. objavila je slikovnicu Zagrljaj pletene hobotnice.
Dobitnica je književne nagrade za poeziju “Krešimir Šego” (2022.), počasna je članica Dobrotvorne udruge „Kolajna ljubavi“.
Živi i radi u Mostaru.
Bibliografija:
- Pustolovina pšeničnog zrna (2014.) – slikovnica
- Marta i Fran u oblacima (2017.) – slikovnica
- Čarobna plesačica/Magical Dancer (2017.) – slikovnica
- Nebeski letači (2018.) – zbirka pjesama i kratkih priča
- Panonsko ljeto (2019.) – slikovnica
- Marta i Fran na vilinskom tragu (2020.) – slikovnica
- Umišljena bubamara (2020.) – slikovnica
- Mali pobjednik/The Little Winner/Mshindi mdogo (2020.) – slikovnica
- Zagrljaj pletene hobotnice (2021.) – slikovnica
Odjeci u javnosti
„Čitajući ovu slikovnicu stranicu po stranicu, priču po priču, pjesmicu po pjesmicu, igrokaz po igrokaz, nisam ni primijetio kako brzo prolaze minute, sati, dani, mjeseci. Kako proljeće zamjenjuje ljeto, ljeto nasljeđuje jesen, jesenske kiše snježne pahuljice. Pročitavši je, preostaje mi preporučiti vam je, što od sveg srca i radim. Posegnite za njom i pridružite se svijetu autorice. Poletite krilima mašte, krilima Nebeskih letača.“
Ratko Bjelčić
„Iako književna djela namijenjena djeci, prema načelima znanosti o književnosti, ne bi trebala biti neposredno u službi pedagogije kao odgojne discipline, ona, ako su zaista uspjela u literarnome i estetskome pogledu, itekako mogu pomoći u postizanju odgojnih, ali i obrazovnih ciljeva.
Vjerujem da će vrijeme i percepcija čitatelja, onih koji vide i razumiju srcem, a kojima su Nebeski letači autorice Milene Jukić Bandić namijenjeni, pokazati da je ovo djelo ostvarilo i jedan i drugi cilj.
Njima je, Lani i Luki, i posvećeno djelo u cjelini pa ono ima i značaj svojevrsnoga literarnog spomenika koji će trajno čuvati uspomenu na njih.“
Drago Krpina
Izbor iz djela
Što sve mama radi?
Mama rodi,
Mama čuva,
Mama pazi,
Mama mazi.
Mama brine,
Mama hrani,
Mama gladi,
Mama radi.
Mama grli,
Mama ljubi,
Mama sprema,
Od umora nekad drijema.
Mama glača,
Mama kupa,
Mama slavi,
I najbolje kolače pravi.
Mama uči,
Mama hvali,
Mama pjeva,
Mama zijeva.
Mama strepi,
Mama čeka,
Mama viče.
Mama priča najljepše priče.
Mama se igra,
Mama se smije,
Mama mi crta,
Mama me grije.
Mama kuha,
Mama peče,
Mama krpa,
U džepove moje bombone mi trpa.
Mama zove,
Mama sluša,
Mama tješi.
Mama sve probleme riješi.
Mama se veseli.
Mama za me moli.
Mama bdije kad me nešto boli.
Al’ najviše na svijetu, mama voli.
Maskenbal
U veljači sve se žari
od veselih maski
i ostalih stvari.
Baloni, pomponi,
trube i pjesma,
sjajna odijela, široka i tijesna.
Perje i šminka,
točkice i pruge,
nasmijana lica i noge duge.
Šareni kostimi, cika i vreva,
nosovi crveni i
konjići drveni.
Svugdje se čuje bubnjeva bat
na gradskom trgu odzvanja sat.
Bit će ludo i na ovom balu.
Svi se vesele maskenbalu.
Glad
Kroz ogoljele krošnje
leden vjetar vije,
huči i brije.
Podivljalo zviždi,
lomi grane.
Bjesni na sve strane.
Utihnule su ptice.
Prazne su u visinama žice
i sve polako gasne.
