San na rijeci (pjesme), Naklada DHK HB, Mostar, 2015. Knjižnica Suvremenici, knjiga 114. Urednik je Ivan Sivrić, a recenzenti Đuro Vidmarović i Božica Brkan. Ilustracije u knjizi uradila Inga Budimir.
U zbirci San o rijeci, čiji naslov priziva u sjećanje Dizdareve stihove valja nama preko rijeke, autorica pojam rijeka doživljava transcendentno, upravo kao veliki prethodnik. Riječ je o rijeci koja nas dijeli od života u vječnosti, od onoga, kako reče Krleža, „kamo vazda gre se“. Na tome očekivanom putu ili u tome očekivanju prijelaza pjesnikinja nam na poetski način otkriva svoje stube kojima se uspinje prema zvijezdama, pomalo pedagoški slijedeći liniju – pojedinačno, posebno, opće, odnosno ljudsko, zajedničko, univerzalno, božansko. (Đuro Vidmarović).
Snažne u izričaju i doživljaju – čitatelj se ne usuđuje odabrati tek pokoji stih za citat, ilustraciju da ne uvrijedi ostale koji ne zaostaju ljepotom – zrelošću i osobnošću. Ipak odskaču pjesme kojima autorica otvara svoj pjesnički ciklus, rukopis žene satrvene križevima (pjesma Kao Marija) i posvetom ih upućuje onom tko ju je volio. U prvoj pjesničkoj cjelini Plov ljubavi i u sljedećoj Božja blizina pjeva o svojoj zemaljskoj ljubavi koja je postala nebeska i u kojoj neoprezni, začitani čitatelj zanesen stihovima gubi pojam o ovome i onome svijetu, o bezuvjetnoj i vječnoj ljubavi u kojoj je izbrisana granica prema muškarcu koji je otišao na Nebo i Bogu koji ondje jest, u kojega se uzdaje i u kojega vjeruje, u kojemu nalazi smisao, utjehu, nadu i ljubav. (Božica Brkan).