Žaklina Kutija, rođena Glibo, rođena u Jablanici 16. srpnja 1964. BiH, profesorica hrvatskoga jezika, voditeljica nastave u prvoj privatnoj gimnaziji u Zadru, kulturni djelatnik, dobar poznavatelj tradicijske kulture. Baveći se baštinom RH, a posebno prostorom Zadarske županije, organizira deset županijskih smotri folklora. U potpunosti predana društvenoj sredini autor je i realizator značajnih projekata u kulturi: Boccadoro, Kolajna, Tradicijska odjeća, narodna nošnja ravnokotarskih serdara. Sudionica je mnogih književnih manifestacija, uvrštena u antologije i zbornike. Ispisuje prozu, poeziju, esejistiku…Objavljuje po raznim književnim publikacijama. Objavila knjigu pjesama Riječi s vrha vala, uredio N. Š. Tonin, (u najužem izboru za jednu od najznačajnijih pjesničkih nagrada za autorice u BiH i regiji, »Anka Topić«).
Uskoro joj iz tiska izlazi knjiga kratkih priča Ljubav na smetlištu u izdanju HKD iz Rijeke, u pripremi za tisak ima monografiju o Polači, Boje baštine, znanstveno-istraživački rad, O Miroslavu Krleži. Dva znanstvena rada objavljena u Zbornicima MH Og. Zadar. Objavila znanstvene radove s Nikolom Šimićem Toninim: Hereditarnost u djelima Vjencislava Novaka – Senj – Novakovi dani, Skice za portret Petra Kanovelića – Korčula, Znanstveni skup Petar Kanavelić – Nagrada za znanstveni rad 2021., o Vladi Gotovcu. Više njenih pjesama je uglazbljeno, neke od njih i sama izvodi: Razdvojeni morem mi, Priteško živimo… Pjeva u klapama i zborovima, vrsna plesačica, urednica, lektorica, (Nagrada za urednicu godine na Danima prijatelja knjige u Rijeci za roman N. Š. T. – Engleski okvir za ahmičku sliku… živi u Zadru i Dragama – Općina Pakoštane.
Izvor:https://www.zadarskilist.hr/clanci/25102021/zaklina-kutija-primljena-u-drustvo-hrvatskih-knjizevnika-hb
DUH
Sa smetlišta riječi
veličine planine
proviri neki stih
kao miš
iz rupice srca.
I ja zaboravim
sav otpad svijeta
zureći
u bojažljivo
protrčavanje duha.
IGRA
Tamo
gdje prestaje želja za pravdom
i kada je za istinu prekasno
Na putu
na kojem te nisu prepoznali
nego si sam lutao
prepun do puknuća
Počinje
Igra na rubu
BERAČ TIŠINE
Sav se život svede na dosljedno branje misli.
Branje u tišini. Branje u buci.
Ustuknula povrijeđenost buni se.
Bujicom nadire nadahnuće ovlaštene rezignacije.
Spoznaja ubran plod gravitacijom plovi.
Slutnje neukorijenjene budućnosti spajaju niti pokidane tišine.
Nakupine sjena kradu svjetlost pukotina.
Berač misli podiže vjeđe…
POGLED
Pogled plovi
nedodirom
Jasnost
slikom plijeni
Škripa kočnica
u daljini podsjeti na postojanje
odlutao u mirnoću
pogled se vrati s putovanja.
Na pragu blatnjave čizme.
Na ogradi ostavljena kapa.
Ispod cvijeta uzdignut stoji
izmet psa.
