Kraljević, Blanka

Blanka Kraljević (Mostar, 24. svibnja 1964.) osnovnu školu, Nižu glazbenu školu i opću gimnaziju završila je na Širokom Brijegu 1983. Diplomirala je kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zadru 1987. Jednu školsku godinu predavala je hrvatski jezik i književnost u Centru za obrazovanje kadrova u privredi (danas Tehnička i obrtnička škola) u Čakovcu. Nakon povratka u Hercegovinu, od 1989. radila je kao dopisnica dnevnih listova Oslobođenje, Večernji list i Slobodna Dalmacija. Istodobno je članicom uredništva lokalnoga dvotjednika Vrisak i tjednika Hrvatski list u kojima je pratila i uređivala kulturnu rubriku. Od 1995. predavala je hrvatski jezik i književnost u širokobriješkoj Gimnaziji fra Dominika Mandića u kojoj je osmislila, pokrenula i uređivala školski godišnjak, Dominik. U jednom mandatu bila je predsjednicom širokobriješkoga Ogranka Matice hrvatske ( 1999. – 2003.) gdje je sa skupinom suradnika pokrenula i uređivala časopis Vitko.

 

 

 

BIBLIOGRAFIJA

Širokobriješka književna čitanka (leksikon širokobrijeških autora i njihovih djela); Široki Brijeg, Ogranak Matice hrvatske Široki Brijeg, 2013.

Priče o sovi i ševi (knjiga priča), Široki Brijeg, Ogranak Matice hrvatske Široki Brijeg, 2018.

Moje preobraženje (knjiga pjesama), Široki Brijeg, Ogranak Matice hrvatske Široki Brijeg, 2021.

 

 

Brijeg i ja

 

Taj Brijeg čije

Poznate linije

Kuća i golemih stabala

Daleko i bliže na horizontu

Izazivaju uvijek jednako jake

Osjećaje.

 Znam da uvijek je tu

Kad ga vidim

U bilo koje doba

Posve je svejedno

U sunčanom sjaju

Ili ljepoti noći.

Tu je i kad sam kilometrima daleko od njega.

I znam da

Je tu

 I da će ostati

I kada svi odu.

Podsjeća me

Na ljubav

Na slobodu

Na snagu

Na ljepotu.

Podsjeća me tko sam

I otkada trajem.

Poznajem ga kao sebe

Znam sve njegove tajne.

I on moje.

Međusobno se razumijemo.

 I Ugrovaču koja ga grli

Skupa s Vracama

Kuk koji mu je oslonac

Bakamušu koja se na njega naslonila

Grabovinu koja mu je žila kucavica

I Mekovac koji je zagrlio

Ili Gelbaj na kojega je kao na jastuk naslonio glavu.

 

Brijeg i ja

 

To je priča

Koja ne prolazi

I ne gubi snagu.

Brijeg je

Početak

I znam da nema kraja.

 

 

 

Buđenje

 

Probudim se pokatkad

Umorna od jučer

Bolesna od danas

U strahu od sutra.

Uz prvu kavu sjetim se

Da se ne moram više

U život

Bacati naglavačke,

Nego da mogu

Nogu pred nogu

 ušetati

Ispitujući prije

Temperaturu vode.

 I onda otplivati

Daleko

I biti sigurna

Da neću sresti nikoga,

Osim morske trave

I ponekog leptira.

 

 

Neke je pjesme najbolje odšutjeti

 

Neke je pjesme naprosto

Najbolje ne napisati.

Ne napisati:

 

Mimoišli smo se na raskrižju svjetova

Ili:

Nismo prepoznali poglede i dodire čežnje.

Ako i jesmo, onda se to dogodilo:

U tami svemira

U crnoj rupi

Na rubu galaksije.

 

Neke je pjesme naprosto

Najbolje odšutjeti

 

Odšutjeti želje,

Uzdahe, misli, dodire,

Isprepletene udove

 

U proljetno jutro.

 

Samo ih velikodušno pustiti

Neka se pretvore

U sjećanja

Lijepa.

 

 

Društvo mrtvih profesora

 

Štraus, kojeg ćemo zasad još uvijek zvati Mijo što je skraćenica od njegova krsnog imena Mihovil rođen je kao četvrto od ukupno sedmero djece u svojoj obitelji. Siromašni, ali pošteni, kao po nepisanom hercegovačkom pravilu. Nisu imali puno, ali drčina nikad nisu bila gladna. Ćaća Martin bio je čuveni miner. Nijedan klanac ni čatrnja u kraju nisu napravljeni bez njegovih laguma.