Studen je opkolila grad.
Zavladala magla, sivilo i jad.
Zavladala za suncem glad.
Jesen
Došetala jesen
kao prava dama
s kestenjem oko vrata
i dugim plaštem od suhoga zlata.
Na ramenu joj torba krošnja-kroja,
a u torbi njenoj najljepša paleta boja.
Košara pod rukom puna je sladi,
rominjajuć’ tiho, dahom svojim hladi.
Od lišća i šiblja
velik šešir nosi.
U očima joj kiša,
a oblaci u kosi.
I dok kroči k’o da kistom šara
ne birajuć’ što promijenit’.
Bilo stablo, list il’ bara,
sliku drugu svoju stvara.
Na odlasku joj najdraže
na nebu narisati dugu,
ostavljajuć’ za sobom
divljenje i pomalo tugu.
Prehlada
Kihnuo sivi oblak,
procurio mu nos.
Prehladio se jer je ljetos
trčkarao bos.
Sad kašlje, šmrca, štuca,
glava mu od boli puca.
U ušima zuji, tuče,
k’o da netko kamenje vuče
i baca u dalj.
Maglica ga nježno grli
i na uho tješi.
Savjete mu dobre nudi:
„Glavu gore, hrabar budi!“
Vjetar u letu glasno šušti:
„Šššššto si loššše volje?
Razvedri se,
već ćeš sutra bit puno bolje!“
Proljeće
„Jesi li ga vidio?“ upita kos vrapčića.
„Kako je samo lijepo, šareno i vedro!“ divio se bijeli oblačić.
„A tek kako miriše!“ zazvonio je zvončić.
„Na ljubičice!“ zacvrkuće lastavica.
„Na rosu“, prošapta žuti jaglac.
„Na leptire“, zažubori potok.
„Na dječju igru“, reče sunce i široko se osmjehne.
Snjegović
Loptasta glava,
Mrkvasti nos,
Na snijegu stoji
Potpuno bos.
S metlom u ruci
I loncem na glavi,
S djecom se druži,
Veseljak je pravi.
Zato mu oni
Poklone nude,
Šal i rukavice
Da toplo mu bude.
Stara jabuka
U voćnjaku malom
pored uskog puta
opet je stara sazrela jabuka.
Pomogla joj jesen žuta.
Kroz godine duge
u njenoj su krošnji mnogi stanari živjeli.
Lišeni straha i tuge,
s grana njenih svijetu su se divili.
Skrovište bila mravu i ptici.
Kao majka dijete na najljepšoj slici
grlila ih nježno svojim granama,
unosila mir međ’ suprotnim stranama.
Vjetru je pružala
ruke visoko
plešući s tučom,
kišom i snijegom.
A kad bi djeca provirila za brijegom,
spuštala se blago prema njima,
darežljivo nudeć’
plodove što ima.
Iako stara,
i danas za životom
ima želju jaku.
Na deblu boru svaku,
što godinu znači više,
umjesto da skriva i briše
ponosno nosi kao mudrost i dar.
U svom prkosu
živi ljepša no ikad,
ne mareć’ za vrijeme
nikad, nikad.
Studeni
Studen stegla
cijeli kraj.
Hladno brdo,
selo, gaj.
Na krilima svojim poludjeli vjetar
posljednji listić nosi.
Na prozoru starom promrzli vrabac
za mrvicu suhu prosi.
Na kroviću kosom
dimnjak se puši,
sivilom prlja ledeni dah.
Na pragu bijednom
dječak je s majkom.
U zraku se osjeti od zime strah.
Oblutak
Na žalu se sunčao
mali oblutak.
Za odmor je to bio
njegov omiljeni kutak.
I baš kad mu je glava
postajala smeđa,
neko mu golo stopalo
prikliještilo leđa.
Dok je dječak bezbrižno
u brodove piljio,
mali oblutak se mrštio,
mali oblutak se šiljio.
– Jao –
dječak je glasno
od boli uzviknuo
-Neki me kamenčić opako upiknuo!
