Čorkalo, Zdenka

Zdenka Čorkalo rođena je u Zagrebu. Od najranijega djetinjstva živi u Splitu. Završila je studij Medicine i specijalizaciju iz Anesteziologije i reanimatologije.

Kao specijalist anesteziolog u Kliničkoj bolnici u Splitu provela je radni vijek do mirovine. Udana je za Antu. Imaju sina Stipu i kćer Jeronimu.

Tijekom Domovinskoga rata, kao anesteziolog, dragovoljac i hrvatski branitelj bila je pet godina u osam ratnih bolnica Hrvatske i BiH (Dubrovnik, Ston, Ploče, Neum, Tomislavgrad, Livno, Rama-Rumboci, Nova Bila), a potom 1996. kao ispomoć u Mostaru. Iz tih događaja i doživljaja nastajale su njezine knjige.

Članica je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne. BIBLIOGRAFIJA

1. Pred licem stvarnosti 1995.
2. Ti si moje zdravlje 1997.
3. Tvrdoća iz pravednosti 1999.
4. Docent 2001.
5. Lovac 2002.
6. Fratar 2008.
7. Vila Velebita 2012.
8. Lijek za srce 2014.
9. Tanak led 2016.
10. Šimun 2018.
11. Veslo 2019.
12. Betty iz Rijeke 2020.
13. Druga orahova ljudska 2021.

 

 

 

Veslo

Tko se na gozbi najede predjela?

 SAVLE, SAVLE, zašto…?

Put kojim idem nije put za Damask. Ne zovem se Savao, nisam progonio Boga, nisam se osvrtao na one koji u Boga nisu vjerovali ili su vjerovali kako su htjeli.

Na putu sam prema kući. Vraćam se iz Njemačke u koju sam otišao par godina poslije Domovinskog rata. “ Odradivši“ taj rat, misleći da je s njim i završilo ono zbog čega je počelo, oporavljen od ranjavanja, s fakultetskom diplomom, pun nezadovoljstva i nesretan što me ponižavanje bode u oči i srce, što sam bolji od najboljih, što ne mogu disati ni živjeti zbijen, ostavio sam sve.

Nakon tolikih godina uspjeha, nadisanosti priznanja, osvijetljen svakom vrstom svjetla, od neupadnog do blještavog izvana, a sićušnog iznutra, ali baš zbog tog treperenja vraćam se pokupiti i u se utaknuti ostavljene priče, ako išta nađem a da nije prekasno.

Ocu nosim najskuplje lijekove, najgorče što se može nositi bolesniku koji vidi kraj i ne želi ništa, nikakve preinake kraja. Majci nosim vrijednost kojom će namiriti mnoge potrebe drugih oko nje. Sestri nosim obećanje da ću ostati zauvijek u našoj kući.

Kako je do svega došlo? Komu nisam uzvratio, koga sam mimoišao, komu se nisam javio, što sam stekao i što time mogu kupiti? Mogu li išta vratiti? Žalim li za čim?

Kad sam naumio otići nisam se obazirao na roditeljsku tugu. Mislio sam da je prolazna i obična. Otac me molio da ne idem. Predlagao je i neka konkretna rješenja, dok sam ja već miljama bio udaljen i neprisutan, ne doživljavajući ga. Majka je blijeda, uznemirena i bez života, samo slušala i gledala podase. Sestra je bila na zadnjoj godini studija, pred udajom. Pitala me hoću li se ikada vratiti.

Otišao sam pun vjere i sigurnosti u uspjeh. Posrećilo mi se, i tamo sam bio među najboljima. Stalno me nešto vrtilo u kolu prema naprijed, prema još i još. Nisam se odupirao, godilo mi je priznanje, nisam primijetio ni potrošeno vrijeme ni koja su došla vremena. Želio sam ostaviti trag svoga uma, svoje nadarenosti. A onda sam u jednoj maloj ulici, beznačajno maloj u ovom golemom gradu, tu sam susreo znanca iz srednje škole. On je doktor kao i ja, ostao je u Hrvatskoj, specijalist je u bolnici, živi kako je moguće i ne sudara se s razlozima. Misleći da znam sve o mojima, što su prolazili od dana kad sam otišao, postavio mi je i pitanje i dao dio odgovora na to: je li ovo što radim vrijedno tolikog stradanja? Pravdao sam se, kao i Savle, kako sam mogao znati što će biti iza mene? Mogao si, odgovorio mi je poznanik, morao si znati da je nemoguće imati mir ako nisi dobio blagoslov, ako ne uzvraćaš srcem srcu bliskom tvomu. Od toga susreta do sada, do ovog puta povratka, uporno govorim: Savle, Savle, zašto si me stalno gonio naprijed, nisi me odvraćao od Boga ali ni primicao njemu, nisi mi dao do znanja da su zadnje granice manje važne od onih prvih koje se ne smiju prijeći, a sam sam, u napastima, uvijek vidio još jedan uspješan smjer…

