Ivan Babić (Imotski, 23. ožujka 1961., zavičajno mu je mjesto Studenci – Imotska krajina) osnovnu školu završio je u Studencima, a srednju školu u 3. riječkoj gimnaziji u Rijeci. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je kao – profesor filozofije i ruskog jezika i književnosti. Godine 2020. stekao zvanje višeg knjižničara.
Od 1984. godine prevodio poeziju, prozu i teorijske tekstove s ruskog jezika za mnoge hrvatske časopise i novine i za 3. program Hrvatskoga radija.
Godine 1998. izabran je za prevoditelja godine u tjedniku „Hrvatsko slovo“.
Objavio je sljedeće knjige prijevoda s ruskog jezika: A. S. Puškin Pjesme – Bajke – Drame, Zagreb, 2002. O. Mandeljštam Razgovor o Danteu, Zagreb, 2011.
Antologija ruskog slobodnog stiha Iznad svojega korijenja, Zagreb, 2019.
Od 1994. do danas zaposlen je u Knjižnicama grada Zagreba, a trenutno radi kao voditelj mreže Knjižnice Sesvete.
Osnivač je i već više od dvadeset godina voditelj tribine Kulturni četvrtak u Sesvetama, kao i programa poput Sesvetski pjesnički maraton, Stihotron itd. Lektor i urednik više izdanja. Priredio više knjiga i zbornika. Piše kritičke osvrte i recenzije u književnim časopisima, kao i tekstove iz područja knjižničarstva. Dugogodišnji je voditelj nekoliko literarnih natječaja za učenike osnovnih škola Grada Zagreba i Zagrebačke županije i urednik zbornika s radovima sudionika natječaja. Višegodišnji je član Povjerenstva za poeziju Hrvatskoga sabora kulture i Nagrade Tin Ujević (DHK). Priređivač i urednik zbornika poezije Sesvetski oblok, Zagreb, 2006.
Objavio je i dijalektni rječnik Studenački rječnik, 2008.
Poeziju objavljuje od 1996. godine na 3. programu Hrvatskoga radija i u mnogim književnim časopisima i novinama.
Sudionik pjesničkih festivala. Zastupljen u više suvremenih antologija hrvatskoga pjesništva. Pjesme su mu objavljene u školskim čitankama i na više internetskih portala i prevođene na španjolski, njemački, ruski, bugarski i makedonski jezik.
Do sada je objavio osam knjiga poezije: Kasna molitva prstiju, 1999., Zvizda, 2007., Stigme svagdana, 2011., Koncepcija vrta, 2014., Pogledi, 2016., Koncepcija vrta (e-izdanje), 2019., Umjetno disanje, 2020. i Stihovodi, 2021. (poezija za djecu).
Godine 2015. dobitnik je Nagrade „Tin Ujević“ za knjigu Koncepcija vrta.
Član je Društva hrvatskih književnika u kojem je bio članom Nadzornog odbora, članom Časnog suda i predsjednikom Povjerenstva za primanje i provjeru članstva. Član je Slavenske akademije književnosti i umjetnosti.
Iz kritike o autoru:
– Benčić, Tea: Noć u rukavu, Forum, 10-12, listopad-prosinac, 1999.
– Božičević, Ivan: Kontrapunktne i transcendentne projekcije, Hrvatsko slovo, 250, 4. veljače. 2000.
– Užarević, Josip: Funebralni stihovi, Vijenac, 148, 4. 11. 1999.
– Užarević, Josip: Lirika noći, Zarez, 1/20, 9. prosinca,1999.
– Užarević, Josip: Između tropa i priče, Zagreb, 2002.
– Nekić, Nevenka: Magija materinskog idioma, Hrvatsko slovo, godina XIV, br. 698.
– Mićanović, Miroslav: Vjera u čudo koje se već dogodilo, Poezija, časopis pjesničke prakse, godina III, br. 3-4, prosinac, 2007., str. 134-135
– Šalat, Davor: Uvodni tekst uz objavljivanje poezije na Trećem programu Hrvatskoga radija pod nazivom Dimenzija nade
– Šalat, Davor: „Spuštenost“ u dnevnu zgodu (Uvodni tekst uz objavljivanja poezije na Trećem programu Hrvatskoga radija pod nazivom Sluznice svagdana)
– Rabar, Josip Sanko: Proživljena tajna života i smrti – Ivan Babić, pjesnik konačnosti i onostranosti, Marulić, godina XL, br. 3, str. 533-547
-Bagić Krešimir: Zbilja, ima li u stihovima zbilje!?, Vijenac, godište XXII, br. 532-533. (2014)
-Rabar, Josip Sanko: Potpora umjetničkom eksperimentu, Hrvatsko slovo, godina XX, br.