Sav bijesan sa stopalom koje peče
ljutito sebi u bradu reče,
frnjeći svoj prćasti nos
– Više se ni po plaži ne može bos.
Božić tu je
Mrkla je noć.
Studen maglu
U dolinu gura.
Kasna je ura,
A tišina
glasno odzvanja.
Srebrna luna
Zauzdala je strune.
Osluškuje čudo
S Gospodnje krune
Da se k’o biser
Il’ poput rubina
Sjajem svojim javi
S nebeskih visina
I najavi nam dolazak
Svojega Sina.
Podno planine
Skupile se zvijezde
Kao djeca.
S crkvenoga tornja
Silno zvono jeca,
Od ganuća i ljepote.
Dobrote, dobrote,
Gospodine, nam treba,
Da zaslužimo komadić
Tvoga Neba
Što stvorio si za nas slabe,
Moći gladne,
Zavidne, srdite,
i jadne.
Pošalji nam mir.
Noćas učini čudo.
Nek’ prestane ovo vrijeme ludo
Što od Tebe nas tjera
I razdore stvara.
Ljubavi smo žedni, Bože.
Svi krvavi ispod kože,
SvjetlaTvoga ištemo.
Radosti nam ove noći daj
I kapljom blagosti poškropi,
Da mržnju svu otopi
I nevolje potopi.
Nek’ sunce u ponoć zasja.
Nek ‘ Tvoja noć dan nam bude.
I nek’ se pjesma mjesto psovke čuje
Jer Isus je s nama,
Božić tu je.
Afrička basna
Jednom davno, u vrućoj Africi, živio je slon, veliki sivi slon. I premda je bio uistinu snažan i lijep, nije bio zadovoljan svojim izgledom. Stalno si je predbacivao kako je spor, trom i kako ima ružnu dugu surlu, baš kao neki nosonja.
U istoj toj Africi, samo malo dalje od nezadovoljnog slona, živjela je i jedna žirafa. Pravi primjerak prekrasne zdrave životinje dugog savitljivog vrata koji je sezao čak i iznad najvećih stabala. U uzavreloj Africi, iako rijetke krošnje, takva stabla bila su pravo osvježenje kada se neka divlja životinja željela skloniti od jakog sunca i smiriti u hladu. No ni visoka žirafa nije bila sretna svojim izgledom. Stalno je smišljala neka luckasta imena, ismijavajući samu sebe.
„Evo, stiže pjegavi dinosaur“, dovikivala bi žirafa mami kada bi je pozvala u šetnju travnatim prostranstvom afričke savane.
„Čuvaj se dugovrate zvijeriiii!“ čulo bi se kada bi žirafa trčala za svojim mlađim bratom.
Svi su znali kako je jako nezadovoljna svojim izgledom i kako je, od vesele žirafice, malo-pomalo, postajala mrzovoljna i razdražljiva žirafa.
Nedaleko žirafe živio je i jedan lav, strašni lav, krupnije građe s bujnom razbarušenom grivom. Hitar, izvrsnog sluha, vida i njuha, bio je opasnost mnogim životinjama iz okolice. No ni lav nije bio pretjerano sretan. Često je, dok bi promatrao svoj odraz u vodi, sažaljivo gunđao:“ Kako li si samo ružan, lave moj. Zar ti nije neugodno zvati se kraljem, a znati kako te ne poštuju zbog dobrote i plemenitosti, nego zbog straha da ih ne rastrgaš?!“ Od te spoznaje lav bi uvijek glasno zarikao, toliko snažno da bi i tlo počelo podrhtavati.
Prolazili su dani, a slon, žirafa i lav bivali su sve tužniji i jadniji. Nezadovoljni sobom i svojim izgledom, žalosno su tumarali uokolo, bez cilja, prijatelja i bez želje da ih pronađu.
Na svu sreću, jednog dana u susjedstvu se pojavio majmun. Veseo i razigran skakutao je uokolo, vrtio se, koturao i vrištao. U prvi trenutak netko bi pomislio kako možda boluje od neke neizlječive lude bolesti, no pokazalo se sasvim suprotno.
