Milinović, Jozo Joko

Jozo Joko Milinović – rođen sam 1941. godine u Lovreću kod Imotskoga. Po zanimanju sam grafički inženjer.

Cijeli radni vijek proveo sam u izdavačkoj i grafičkoj djelatnosti, i to u poduzećima Grafički zavod Hrvatske, IGP August Šenoa i IGP Naša djeca obavljajući stručne i menadžerske poslove.

Od 1991. do 1995. godine, dok sam bio direktor IGP-a August Šenoa, pokrenuo sam nekoliko edicija zapaženih u kulturnim krugovima grada Zagreba.

Godine 1991. uz suglasnost pok. gospodina Zdenka Šenoe, unuka proslavljenog književnika Augusta Šenoe, pod mojim vodstvom osnovana je i pokrenuta godišnja književna nagrada August Šenoa za roman iz zagrebačkog života, potičući mlade darovite autore. Svakom pobjedniku natječaja IGP August Šenoa tiskalo je nagrađeni rukopis te organiziralo promidžbu i prodaju. Predstavljanje nagrađenih romana bilo je redovito u prostorijama Društva hrvatskih književnika na Trgu bana Josipa Jelačića 7/I uz prisustvo pok. Borisa Buzančića, tadašnjeg gradonačelnika. Nakon četiri godine izlaženja zbog pomanjkanja sredstava, nažalost, nagrada je ugašena.

Od rane mladosti pišem pjesme, no većinu svojih radova iz tog razdoblja sam uništio i zagubio. Tek u kasnijoj životnoj dobi počeo sam se ozbiljnije baviti pisanjem. Svoje pjesme raznolikih tema i sadržaja objavio sam u nizu časopisa i glasila i sudjelovao u mnogim pjesničkim manifestacijama u kojima sam, više puta, pohvaljivan i nagrađivan.

Nekoliko mojih pjesama uglazbili su ugledni glazbenici.

 

BIBLIOGRAFIJA

 

Kasna jesen, 2008.

U pratnji svoje sjene, 2012.

Stope u kamenu, 2015.

Prolazna postaja, 2018.

Hirovito vrijeme, 2020.

Tihi noćni koraci, 2021.

           

 

IZBOR IZ DJELA

 

Čudan narod

 Čudan je moj narod, promjenljive ćudi,

nije svjestan, jadan, što mu se to zbiva,

strancima sve prašta, a svojima sudi,

pa proklinje povijest da je svemu kriva.

 

Kad mu pružiš pomoć, on se tobom diči

i zove te često da te opet vidi,

a kad je zatrebaš od njega se miči,

glavu će okrenut, jer se tebe stidi.

 

Dok svoj ponos gazi i jal ga izjeda

pa mu loše ide, a poraz ga zebe,

i dok muku muči i prati ga bijeda

svakog će optužit, neće krivit sebe.

 

Zato će još dugo štap i torbu nosit,

lutati po svijetu, milostinju prosit.

 

 

 

Bdijenje

Kad me ne bude

dvorište će moje

sačuvano u nevinoj mladosti

ostati pusto.

 

Kuća će moja samovati zaključana.

Od ograđenog gumna

ostat će samo trag i ime.

 

Bajami u vrtu i dalje će cvjetati,

cvrčci u ritmu cvrčati,

vjetrovi raznositi uvelo lišće,

mrazovi zemlju lediti.

 

Kad me ne bude

oblak moje ljubavi tamo gore,

budno će bdjeti

nad mojim napuštenim domom.

 

 

Gastarbajteri

Odlazili u rano proljeće

vraćali se početkom zime pred Božić

a pokoji i ranije

u sanduku do groblja

 

Neki se vratili tek nakon Preokreta

rijetki su ostali zauvijek

 

Kanale smradne čistili

od usta otimali

svoje prehranjivali

 

Djeca ponavljaše

njihov iskrivljen njemački govor

čak i psovke

 

Žene brzo skinuše kotule[1] i jačerme[2]

obukoše se po gradski

Zaklinjale se na ljubav

uz primljene novčane doznake

 

A oni ostali isti

samo su kufere promijenili

Umjesto kartonskih

na uglovima obloženim metalom

vukli su plastične

 

U svojoj dugoj pokori

okrjepu bi katkad potražili

u ponekoj suzi

i pjesmi zavičajnoj

 

 

Idol

 Svi su ga cijenili

dok nisu procijenili

da su ga precijenili

 

Slijepo su ga gledali

U njega se ugledali

sve dok nisu progledali

 

Na njega se kleli

čak mu se i zakleli

 

Na kraju ga prokleli

 

 

Ponoćni šetači

Na veliki odmor i zadnji šetači

pođu svome domu tramvajem sa Špice,

dok tiho na satu ponoć otkucava

žamor se je sleg’o umorne Ilice.

