U Mostaru, u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače, predstavljen je roman Stanka Krnjića Ostavljeni. O romanu, koji je objavljen 2022. u nakladi Društva dubrovačkih pisaca, govorili su poznati književnik Josip Mlakić, doc. dr. sc. Tina Laco i Boris Njavro, predsjednik Društva dubrovačkih pisaca.
„Knjigu otvara priča ‘Otac’, možda ponajbolja priča u romanu, a koja govori na svoj način o bizarnoj generacijskoj transmisiji ‘viška povijesti’ na ovim prostorima, o jednom fenomenu koji u našem slučaju ima i svoju ideološku dimenziju, a koji u hrvatskoj književnosti, barem koliko je meni poznato, nikada nije dotaknut. Otac je tragična figura, ali ne kao roditelj koji ispraća sina u rat, već se tu radi o nekom apsurdnom osjećaju krivnje, atavizmu koji vuče svoje porijeklo duboko u prošlost: ‘Otac nikad nije išao u rat. Preživio je jedan, ali nije sudjelovao u njemu. Ako se bježanje daleko od kuće ne računa kao sudjelovanje. Bio je poseban po tom pitanju u čitavoj našoj obiteljskoj lozi. Zbog toga mu je danas teško, a teško mu i zbog mene. Svi su se moji predci mogli pohvaliti bar jednim ratom. Samo on ne.’ Radi se, ako nakratko promotrimo ovaj roman kao zbirku priča, o ujednačenoj zbirci, a ukoliko bih uz priču ‘Otac’ morao izdvojiti još neku, onda su to nesumnjivo priča ‘Ostavljeni’, te završna priča ‘Hans’, koja se odvija više godina nakon rata, te funkcionira kao neka vrsta uspjele generacijske rekapitulacije, puna gorčine i rezignacije.“ – istaknuo je, između ostaloga, Josip Mlakić govoreći o Krnjićevu romanu.
„Stanka Krnjića, dakle, upoznajemo kao autora koji istražuje žanrove, koji se, evo, upitao, oprobao – a nije to zapravo baš toliko ni često – kako jedna te isto traumatično iskustvo funkcionira, kako može biti opisano kroz stihove, kako u formi kratke priče, kako u formi romana. Nudi nam, dakle, nekoliko smjerova čitanja, iščitavanja čudovišne stvarnosti jednoga usamljenog pjesničkog „ja“ pa zatim jednoga pripovjedačkog glasa i zaista mislim da je ovaj njegov postupak izvanredan žanrovski lakmus, prostor u kojemu jasno možemo spoznati što i kako gradi, što i kako konstruira, što i kako ‘poništava’, u kontekstu jedne te iste teme, jedan stih, jedna rečenica kratke priče ili pak jedan ‘misaoni lanac’ romana. A da napomenem, kako ću kratko poslije i argumentirati, uspješno bi se ovo dalo oblikovati i dramski ili pak pretočiti u scenarij. Nisam maloprije slučajno upotrijebila sintagmu ‘čudovišne stvarnosti’ i otkako je jedan od ponajboljih pripovjedača, Gabriel Garcia Marquez, iznio svoj glasoviti govor ‘Samoća Latinske Amerike’ – a u Krnjićevu prozu upisana je duboka, mučna samoća – u kojem opisuje kako biti književnik znači odgovoriti divovskome izazovu da šturim i raspoloživim jezičnim sredstvima vjerodostojno pokuša predočiti svoj život i da je pisanje samo književni izraz čudovišne stvarnosti, koja nije papirnata, nego određuje naše bezbrojne svakodnevne smrti.“ – istaknula je doc. dr. sc. Tina Laco na predstavljanju romana Ostavljeni.
