Jozo Joko Milinović – rođen sam 1941. godine u Lovreću kod Imotskoga. Po zanimanju sam grafički inženjer.
Cijeli radni vijek proveo sam u izdavačkoj i grafičkoj djelatnosti, i to u poduzećima Grafički zavod Hrvatske, IGP August Šenoa i IGP Naša djeca obavljajući stručne i menadžerske poslove.
Od 1991. do 1995. godine, dok sam bio direktor IGP-a August Šenoa, pokrenuo sam nekoliko edicija zapaženih u kulturnim krugovima grada Zagreba.
Godine 1991. uz suglasnost pok. gospodina Zdenka Šenoe, unuka proslavljenog književnika Augusta Šenoe, pod mojim vodstvom osnovana je i pokrenuta godišnja književna nagrada August Šenoa za roman iz zagrebačkog života, potičući mlade darovite autore. Svakom pobjedniku natječaja IGP August Šenoa tiskalo je nagrađeni rukopis te organiziralo promidžbu i prodaju. Predstavljanje nagrađenih romana bilo je redovito u prostorijama Društva hrvatskih književnika na Trgu bana Josipa Jelačića 7/I uz prisustvo pok. Borisa Buzančića, tadašnjeg gradonačelnika. Nakon četiri godine izlaženja zbog pomanjkanja sredstava, nažalost, nagrada je ugašena.
Od rane mladosti pišem pjesme, no većinu svojih radova iz tog razdoblja sam uništio i zagubio. Tek u kasnijoj životnoj dobi počeo sam se ozbiljnije baviti pisanjem. Svoje pjesme raznolikih tema i sadržaja objavio sam u nizu časopisa i glasila i sudjelovao u mnogim pjesničkim manifestacijama u kojima sam, više puta, pohvaljivan i nagrađivan.
Nekoliko mojih pjesama uglazbili su ugledni glazbenici.
BIBLIOGRAFIJA
Kasna jesen, 2008.
U pratnji svoje sjene, 2012.
Stope u kamenu, 2015.
Prolazna postaja, 2018.
Hirovito vrijeme, 2020.
Tihi noćni koraci, 2021.
IZBOR IZ DJELA
Čudan narod
Čudan je moj narod, promjenljive ćudi,
nije svjestan, jadan, što mu se to zbiva,
strancima sve prašta, a svojima sudi,
pa proklinje povijest da je svemu kriva.
Kad mu pružiš pomoć, on se tobom diči
i zove te često da te opet vidi,
a kad je zatrebaš od njega se miči,
glavu će okrenut, jer se tebe stidi.
Dok svoj ponos gazi i jal ga izjeda
pa mu loše ide, a poraz ga zebe,
i dok muku muči i prati ga bijeda
svakog će optužit, neće krivit sebe.
Zato će još dugo štap i torbu nosit,
lutati po svijetu, milostinju prosit.
Bdijenje
Kad me ne bude
dvorište će moje
sačuvano u nevinoj mladosti
ostati pusto.
Kuća će moja samovati zaključana.
Od ograđenog gumna
ostat će samo trag i ime.
Bajami u vrtu i dalje će cvjetati,
cvrčci u ritmu cvrčati,
vjetrovi raznositi uvelo lišće,
mrazovi zemlju lediti.
Kad me ne bude
oblak moje ljubavi tamo gore,
budno će bdjeti
nad mojim napuštenim domom.
Gastarbajteri
Odlazili u rano proljeće
vraćali se početkom zime pred Božić
a pokoji i ranije
u sanduku do groblja
Neki se vratili tek nakon Preokreta
rijetki su ostali zauvijek
Kanale smradne čistili
od usta otimali
svoje prehranjivali
Djeca ponavljaše
njihov iskrivljen njemački govor
čak i psovke
Žene brzo skinuše kotule[1] i jačerme[2]
obukoše se po gradski
Zaklinjale se na ljubav
uz primljene novčane doznake
A oni ostali isti
samo su kufere promijenili
Umjesto kartonskih
na uglovima obloženim metalom
vukli su plastične
U svojoj dugoj pokori
okrjepu bi katkad potražili
u ponekoj suzi
i pjesmi zavičajnoj
Idol
Svi su ga cijenili
dok nisu procijenili
da su ga precijenili
Slijepo su ga gledali
U njega se ugledali
sve dok nisu progledali
Na njega se kleli
čak mu se i zakleli
Na kraju ga prokleli
Ponoćni šetači
Na veliki odmor i zadnji šetači
pođu svome domu tramvajem sa Špice,
dok tiho na satu ponoć otkucava
žamor se je sleg’o umorne Ilice.