 

I dok Zagreb tone u san kišne noći

beskućnik se jedan odnekud pojavi.

Što mu se dogodi da pločnikom luta

pa da se u bijedi i u jadu davi?

 

I maleni golub u kućnoj se veži

našao izgubljen jer svog gnijezda nema,

pokisao jadnik objesio krila

kao da je ranjen on na podu drijema.

 

A to stari pjesnik ugleda, pa stane,

u noćnoj ga šetnji i taj prizor gane.

 

PISMO KUMU

Petru Peranu Milinoviću

Uskoro će proljeće

i bajami će procvjetati,

a mene nije bilo od ljeta.

Javi mi, kume Perane,

jesu li jesenske kiše

razlokale put do Torine?

Jesu li vjetrovi polomili grane oraha,

čija se pojata srušila?

Jesu li su bar klanci ostali isti?

Javi mi kako si prezimio zimu,

je li bilo gripe,

tko je umro?

Noćas sam sanjao olujno nevrijeme

kako trga krovove naših kuća.

Bože, kako ovaj san unese nemir

u dušu moju.

Kad tebe ne bude, kume moj,

neću imati koga pitati,

a kad mene ne bude

neće imati tko pitati.

Zato, javi mi, kume,

što se događa s našim selom.

Nemoj čekati da se umijem u suzama,

molim te, javi mi odmah.

 

 

 

Preljub

Njih dvoje

pod kišobranom stisnuti

šeću žamornom Bogovićevom

 

Naočit pristali par

 

Na licima

poneka bora zrelih godina

 

Koraci im nesigurni

misli zatvorene

pogledi nejasni

 

Vješti povremeni poljupci

odjeveni usiljenim osmijesima

skrivaju teret nedavnih preljuba

 

Naoko sretnu idilu

neprimjetno nagriza izdana ljubav

 

U zgusnutoj vrevi mokrog pločnika

zdvojni i zabrinuti šute

kao da osluškuju riječi prijekora

 

Nad ugarcima ljubavi

najbolje je šutjeti

 

 

 

Mrtvo selo

U mome selu zatvorena vrata

i nad njim kruže crnih vrana jata.

Stigla je jesen, sve je tiho, tiše,

tu nikog živa ne postoji više.

 

Prazna i pusta bješe moja soba,

u škrinji trune materina roba,

kroz trošne škure čudna sjena gleda,

na kućnom pragu više se ne sjeda.

 

Grobna tišina, koža mi se ježi,

nitko ne dolazi, nitko ne bježi,

duša mi plače, u suzama grca,

tumaram stazom slomljenoga srca.

 

Mrtvo je selo, nema dječjeg plača,

umjesto loze obrasla je drača,

svud uokolo sasušena trava,

u kućama nijema sablast spava.

 

Čuju se samo tužni krici sove,

žaleći nekog koga nebo zove.

Dok dušne svijeće pod Gradinom siju,

tu nasred sela vile kolo viju.

 

 

Utvrđena činjenica

Kad sam bio malen

bio sam

bogat znatiželjom,

a siromašan znanjem.

 

Sad, kad sam ostario

postadoh

siromašan znatiželjom,

a bogat neznanjem.

 

Veliki petak

Prolaze mi dani,

a dana sve manje,

dok bolan pod križem

čekam olakšanje.

 

Pa zazivam Krista

i žrtvu mu svetu,

jer je svojom mukom

dao otkup svijetu.

 

Ne bojim se smrti

kad smrti i nema,

dok me milost Krista

za vječnost priprema.

 

Jer Veliki petak

nije i svršetak,

to je tek začetak

u vječni Početak.

 

ODJECI

 Pjesme Joze Joke Milinovića napisane su visoko odnjegovanim stilom. Odaju autorov interes u nekoliko smjerova. Odaju i njegovu hrabrost da postupi kako je postupio, s obzirom na vrijeme u kojemu ju je napisao.

Milinovićeva zbirka je lijepa, suptilna, logična i razložna. I potrebna je. Imat će svoj krug čitatelja kojima će mnogo značiti. Podsjećat će ih na štošta što su zaboravili, što im je iščezlo iz svijesti o vremenu i prostoru, o njima samima. One suptilnije čitatelje će raznježiti i počet će suosjećati s jednim prostorom, s jednim vremenom, s jednim ljudima. I naći će vlastiti trag u tom (o)sjećanju.

Stjepan Čuić

 

Pjesnik Jozo Joko Milinović izvrsno poznaje poetiku vezanog stiha, ali je i majstor u slobodnom stihu. Iskričavim duhom pronalazi u jeziku riječi i sintagme kojima snažno uspijeva ocrtati pjesnički doživljaj.