Svojim zaraznim veseljem i neopisivom srećom, majmun je nasmijavao sve koje bi susreo, a svojom mudrošću, koja se i nije primjećivala na prvi pogled, uspijevao je oraspoložiti i one najnesretnije.
Sasvim slučajno susreo je nezadovoljnog slona. Slon mu se odmah požalio kako je nesretan zbog svog nezgrapnog izgleda, a majmun mu pomalo iznenađen reče: „Nije mi jasno kako tako velika i prekrasna životinja može biti žalosna jer je drugačija. Ta niti jedna druga životinja nema tolike uši kojima lako otjera i one najdosadnije mušice. Pogledaj samo tu zadivljujuću surlu kojom u trenutku osvježiš i najsparniji afrički dan. A tek tvoje snažne kljove na kojima ti zavide čak i ljudi. Siguran sam kako bi se mnogi s tobom rado zamijenili.
Velika siva životinja malo se zamisli, zastane, a onda progovori:“Kad malo bolje razmislim, možda si stvarno u pravu. Dosad nikada nisam razmišljao na takav način.“ I slon se razvedri.
Tuda je upravo prolazila ona mrzovoljna žirafa, a majmun joj se veselo obrati:“Hej, žirafo, zašto je na tvom licu toliko nezadovoljstva? Barem ti imaš razloga biti sretnom.“
„Kako to misliš?“ začuđeno upita žirafa.
„Pa samo ti možeš dosegnuti ono najsočnije voće i grickati svježe mlade listove s najviših grana. A nitko bolje od tebe ne može vidjeti kada se kroz povijenu travu šulja gladna hijena, tigar ili ris. “ Žirafa se gotovo zarumeni od srama, ali i od sreće. Svidjelo joj se ono što joj je majmun rekao te se odmah udobrovolji.
I baš dok su majmun i žirafa razgovarali, gle čuda, pojavi se i onaj nesretni lav.
Majmun i žirafa najprije ustuknuše, ali kad su shvatili kako ih lav zapravo ne želi rastrgati, nego je tumarajući uokolo slučajno nabasao na njih, majmun se malo ohrabri pa ga upita: „Što tebe muči, kralju?“
„Pih, kakav kralj! Ja sam ti samo jedno bezvrijedno rikalo. Ništa drugo ne znam do li rikati, strašiti i napadati slabije od sebe.“
Majmun nije mogao vjerovati vlastitim ušima. Nikada ne bi pomislio kako i lav može biti nesiguran i jadan. Sažali se nad njim i reče mu:“Ne govori tako o sebi, kralju. Pa ti i nisi loš. Opasan si, ali samo kada si gladan. Inače si pravi kralj, jer nas štitiš od najopasnijih. Štitiš nas od lovaca, a oni ne love kao ti, jer su gladni, oni love iz strasti. Oni uživaju u progonu nas nemoćnih i nezaštićenih životinja.“
Lav je slušao majmuna i bio je sretan jer ga napokon netko razumije. Osjećao se stvarno dobro i po prvi put je pomislio kako zaslužuje da ga se zove kraljem životinja.
„Dragi majmune“, zadovoljno i s nekim posebnim poštovanjem reče lav, „priznajem, ni ti nisi luckast kakvim sam te doživljavao jer si stalno veseo. Izgled me uistinu prevario. Od danas ću malo drugačije promatrati sebe, ali i one oko sebe.“
Bljeskica
Topla ljetna večer osmjehivala se vedrinom kad se tisuće zvijezda rasulo poput bisera po modrini nebeskoga svoda.
Mudri mjesec žutio se svojim likom, zlatom kiteći brežuljke koji su se gužvali podno njegove svjetlosti, hrleći planini u zagrljaj.
Još jedna noć donosila je smiraj od vreline ljetnoga dana. Mekana tišina spuštala se na usnulo mjestašce, a miris mora izmiješanog s borovinom širio se naokolo.