I dok Zagreb tone u san kišne noći
beskućnik se jedan odnekud pojavi.
Što mu se dogodi da pločnikom luta
pa da se u bijedi i u jadu davi?
I maleni golub u kućnoj se veži
našao izgubljen jer svog gnijezda nema,
pokisao jadnik objesio krila
kao da je ranjen on na podu drijema.
A to stari pjesnik ugleda, pa stane,
u noćnoj ga šetnji i taj prizor gane.
PISMO KUMU
Petru Peranu Milinoviću
Uskoro će proljeće
i bajami će procvjetati,
a mene nije bilo od ljeta.
Javi mi, kume Perane,
jesu li jesenske kiše
razlokale put do Torine?
Jesu li vjetrovi polomili grane oraha,
čija se pojata srušila?
Jesu li su bar klanci ostali isti?
Javi mi kako si prezimio zimu,
je li bilo gripe,
tko je umro?
Noćas sam sanjao olujno nevrijeme
kako trga krovove naših kuća.
Bože, kako ovaj san unese nemir
u dušu moju.
Kad tebe ne bude, kume moj,
neću imati koga pitati,
a kad mene ne bude
neće imati tko pitati.
Zato, javi mi, kume,
što se događa s našim selom.
Nemoj čekati da se umijem u suzama,
molim te, javi mi odmah.
Preljub
Njih dvoje
pod kišobranom stisnuti
šeću žamornom Bogovićevom
Naočit pristali par
Na licima
poneka bora zrelih godina
Koraci im nesigurni
misli zatvorene
pogledi nejasni
Vješti povremeni poljupci
odjeveni usiljenim osmijesima
skrivaju teret nedavnih preljuba
Naoko sretnu idilu
neprimjetno nagriza izdana ljubav
U zgusnutoj vrevi mokrog pločnika
zdvojni i zabrinuti šute
kao da osluškuju riječi prijekora
Nad ugarcima ljubavi
najbolje je šutjeti
Mrtvo selo
U mome selu zatvorena vrata
i nad njim kruže crnih vrana jata.
Stigla je jesen, sve je tiho, tiše,
tu nikog živa ne postoji više.
Prazna i pusta bješe moja soba,
u škrinji trune materina roba,
kroz trošne škure čudna sjena gleda,
na kućnom pragu više se ne sjeda.
Grobna tišina, koža mi se ježi,
nitko ne dolazi, nitko ne bježi,
duša mi plače, u suzama grca,
tumaram stazom slomljenoga srca.
Mrtvo je selo, nema dječjeg plača,
umjesto loze obrasla je drača,
svud uokolo sasušena trava,
u kućama nijema sablast spava.
Čuju se samo tužni krici sove,
žaleći nekog koga nebo zove.
Dok dušne svijeće pod Gradinom siju,
tu nasred sela vile kolo viju.
Utvrđena činjenica
Kad sam bio malen
bio sam
bogat znatiželjom,
a siromašan znanjem.
Sad, kad sam ostario
postadoh
siromašan znatiželjom,
a bogat neznanjem.
Veliki petak
Prolaze mi dani,
a dana sve manje,
dok bolan pod križem
čekam olakšanje.
Pa zazivam Krista
i žrtvu mu svetu,
jer je svojom mukom
dao otkup svijetu.
Ne bojim se smrti
kad smrti i nema,
dok me milost Krista
za vječnost priprema.
Jer Veliki petak
nije i svršetak,
to je tek začetak
u vječni Početak.
ODJECI
Pjesme Joze Joke Milinovića napisane su visoko odnjegovanim stilom. Odaju autorov interes u nekoliko smjerova. Odaju i njegovu hrabrost da postupi kako je postupio, s obzirom na vrijeme u kojemu ju je napisao.
Milinovićeva zbirka je lijepa, suptilna, logična i razložna. I potrebna je. Imat će svoj krug čitatelja kojima će mnogo značiti. Podsjećat će ih na štošta što su zaboravili, što im je iščezlo iz svijesti o vremenu i prostoru, o njima samima. One suptilnije čitatelje će raznježiti i počet će suosjećati s jednim prostorom, s jednim vremenom, s jednim ljudima. I naći će vlastiti trag u tom (o)sjećanju.
Stjepan Čuić
Pjesnik Jozo Joko Milinović izvrsno poznaje poetiku vezanog stiha, ali je i majstor u slobodnom stihu. Iskričavim duhom pronalazi u jeziku riječi i sintagme kojima snažno uspijeva ocrtati pjesnički doživljaj.
