Majić, Bruno

Bruno Majić (Vitina kod Ljubuškoga, 1960.) poezijom, fotografijom i umjetničkom fotografijom bavi se od rane mladosti. Prva pjesma i početne fotografije ugledale su svjetlo dana u osnovnoj školi, naravno kroz školske sekcije. Pored aktivnog nogometa voli pjesmu, fotografiju i knjigu.

To mu je obilježilo život i jačalo ga u životu.

Svoje radove objavljivao u raznim novinama i u časopisima: Omladinske novine, Oko, Svjetlost, Front, Večernje novosti, Dnevni list, Hajdučke novine, Naša ognjišta, Kršni zavičaj, Slobodna Dalmacija, Osvit i drugi. Sudjelovao je na izložbama umjetničkih fotografija i osvajao nagrade i priznanja.

Sudionik je domovinskog rata, dragovoljac-veteran i hrvatski ratni vojni invalid. U mirovini sada, u svom masliniku i vrtu, uz svoje najbliže i pored svega ostaloga, može se više posvetiti kreativnom izrazu. Jedan dio života proveo je u Makarskoj gdje su i nastale mnoge fotografije i tekstovi.

Kao član Hrvatskog književnog i znanstvenog društva Rijeka objavio je 1991. godine prvu knjigu pjesama „Kruhom protiv zmije“, a u izdavačkoj kući Das Wort iz Slavonskog Broda izašla je druga zbirka pjesama „Napuštena obala“.

 

BIBLIOGRAFIJA

Kruhom protiv zmije, HKND, Rijeka, 1991.

Napuštena obala, Das Wort, Slavonski Brod, 2020.

 

 

IZBOR IZ DJELA

 

U suton

 

nebo zacrveni poput plama

ptice sletješe prema zamku

 nadolazi tama

 dan na izmaku

 

 ja umoran žurim

 iz polja „uz malo sedlo“

na trenutak stanem

 i neboplavno zurim

 

pogledam danicu bijelu

zasjam poput meteora

požurim dalje prema selu

a zemlja zbori kao zora

 

 

Litnja nenadnja

 

Osvanulo još jedno litnje jutro

Već na uranku cvrčkovim pjevom

Sve ti je s tim jasno

Znaš kako je u nas čelopek

Kamen se ugrije ko vrija sač

 

Sve se umiri i utone u san

Ponegdi se očuje samo dičiji plač

A oblaka nema ni za lika

I tako cili Božji dan

 

U ćindiju malo daška vitra

A pridvečer opet sparina

Koja se stapa s mirisom duvana

Što se suši na suncu isprid izbe

 

Mi dica umorna od nizanja duvana

Pojedosmo po šnitu kruva namazanog

Ubrzo nas potiraše

Na spavanje gori na tavan

Umorni zaspali ko klade

 

Najgore bi kad nas probudiše

U prvi san

Ćaća zalupa na vrata vičući

Ustajte duvan unosit!

 

Eno grmi i siva od

Vrban Prologa kiša će

Brže-bolje na noge skočismo

U trenu očuše se krupne kapi kiše

 

Nastade trka vika metež pravi

Vani na serđenim bijaše

Na jednom suvi a na drugom zeleni

Prvo treba unosit suvi duvan

Zeleni se ima s čime i pokrit veli mater

 

Nebo nas malo sačekalo

A onda se otvorilo

Pada lije ko iz kabla

Mi potrči-poteci ko da

Nam se krava zapuntala

 

Mokri od znoja pa nam godi

Ta litnja nenadnja

Sad neka pada koliko oće

Reče ćaća

A mi ponovo utonusmo u litnji san

 

 

Napuštena obala

 

stojim sam na obali i gledam

valove što mirno plove

tišina je

ponekad se samo galebovi jave

i otpozdrave s visine plave

 

jučer alaša turista

žamor kliktanje kupača

a danas tek otpaci

koje raznosi par razarača

 

tihi povjetarac miluje mi kosu

zašto je tako moralo biti

valovi na obalu šalju rosu

pitam se i gledam u more

koje odgovor na zna dati

 

 

Sve se izvitoperilo

 

U samoći kuće plaču

nema više krovova

koji mi djetinjstvo uzeše

ali zato ima korova

koji bacaju sve u zaborav

 