Lagum gori ‘ko more nek’ biži, bio je poznat po uzviku kojim bi upozorio nazočne na opasnost prije nego bi upalio štapin.

Imao je neku urođenu sposobnost za postavljanje mine na najprikladnijem mjestu, tako da nakon njegova miniranja nije bilo puno posla u nastavku rađe. Dolazio je na vrijeme i radio dok rađa ne bi bila do kraja gotova. Bio je uvijek nasmijan i na šalu spreman dobričina, ali je imao jednu manu, opasnu za čovjeka koji se bavi njegovim poslom. Naime, nije mogao odoliti dobroj čašici i često je nakon posla dolazio kući veseo što bi ukućani prepoznavali dok još ne bi ušao u avliju. Tad bi pričao više i glasnije nego inače, a nerijetko bi i zagangao. Čak i kad je počeo piti više i neumjerenije, nije bio od onih pijanaca koji bi maltretirao ženu i djecu, nego bi postajao plemenitiji i bolji čovjek.

Najgori po sebe, govorila je njegova Milica koja je, zapravo, jedina znala da je uzrok Martinova pića strah.

Milica je bila kršna i vrijedna, od dobre kuće i po dolasku u tu sirotinju podigla je njihovo kućanstvo za nekoliko stepenica, ali nije uspijevala Martina odviknut od pića iako mu je inače bila autoritet. Oboje su od malih nogu uočili da je njihov Mijovil drukčiji od ostale djece.

Varkliji je, džaba ti je. Ne da se to sakrit. Pantljiv je i pać taman za pratra, bilo je roditeljsko mišljenje o ljubimcu. Naslijedio je najbolje od oboje. Kršan, vrijedan, inteligentan, dobre naravi. Bio je i najpobožniji od sve njihove djece.

Nije mu bilo teško ustati po mraku i ići na misu gdje je ministrirao majčinu daljnjem rođaku. Osim šalice toplog mlijeka i povećeg komada bijelog kruha čime bi ga rođak nagradio nakon mise,važniji bi mu bio boravak u samostanu. Divio se u sebi toj velikoj i lijepoj zgradi u kojoj se od početka osjećao ugodnije nego u svojoj obiteljskoj kući. Milica je bila sretna i ponosna na Mijovila gajeći istodobno u sebi veliku nadu da bi mogao postati fratar. Ne bi to bilo ništa čudno jer je iz njezine kuće već bilo nekoliko fratara i časnih sestara. Strahovala je o tome govoriti naglas, ali je postila na tu nakanu od kako je prepoznala da ga je dragi Bog dâ za pratarluka.

Nakon svih obveza oko rođaka, starog fratra kome je bila dobrodošla svaka Mijina pomoć, pokazao mu je fra Stanko gradilište preko puta njegove skromne sobice na kom se pravi škola u koju ćeš i ti jednom ići. Zazvonile su te riječi starog fratra puno jače u Mijinim ušima nego što je on koji je usput to rekao, mogao i pomisliti. Doduše, naslonjena na samostan već je bila jedna škola koja na Miju nije ostavila Bog zna kakav dojam. Ali ta mistična nova škola u koju će i on jednom ići i koja će biti čudo jedno neviđeno do tad u našoj žlibini, bila je buba u njegovu uhu i privlačila ga je svaka pomisao na nju. Nekoliko je puta krišom od fra Stanka obišao gradilište i bio nezadovoljan što radovi napreduju sporije od njegovih želja. Znao je da puk iz cijele župe dolazi i pomaže na građevini koliko zna i može jer je i njegov ćaća, Martin nudio svoju pomoć. Najradije bi sam zasukao rukave i otišao po japiju i klak. Pričao mu je fra Stanko koji je sa strahopoštovanjem spominjao imena neke svoje subraće koja su od nemila do nedraga skupljali novce za njezinu gradnju po cijeloj Europi kako je to bio težak i iscrpljujući posao. Samo da je pratri što prije završe i da on može vidjeti to čudo o kojemu mu fra Stanko stalno priča, mislio je desetogodišnji Mijo kojemu su te četiri godine koliko se nova zgrada gradila trajale kao cijelo stoljeće.

Nema take škole ni u Beču kakva će biti tu na Teletnjaku. Daj, Bože da je ja dočekam, govorio bi starac sklon kuknjavi svake vrste i opterećen svojim zdravljem više nego što bi u svojim godinama trebao biti, mislila su njegova samostanska subraća.