Ivan Bekavac Basić
Pjesme Joze Joke Milinovića životne su i iskrene, prožete dubokom sjetom za izgubljenim vremenom. Milinović je pjesnik nespokoja i pjesnik trpljenja, on je tankoćutan lirik s izuzetnom senzibilnošću.
Čitajući njegove stihove, svaki će se dobronamjeran čitatelj oduševiti ljepotom riječi i bogatstvom duha.
Ante Matić
Milinovićeve su pjesme osvježenje, lirski melem pred postmodernističkim stihovljem koje nas je išokiralo i umorilo, otupilo i oravnodušilo osjetila i udaljilo od romantičarskog mirisa zavičaja, bogatog u svojoj skromnosti i čestitosti. U mnogim njegovim pjesmama prevladavaju motovi autorove samoće, njegovih želja i snova, te vjere kao izvorišta utjehe.
Mladen Vuković
Sve o čemu piše, pjesnik Milinović s puno ljubavi i umjetničke snage pretvara u začudne pjesničke tvorbe koje odsijevaju neobičnom ljepotom. Njegovi stihovi su sugestivni i dojmljivi. On hrabro otvara dušu, ispovijeda se na razumljiv način i tako uspostavlja duboku komunikaciju s čitateljima.
Ivan Čaljkušić
Najistinskiji i najiskreniji književnici govore o sebi. Subjektivnost je literarni realizam, u Uspomenama je 1907. godine napisao Antun Gustav Matoš. A Milinovićevi literarni ostvaraji i njihov učinak te pjesma „Moja sreća“ u kojoj ostavlja neposredni stihovani zapis o sebi potvrda su Matoševih riječi.
U vrijeme kada je „čitanje luksuz siromaha, bolesnika, zatvorenika, umirovljenika, studenata“ (kako piše Gabriel Zaid u knjižici „Koliko knjiga!“, str. 62), treba se potruditi da potencijalni recipijenti upoznaju ovu vrijednu zbirku pjesama.
Marija Ivanović
Pjesništvo Joze Joke Milinovića unutar ljepote jednostavnosti i topline neposrednosti krije dublje značenjske slojeve, mitološke i religijske simbole, arhetipsko i njegovu reafirmaciju u narodnim predajama i pjesničkim djelima. Suprotstavlja se svijetu u kojemu duhovno uzmiče pred materijalnim, normalno postaje nenormalnim, a nenormalno normalnim, gdje se istina gura ispod stola, a ustoličuje istinolika laž, pri čemu sve ima cijenu, a ništa nema vrijednost. Vješt versifikator i precizan zapisivač slika i dojmova, sjećanja i predviđanja, Jozo Joko Milinović ne propušta pjesmama dohvatiti esencijalno i egzistencijalno, živopisno i životonosno; uspijeva mu u prolaznosti varljivog svijeta svjetlom pjesničkih slika obasjati ono što se u svemu iskazuje istinitim i trajnim.
Marito Mihovil Letica
Pjesnik Jozo Joko Milinović je dugo brusio i usavršavao plod svog neospornog talenta. Sadržaj njegovih pjesama je lako razumljiv i izložen tečnim jezikom. Po tome je bliži klasici nego modernom pjesništvu u kojem je bitna forma bez razumljivog sadržaja.
Milinovićeve su pjesme puno značajnijeg opusa od publiciteta koji ga prati, jer mu neke zaslužuju mjesto u svakoj antologiji hrvatske lirike. On svojim opusom potvrđuje da je istinski pjesnik dvaju zavičaja, Imotske krajine u kojoj je rođen i Zagreba koji ga je prigrlio.
Pjesme ove zbirke, koja je podijeljena u sedam cjelina, nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim. One svojom blagošću daju pečat skladnom i emotivnom doživljaju, te pobuđuju najljepše i najdublje osjećaje. One govore o tuzi i sjeti, o stvarnosti i snovima, pa će svatko tko pročita ovu zbirku naći u njoj pregršt duševnog zadovoljstva i okrepljenja.
Branko Škare
U svojim pjesničkim osvrtajima Milinović je objedinio široku tematsku lepezu.
Tako se u njima zatječu uspomene na davna vremena i sjećanja na drage ljude iz vlastite prošlosti izmiješana s novim iskustvima iz vedre jeseni života, intimistička lirika kojom portretira bliske osobe, ali i duhovite gradske crtice uz bok zavičajnopejsažnima. Kritičan prema stvarnosti, bavi se kojiput i aktualnim, bolje rečeno svevremenskim temama iz političkog života, usmjerujući žalce protiv političara i politikanstva.
Anđela Milinović Hrga
[1] podsuknja od nabrana bijela platna
[2] ženski sukneni haljetak bez rukava