S ljudima i kuće umiru

 

Nestaju iz godine u godinu

a priroda se nanovo rađa

budi raste

jedina uvijek ispraća laste

 

Sela umiru nestaju

u čvrstom zagrljaju bršljana

samo zidine ostaju

 

Iz proljeća u proljeće

priroda se s mirisom budi

procvjetalo i ozelenilo drveće

 

ali uzalud nestali ljudi

 

 

 

Dobre duše

 

Duša tvoja napušta tijelo

ko školarac školu

naglo i radosno

 

Vidio si blago čudno svjetlo

vječni oganj gori

bilo ti je drago

 

Prvim sunčevim zrakama

u kristalnoj rosi

prislonio se zori

život sa smrću se kosi

 

Spone ljubavi traju

možda je to tvoja

točka izlaska

koja svijetli noću i danju

 

I tako u smiraj noći

morao si iz sna

u stvarnost poći

 

 

 

ODJECI

 …Kad uronimo u taj pjesnički svijet osjetit ćemo kolika je povezanost pjesnika s rodnim krajem, s tim rajem u kojem je rođen, u kojem živi, u kojem i sanja i dosanja snove jer je Hercegovina za njega zemlja koja s njim diše, s njim živi i snove rađa. Ta povezanost se očituje skoro u svakoj pjesmi, nekada otvoremo, nekada kao svijetli odraz osjećanja koja se prelijevaju iz njegovog razigranog srca na tu prelijepu zemlju u kojoj i sunce iz zemnje grije, koja traži potpunog čovjeka da je i psuje i moli, da je miluje i krči, da je u svoj njenoj milini i toplini usadi u bilo svojih nasljednika. On je srastao s njom, veseli se rijeci koja ga podsjeća na ljudski život koji teče, nekada mirno, probijajući se kroz vrbike, zelene livade, plodna polja, a onda – iznenada – sunovrata se preko vodopada Koćuše, Kravice u dubinu,uz gromoglasan huk i krik …

Tegoban, težak težački život prekalio je i očeličio našeg čovjeka. Trebalo je motikom, mašklinom i polugom razlomiti taj kamen, posaditi lozu, maslinu, smokvu, trebalo je vino za okrijepu i veselje, ali u njega i tugu zaviti kad se s najdražima rastavlja. Bruno je u svoje pjesme utkao i svoju radost, predivna sjećanja na djetinjstvo, siromašno ali u dubini duše ispunjeno srećom i ljubavlju najbližih.

Kuća je simbol obiteljskog zajedništva, snage obitelji, povezanosti, uzajamnosti i potpomaganja. Kuća je kolijevka u kojoj bubre snovi o boljem sutra. Ona je gromobran koji ukućane brani od svih oluja i gromova, nepravdi i ugnjetavanja. Ona je sigurnost i sigurno polazište u nove dane. A vrijeme gradi, ali i razgrađuje. Zatire tragove ranijega da bi na ruševinama gradilo novo, koje će, isto tako, biti uništeno …

U izvanrednoj pjesmi Litnja nenadnja pjesnik se prisjeća zgode iz djetinjstva, bolje reći, svakodnevnih muka vezanih za sadnju duhana …

Moram spomenuti i zaista dobru, lijepo sročenu i pjesnički oblikovanu pjesmu Dobre duše u kojoj pjesnik oslikava onaj čarobni trenutak, nevjerojatni trenutak kada se konačno sjedine život i smrt, trenutak kada se ona neugasla nada u bolje poslije smrti pretopi u svjetlost, u neopisivi fluid igre ovozemaljskog i vječnog. Istinski opisan trenutak koji će se zbiti svakome od nas …

Knjiga poezije Brune Majića Napuštena obala vrijedno je pjesničko ostvarenje i siguran sam da će budući čitatelji uživati iščitavajući je kako bi s pjesnikom proputovali njegovim svijetom doživljavanja i proživljavanje ove zbilje čiji smo dio obogaćujući svoju spoznaju, osobne doživljaje i emocionalna uzbuđenja koje izaziva svaka dobra knjiga.

Mate Grbavac

 

 

 

 

 

 

Sva prava pridržana © 2003 - 2021 DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA HERCEG BOSNE | WEB SITE by IT Sektor HIG d.o.o | Human Invest Group