Srećko Marijanović (Stolac, 1970. osnovnu školu završava u Hodovu a srednju u Mostaru u tadašnjoj Staroj gimnaziji. Upisuje Građevinski fakultet u Mostaru gdje ga u drugoj godini zatječe rat. Jedanaest godina provodi u vojsci, od toga osam godina kao profesionalni vojnik (do 2011.). Nakon toga slijede razdoblja u kojima mijenja zanimanja, firme i poslove. Dvije godine provodi kao figurant u Konstruktoru, gdje svladava rad na računalu i crtanje u Auto Cad-u. Poslije se zapošljava kao CNC operator i programer u firmi za obradbu metala Soko Zrakoplovstvo Mostar, da bi nakon sedam godina rada dobio svojevrstan politički otkaz postavivši neugodno pitanje vlasniku kamo ide novac za plaće, jer su isplate plaće kasnile mjesecima. Naravno, Znali smo gdje ide. Nakon otkaza prešao je u drugu sličnu firmu SIK u Raštanima, gdje godinu i pol, kao CNC operator radeći na obradbi metala, nije bio ni prijavljen. Put zapošljavanja i preživljavanja isprekidan je radom u građevinskom sektoru gdje se pronalazi radeći s kamenom koji je ujedno jedna u nizu njegovih najvećih životnih preokupacija. Od poslova u kamenu i s kamenom životari dugo godina, radeći izvan radnoga vremena.
Povremeno se i danas bavi obradbom kamena. Jedna samostalna izložba kamenih radova na Radimlji održana je 2014 pod nazivom: „Pod teretom križa“.
Nekako paralelno s ovim poslovima ovladava vještinom kalemljenja te priprema vlastite nasade trešanja koje nakon desetljeća dolaze na rod. Tako ni muke s poljoprivredom nisu nepoznanica ovom klesaru kamena, drveta, željeza i riječi.
Danas živi u Hodovu (kod Stoca), a radi u Ljubuškom u firmi International već sedam godina kao programer i CNC operator.
Objavio je pet knjiga pjesama: Vodeni pištolj (2005.), Dvije trećine (2005., s bratom Bernardom), Ništa u zvijezdama (2009), Moje će uši rasti (2015), Oženit ću noć (2018). Objavljuje pisano u tjedniku Hrvatsko slovo, u časopisima: Motrišta, Osvit, Stolačko kulturno proljeće…
Piše i kritike, osvrte, eseje.
U posljednje vrijeme piše prozu, upravo je u tijeku tiskanje njegova proznoga prvijenca, ratno i autobiografsko djelo Bezimeni. Dobitnik je nagrade „Dubravko Horvatić“ za poeziju 2018. god. Vlasnik je mnogobrojnih priznanja, plaketa i zahvalnica. Nositelj ratnih priznanja i odlikovanja kao što su: Medalja „Oluja“ – Ministarstvo obrane Republike Hrvatske; Medalja „Ljeto 95“ – Ministarstvo obrane Republike Hrvatske; Spomenica Domovinskoga rata – Ministarstvo obrane Republike Hrvatske.
Pjesme su mu prevođene na albanski i njemački jezik.
Član je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne.
IZBOR IZ DJELA
Oženit ću noć
Oženit ću noć
najveća od dama
bit će moja ljubav
beskonačna moć
na svekolika pitanja
jednom će mi ona
dati odgovor
uporni u šetnjama
zimi bijela haljina
ljeti tanka ponjava
satkana od zvijezda
opšivena koncem
tankom svilom
mladog zračnog mjeseca
strasna vrela ljubavnica
šapuće kraj uha
dodiruje usne svojim
toplim južnim vjetrom
dok je ljubim
miriše tim čudnim spojem
cvijeta trešnje i mladog duhana
divljom gustom djetelinom
koračam dok rosa raspršena
lijepi se po meni
rastvara još jedan
uzburkan i kratak san
to što sviće novi dan
samo ulijeva mi snagu
sad sigurno znam
da oženit ću noć
Kako zaspati u krošnji trešnje
Iz mnoštva izaberi drvo
i ne smetaj okolo ptice
to je ipak njihov dom
u koji penješ se gore
nemoj dodirnuti gnijezdo
rukama ili licem
budi miran i pristojan gost
nogama obgrli granu
leđima se nasloni
rukama uhvati čvrsto
makar dvije ako treba i tri
tako ćeš pokriven lišćem
imati mirnije snove
dok vjetar kroz krošnju sikće
u plovidbi zajedno
ispod prolaze zvijeri
vrebajući sljedeći plijen
zaspi kao jedan od njenih
zaboravljenih berača
umornih od traženja
nekog jezivog smisla
posrnulih od priželjkivanja
boljih dana i hrabrijega sebe
samo pazi na gnijezda
kao što ona pazi na tebe
da te ne probude i ozlijede
oštra koplja zvijezda.
Mjesto gdje želim biti
Vani kiša pršti u noć
i mrak svija svoje krilo
ja se skrivam sam u sebe
u prazninu i ludilo
dok se sporo vuku sati
i provlače kroz tišinu
ne znam gdje u tom trenutku
može stati ova noga
gdje bih glavu zavukao
kad se bježi i od sebe i od Boga
u duboke crne rupe
što sam davno iskopao
a sada me u se vuku
ispijaju sve do bola
u tom prostoru od straha
i pripreme moga bijega
začuh jedan poznat glasić
tata
dođi ispod stola
Kako zaspati u oblacima
Nikada nisi siguran
ipak vjeruj anđelima
oni ti pušu u leđa
i održavaju te gore
dok s vjetrom
i munjama se bore
za tvoj miran i spokojan san
malo te popuste ka dolje
pa nanovo podignu gore
tek toliko da nisi bezbrižan
plavetnilom neba zaogrnut
nemirnom mrežom zvijezda
bit ćeš tek samotan spavač
u oblačnom i pjenastom snu
a dolje more i lađe
i sve ljudsko beznađe
neće saznati kako si tu.
Ponekad budi
Ona dođe iznenada
vuče za nos
i podiže sa stolice
krade mir i muti san
raspiruje sumnju guši radost
igra se tobom poput djeteta
odgurneš je ponovo napada
neumorna potaknuta tvojim odbijanjem
zagrli je i prihvati
kao što prihvaćaš sve te trenutke
ona ima svoje trajanje
otići će sigurno
kada se zadovolji kada osjeti
da svejedno je
jer nećeš klonuti
nećeš se predati
niti je shvatiti ozbiljno
ona je samo jedno poigravanje
tvojim živcima osjećajima vremenom
pokušaj je razumjeti
nije ohola kao radost
niti je prolazna kao ljubav
nije ni sebična poput dobrote
nemoj se bojati
ponekad budi tužan
Dan za danom
Dan za danom
pretače vrijeme
uskim kanalom iz tame u svjetlo
i kada krene čarobna tečnost
tim kratkim putem
od tebe do mene
dodiri koji ne prestaju
mazne usne što plove
jezerom suza
tvoj pogled usidren za nebo
razbijena nježnost
male krhotine smijeha
u ozračju mirisa
haljina i bluza
u toplini i osami
naših tijela što miruju
zaboravih kako kaplje
ovog jutra
rosa probuđene nade
snovi zalutali tim uskim kanalom
dok pretače vrijeme
svjetlost u tamu
dan za danom
dan za danom