Bljeskica je, baš kao i obično, sjala svojim treperavim sjajem donoseći dašak radosti u tu uspavanu ljepotu. Bila je presretna što će i večeras njeno treptavo svjetlo nekome pomoći.
Možda upravo neki planinar ugleda njen bljeskavi sjaj kroz gustu krošnju, dok se izgubljen u noći pokušava snaći i izići na planinski puteljak, mislila je. A možda će i nekom nesretnom mornaru, kojeg je zadesila oluja na morskoj pučini, svojim snažnim bljeskom skrenuti pažnju pokazujući mu gdje je nebo vedrije, a more mirnije.
Od pomisli kako bi baš ona mogla večeras nekome pomoći, zatreperi još više i snažnije, a njen zrakasti sjaj tankim srebrnim nitima proširi se tminom.
No nije uvijek bilo sve tako lijepo. Nije ni Bljeskica uvijek bila tako sretna i ponosna na svoj treperavi sjaj. Ta nijedna druga zvjezdica u susjedstvu ne trepti poput nje. Vidjela je ona i veće i manje zvijezde. Upoznala i mlađe i starije, ali sve su bile iste u jednom – njihova svjetlost bila je postojana i sigurna, a one su se, poput svjećica na boru, palile noću i iščezavale jutrom, dok se pospano sunce još lijeno izvlačilo iz postelje.
Bilo je to jedno tužno razdoblje u životu zvjezdice. Od rođenja je znala kako je drugačija od ostalih, ali koliko to može boljeti i koliko zbog toga može patiti, saznala je tek kasnije. Sama i odbačena, često je bila meta podsmjehivanja i uvredljivih riječi koje su joj upućivale druge zvijezde iz susjedstva. Pa iako je znala kako je od sjajnih krakova važniji sjaj srca, nerijetko se družila sa suzama, razmišljajući zašto se baš ona mora razlikovati.
U Bljeskicu se uvukao nemir, a nesigurnost je njenu svjetlost činila još drhtavijom i treptavijom. To je posebno smetalo starim mušičavim zvijezdama koje su se stalno žalile kako ih to čudno svjetlo ometa i uznemirava. Ali ni mlade zvjezdice nisu je prihvaćale. Za njih je pak bila previše drugačija te su zaključile kako ona jednostavno nije za njihovo zvjezdano društvo.
Vremenom se i njena obitelj počela povlačiti i gubiti u nebeskom prostranstvu, a oko zvjezdice se stvorio tamni krug koji se, poput onih na vodi, sve više širio, prepuštajući je samoći i očaju.
Sirota zvjezdica, sa Zemlje se činila kao da drhti od hladnoće, posebno za vedrih zimskih noći, kada su se temperature znale spuštati daleko ispod ništice.
Prolazilo je vrijeme. Izmjenjivala su se godišnja doba. Nizale su se godine, a Bljeskica je tiho patila u svjetlucavom sjaju.
No onda se polako sve počelo mijenjati. Ljudi su nekako sve više počeli primjećivati ovu neobičnu ljepoticu. I upravo suprotno od onog kako su je vidjele zvijezde, njima se to svjetlucanje jako svidjelo. Bilo je ljupko i pomalo tajnovito, a promatrajući ovu posebnu pojavu i sami su se počeli osjećati bolje.
Bljeskica im je zbog svog treptavog sjaja postala jako važna jer je, uz nesvakidašnju ljepotu kojom je krasila nebo, noću ulijevala sigurnost i bila putokaz. Bila je drugačija, a to im se baš sviđalo.
I zvijezde su nakon nekog vremena shvatile kako su pogriješile i zamolile su Bljeskicu da im oprosti, što je i učinila. Znala je koliko je visina varljiva, jer stvara osjećaj da smo veći no što uistinu jesmo. Stoga im je i oprostila, ali nikada nije zaboravila.
Pribojavala se kako bi zaborav mogao odnijeti i sve ono zbog čega je danas postala sretna zvijezda. Zato je odlučila sjećati se s ponosom, a živjeti s ljubavlju.