Doduše, bilo je i takvih među pukom, ali i među fratrima koji su mislili da u doba nakon velikog rata i nezapamćene gladi, nije najpametnija i najpotrebnija stvar na svijetu gradnja nečega takvog luksuznog u jednoj pustoši. Istinu govoreći bilo je donekle točno da će ta građevinska ljepotica ispočetka stršati u neuglednu krajoliku u kojem su se još uvijek pravile siromašne i loše građene nastambe, ali je srećom među fratrima bilo i onih koji su vidjeli dalje od mase i čiji su snovi, bez obzira koliko nerealni bili i izgledali, uključivali spoznaju o snazi i žilavosti domaćeg čovjeka koji je zaslužio bolje od onoga što trenutno ima.

Ne samo da je fra Stanko dočekao da Mijo pođe u novu školu, nego je doživio da čuje brojne pohvale na račun svoga rođe. Povjerenstvo koje je vršilo upis u školu, odmah je na početku Miju ocijenilo kao zdravog i bistrog. Doduše, neki su njegovi profesori kasnije naglašavali i da je živ. Nikad nije pitao fra Stanka zbog čega ga je prozvao Štrausom iako je u školi čuo i naučio o tome velikome austrijskome glazbeniku, a Miji je uza strane jezike glazba bila najdraži predmet u školi. Nije se usuđivao postavljati višak pitanja rođi koji nije izgledao kao najljubazniji čovjek na svijetu, ali Mijo je ubrzo shvatio da je ta povremena grubost zapravo maska iza koje se krije široka i dobra duša. Osjećao je da je to svojevrsna fratrova pohvala. Fra Stanko je pripadao pokoljenju svećenika koji su studirali u inozemstvu, na najprestižnijim sveučilištima. Njega je zapao studij u Innsbrucku. Nakon godina provedenih u Austriji, zavolio je sve vezano za tu bogatu i razvijenu zemlju, pa nije ni krio tu svoju ljubav.

Mogao je Mijo do beskonačnosti slušati fra Stankovo pripovijedanje o studiranju u Innsbrucku, a stari se fratar rado prisjećao tog razdoblja života. Poželio je Mijo puno puta vidjeti to o čemu je starac slikovito pripovijedao jer je imao urođeni osjećaj za estetiku, pa bi pokatkad glasno razmišljajući to i rekao. Starac je bio uvjeren da će mu se želje ostvariti jer je već uočio Mijinu osobitost.

Kad bi na pivanoj misi Mijo pustio svoj jasni i čisti bariton, osjetilo se jasno komešanje u puku, a i fra Branko bi pogledavao u smjeru muških klupa gdje je običavao sjediti njegov najnadareniji učenik. Fra Bruno i fra Branko bi se svaki put značajno pogledali kad bi Mijo po sluhu na glasoviru odsvirao ono što je čuo od njih dvojice, svojih profesora glazbe. Predložili su fra Dominiku da mu se dopusti da u slobodnom vremenu vježbaju s njim sviranje na glasoviru naglašavajući da ima apsolutni sluh i darovitost s kakvom se do tada nisu susretali. Školu su franjevci kucajući i tražeći pomoć na mnogim vratima ubrzo opremili svim potrebnim nastavnim sredstvima i pomagalima dostupnima u tome dobu. Bio je Mijo jedan od onih na koje su se njegovi profesori uvijek mogli osloniti bilo kao pjevača u jednome od dva školska zbora ili kao solistu na nekom od instrumenata kojim je škola bila odlično opskrbljena.Za kratko vrijeme, taman kad se slavilo preseljenje u novu zgradu i kad je Mijo već bio mutirao, počeo je svirati orgulje u crkvi, ali ga i dalje, na materinu žalost, nije privlačio svećenički poziv.

