Mišić, Marija

Marija Mišić rođena je 1987. godine u Slavonskom Brodu gdje stječe srednjoškolsko obrazovanje općeg usmjerenja u Gimnaziji Matije Mesića. Upisuje zatim filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Studij privodi kraju sa završnim radom iz područja bioetike i medicine, odnosno kliničke prakse, na temu moralne problematike pobačaja te stječe akademski naziv mag. theol. Udana je, majka četvorice sinova.

Na književnoj sceni pojavljuje se s poezijom koja je uvijek refleksivna i pomalo filozofska, a tematika zastupljena u pjesmama egzistencijalne je, ljubavne ili religiozne naravi. Uvijek promišlja čovjeka; naspram ovozemaljskog života – kroz različite težnje i želje, naspram drugoga – kroz međuljudske relacije i ljubav te naspram transcendentalnog – kroz čežnju za uzvišenim. Antropološka dimenzija obilježje je svake pjesme, a sjetan stil i imperativ ljepote poetskog izričaja pjesnikinjin su potpis. Osim poezije piše eseje, kratke priče i književne kritike te se bavi uredništvom. Članica je Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne i Matice hrvatske.

 

BIBLIOGRAFIJA

Godine 2013. objavljuje zbirku poezije Crne orhideje (UG BAGREM, Gradište).

Godine 2014. sudjeluje u uredništvu i sa svojim djelima u objavi zbirke Znamen čežnje, zbirka više autora. Iste godine sudjeluje na XI. susretima mladih pjesnika i prozaika u organizaciji riječkog DHK-a i biva uvrštena među deset perspektivnih mladih pjesnika Hrvatske te objavljena u Književnoj Rijeci.

Godine 2016. objavljuje zbirku poezije Sati od pijeska (Udruga Aldo, Slavonski Brod).

Godine 2017. objavljuje dječju knjigu O svemu i svačemu (Udruga Aldo, Slavonski Brod), što je prvi iskorak njezinog stvaralaštva u svijet dječje književnosti.

Godine 2017. objavljuje knjigu prikaza Analitika pisane riječi kroz impresiju pročitanog (Udruga Aldo, Slavonski Brod).Top of Form

Godine 2017. zbirka poezije Crne orhideje (Udruga Aldo, Slavonski Brod) izlazi u ponovljenom, dopunjenom izdanju.

Godine 2018. objavljuje knjigu Fragmenti, retrospektiva stiha (Das Wort, Slavonski Brod) koju sačinjava izbor iz ljubavne poezije uz eseje, bilješke i komentare.

Godine 2019. uređuje zavičajni zbornik poezije Verba marsonica koji nastaje prema istoimenoj književnoj radioemisiji što ju je Mišić uređivala i vodila kroz dvije godine te tijekom njih ugostila i intervjuirala brojne književnike, pjesnike i umjetnike s područja Brodsko-posavske županije prateći pri tome mjesna kulturno-umjetnička događanja. Zbornik je predstavljen javnosti u slavonskobrodskoj knjižnici tijekom književne manifestacije Mjesec hrvatske knjige.

Godine 2020. objavljuje roman Tuđinka koji pripada povijesnoj fikciji, a pripovijeda ljubavnu priču smještenu u 17. stoljeće na pozadinu Zrinsko-frankopanske urote, njezina drugog pokušaja.

Godine 2020. uređuje drugo izdanje zavičajnog zbornika poezije Verba marsonica.

 

 

IZBOR IZ DJELA

 

***

Moja si misao izgubljen u mnoštvu,

u vrevi između gradskih tramvaja.

Moja si misao pronađen na ulici,

na ulicama našega grada i naših gradova.

Tuđih i prisnih, željo moja.

 

Kotrljaju se niz noć ulične svjetiljke

i kaplju uz ulicu vodene lokve nekih davnih kiša.

Jantar.

Jantarna noć i vječito ista misao

dok te pronalazim i dok te gubim, željo moja.

 

 

Rekvijem

Mogu te gledati

kako uzdižeš pogled k meni

i čuti gdje kaplju krici violine

u moju samoću.

Dok dah prinosiš mom čelu,

plešem s njezinim jecajima

vremenom žrtvovana u dodir

ugasle svijeće na natkaslu.

Ne dozivaj me jer ne postojim više

dok se na dnu ponora

vlastite svoje nutrine

pretvaram tek u sivilo

i u blijedi drhtaj nekog davnog uzdaha.

Ne dozivaj me,

ne remeti mrtvački spokoj vriskom.

Neću ga čuti sa usana

zarobljena u kristalu tišine

imena ovozemaljskog.

Ne dozivaj me, znaš da me nema!

Ne postojim više u tom vrtlogu praznine,

čak ni ako još dišem odijeljena od tebe.

 

 

– Karolina! – reče gospodarica ugledavši ju – Pomozi mi, molim te, odabrati stolnjake za večeras.