Od poznanika sam doznao da mi je otac smrtno bolestan odavno. To nisam primijetio u našim kratkim kontaktima, jer i kad sam navraćao kući opet sam bio po bolnicama, institutima, prateći i uspoređujući znanosti. Oni su o svojoj muci šutjeli. Nisu me zaustavljali. Čekali su hoću li vidjeti izbliza ono što se vidi iz zrakoplova. Majka je kao sjena slijedila stranputice očeve bolesti. Bila je sigurna da se njihovu ljubav ne može zaboraviti. Doznao sam i još nešto od prošlog Božića. Na velikoj župnoj misi, kad je cijelo mjesto u crkvi, u onom dijelu svete mise koji nam govori o pružanju mira jedni drugima a to je značilo onima do sebe i oko sebe pružiti ruku, moja sestra je izašla iz crkvene klupe, otišla do oltara, dala ruku starom župniku i uz osmijeh se vratila na svoje mjesto. Ni župnik a ni mještani u crkvi nisu znali što se događa. Da s njom nešto nije kako treba, to su zaključili svi.

Vratio sam se ali susreta u kući nije bilo. U istom smo prostoru boravili, svatko pletući svoju izlaznu prugu. Još nisam shvatio kako trebam vrtiti desetljeća, pomiriti ono što sam posvadio, staviti oblog na snove koji su se pretvorili u modrice, dati oslonac tamo gdje sam pomogao da se oslonac izmakne. Nije mi išlo. Došao jesam, dozrio nisam. I da nije bilo sna, koji je više sličio javi nego snu jer sam sve čuo na sav glas i vidio u potpunoj jasnoći, tko zna dokle bi trajala gordost na koju me život znanstvenika navukao. U snu sam čuo oca koji me prežalio i pregorio, govori mi da mu moj ovakav povratak ne znači ništa, da mu svi moji uspjesi ne znače ništa jer sam neobazriv, jer sam izgubio osjećaj i suosjećaj za obitelj, jer se nisam kadar sjetiti tko me je ranjenog i bez svijesti nosio niz planinu, jer mi je srce bolesno, oboljelo od poznate bolesti koja ne zna gdje su na kući ulazna vrata…! Taj san me spasio. San me probudio. Bacio s konja u prašinu. Osjećao sam se kao čovjek koji se na gozbi najeo predjela. Shvatio sam. Molim Boga da otac još malo poživi, jer je opet poželio živjeti.

 

 

Tanak led

Razgovor u sebi ubrzava mi korak; požuruje me, a nigdje mi se ne žuri. Nekih riječi se ne smijem dotaknuti nikako. Mislim o ocu jednoga fratra koji leži u nas u bolnici. Nije teško bolestan; više je star, nego bolestan. Ima petero djece. Među njima se od malena izdvajao dječak Filip, i tjelesno i po naravi. On je bio najviši među svom djecom, a kako je rastao i kad je od kuće otišao na školovanje za fratra, narastao je dva metra, a to nije malo. Bio bi opažen gdje god bi se pojavio. Ono kratko vrijeme što je proveo kod kuće, dok su još svi bili u oskudici, i crkva i narod, nosio je na sebi fratarski habit koji mu je dosezao samo malo ispod koljena. Nedostajalo je bar pola metra tkanine habita da bi mu pokrilo gležnjeve. Na nogama je nosio iz domaće radinosti skrojene gumene sandale s dva-tri prekrižena komada gume, a ne kože jer je nje bilo malo i nije se lako dobavljala. Čarape je koristio rijetko. Kad ga je otac tako gledao, rekao mu je jednom prigodom kako ga je on poslao u fratre da ne bude bos. A on je ocu odgovorio da je dobro što ga je poslao u fratre jer je tu naučio biti bos. Jesu li mu bose noge zadržale pamet i nanijele, kao rijeka kopnu, nadahnuće i mudrost; krije li se u brojnim knjigama koje je napisao odgovor životu, vrlo uznemirujućem u ranoj mladosti, to svatko odgonetava na svoj način.