- (2014)
-https://www.stav.com.hr/tekuca-kritika/josip-sanko-rabar-autorefleksivno-pjevanje-ivana-babica/
-Šalat, Davor: Povećalo za poeziju, MH, 2022.
Izbor iz djela
Iz knjige „Pogledi“ (2016)
* * *
Ta noć kao da nije imala nikakvu perspektivu. Već se u ranoj fazi zgušnjavala, venula i rasipala po oronulom stepeništu s razgaženim cvjetovima oleandra. Noć u tragovima budnosti, u jedva dohvatljivu vonju gljivica iz vlažnih borovih panjeva. Noć uz stazu što se gubila u žalu duboke mračne uvale. Ta noć kao da nije imala nikakvu perspektivu. Pa ni onda kada se u daljini čuo šum valova, prigušena huka vremena što se pretvaralo kao da ga nema.
* * *
Premda je stajao na vrhu uzvisine otvorene na sve četiri strane svijeta, okolne planine su mu odjednom stale ograničavati pogled. I tlo pod nogama mu je nekako počelo smetati. Njegova krutost i zagasitost. Čak i zemlja, kamenje i trava, što ih je inače tako volio dodirivati i mirisati, nisu mu donosili mir. Osjećao se sputanim u prostoru što ga je okruživao i nije više podnosio svu tu njegovu neprozirnost. Želio je pogled što može proniknuti kroz svaku tvar, svaku sjenu ili boju. Žudio je gledati očima u kojima će se zrcaliti samo svjetlost i beskraj.
* * *
Pogled s visoravni pucao je na oštro obrubljene planine u daljini. Slušao je uspavljujući fijuk vjetra i šum borova. Neupitnost se prikradala i polako ga osvajala kao neželjeni san. Kao da ga je nešto navodilo na isuviše pouzdane tragove, podmetalo sigurne odgovore. Nedostajalo je pitanje.
* * *
Velika tamna vrata bešumno su zatvorila horizont. Onda je bljesnula narančasta baklja i dugo dugo gasnula u korijenu pogleda. Krošnja stare murve zalepeće krilima. Još jedan užurbani prhaj pa tišina.
***
Dugo je stajao u tišini. Iz providnih boja sutona ponovno je izranjala beskrajna vijugava staza, vidljiva samo u to doba dana. Stajao je u tišini i promatrao. Suton se zatim stao rastvarati u prolaz što vodi neizmjerno daleko. Predaleko. Na rubovima pogleda pritajila se i čekala noć. Stajao je. I nestajao.
***
Mnogo toga mu je mijenjalo pogled. Izranjanje sunca iza oblaka. Dodiri. Poljupci. Blizina daha. Neizvjesnost. Jesen. Ponajviše jesen. Jesen blizine i opraštanja. Tišina u vrtu, neobrane biljke, suho lišće, mrka zemlja i jedan san. San kojega je sanjao o tom istom vrtu, o vrtu u jesen kojega zbog nečega ne može više vidjeti, kojega tko zna zašto sada može samo sanjati.
***
Zimsko jutro. Na zidu zebe sunčani sat. Porozna plahta mraka pod kapcima. U netaknutoj paučini u kutu sobe ziba se zametak sna. Sred zametka vrt. Sred vrta očev modrozeleni orah nebom natkriljen. U korijenje mu se uvukao nespokojni vjetar. Potajice sije sjeme bivanja i rastresa žilice. I dok se pod stablom skuplja hrpica suha lišća, svjetlost polako klija i neumoljivo bujaju grozdovi sjećanja.
***
Prašni prozorčić radionice okrenut ka jugu. Trošna paučina u uglovima odavno je bez svojega tvorca. Sada zirkajuća sunčeva zjenica na njoj pažljivo kroji zrakaste preinake. Krupna muha šara kosim rujanskim svjetlom, uzaludno pokušavajući pokrenuti dršku čekića iz vječno zaustavljena pokreta i razbiti gluhu neumoljivu tišinu.
***
Ovo ti ostavljam – rekao je. Evo stolica. Orah. Ovo je pravo mjesto. Istok, jug, zapad. Gledaj lišće, prati cvjetove. Sjedio dugo ili kratko ništa nećeš propustiti. Sve se okreće s tobom ako uzvjeruješ. Onaj što te voli nije vrijeme. I samo upamti: ne zaboravi zalijevati. Pogled živi od najfinije očne vlage.
* * *
Odjednom više nije bilo toga pogleda. Razlio se život iz zjenica i stopio s nebeskim plavetnilom. Sada netko usamljen sjedi kraj poluotvorenih škura i promatra mlaz zrelog meda na škrtom prosinačkom suncu. Nešto smo zavoljeli i ne znamo prestati.