Govoreći to, krenula je prema vratima dvorane zaobilazeći skupinu ljudi koji su lancima spuštali luster s visokog stropa kako bi s njega skinuli dogorjele svijeće i postavili nove. Sve je bilo užurbano. Karolina pohiti za gospodaricom koja je već bila otišla niz hodnik. Slijedeći ju, uđe u prostoriju nalik malo većoj ostavi gdje je njezina gospodarica već izvadila svilene stolnjake iz masivnog ormara od tamne orahovine. Prebacivala ih je s ruke na ruku dodavajući Karolini jedan po jedan. Kada ih je napokon izdvojila dovoljno, uputi mladu djevojku kome da ih preda i što još da obavi, a Karolina revno požuri ispuniti naredbe kako je uvijek i činila.

Dok je prolazila hodnikom, začuje komešanje na dvorištu. Zastane kraj prozora i znatiželjno, poput kakva djeteta, proviri van. Dojahali su mnogi konjanici, redom lijepo obučeni, i pred njih su hitali konjušari kako bi pomogli pridržati konje koje će zatim smjestiti u štale i napojiti. Djevojka ugleda u pozadini i pratnju velikaša. Njihovu putničku povorku pratilo je nekoliko vojnika koji su im trebali pružiti zaštitu na putu iz Beča. Za oko joj zapne jedan od njih i ona iznenađeno ostane gledati u njega par trenutaka. Ne previsok, taman mladić vitke, mišićave građe učini joj se nekako poznat, vrlo poznat, ali nije se mogla sjetiti čini li joj se to ili ga je stvarno negdje već susrela. Odagna te neobične misli iz svoje glave i nastavi s poslom što ga je započela. Ako sve bude obavljeno na vrijeme i kako treba, gospodarica će joj sigurno dopustiti slobodno poslijepodne, razmišljala je prebacujući stolnjake preko ruke kako se ne bi izgužvali. U tom slučaju možda će otići jahati. Dugo već nije, nije baš bila stigla iako je to jako voljela. Ili će možda sa psima prošetati do rijeke. Dan je vruć i mogla bi se osvježiti. Zabavljala se Karolina tako maštajući o tome kako će provesti svoje slobodno vrijeme dok je veselo koračala prema dvorani da obavi što je trebalo zaboravljajući pri tome i na goste i na vojnike što ih je maloprije vidjela.

Kasnije istoga dana, uz odobrenje gospodarice, napusti utvrdu. Krenula je u šetnju okolicom sa svojim psima. Sišla je preko trga i kroz glavna vrata napustila grad. Zatim je prošetala preko obližnjeg proplanka prema šumi udaljenoj svega nekoliko kilometara. Bio je to pitom, iako gust šumarak, nedaleko od kuća, kroz koji se prečacem moglo brže stići do rijeke. Ali samo ako si dobro poznavao put, a Karolina ga je znala. Od malena je svakom prilikom istraživala svoj prelijepi rodni kraj i uvijek bi otkrivala nešto novo što bi ju svojom ljepotom oduševljavalo. Istinski je voljela prirodu. Tu, iza omanje šume, najednom je izranjala riječna obala koja je svojim vijuganjem tvorila skrivenu oazu. Taj kutak svijeta bio je njezino tajno skrovište, njezina osama i često je dolazila. Katkada razmišljati, katkada kupati se, a katkada jednostavno šetati i uživati u samoći.

Kada je stigla do obale rijeke, do mjesta skrivenog iza malene litice obrasle raslinjem, Karolina skine laganu ljetnu haljinu, raspusti dugu kosu i zapliva u hladnoj, modroj rijeci. Zatim zaroni mirujući trenutak pod vodom. Zadržavajući dah stane promatrati svoju svijetlu kosu kako predano leluja nošena riječnom strujom i osjeti se najednom kao da nije dio ovoga svijeta. Onako naga, obgrljena prozirnim česticama tog iskonskog eliksira životnosti što je plašljivo plazio njezinim čulima dodirujući ju posvuda i klizeći oko nje, prepuštena nekoj višoj dimenziji gdje ne postoji ni prostor ni vrijeme, dimenziji gdje nema gravitacije ili bilo kakvih briga, postajala je nadnaravna, napuštena od svake ovozemaljske stvarnosti… Vrijeme je prolazilo, ali Karolina se nije obazirala. Zaokupljena svojom vilinskom igrom nije obraćala pozornost ni na što. Niti je začula lavež pasa kada su otrčali prema šumi osjetivši da dolazi netko, niti udarce kopita o kamenje gore na litici.