 

Šimun

Nova, kamena kuća koju je za moga oca i za nas izgradio moj djed Šimun, zvan Milimetar, bila je na manjoj osami, ispod nje je prolazila glavna cesta i baš tu se od glavne ceste odvajao širi put za par kuća jednog od zaseoka. Kad su ljudi nekomu opisivali gdje se odvaja put za taj zaseok rekli bi da se skrene s ceste kraj kamene kuće. Ona je bila putokaz bez obzira na pisani znak uredno postavljen prije malog raskrižja. Jača od znaka je usmena predaja, posebno u manjim sredinama. A srce je mala sredina.

U kamenoj kući se nekoliko godina nije ništa radilo niti je osim bake netko u nju ulazio. Jedino je ona dolazila i otvarala vrata i prozore, sjedila pod voćkama, ako je vrijeme bilo za vanjsko sjedenje, a u hladnijem, vlažnom vremenu bi u kuhinji zapalila vatru u velikoj peći na drva, dugo bi tako promatrala vatru uvijek misleći na vatru života kroz koju je prošla, na više mjesta trajno opečena, izgorena. Nije čujno govorila sama sa sobom ali, ako ju je netko promatrao, gledao joj izraz lica, pokrete ruku, na njoj je vidio da se u mislima nekomu obraća. Često bi stavila ruku ili obje ruke na goli kamen, prstima prolazila po mjestima gdje se kamen spojio s drugim kamenom, sjećajući se onoga koji je, klešući kamen ravnao put svojim mlađima. Pitanje je treba li ikomu toliko izravnati pute, lakirati ih, da oni koji će njima proći i ne znaju kakvo je što bilo ili kako sve može izgledati drukčije. Na ova pitanja ima odgovora, ali malo tko postavlja takva pitanja.

 

 

Druga orahova ljudska

Na sredini najdužeg kuhinjskog zida, ispred kojega je meni sučelice sjedio Toma, na taj zid bi mi pobjegao pogled kad me Tomine oči ne bi zaokupile, jer je na zidu, uz pomoć dva sitna čavla, visio veliki, drveni, raspeti Isus. Ali, ovaj Isus nije kao drugi, kao svi drugi, on nije bio na križu. Gdje je križ? Toma mi objašnjava kako je došlo do toga da je Isus raspet a iza sebe nema križ. Prošlo je od toga skoro pola stoljeća. Čovjek koji je izrezbario raspetoga Isusa naglo je umro. Majstorova obitelj nije imala snage Isusa baciti u smeće ili izgorjeti s drugim drvima, a nitko se nije našao tko bi „tuđega“ Isusa pribijao na križ. Toma je jednom prigodom išao u stolarsku radnju naručiti ovaj stol za kojim evo sada sjedimo, i vidio slučajno na zidu čudnog Isusa. Kupio ga je za male novce, a ono što je Isusu trebalo dodati tražio je da mu stolar ili bilo tko drugi kompletira , ali bez uspjeha. Križ koji nisu napravili drugi – nije napravio ni on, nego ga je ovakvog, bez križa objesio na zid. Pa što? Da je raspet – vidi se! A na čemu je raspet- zna se! On za to nije kriv iako mu svi, koji su za ovu priču čuli, govore da je jedino u njega Isus i raspet i obješen. Mještani su Isusa dolazili gledati, vrtjeli bi glavom, davali mu savjete da napravi ovo i ono, ali, osim riječi nije bilo ničeg drugog. Nitko nije ponudio svoj križ!

 

 

ODJECI

Knjiga Zdenke Čorkalo Ti si moje zdravlje koja nedavno objavljena u izdanju naknadne kuće „K. Krešimir“ predstavljena je u ponedjeljak 16. lipnja 1997. u prostorijama Tribine grada Zagreba. Predsjednik Društva Hrvatskih književnika prof. dr. Ante Stamać je rekao kako se u knjizi radi o kvalitetnim literarnom književnom tekstu, koji odiše zrelošću i mudrim načinom izražavanja, a to upućuje da se radi o jednoj novoj književnoj podvrsti.