Mijo je od početka znao da ga bez obzira na pobožnost ne privlači pratarluk, ali sa školom je već bio drugi slučaj. Volio je čitati i općenito je učio brzo i lako. Malo je šepao s matematikom, ali mu zato u stranim jezicima, čak i u latinskom i grčkom, u školi nije bilo ravna. Samostan ga je privlačio mirom i bogatstvom koje je Mijo otkrivao u bogatoj knjižnici,različitim umjetninama i ljepoti same zgrade, ali mu je fratarski poziv bio premiran za njegov temperament, a i već mu je ženski svijet plijenio pažnju i bio je svjestan da se i on sviđa ženama. Upravo mu zbog toga odlazak u samostan nije padao na pamet. Čak i pod cijenu da razočara mater. Na novoj je školi konačno podignut i drugi kat, pa je Mijo nakon mise iz rođine sobe mogao jasno vidjeti o kakvoj je građevini riječ i postalo mu je jasno da stari fratar nije pretjerivao kad je spominjao čudo neviđeno. Bilo je tu još svakakvih do tada neviđenih čudesa; stepenice su bile razvedene na sve strane, okrugli prozori, balkon na krovu, ograda na stepenicama kakvu Mijino dječje oko nikad prije nije vidjelo, krov koji se sjaji ko zlato. A tek kad su počeli saditi cvijeće i drveće oko škole, Mijino je srce ispunila milina. Kasnije je i sam sudjelovao u sađenju rijetkih vrsta čempresa i crnogorice u dijelu školskog dvorišta, koje je omiljeni profesor prirodopisa koji je i organizirao akciju, zvao Gelbaj. Nitko nije znao kao Mijo iskopati rupu propisne veličine i usaditi cedar, tisu ili neki drugi rijetki čempres čije su nazive tek učili. Pojasnio im je simpatični mladi prirodoslovac s prepoznatljivim brkovima da su i orasi na nasipu također zasađeni, zahvaljujući fra Didaku. Tako će se nekad netko i nas spominjati kad bude gledao rajski vrt izrastao u Gelbaju, rekao im je, a Miji je raslo srce i zapamtio je te profesorove riječi.

– Ugriza’ se u knjige, govorio bi zabrinuto Martin kad bi nakon pučke mise pio piće sa svojim akramima. Cijelo je selo znalo za tu Mijinu sklonost.

– Sva su mi druga dica u red,samo je on otiš’a na tu stranu. To mu je na materinu svojtu, Mandušiće, valjda će ga proć’ kad se dozove pameti, mrmljao bi Martin koji bi više volio da mu se Mijo pridruži u rađi.

Najprije je u vojsku otišao dvije godine stariji Jure, kratko za njim Mijo koji se dok je još bio na obuci u njemačkom logoru zahvaljujući dobrom znanju njemačkog jezika priključio Njemačkoj vojsci. Na koncu je za njima krenuo i najmlađi osamnaestogodišnji Rade, glavni Martinov pomagač i uzdanica.

Na obuci je Mijo, po običaju, bio najspretniji i najbolji vojnik, pa je ubrzo stekao naklonost nadređenih, ali je, svejedno, kad je zagužvalo poslan i na Istočni front.

U Staljingrad su (rekli su im da se tako zove) stigli kad grad više nije sličio na sebe, ali ako ćemo istinu govoriti, od grada Mijo i njegova jedinica nisu ništa ni vidjeli. Bilo je dana i noći kad je plamen koji je dopirao iz smjera gdje se nalazio taj veliki i lijepi grad, stvarao svjetlost ravnu Sunčevoj. Gorio je Staljingrad rušen temeljito iz svih raspoloživih njemačkih ratnih oruđa, a Mijo je umjesto straha, osjećao golemu, ničim izazvanu, tugu. Mijo je naprosto bio tip čovjeka koji je više volio stvaranje nego razaranje. Kao takav nije priznao nijedan razlog zbog kojeg bi bilo kakvo razaranje bilo opravdano.

Za razliku od svoje braće, Mijo nije bio čovjek kojeg bi mogla zavesti bilo kakva ideologija. Daleko od toga da nije imao uvjerenje i stav o onome što je oko sebe vidio, ali bez obzira na mladost nije dopustio da mu se ispere mozak i povede ga u što u što nikako nije mogao povjerovati i prihvatiti kao svoj svjetonazor. Unatoč svemu, suborci iz 369 legionarske imali su vrlo visoko mišljenje o njemu.

Nikad nije detaljno prepričavao svoj pješački pohod iz Staljingrada kad se vraćao kući. Spominjao je tek da se vraćao s još trojicom vojnika iz svoje jedinice- Slavoncem, Zagorcem i Dalmatincem. Strahote kojima je svjedočio iako u njima nije izravno sudjelovao, ostavile su duboke posljedice pogotovo što nikad nije imao snage naglas progovoriti o ubojstvima, nasilju i uništavanju koje je svojim očima vidio. To se duboko kosilo s njegovim ljudskim vrijednostima i odgojem.

Zahvaljujući svome obiteljskom odgoju i kasnije školovanju kod hercegovačkih franjevaca od kojih su učili toleranciju i dobili široki pogled na svijet, Mijo nikad nije dijelio ljude prema bilo kojim kriterijima i nije shvaćao ljudsku potrebu da uništava po čemu se razlikovao od svojih suboraca s kojima se inače dobro slagao, ali nije bio prisan.