Ivan Bekavac Basić

 

Pjesme Joze Joke Milinovića životne su i iskrene, prožete dubokom sjetom za izgubljenim vremenom. Milinović je pjesnik nespokoja i pjesnik trpljenja, on je tankoćutan lirik s izuzetnom senzibilnošću.

Čitajući njegove stihove, svaki će se dobronamjeran čitatelj oduševiti ljepotom riječi i bogatstvom duha.

Ante Matić

 

Milinovićeve su pjesme osvježenje, lirski melem pred postmodernističkim stihovljem koje nas je išokiralo i umorilo, otupilo i oravnodušilo osjetila i udaljilo od romantičarskog mirisa zavičaja, bogatog u svojoj skromnosti i čestitosti. U mnogim njegovim pjesmama prevladavaju motovi autorove samoće, njegovih želja i snova, te vjere kao izvorišta utjehe.

Mladen Vuković

 

Sve o čemu piše, pjesnik Milinović s puno ljubavi i umjetničke snage pretvara u začudne pjesničke tvorbe koje odsijevaju neobičnom ljepotom. Njegovi stihovi su sugestivni i dojmljivi. On hrabro otvara dušu, ispovijeda se na razumljiv način i tako uspostavlja duboku komunikaciju s čitateljima.

Ivan Čaljkušić

 

Najistinskiji i najiskreniji književnici govore o sebi. Subjektivnost je literarni realizam, u Uspomenama je 1907. godine napisao Antun Gustav Matoš. A Milinovićevi literarni ostvaraji i njihov učinak te pjesma „Moja sreća“ u kojoj ostavlja neposredni stihovani zapis o sebi potvrda su Matoševih riječi.

U vrijeme kada je „čitanje luksuz siromaha, bolesnika, zatvorenika, umirovljenika, studenata“ (kako piše Gabriel Zaid u knjižici „Koliko knjiga!“, str. 62), treba se potruditi da potencijalni recipijenti upoznaju ovu vrijednu zbirku pjesama.

Marija Ivanović

 

Pjesništvo Joze Joke Milinovića unutar ljepote jednostavnosti i topline neposrednosti krije dublje značenjske slojeve, mitološke i religijske simbole, arhetipsko i njegovu reafirmaciju u narodnim predajama i pjesničkim djelima. Suprotstavlja se svijetu u kojemu duhovno uzmiče pred materijalnim, normalno postaje nenormalnim, a nenormalno normalnim, gdje se istina gura ispod stola, a ustoličuje istinolika laž, pri čemu sve ima cijenu, a ništa nema vrijednost. Vješt versifikator i precizan zapisivač slika i dojmova, sjećanja i predviđanja, Jozo Joko Milinović ne propušta pjesmama dohvatiti esencijalno i egzistencijalno, živopisno i životonosno; uspijeva mu u prolaznosti varljivog svijeta svjetlom pjesničkih slika obasjati ono što se u svemu iskazuje istinitim i trajnim.

Marito Mihovil Letica

 

Pjesnik Jozo Joko Milinović je dugo brusio i usavršavao plod svog neospornog talenta. Sadržaj njegovih pjesama je lako razumljiv i izložen tečnim jezikom. Po tome je bliži klasici nego modernom pjesništvu u kojem je bitna forma bez razumljivog sadržaja.

Milinovićeve su pjesme puno značajnijeg opusa od publiciteta koji ga prati, jer mu neke zaslužuju mjesto u svakoj antologiji hrvatske lirike. On svojim opusom potvrđuje da je istinski pjesnik dvaju zavičaja, Imotske krajine u kojoj je rođen i Zagreba koji ga je prigrlio.

Pjesme ove zbirke, koja je podijeljena u sedam cjelina, nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim. One svojom blagošću daju pečat skladnom i emotivnom doživljaju, te pobuđuju najljepše i najdublje osjećaje. One govore o tuzi i sjeti, o stvarnosti i snovima, pa će svatko tko pročita ovu zbirku naći u njoj pregršt duševnog zadovoljstva i okrepljenja.

Branko Škare

U svojim pjesničkim osvrtajima Milinović je objedinio široku tematsku lepezu.

Tako se u njima zatječu uspomene na davna vremena i sjećanja na drage ljude iz vlastite prošlosti izmiješana s novim iskustvima iz vedre jeseni života, intimistička lirika kojom portretira bliske osobe, ali i duhovite gradske crtice uz bok zavičajnopejsažnima. Kritičan prema stvarnosti, bavi se kojiput i aktualnim, bolje rečeno svevremenskim temama iz političkog života, usmjerujući žalce protiv političara i politikanstva.

Anđela Milinović Hrga

[1] podsuknja od nabrana bijela platna

[2] ženski sukneni haljetak bez rukava

Sva prava pridržana © 2003 - 2021 DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA HERCEG BOSNE | WEB SITE by IT Sektor AOX Company | Visit www.aox.company