KOŽA SPOZNAJE
Plima nadahnuća
Svjetove rastvara
Kljove istine
Prijeđeno deru
Konglomerati atoma
Komešaju se
U koži spoznaje
SPOZNAJE
Utihnuća glasova
Plimu misli
Bjelinu lista ispune
Krivudavim značenjima
Duše u traganju
Svoga proplanka
u buci glagoljive šume
PROROK
Da
Bio je prorok
Uskim vidokruzima
Zatvorenim srcima
Stisnutim šakama
Bio je prorok
Nakićenim nakazama
Oholim usnama
Zatrovanim dušama
Da
Bio je prorok
Pjevao glasno
Dozivao ljubav
Darivao snove
Bio je prorok
Nisu vjerovali
Pjevu samotnjaka
Na vjetrometini
Neizvjesnosti
Darovane svetosti
Svoga proroka
*Čitajući Mojsija poželjeh Utjehu – drznuh se! Zadar, Karma 2008.
PRIČA
Svaka pjesma ima svoju priču
Svaka priča svoju tajnu pjesmu
Svaki stih je samo tužna kaplja
ostala na dnu srca neiskapana
Svaka pjesma svoju suzu
Svaka suza svoju pjesmu
KLJUČAR
Lik s Orijenta
Zamišljeni Jahač Velebita
Vladar Mora svijeta
Ključar svih Lokota
s Tajnom
SMISAO
Tražiš ga?
Nalaziš ga?
Želiš ga!?
Što ako ga pronađeš
i ne znaš da si ga napokon pronašao
pa ga negdje usput ostaviš
onako, samo ostaviš,
jer, baš se tada
i nije trebao pojaviti.
Ne, ne tražiš ga,
ne treba ti,
smeta tvojoj svakodnevici,
koju bi: da se ne mijenja
jer se taman nekako
uobličila
ustalila.
I, kako bi
i zašto bi
opet ponovo
u neki novi nemir izbora?
A, tek si sve riješio
i netko si
i nešto si
i promatraju te,
razmišljaju
bi li te primili
u svoj krug
poznatih
priznatih
nadljudi.
Ali, oprosti mi,
i ti ih tako zoveš
moram to izreći:
uglavnom Licemjera.
DEFINICIJA TRENUTKA
Definicija trenutka
nedefiniranih mijena
prolaznosti
Skalina rasta
približavanja
božanske vizije
ponuđenoga
Življenje u danom
trenutak prepoznavanja
sklada odabranih
Skale – skaline
Za korak
U novo
Forma
suptilne osobnosti
prepoznavanje na
razinama
tananih niti
LJEPOTA JE SAMO U MOGUĆNOSTIMA
To pravo, najljudskije pravo,
pravo izbora.
Taj, najteži trenutak,
trenutak odluke.
On, taj Trenutak, hoće samo čovjeka.
A, tako je lijepo dok je sve u mogućnostima,
dok nas odabrani put ne dovede do
čuvenoga Zida.
Tek tada,
moramo, jer nas prisile
tijekovi koje nismo uvijek mogli predvidjeti
da se probudimo
jer, dalje ne možemo,
a natrag ne bismo
desno ili lijevo,
ne znamo
i, kao zvijer u kavezu
vrti se naša misao.
A onda neki sretnik
napiše nekoliko stihova
nakon nekoliko slatkih kapljica
I, ruga nam se,
smije se nemoći
likuje potajno.
A mi, naivno mislili:
Mi imamo mogućnost izbora!
*Zadar, Relja, 30. siječnja 2005.
ODJECI
Žaklina Kutija: Riječi s vrha vala, Knjiga pjesama, Hrvatsko književno društvo Ogranak Zadar, Biblioteka Donat, Zadar 2020.
Teško je povjerovati, i nama koji poznajemo Žaklinu, kako je ovo prva ukoričena knjiga njezinih pjesama. U Kaosu vremena koje živi, Žaklina ulazi hrabro u ožiljke života upjesmujući ih.
Priča: Svaka pjesma ima svoju priču / Svaka priča svoju tajnu pjesmu / Svaki stih je samo tužna kaplja / Ostala na dnu srca neiskapana / Svaka pjesma svoju suzu / Svaka suza svoju pjesmu
U njezinim pjesmama nema jalovih fraza. Nema suvišnih riječi i raspjevavanja. Snagom zrcalnosti nutrine pjesma teče bez zadrške bistro i glatko.