Kad su se rastali kraj velike rijeke koju nisu mogli prijeći bez skele i svaki krenuo prema svome zavičaju, Mijo je osjetio kako mu srce pojačano lupa, ali je to bilo ništa u usporedbi s osjećajem kad je prešao planinski prijevoj nakon kojeg mu je, sve i da nije znao da je konačno stigao u Hercegovinu, ljepše mirisao i zrak i zemlja, gdje je nebo bilo plavlje, no svejedno mu se činilo da zapinje i napreduje sporije iako bi bio najradije poletio.

Crkva mu je na prvi pogled izgledala netaknutom, ali je zgrada gimnazije koja je korištena kao njemačka ratna bolnica, kako mu je pričao ćaća, bila je bez središnjeg dijela koji je izgorio precizno gađan zapaljivim bombama iz savezničkih zrakoplova. Toliko o ženevskoj i drugim ratnim konvencijama i poštovanju znaka crvenog križa koji je bio uočljivo postavljen na krovu zgrade.

 Martin i Milica očajni zbog svega što im se dogodilo i što su preživjeli istodobno sretni što im se vratio izgubljeni sin za koga četiri godine nisu znali bili su u dvojbi koju bi mu strahotu prije ispričali. Jure, njegov stariji brat poginuo je na početku rata na sjeverozapadu zemlje gdje je i pokopan, a najmlađi Rade nije se vratio iz rata i o njegovoj sudbini nisu znali ništa. Pričali su neki da su ga vidjeli na polju kad su odlagali oružje, ili kasnije u kolonama kad su se vraćali kućama, ali se nije vratio ni te, a ni sljedeće godine.

Kad je skupio dovoljno hrabrosti spustio se iz Čerigaja do zgarišta svoje nekadašnje gimnazije, a usput je prošao i pored skloništa u kojem je skončao osamdesetogodišnji fra Stanko, njegov rođo,teško bolestan, nepokretan i nesvjestan onoga što se oko njega zbiva. Ćaća mu je ispričao kako su pobijeni fratri od kojih su neki bili njegovi dragi profesori, ali mu je ipak bilo najviše žao njegovoga dobroga rođe koji ni mrava ne bi mogao zgaziti.

Približavao se školskoj zgradi iz smjera rođine sobe odakle ju je zapravo prvi put i nazreo u svoj njezinoj veličanstvenosti. Ono što je ostalo od uspomene na njegovu školu, još ga je jednom podsjetilo na već viđenu čovjekovu potrebu za uništavanjem ljepota čega se Mijo duboko gnušao. Dok je iz sjećanja izvlačio slike njezine monumentalnosti, obilazio je oko zgarišta nadajući se pronaći neku uspomenu- novčić iz bogate numizmatičke zbirke, koricu knjige iz odlično opremljenih knjižnica, bilo što što bi mu potvrdilo da je ta škola bila realnost, a ne samo njegova tlapnja.

 

ODJECI

Knjigu Moje preobraženje čine tri tematski različita ciklusa.

 

U prvom ciklusu Brijeg i ja su pjesme domoljubnog nadahnuća, nadahnute zavičajem, njegovim posebnim, ali i gotovo paradigmatskim hrvatskim povijesnim usudom. Pjesnikinja ne samo da je srasla sa svojim zavičajem, već kao da je htjela, kao da ima obvezu, nekakav, samo njoj poznat unutarnji dug, ispjevati mu homage, njegovoj kamenoj i sunčanoj ljepoti, ali još više njegovoj svetoj mučeničkoj povijesti. Jer povijest obvezuje, tvrdi pjesnikinja. To je točno, ali je također točno da to osjećaju samo oni koji su kao i pjesnikinja duboko uronili u tu povijest, koji su s njom srasli i koji su opsesivno u nju zaljubljeni. Neke pjesme posvećuje pojedinim najistaknutijim protagonistima te povijesti kao humanitarcu, intelektualnom i narodnom pregaocu, fra Didaku Buntiću, veličini njegova uma i duha ili fra Mladenu Hrkaću kao dostojnom nasljedniku širokobrijeških mučenika koji se u jednom dramatičnom trenutku na početku Domovinskog rata stavljajući se na čelo golorukog naroda pred tenkovsku kolonu, jer je to tražio trenutak a ne on, istaknuo hrabrošću i racionalnošću sprječavajući izglednu tragediju. Ponekad evocira hrvatsku tragediju Drugoga svjetskog rata i poraća elegičnim Tadijanovićevim i Toljevim tonovima, progovara o mnogim širokobriješkim (i) blajburškim i žrtvama križnih putova ili poratnih stradanja, danima pakla, poniženja i tortura nad nedužnim narodom kad čitav kraj živi pod stigmom poraženog neprijatelja i neprijatelja društva, a najsnažnije su one u kojima govori o apokalipsi koja je pogodila širokobriješki samostan, njegove fratre i sam Široki Brijeg. Bez krivnje krivi mnogi u kolonama smrti i na beskrajnim križnim putovima, fratri u samostanu i planinskim bespućima bili su žrtve bezumne mržnje i zločina. Vrijeme beskrajne patnje i progona u kom su veliku bol i patnju podnosile hercegovačke žene, majke i udovice, uzaludno čekajući da se vojnici vrate ili da bar saznaju gdje su im kosti da bi im se moglo svijeću zapaliti. Čuvarice naših ognjišta i uspomena nisu dopustile da se ugasi plamen ljubavi prema svojoj vjerskoj i nacionalnoj baštini i identitetu. Teško je dokučiti otkud toliko zlo i mržnja u čovjeku. Je li to sve zbog bezbožne zločinačke ideologije i mržnje na sve vjersko i katoličko i mržnje na sve hrvatsko partizanskih pobjednika zadojenih jugoslavenskom idejom i velikosrpskim šovinizmom? A Široki Brijeg i sva njegova povijest bio je simbol i sinonim katoličke vjere i hrvatskog nacionalnog duha i ponosa, bio je žrtva upravo onog što jest (za mrzitelje to je bio dovoljan razlog), što je bio mala katolička i hrvatska Atena, duhovno, obrazovno i kulturno središte. I to je trebalo zatrti.