 Dr. Ante Stamać

 

Autoričinu pak sposobnost da duboko ponire u duše svojih likova vodi unutarnja i nenametljiva logika, što njezin „Šimun“ čini posebno vrijednim u sklopu suvremene hrvatske proze.

Stilski pak djelo je cjelovito, bez suvišnih riječi i nametljivih figura, ali zato s dobro konstruiranom strukturom priče, živim likovima, a tek po potrebi i iznimnim pjesničkim slikama, koje dodatno obogaćuju kolorit hrvatskog jezika.

Posebno bi u stilskom smislu trebalo istaknuti i ne/uporabu osobnih imena. Njihovim izborom ili neizborom te zamjeničkim i zamjenskim oblicima, Zdenka Čorkalo je upotpunjenje karakterizirala ne samo likove svoga romana, nego doista i žive likove našeg doba.

(Zdenka Čorkalo, Šimun, Hrvatska kulturna zaklada – HKZ, Hrvatsko slovo, Zagreb, 2018.)

 Mate Kovačević

 

Bilo bi stoga pametno da ovo djelo, ovo mudro djelo, uđe u školsku literaturu. Nažalost danas u takvu lektiru ulaze djela u kojima se „ne govori o hrvatskoj vojsci, ni kako se zovu neprijatelji, ni tko su četnici, ni zašto rade to što rade, nema objašnjenja najosnovnijeg tko zapalio kuće, raselio obitelji, ubio stare koji su ostali u svojoj kući“. Doći će naravno i tome kraj, ako se budemo borili. Zdenka Čorkalo se bori, kako vidimo. Pružimo joj ruku u toj borbi.

(Zdenka Čorkalo, Veslo, HKZ- Hrvatsko slovo, Zagreb, 2019.)

 Miljenko Stojić

 

 

I pojedine rečenice same spisateljice djeluju kao dojmljive gnome, sentencije, a pojedini ulomci kao parabole iz neke sugestivne srednjovjekovne proze, završavajući nenametljivom poukom, porukom ili pak upitom.

(Zdenka Čorkalo, Docent, K. Krešimir, Zagreb, 2001.)

 Dubravko Horvatić

 

Ostvarivši moderan roman koji je izrastao na temeljima tradicije, Zdenka Čorkalo se pokazala književnicom koja obećava i od koje se u budućnosti mogu očekivati zanimljive i vrijedne književne tvorevine.

(Zdenka Čorkalo, Fratar, K. Krešimir, Zagreb. 2008.)

 Mato Nedić

 

Zdenka Čorkalo, svojevrsni zagubljeni dragulj na marginama hrvatske književnosti, još jednom podsjećam na neveselu činjenicu o kojoj sam govorio na početku ovog osvrta, da na hrvatskoj književnoj sceni pravila o tome što jest, a što nije dobra književnost propisuju svojevrsni monopolisti koji hrvatsku književnost shvaćaju kao dio „regionske“ književnosti.

(Zdenka Čorkalo, Vila Velebita, K. Krešimir, Zagreb, 2012.)

 Damir Pešorda

 

Autorica ostaje vjerna svom prepoznatljivom proznom rukopisom darujući nam još jedan kratki i pitki roman sa suvremenom temom.

No puno je važnija od fabule ispričane kroz neobične usude triju naraštaja, jest stil Zdenkina pisanja, koja je i dalje natopljene lijepim poetskim slikama i metaforama, pa ćemo tako primijetiti i neuobičajene metafore poput „zgužvane volje“, paučinaste radosti“, „osmjehu koji odmara u kutku usana“ ili „neosunčane strane prijeke naravi“.

I ovim novim realističnim redcima Zdenka Čorkalo nastavlja graditi svoj most humanizma, domoljublja i čovjekoljublja, koji je spaja s čitateljima, i kojim valja kročiti i kad prođe ova Godina čitanja, Jer roman Druga orahova ljudska novo obogaćenje suvremene hrvatske proze koji otvara pitanja ovoga doba.

(Zdenka Čorkalo, Druga orahova ljuska, Ogranak Matice hrvatske u Imotskom, 2021.)

 Mladen Vuković

Sva prava pridržana © 2003 - 2021 DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA HERCEG BOSNE | WEB SITE by IT Sektor HIG d.o.o | Human Invest Group