Horusov sraz, Fabijan Lovrić, Naklada DHK HB, Mostar, 2014. Knjižnica Suvremenici, knjiga 109. , urednik Ivan Sivrić, a recenzenti Dragan Gligora i Atif Kujundžić. Ilustracije na naslovnici Mijat Marić, slikar.
Pjesme su napisane u strogoj formi soneta koja zahtijeva određenu disciplinu i suzdržanost. Međutim, Lovrić je pjesnik koji se usprkos svemu raduje životu i njegovim manifestacijama, prirodi sa svim njenim pojavnostima, kao i samom čovjeku, bez obzira na sve nepravde i razočaranja. Zato on u pjesmama ne može obuzdati osjećaj prožetosti cjelokupnom prirodom, zemljom i svemirom. Misli se pretaču u slike koje nose svojim ritmom i metaforikom: U školjci nosim sve svoje pučine. Za pjesnika je važna ljubav i ljepota koja se pretače u stihove: U kamenu sva se ljubav stisla. (Krug za krugom). Dragan Gligora
Fabijan Lovrić /dobro obaviješten/ pjevajući o Horusu prilazi sonetnoj sormi bez dvoumljenja i distance i pjeva o Horusu egipatskom božanstvu sokolu ili čovjeku sa glavom sokola. Sin mitskog kralja Ozirisa i gospodarice Izide, on polaže pravo na prijestol i zato pristaje na sraz sa Setom:
Pod krilom sunce. Nad morem i kopnom
Sokol si. Čovjek. Božanstvo i vladar.
Egipat svjetlom iznad Nila gori
Dok bl’jedost mjesec, tajnih dina vladar,
U vječnost stere. Mačem pogled reže.
Moć Ozirisa, magija Izide
Čekaju Seta. Junak na junaka
Nasrće ljuto. Nek se jasno vide
Krik i pobjeda. Edf u sjaju plama.
Grobnica čeka. Samo zlata unca
Stavlja na ruke okove od sunca;
Opet se lice vječnog Boga skobi
I tvoja snaga u prahu se zdrobi.
Sad mit si, sokol u tišini hrama.
Kada je sve gotovo, u prahu zdrobljene snage: Horus je mit, samo sokol u tišini hrama. Lovrićev sonet nas uči kako smo obavezni posvetiti se pjesmi i samom motivu koji ćemo unijeti u tematskomotivski kompleks do mjere, pa nam je cijela stvar sasvim jasna i razvidna do mjere da je tretirtamo bez dvojbe kao svoju intimu, pa se može i razvijati bez nedoumica. (Atif Kujundžić, književni kritičar)