Zaboravili su zločinci da ono što se plaća žrtvama, ne može biti uništeno. Da se uspomene na mučenike ne mogu zatrti. Autorica vjeruje da ljubav pobjeđuje mržnju i da će ovaj narod živjeti i da će Široki Brijeg i njegov narod unatoč nevoljama jer prkosi(š) prolaznosti i sa svojim simbolom i simbolom vječnosti, širokobriješkom crkvom, opstati i trajati.

Ovaj ciklus pjesnikinja je, vidimo, poklonila svojim ljubavima, znamenima s kojima i od kojih živi. To je ljubav prema zavičajnom kamenu, njegovoj povijesti i junacima koji su je oplemenili i stvarali. Ta zemlja živi s njom ili, još bolje, ona živi s njom, srasla s njom, postala njezin dio.

Drugi ciklus, Neke je pjesme najbolje odšutjeti je ljubavni kanconijer od 38 pjesama koje su dostatne za posebnu zbirku pjesama. Neponovljiva, kad filigranskom preciznošću i suptilnošću ponire u najskrovitije i najdublju intimu vlastite duše, razodijeva ju, otkriva i odijeva najčišćim i najjednostavnijim jezikom u čudesne stihove.

Raspon ljubavnih osjećanja i motiva je širok, od ljubavne čežnje, fatalne zaljubljenosti, ljubavne idile, neke nepoznate slatke boli ljubavnog nemira, neprepoznavanja ljubavi, nesposobnosti da se otkriju nemiri i dodiri čežnje i tajne duša, rastanaka, prestanka ljubavi i beskrajne vjere u ljubav, a doživljaj je uvijek dubok, iskren i intiman. Pjesnikinja ispovijeda vjeru u ljubav. Ljubav je sve, i kad razdire dušu i kad je ispunja srećom i radošću i kad baca u očaj i kad uzdiže u ekstazu, po njoj se mjeri vrijeme i određuje kalendar, ona svladava daljine i vrijedna je čekanja. Sila ljubavi čini čuda, ona preobražava. (I evo otkrili smo tajnu naslova knjige. Istina, asocira na Šimića, ali sa svojom i novom motivacijom.) Oni koji vole nikad nisu na gubitku, čak i ako ostanu bez ljubavi. I onda kad nam je opustošeno srce: Jer bol je jedino što mi je ostalo od tebe. Jer ljubav je vrijedna bola. Ovo je možda najjači i najljepši pjesnikinjin stih, jer otkriva veliku životnu istinu. Duša je ljudska labirint, neistraživa dokraja, ali živi od ljubavi. Ljubav oplemenjuje, svemu daje smisao.

Fascinira autoričina sposobnost izraziti najsuptilnije osjećaje, drhtaje i nemire raznih faza ljubavne, recimo, enigme. Možemo pronaći kakav neobičan epitet davni zagrljaji, pogrešni zagrljaji, originalne veze kao tuge nesusretanja ili izuzetno uspješan i poetičan opis kad (harmoniji) ljubavi i zaljubljenosti ne smeta(ju) disharmonija, kontrasti, u izboru glazbenih ili pjesničkih ili čak životnih preferencija (možda i karaktera).