Topla ljetna večer osmjehivala se vedrinom kad se tisuće zvijezda rasulo poput bisera po modrini nebeskoga svoda. Sve je utihnulo u noći koja je donosila smiraj od vreline ljetnoga dana. Samo je Bljeskica sjala radosnom svjetlošću, ljepša nego ikad prije.
Umišljena bubamara
Živjela jednom jedna mala, al’ prelijepa bubamara. Njena kuća bila je prostrana, tratinčicama prošarana livada po kojoj je bubica po cijele dane bezbrižno letjela s jedne na drugu glavicu još uspavanih proljetnica. A najviše ju je radovala rosa na kojoj bi se jutrom sklizala duž maslačkova lista, pretvarajući se kako se spušta najvećim toboganom na svijetu.
No iako je bubamara bila veoma lijepa i razigrana, dobrota nije krasila njeno majušno srce.
Točnije, bila je jako umišljena, a prema ostalim stanovnicima livade ponašala se drsko i bezosjećajno.
Njezina žarkocrvena krila privlačila su pažnju gdje god bi se pojavila. Čak bi i slučajni letači, poput bumbara i kotrljana, koji bi tek nakratko svratili do tog dijela tratine, na trenutak zastali i s divljenjem promatrati ljepotu savršeno zaobljenih, sjajnih točkica.
Sve je to dodatno hrabrilo bubamaru te se ona još više umisli i uzoholi, a iz njezinih se usta svakim danom čulo sve više uvreda upućenih ostalim stanovnicima tog zelenog, travnatog gradića.
„Daj pogledaj se,“ s gađenjem se obraćala krumpirovoj zlatici koja je na susjednoj parceli mirno grickala jedan zeleni listić, „te pruge koje imaš na svojim krilima još su od prošle sezone i znaš da uopće više nisu moderne. Ovog proljeća nose se točkice!“ podrugljivo bi dovikivala bubamara želeći da njene riječi čuje što više kukaca, insekata i ostalih sićušnih građana iz reda bubica, mušica i crvića.
Krumpirova zlatica nije znala što reći. Sva jadna i posramljena brzo se skrije iza listića kojeg je grickala. Tako je bubamara više nije mogla vidjeti.
„A ti, spori slinavče,“ kako je nazivala pužića, „daj se pokreni više, zar ne znaš da tom brzinom nećeš daleko dogurati? A da skineš kućicu i obrišeš nos? Jesi možda o tome razmislio?!“ Pužić je samo pognuo svoju glavicu i žalosno nastavio puziti, jer brže od toga nije ni mogao. „Kad bih barem imao krila,“ pomisli pužić, „sada bih poput munje odletio daleko i čučnuo pod najveću stijenu. Tako me više nitko ne bi morao gledati. Bio je povrijeđen i razočaran.
No bubamaru to nije previše brinulo, čak štoviše, to ju je i zabavljalo.
„Hej, suhi,“ ovog puta bubamara se okomila na skakavca, „sva sreća što si zelen pa se od silnih vlati trave i ne vidiš previše. Nikako mi nije jasno čemu služi ta tvoja žgoljava pojava, osim da nagrđuje prostor u kojem boravim.
Skakavac pomalo, pomalo iznenađeno, ali i ljutito, pogleda u bubamaru i baš kad joj je htio odgovoriti, nje više nije bilo na vidiku. Odletjela je dalje, u svoj zajedljivi, rugalački pohod, a dok je tako letjela, opazi jednu čahuricu koja se na tankoj svilenkastoj niti, nalik paučini, meškoljila ovješena na suhoj grančici lijeske. Ni ovog puta nije mogla izdržati, a da barem u prolazu ne dobaci svoj uvredljivi komentar: „ Jooooj, baš me zanima koja li će se spodoba izvaliti iz ove prašnjave kukuljice?!“ dovikivala je.
Čahurica se samo nastavila tresti ne obazirući se na podrugljivu i umišljenu bubamaru. Izgledalo je kako se u njoj krije vrlo nestrpljiv stvor koji ne može više čekati da se oslobodi oklopa i napokon proviri na sunce.
