Vinožito (izabrane pjesme), Vlatko Majić, Udruženje Aldo – Slavonski Brod i Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar, 2020. Za nakladnike Darijo Radović i Ivan Sivrić. Knjižnica Suvremenici, knjiga 160. Recenzenti Ante Tičić i Fabijan Lovrić.
Majić je sigurno zaseban i dovoljno izgrađen pjesnički lik; on i dalje njeguje pjesničko „pjevanje u akordima“ – istodobno u nekoliko melodičnih struna. Snažno ironično uglavnom tamo gdje ismijavanju ima mjesta, na originalan i šarmantan, na nekim mjestima čak i duhovit način, pokazuje beskorisnost našeg eshatološkog traženja ljepote i značenja kao apsolutnih. (Boris Domagoj Biletić, 1990.)
Vlatko Majić je u svojim pjesmama povezao dva slična kraja: Hercegovinu i Pag. Zemlja smrdi, puno bure i puno sunca su njihove osnovne oznake. Tamo živi posebna vrsta ljudi ukrašena hrabrošću i mudrošću. Ali kakav bi to kraj takvi ljudi ne htjeli? Oni su opća čežnja, neka to kaže ovako. Majićeva domovina zapravo je govor o generalu u svakome od nas. (Miljenko Stojić, 2006.)
Majić je pjesnik koji se u svojoj poeziji neprestano vrti između čuda poezije i čuda stvarnosti. Ono što mu izmiče u njegovoj stvarnosti, u svakodnevnom iskustvu, on pokušava zamijeniti poezijom. (Miroslav Mićanović, 2007)
Majić je miran, odmjeren kušač svjetla; snovi i stvarnost. Duboko poštuje zakon neba i zemlje. Zato i dalje ostaje skroman u prosuđivanju mladih pisaca, pitajući se, pitajući se: koliko ih je uspjelo? Uspjeli su samo oni koji su ugledali svjetlo. Prvo je bilo mračno, noć, a zatim svjetlost. (Fabijan Lovrić, 2017)