Zavoljela sam te / Bez obzira što si ti slušao Mika, a ja Lenona / I što si više volio noći a ja jutra / Voljela što si me vodio gledati Lice s ožiljkom / a zapravo voljela da me ljubiš u zadnjem redu kina (Zadarski memento)

Nebo nad Zadrom / Plakalo je / Mojim suzama. (Kiša od suza)

Ova slika i ovaj lirizam – iako se osjeti i pomalo zazvuči na Preverta, P. Zupca, M. Antića pa možda i na Kiševića, meni ovo izgleda i originalno i ljepše.

Ponekad se u ovim pjesmama da naslutiti i senzibilitet (pa čak i senzualnost) Vesne Parun, ali to ne umanjuje pjesnikinjinu samosvojnost.

Ljubav je puna uspona i padova, bola i ekstaza a često i dihotomnih osjećanja koja unose nemir i donose patnju u stilu. Mrzim te i volim.

I što ostane poslije ljubavi? Uspomene i ova pjesma, kaže pjesnikinja. A to, vjerujte, nije malo.

I ti koji brojiš statistikom

I ja koja brojim srcem (Ne-nadoknadivo), opet ništa ne gubim. Ljubim, pa ne gubim. Ljubav ne nestaje i kad prođe i kad je nema. Ona je kao neko blago u trezoru vječnosti i ne gubi vrijednost.

U trećem ciklusu Putovi i stranputice su snažne egzistencijalističke pjesme u kojima propituje i dodiruje najbitnija pitanja našeg i vlastitog postojanja i konačnog smisla (i smisao) postojanja uopće. Pjesme su intimističke, gotovo ispovjedne. Posebno snažne i stilski dotjerane su kratke minijature, a velike, pjesme na kraju ciklusa.

Ne slovim kao netko (tko)/ oduzima prednost. (Putovanje)

Odavno biram obilazne putove… / Nikome ne moram polagati račune / Klimati

I povijati glavu / Kad već ne mogu izbjeći stranputice (Putovi i stranputice)

U ovim stihovima ne otkriva samo melankoliju blage naravi i izazvanu okolnostima i prirođenu i odnjegovanu skromnost i bijeg od vulgarnosti buke i svih besmislenih natjecanja i utrkivanja već još više vlastito ponosno etičko načelo: ni pred kim klimati i povijati glavu. Nema cijene kad se čovjek u zrcalu može pogledati/ u oči. A stranputice su, znamo, životna škola.

Umorna od jučer / Bolesna od danas / U strahu od sutra (Buđenje)

U ova tri stiha sažima svoju i općeljudsku stvarnost. Osim nedaća, tjeskoba,patnje, izazova i tajni koje oduševljavaju i muče,život je pun i čarobne ljepote, morskih trava i tišina i ponekog leptira.

Što ima ljepše i veće / od zarazne ljubavi… / Kad sretan si / Jer si drugog učinio sretnim. (Jo kao ljubav)

Evo pjesnikinjinog odgovora, evo ključa za život. Ljubav životu daje vrijednost i smisao. Ljepota i vrijednost života je u dijeljenju (s) drugjma.

U ovim pjesmama nema praznih riječi. Svaki je stih drhtaj duše, emocija.Čista poezija. Kao gorski potok.

Sigurno je da duboka emocija nije dostatna da bi neki tekst bio poezija, ali je još sigurnije da prave poezije nema bez dubokih emocija.

Na odlasku si zagrlila nas, svoj svemir pogledom plavim

Kao kad nebo grli oblake

U ova dva stiha ima više poezije i lirike… Poetično, emotivno. Lijepi i poredba i metafora i epitet – pogledom plavim. (Zbogom, moj dobri anđele)

Često bi čovjek, pa tako i pjesnikinja htio pobjeći iz vlastite kože, iz vlastite sudbine:

Ne možeš pobjeći iz svoje kože… / O, Bože ,kako može suza… / Da mi je barem suza biti. (Bijeg)

Vjerujem da bismo svi često pobjegli od sebe, iz svoje kože, ali sam uvjeren da svi, a posebno pjesnikinja, ne bi nikad pobjegla od svoje osobnosti i svog identiteta. Jer i ona kao one naše poslijeratne (ne mislim samo na drugi već i na ovaj Domovinski) heroine, majke i udovice, živi s motom: Pati bez suze. U njoj kao da su se sjedinila ona dva hrvatska poetska (metaforička) jablana, Ujevićev i Matošev; prvi gord, dršće u visini, sazreo u muku, za svoju snagu zahvalan patnji, pati što nas ne može oduševiti za visine i uzvišene ideale a drugi, također gord, ponosan, dostojanstven, samuje kao da je samac usred svemira. Taj aristokratizam duha, dostojanstvenost, odlikuje pjesnikinju i njezinu poeziju.