Nakon dužeg leta, bubamara sjedne na malenu potočnicu, a pogled joj padne na sićušnog mrava. Sav zadihan trudio se odvući komadić osušenog voća u svoj mravinjak.
„Ej, čađavi,“ ne skrivajući oduševljenje kako je upravo smislila urnebesno smiješan naziv, bubamara nastavi u istom tonu, „sreća da imaš tako dobre mišiće pa ti nije problem dovlačiti teret u tu svoju rupu od kuće. Pazi samo da se ne preznojiš, jer bi se tako sitan lako mogao utopiti u kapi znoja!“ kroz smijeh je govorila bubamara.
U tom trenutku mrav odloži teret, pogleda bubamaru i mirno reče: „A tko si ti?“
„Tko sam ja?!“ u nevjerici ponovi bubamara. „Ti me stvarno ne poznaješ?“ zbunjeno upita. „Ne“, opet mirno i kao da ga previše i ne zanima odgovor, reče mrav.
„Pa ja sam bubamara, najljepša stanovnica livade. To bar svi znaju“, bubamara se počela hvaliti želeći prekriti iznenađenje onim što je upravo čula.
„Pa, eto vidiš, meni uopće nisi poznata i još manje lijepa“, reče mrav i dalje smiren i staložen.
„Molim?!“ u nevjerici poviče bubamara.
„Da, dobro si čula. Meni uopće nisi lijepa i za mene si samo jedno obično, dosadno, crveno smetalo.“
Bubamara je jedva suzdržavala suze. Nije željela da drugi čuju što joj mrav govori, a još manje da netko primijeti kako ju je to zbilja i pogodilo.
Zato, najbrže što je mogla, zamahne svojim točkastim krilcima i odleti. Ne osvrćući se više na onog neotesanog mrava koji se drznuo tako ružno govoriti o njoj, bubamara je letjela još neko vrijeme, a kad je procijenila kako se dovoljno udaljila od mjesta neugodnosti, spusti se na tratinčicu.
Ovaj put, pažnju joj privuče velika vrećasta košnica. Smještena u rascjepu staroga debla, izgledala je nezgrapno i neugledno, a ispred nje je sjedila jedna poveća pčela.
Za razliku od ostalih zujavih stanara košnice, koji su užurbano letjeli s cvijeta na cvijet u potrazi za slatkim nektarom, ova je pčela samo mirno promatrala sve što se oko nje događalo.
Njena leđa krasila su raskošna svilenkasta krila, zlatom obrubljenih, a na glavi joj je blistala kruna.
Bubamara je odmah shvatila da se radi o kraljici i ne razmišljajući previše poleti ususret novoj prijateljici.
Zanesena ljepotom viđenog, bubamara hrabro pristupi pčeli i obrati joj se svečanim tonom: „Moj naklon, Vaše Medičanstvo. Jako sam sretna što Vas vidim i bila bih počašćena ako biste me, kao najljepšu bubicu na tratini, primili u Vaše kraljevsko društvo.“
Kraljica pčela ustane i sva ozbiljna sitno prozbori:“Hvala, draga bubamaro. Tvoja pojava je uistinu lijepa, a ponuda zanimljiva, no ipak ću te razočarati.“
Bubamarino ljupko lice gotovo se ukočilo od nevjerice, a pčela je nastavila:„Poslušaj, mila, ja jesam kraljica, ali nisam slučajno postala vladarica košnice. Mnogo je dugih i napornih godina prošlo dok sam postala ono što vidiš. Ali ni ovo carstvo nije izgrađeno preko noći. Ono je djelo dobrih i marljivih prijatelja koji pomažu kada je teško, vjeruju i bodre. Pravi prijatelji slušaju, a ne osuđuju, smiju se s tobom, a ne tebi i uvijek su tu kada ih zatrebaš. Život bez iskrenih prijatelja nalik je košnici bez meda, prazan je i bezvrijedan. A ti, draga bubamaro, nisi baš marljiva i požrtvovna. Livadom kruže priče kako si umišljena i podrugljiva, a oni koji te bolje poznaju kažu kako iz tvojih usta nikada nisu čuli lijepu riječ i kako je najbolje kada te uopće i ne sretnu. Zbog svega toga, ne želim ti biti prijateljica.“
Bubamari se skotrljaše suze niz obraze. Ovoga puta nije joj bilo važno hoće li je netko vidjeti. Potpuno slomljena, jedva je smogla snage poletjeti ni sama ne znajući gdje i u kojem smjeru.