Duh: Sa smetlišta riječi / veličine planine / proviri neki stih / kao miš / iz rupice srca. / I ja zaboravim / sav otpad svijeta / zureći / u bojažljivo / protrčavanje duha.
Žaklina Kutija, pjesnikinja, govori vlastitom poetikom nastalom na osobnom iskustvu, življenoga i proživljenoga. Istovremeno je pobunjenik, očajnik, vjernik… bljeskoviti svod življene i (za)mišljene stvarnosti, samozatajna kao i svaka stvarna vrijednost. Takva je i njezina poezija – poezija intelekta.
Sjekira uma: Zagriz vremena / Opožarenim oblacima / Silinu putenu snaži // Rane zacijeljele / Nude se mirnoći dželata / Sjekira uma ljupku misao brusi.
Okusivši gorčinu životne stvarnosti i težinu misaonosti, iskustveno zrelo misli i oštrobrido zaključuje o sadržaju vremena i čovjeka.
Razgovor: Kada usnama dodirneš / Sol suze svoje / pomisliš da si sam / na svitu tom /
i tiho Boga upitaš: / zašto sve tako je. // Kada klečiš pred njim / i moliš Ga / da te bar ne’ko / razumi / i da nisi tako prokleto sam / da te ne’ko ‘jubi. // Kad stvorija te / na ovi svit / je l’ i sam plaka’ / je li zna’ koliko si / Dio stvaranja. // Ako je misli’ / da život je / Nešto usput / je l’ / Spreman / Reć: / Oprosti!
Odlikama što rese pjesnikinju Žaklinu Kutija, a nije im malen broj, od onih ljudskih do pjesničkih, umjetnice riječi koja, kako u tematici tako i u formi traži i nalazi osobni izraz. Metafore, analogije, slike, sintagme, utemeljene na istančanom osjećaju za jezik, melodiju i ritam, predstavljaju ju i govore o njoj pjesme: glasno, jasno i pamtljivo. Subjektivnim iskazom pokazuje moderan senzibilitet, izraza usmjerenog slobodnoj metaforičnosti i jednim dijelom nadrealističkom sublimatu zbilje.
Duša: U punini besćutnosti / Tankoćutnih osjetila / Otklizala u pustinju / Još je jedna // U tamnici / Šutjela je / Štropot tijela / Prestao je / Ništa / Samo / Nestala je / Još jedna
U svojoj poeziji Žaklina Kutija ujedinjuje osobno doživljeno s koloritom zavičaja, mudrošću Rame iz koje je ponikla, primorskog kulturnog prostora u kojem živi, podneblja i života puka s kojim živi. Baveći se sustavno desetljećima tradicijskom kulturom, emocije i iskustva, sve to kao boje u duginom vijencu slaže u vijenac pjesme i kao duga povezuje poetskim mostom. Njezine su pjesme njezini otisci boli, otisci radosti, ali i radost da se njima iskaže.
Ključar: Lik s Orijenta / Zamišljeni jahač / Velebita / Vladar / Mora i svijeta / Ključar svih lokota / S tajnom
Gdje je početak ako nema kraja, a mogao bih ovako u beskraj.
Žaklinine pjesme ne kroti riječ, ne koriči ih i ne zatvara, one su otvorene i slobodne, u harmoniji našega jezika, na standardu, idiomu kraja i njoj drage ikavice, imaju svoju zvukovno glazbenu odliku, i mnoge njene pjesme su uglazbljene: Čovik, Lanterna, Stari Arbanas, Dišpet i Zavit. Oblikovane oblikom duše, ove su pjesme pisane Ramom, kamenom, morem, Velebitom, cvijetom, pticom, čovjekom, srcem, ljubavlju.
>> … Al ipak ponekad kada sumnjamo / da ovi život neš moć izdržat / pruži nam ruku Neko nepoznat / i Čovik Čoviku bude spas – Čovik
Nikola Šimić Tonin