Jesam li bez krivnje kriva? Jesmo li bez krivnje krivi? Na ovo esencijalno egzistencijalno i egzistencijalističko pitanje Meša Selimović dao je potvrdan odgovor. Da, bez krivnje smo krivi. Čovjek je uvijek na gubitku. Naša autorica ne prihvaća ovu filozofiju. Kod nje je upitnik otvoren i to samo kad je shrva rezignacija i kad se skupi u grudima kad se učini da se crni oblaci nadvijaju nad životom i da se ne razilaze. U Boga vjerujem, kaže. U njemu nalazi smisao i sve odgovore.

I ne daš mi da padnem… / Da se razbijem / I izgubim u beskraju. (Vjerujem Ti)

Naše je poslanje činjenje dobra, u pokušaju ovaj svijet učiniti ljudskijim i boljim. U beskrajnoj čežnji za idealnim, (možda ili uopće ne) nedohvatnim.

Ne čude pjesme posvećene majci, prijateljicama, uzorima plemenite požrtvovnosti i sebedarja, beskrajne strpljivosti i hrabrog podnošenja patnji. Mi gubimo od života, ali je život nezamjenjiv i lijep. Ona koja i u životu i u ljubavi više ulaže nego prima, nije na gubitku jer ne mjeri (se) količinom nego intenzitetom osjećaja. Mi gubimo od života, ali je život nezamjenjiv i lijep. Snaga osjećaja (ljubavi) čini život, a ne događaji. Vrijeme, život – mjeri se ljubavlju (a ovdje je je puna knjiga).

Ovu poeziju karakterizira i tradicionalno i moderno. Tradicionalno se očituje u tematsko–motivskim preokupacijama (mogli bismo reći –klasičnim standardnim) i u tom što pjesnikinja ne destruira ni jezik ni logiku jezika ni logičko mišljenje. Sve je suzdržano, podređeno svojevrsnoj jezičnoj i poetskoj disciplini, jednostavno i čisto, bez pretjeranih novotarija, pročišćeno od svake suvišnosti, trivijalnosti i nejasnoće. I metaforika kojom se služi potječe i zasniva se na stvarnim i realnim suodnosima iz stvarnog i realnog svijeta. Pjesnikinjin govor je izravan. Ona ne ostavlja čitatelja u nedoumici, u vrtlogu nejasnih i nedorečenih metafora u kojima je prisiljen sam od ponuđenog jezičnog gradiva umjesto pjesnika sam stvarati pjesmu. Takvim postupkom sve može biti pjesma i pjesma može biti sve. Ako je tako, ako pjesmom može biti sve, dakle pjesme onda i nema. I tako dolazimo do destrukcije jezika i pjesničkog umijeća. Stižemo do točke gdje pjesnici eksperimentiraju i artificiraju, a čitatelji stvaraju, „pišu“ pjesmu. Opasna inverzija. Bližimo li se kraju ili pak samo negaciji umjetnosti?

Modernost je u novim tonovima i novim nijansama još ne(do)taknutih predjela duše, u tako rafiniranom senzibilitetu, profinjenoj, a dubokoj individualiziranoj osjećajnosti kakvoj je teško naći premca. I njezin poetski jezik i pjesnička aparatura (sva pjesnička sredstva) bili su kadri ostvariti ovaj pretežak poetski zadatak. U ovom vidim pjesnikinjino veliko dostignuće. Izraziti ono što je duboko u našoj intimi, a bježi jezičnom imenovanju, pretakanju u jezik, u riječi.

Stih je nevezan, slobodan. Pjesme se često organiziraju u strofe, ali ipak tek ako to zahtijevaju sadržajne logičko –misaone cjeline. Stihovi se ne rimuju. Jezik je probrani kultivirani hrvatski standard, tek ponekad s nekim lokalnim izrazom kao potvrdom identiteta.

Literarno obrazovana, izbrušenog i njegovanog stila, iako se u ovim pjesmama, mada prigušeni, odnekud začuju tonovi već spominjanih pjesnika, Blanka Kraljević je originalna i svoja i u našu hrvatsku (i) bosanskohercegovačku poeziju unosi dašak svježine i kristalnu jasnoću. I ljepotu.

 

Mijo Tokić

 

Sva prava pridržana © 2003 - 2021 DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA HERCEG BOSNE | WEB SITE by IT Sektor HIG d.o.o | Human Invest Group