Odlomak iz romana Tuđinka

 

ODJECI

U romanu Tuđinka, autorice Marije Mišić, u kojem se odnos pripovjedača prema radnji sagleda iz kuta autorskog romana, u kojem je pripovjedač najbliži samom autoru, osim tematskih prepleta dviju ljubavnih priča, neizostavno je istaknuti sjajno izvedenu imaginaciju povijesne priče, utemeljenu na izvjesnim činjenicama o Zrinsko-frankopanskoj uroti iz prošlosti hrvatskoga naroda 17. stoljeća. Ta neopterećenost konkretnom povijesnom zbiljom, odnosno stvaranje njezinoga izvrsnog imaginarnog narativa, zasigurno je glavna odlika ovog naslova. To potkrepljuje istaknuta autoričina želja u stvaranju primamljive i tečne radnje, ali i jako dobro osmišljeni likovi koji u romanu, unatoč svojim plemenitaškim odlikama i zadanim ciljevima, svojim mislenim dionicama i ponašanjem zapravo teže običnim, svakodnevnim stvarima u ispunjenju vlastitoga života. Spisateljica Mišić, dakle, nakon nekoliko zbirki poezije, kratkih priča, knjige za djecu, eseja i književnih kritika piše svoj romaneskni prvijenac, Tuđinku. Već itekako prokušana književnica odlično se snalazi i u stvaranju dulje proze. Njezin romaneskni tekst, zasnovan na nekoliko isprepletenih tematskih cjelina, obogaćen sjajno korištenim stilskim sredstvima, izvrsnim opisima prostora, vremena i likova, koji su razrađeni vrlo istančano te naglašeno misleno okupirani, a svojim uvjerenjima usmjereni na pravdu, hrabra djela te neprestanu čežnju za puninom života, naprosto se čita u dahu. Mišić naoko dosadnu temu vlastitim imaginarnim doživljajem povijesnoga konteksta Urote zrinsko-frankopanske pred čitatelja podastire kao vrlo zanimljivu romanesknu priču o, na prvi pogled, samo plemenitašima i, s druge strane, sasvim običnim ljudima sa svojim uobičajenim životnim aspiracijama, svima bliskima i poznatima. Isto to čini i s „običnim“ sudionicima radnje svojega romana, djevojkom Karolinom i mladićem Frederikom, šaljući poruku o sličnim preokupacijama svakoga od nas.

Marina Jemrić

 

 

Mnogi su umjetnici samoću shvatili doslovno osamivši se posve i izvana, ali onu unutarnju stvaralačku samoću možemo nositi u sebi i posred buke i poslova. Tim nam je dragocjeniji svaki trenutak u kojem stignemo navratiti k njoj i uzeti naramak mirišljivih plodova što šutljivo zore strpljenjem. Kad nam bljesne koji stih ili kapne koja kapljica slatkog soka spoznaje u jednom trenutku između mnogih užurbanih i kad nam se povremeno otvori. U posve uskom procijepu i isječku vremena i intezitet sjaja i zgusnutost emocija su pojačani. Stvaralačka strijela može nas pogoditi i kroz malu rupicu ako je dobro naciljana pa pronađe samo središte. Istina, u vremenskoj stisci ponekad je teže doseći svoje tajne stvaralačke vrtove na koje uspijevamo nabasati samo nakon duljih samotnih šetnji dokolicom. Posve je razumljivo kako je u izvanjskoj tišini lakše doseći onu unutarnju, ali je istina i to kako nas zajedništvo i bogatsvo obiteljskih relacija neprestano potiče i razbuđuje, oživljava i raduje – daje nam sve ono što život čini punim i ispunjenim, ono što pomaže u pisanju kako ono ne bi postalo imitacija života, a izgovorena ili napisana riječ ostala ogoljena i bez ljubavi. Stoga, između stvarnosti naše pjesnikinje i onih karakteristika osobnosti poput nekoć Rilkeove stoji čitav život – životni pomak kojeg ona živi u svojoj obitelji u odnosu na nekog tko je sam ili je napustio svoju obitelj, pa ako je to i zbog umjetničkog puta. Jer život, odnosno čovjeka pokraj sebe, treba stalno pretpostavljati svemu drugome pa i umjetnosti kako bi i umjetnost onda bila istinska i bez klice grijeha otuđenja. To je Božji poredak stvari, a naš ulog je i puno veći od umjetnosti. Iako su muze božanskog porijekla i kao što mnogi kažu barem prvi stih nam povremeno kapne odozgor s nebesa, one još uvijek nisu Bog. Ukoliko drugačije živimo, postajemo puki idolopoklonici umjetnosti koja postaje svrhom sama sebi. „Gdje je blago vaše, tu će biti i srce vaše.“ (Lk 12,34). Moglo bi se dodati: A blago je vaše s kim su pjesme vaše.

Ružica Martinović-Vlahović

 

Sva prava pridržana © 2003 - 2021 DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA HERCEG BOSNE | WEB SITE by IT Sektor HIG d.o.o | Human Invest Group