Ivan Baković, Zatomljenja (pjesme), Naklada DHK HB i Gral Široki – Zagreb, 2012. Knjižnicia Suvremenici, knjiga osamdeset četvrta. Recenzenti: Marina Kljajo-Radić i Marko Tokić.
Poput kaktusa, ova je zbirka dugo zatomljivala poriv cvjetanja. U pustinji poraća pjesnik Ivan Baković ne nalazi smisao otkrivenja cvjetova boli i plaši se mimohoda pognutih pogleda. U sveopćem društvenom i ljudskom klonuću njegova zbirka čeka… petnaest… dvadeset godina, uvijek odgađana riječima: „Pa neka, kud mi se žuri!“
Možda je i preporuka rimskog pjesnika Horacija da sve napisano odstoji devet godina, utjecala na skrovitost Bakovićevih pjesama. Iako je ova zbirka došla k nama u dugogodišnjoj tajnovitosti zatomljenja i s vremenske distance od dva desetljeća, ona aktualizira vrijeme prošlo u mijenama suše i bure teškog nam opstanka.
Iz recenzije Marine Kljajo-Radić