Dok je letjela iznad livade, suze su joj se slijevale na vlati mlade trave koja je tek provirivala iz vlažne zemlje. Bila je shrvana. Riječi pčele pekle su je više od uboda njenog žalca. Odjednom, više ništa nije bilo važno. U njenoj umišljenoj glavici rojilo se bezbroj misli.
„Ovo je previše. Kako se samo usuđuje tako bezobrazno ponašati prema meni?!“ plakala je bubica i ljutila se u isto vrijeme.
A onda joj se učini da joj je ispred nosa upravo proletio jedan prekrasan šareni cvjetić. Iznenađena neobičnim prizorom pomisli:“ Mora da su mi ove suze pomutile i vid i um kada su i cvjetovi počeli letjeti.“
Zatim se bubamara približi još malo. I gle čuda, pravi pravcati cvjetić letio je tik iznad njenog ticala. Nikada u životu nije vidjela nešto tako vedro i lijepo. Sabere misli, obriše suze i upita: „A koji si ti cvijet?“
„Ja nisam cvijet“, veselo odgovori nježni glasić. „Ja sam leptir i upravo sam se rodio iz one nestrpljive čahurice kojoj si se maločas dobro narugala.“
Bubamara najprije ustukne, al’ onda nastavi:„Dobro, priznajem, nisam znala da se iz one neugledne kukuljice može izroditi nešto tako lijepo, ali zaboravimo na to. Ti si uistinu poseban i zato predlažem da budemo prijatelji.“
Leptir se nije dao zavarati slatkorječivošću male bubamare. Dobro je znao kako će se uz umišljenog i drskog prijatelja često osjećati loše. Stoga joj ljubazno odgovori: „Ti si zaista lijepa bubamara, ali to nije dovoljan razlog da bih se družio s tobom. Ljepota krila je prolazna, a ono što nam ostaje su dobra djela i iskreno srce. Ne želim svoj kratki život potrošiti na one koji to neće znati cijeniti. Zato ti jednostavno ne mogu biti prijatelj.“
Bubamara više nije mogla slušati što joj je leptir govorio. Znala je da je sve što je rekao bila gola istina i ne mogavši suzdržati suze, brizne u plač.
„Joj, joj, dragi leptiriću, ne govori više. Molim te, prestani!“ preklinjala je bubamara. „Istina je, sve je istina što govoriš, ali ja se stvarno želim promijeniti. Shvatila sam da sam pogriješila i žao mi je. Molim te, leptiriću, dopusti da ti dokažem. Obećavam da ću biti bolja, samo mi daj priliku i budi mi prijatelj!“ neutješno je jecala i preklinjala bubamara.
U tom trenutku, dva para nježnih krila nadviše se nad bubamarom i obgrle joj sitno tijelo, a ona začuje najslađi šapat koji je ikada čula.
„Uvjerila si me, bubice. Ne troši više svoje vrijeme na oplakivanje onog što je bilo i što se više ne može promijeniti. Pogledaj u budućnost i trudi se učiniti je ljepšom i sretnijom za sebe i za svoje prijatelje, a ja ću ti u tome uvijek biti podrška.“
I zaista, od toga se dana umišljena bubamara se potpuno promijenila. Stanovnici livade gotovo da je nisu mogli prepoznati. Postala je pravi primjer dobre i pristojne bubice koja je uvijek spremna pomoći. I ono najvažnije, naučila je kako se prava ljepota ne krije u točkicama i sjajnim krilima, nego u srcu svakoga od nas.