Musa, Šimun – Na Pegazu Brotnjim

Na Pegazu Brotnjom (izbor iz broćanskog pjesništva), Šimun Musa, DHK HB, Mostar(knjiženica Baština knjiga 136.) i MH ogranak Čitluk, 2017. Za nakladnike Ivan Sivrić i Andrija Stojić: Urednik Miro Petrović, a recenzetice su Marina Kljajo-Radić i Marija Vasilj.

PROSLOV

Poezija je misterij svijeta kao što su to i smrt i život, bez obzira koliko ti fenomeni bili vidni, sveprisutni i svakom biću svojstveni. Pjesništvo je, zapravo, dojmljivo izražena i stilotvorno oblikovana riječ u stihu i prozi koja svojom moći nadvladava granice prostora i vremena ostajući biljeg pojedinca i jednoga naroda s univerzalnim značenjem svojih odjeka na recepcijskom obzoru.

Govoriti o pjesničkoj tradiciji Brotnja (riječ Brotnjo vjerojatno je grčkoga postanja: grč. brio+tinos > hrv. rasti+trsje ‘vinogorje’), s izuzetkom usmenog stvaralaštva i poznatih zapisa sa stećaka, sve do posljednjih desetljeća dvadesetog stoljeća, sasvim je bespredmetno (poznato je da su se prvi oblici opismenjavanja po ovim krajevima počeli uvoditi u 2. pol. 19. st.). Međutim, u nekoliko posljednjih desetljeća stasavaju pjesnici rodom ili boravištem Brotnjaci, i oni svojom brojnošću i vrijednošću djela znače istinski dobitak književnosti i kulturi uopće.

Uistinu rijetka je pojava da se na jednome malom prostoru kao što je Brotnjo – koji najvećim dijelom zahvaća općina Čitluk – nađe tako veliki broj pjesnika. To je zbor od skoro trideset njih što se sa svih strana, iz domovine i tuđine, slijevaju u hrvatsku pjesničku maticu kao svojevrsna okrjepa našoj književnosti, ali i iznimna čast nama Brotnjacima.

Brotnjo je zaslužilo taj dar jer je ono čin ljubavi uprispodobljen kao zavičaj martira što svojim postupcima čine djelo koje niti brane niti hvale, nego u nj vjeruju. Naknada za takav život je ljepota i dostojanstvo življeno u stvaralačkoj svetosti čovjeka čiji glas osvaja vlast nad hukom zbivanja tako da ta riječ postaje trijumf poezije nad historijom. Oživljujući arhetipske, iskonske znakove zavičaja, ovi pjesnici grade ljepšu viziju i višu spoznaju svijeta.

Brotnjo, jedinstvena kamena zipka s pokrivkom od neba u kojoj stasava čovjek zadojen ustrajnošću, šiban burom i zalijevan znojem, vezan je lancima kvrgava trsja, a ovjenčan znakovima neugasive nade i čvrste vjere što ga i drže u uzoritosti njegove okomice i podižu epifanijskoj blizini. Kad se u ovim pjesmama i vidi zavičajni proplamsaj, najčešće to neće biti tematsko-motivskom odrednicom, nego je to, prije svega, mjera svijeta ovih pjesnika.

Brotnjo je očuđena zemlja sunca i kamena, drače i šipkova krvoskoka što čvrsnu tijelo i bistre duh da stanište – Prozračac – ne ostane pusto, kao onemoćali svjedok prošlosti u sjeni prašnjavih knjiga, nego knjiga znaka što pokreće duh i daruje život. Ta knjiga znaka – pjesništvo – zahtijeva napor da se osvoji sva mogućnost riječi, sve ono u jezičnome potencijalu „u trenutku kad ga jedna duša ispituje o svojoj ljubavi, o svojoj patnji, o svome svijetu“, kako je mislio V. Gotovac.

Nije mi nakana graditi precizniju vrijednosnu ljestvicu pjesništva dvadeset sedam broćanskih pjesnika zastupljenih u ovoj knjizi, nego ih kronološki poredati i prikladno posvjedočiti da je Brotnjo rodilo pjesnike – velike i male – one što neće dopustiti da zavičaj bude zaboravljen jer njihova je pjesma „čin koji prolaznost stvari preobražava u neprolaznost stiha“.

Šimun Musa

Sva prava pridržana © 2003 - 2021 DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA HERCEG BOSNE | WEB SITE by IT Sektor HIG d.o.o | Human Invest Group