Zdravko Sančević (Crkvena, Teslić, 20. siječnja 1931. – Caracas, Venezuela, 21. rujna 2021.). S četrnaest godina emigrirao s roditeljima i školovao se, nakon Zagreba, u Rimu, Napulju i Caracasu. Završio je naftne studije u SAD-u, doktorirao na Središnjem venezuelanskom sveučilištu, utemeljio je naftni odsjek Tehničkoga fakulteta na istom sveučilištu. Aktivan u iseljeničkom životu, sudjelovao u osnivanju Hrvatskoga narodnoga vijeća, surađivao u časopisima Studia Croatica i Hrvatska revija izdavao Vjesnik Hrvatsko-venezuelanskog centra. Sudjelovao je u osnivanju i usmjeravanju hrvatskih institucija u Venezueli: Venezuelski hrvatski centar, Venezuelski hrvatski odbor, Venezuelska hrvatska katolička misija i Hrvatski dom C.A. Objavio više članaka i eseja. Od 1991. dobrovoljac ZNG-a u Domovinskom ratu, pukovnik HV, ministar iseljeništva u ratnoj Vladi Republike Hrvatske, prvi veleposlanik RH i doajen diplomatskoga zbora u BiH (1992.-1995.). Prvi predsjednik Upravnoga vijeća Zagrebačkoga sveučilišta, zastupnik u Hrvatskom državnom Saboru. Dobio je visoka venezuelanska odličja: za radne zasluge Velered Francisco de Miranda i Medalju Dobri građanin. Nositelj Spomenice Domovinskoga rata, odlikovan Redom kneza Branimira s ogrlicom i Redom Ante Starčevića. Član Društva hrvatskih književnika. Urednik i koautor zbornika: Hrvati i Amerike, La industria Venezolana de Hidrocarburos.Pisao je eseje i članke, obrađujući teme iz hrvatskoga jezika, kulture, povijesti i hrvatske iseljeničke stvarnosti. Stručne priloge objavljivao je na engleskom i španjolskom jeziku, a pisao je i balade.
Objavljena djela
Bicentenario de la visita del general Miranda a Croacia, Caracas, 1986.
Pogled u Bosnu – zapisi veleposlanika, Zagreb, 1998.
Dopune hrvatske povijesti, studije i eseji, Zagreb, 2015.