Sušac, Gojko

Gojko Sušac  (Blatnica, BiH, 25. X. 1941. – Zagreb, 11. II. 2014.) niže razrede osnovne škole pohađao je u rodnom mjestu. Nižu realnu gimnaziju u Čitluku, a višu je pohađao u Ljubuškom. U to vrijeme započeo je suradnju s književnim časopisima.

Diplomirao je jugoslavistiku i rusistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1966. Sve do umirovljenja 2007. godine radio je kao srednjoškolski profesor. U književnosti se javio 1960-ih, u okviru naraštaja okupljenog oko časopisa Razlog. Zbirkama Korijen (1968) i Kuća i sjaj (1973) uveo je transcendentalnu zaokupljenost i motiv šutnje kao okosnicu svoje poezije, obrađene nevezanim stihom i jezgrovitim, lapidarnim izrazom s naglaskom na asonantnosti, što ga smješta u trag hermetičnoga pjesništva i pjesništva zaokupljena temama egzistencije i identiteta, ali i, u domaćoj pjesničkoj tradiciji, u trag A. B. Šimića i M. Dizdara, kao i zapisa sa stećaka (Nebeski visak, 1988; Znak, ime postojanja, 1988).

Uobičajeni toposi njegove lirike stoga su kamen, vatra, prag, kuća, zemlja, nebo, korijen, što se u potonjim zbirkama širi na mitske, filozofične i sakralne motive, te postaje sve obilježenije tematizacijom samoga jezika, zbog čega ga se katkad nazivalo ekskluzivnim pjesnikom razlogovskoga naraštaja.

U 1990-ima pisao je i pjesme potaknute ratnim zbivanjima. Ostale zbirke: Zemaljsko ruho (1983), Brijeg i vjeđe (1986), Dnevnik blizine (1992), Bijelo brdo (1992), Biti na zemlji (izabrane pjesme, 1995), Jutarnja novost (1997), Svlak groma, šum svile (2001), Knjiga štita (2005), Ogrlica od inja (2008). Objavljivao je i eseje, kritike i osvrte. Uvršten je u nekoliko antologija književnosti na hrvatskom jeziku, suprireditelj je antologije hrvatske ratne lirike iz BiH “Nisam mrtav samo sam zemlju zagrlio” (suprireditelj Šimun Musa).

Sva prava pridržana © 2003 - 2021 DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA HERCEG BOSNE | WEB SITE by IT Sektor HIG d.o.o | Human Invest Group