Marijanović, Srećko

Srećko Marijanović (Stolac, 1970.) osnovnu školu završava u Hodovu, a srednju u Mostaru u tadašnjoj Staroj gimnaziji. Upisuje Građevinski fakultet u Mostaru gdje ga u drugoj godini zatječe rat. Jedanaest godina provodi u vojsci, od toga osam godina kao profesionalni vojnik (do 2011.). Nakon toga slijede razdoblja u kojima mijenja zanimanja, firme i poslove. Dvije godine provodi kao figurant u Konstruktoru, gdje svladava rad na računalu i crtanje u Auto Cad-u. Poslije se zapošljava kao CNC operator i programer u firmi za obradbu metala Soko Zrakoplovstvo Mostar, da bi nakon sedam godina rada dobio svojevrstan politički otkaz postavivši neugodno pitanje vlasniku kamo ide novac za plaće, jer su isplate plaća kasnile mjesecima. Nakon otkaza prešao je u drugu sličnu firmu SIK u Raštanima, gdje godinu i pol, kao CNC operator radeći na obradbi metala, nije bio ni prijavljen. Put zapošljavanja i preživljavanja isprekidan je radom u građevinskom sektoru gdje se pronalazi radeći s kamenom koji je ujedno jedna u nizu njegovih najvećih životnih preokupacija. Od poslova u kamenu i s kamenom životari dugo godina, radeći izvan radnoga vremena.

Povremeno se i danas bavi obradbom kamena. Izlagao je na samostalnoj izložbi kamenih radova na Radimlji 2014. pod nazivom: „Pod teretom križa“.

Živi u Hodovu (kod Stoca), a radi u Ljubuškom u firmi International već sedam godina kao programer i CNC operator.

 Piše i kritike, osvrte, eseje. Objavljuje pisano u tjedniku Hrvatsko slovo, u časopisima: Motrišta, Osvit, Stolačko kulturno proljeće…

U posljednje vrijeme piše prozu.

 Dobitnik je nagrade „Dubravko Horvatić“ za poeziju 2018. i nagrade Fra Martin Nedić za roman Bezimeni 2023. Vlasnik je mnogobrojnih priznanja, plaketa i zahvalnica. Nositelj ratnih priznanja i odlikovanja kao što su: Medalja „Oluja“ – Ministarstvo obrane Republike Hrvatske; Medalja „Ljeto 95“ – Ministarstvo obrane Republike Hrvatske; Spomenica Domovinskoga rata – Ministarstvo obrane Republike Hrvatske.

Pjesme su mu prevođene na albanski i njemački jezik.

Član je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne.

 Objavljena djela:

Vodeni pištolj (2005.) – pjesme

Dvije trećine (2005., s bratom Bernardom) – pjesme

Ništa u zvijezdama (2009) – pjesme

Moje će uši rasti (2015.) – pjesme

Oženit ću noć (2018) – pjesme

Bezimeni (2022.) – roman

 

 IZBOR IZ DJELA

 

Oženit ću noć
Oženit ću noć
najveća od dama
bit će moja ljubav
beskonačna moć
na svekolika pitanja
jednom će mi ona
dati odgovor
uporni u šetnjama
zimi bijela haljina
ljeti tanka ponjava
satkana od zvijezda
opšivena koncem
tankom svilom
mladog zračnog mjeseca
strasna vrela ljubavnica
šapuće kraj uha
dodiruje usne svojim
toplim južnim vjetrom
dok je ljubim
miriše tim čudnim spojem
cvijeta trešnje i mladog duhana
divljom gustom djetelinom
koračam dok rosa raspršena
lijepi se po meni
rastvara još jedan
uzburkan i kratak san
to što sviće novi dan
samo ulijeva mi snagu
sad sigurno znam
da oženit ću noć

 

 

Kako zaspati u krošnji trešnje

Iz mnoštva izaberi drvo

i ne smetaj okolo ptice

to je ipak njihov dom

u koji penješ se gore

nemoj dodirnuti gnijezdo

rukama ili licem

budi miran i pristojan gost

nogama obgrli granu

leđima se nasloni

rukama uhvati čvrsto

makar dvije ako treba i tri

tako ćeš pokriven lišćem

imati mirnije snove

dok vjetar kroz krošnju sikće

u plovidbi zajedno

ispod prolaze zvijeri

vrebajući sljedeći plijen

zaspi kao jedan od njenih

zaboravljenih berača

umornih od traženja

nekog jezivog smisla

posrnulih od priželjkivanja

boljih dana i hrabrijega sebe

samo pazi na gnijezda

kao što ona pazi na tebe

da te ne probude i ozlijede

oštra koplja zvijezda.

 

 

Mjesto gdje želim biti

Vani kiša pršti u noć

i mrak svija svoje krilo

ja se skrivam sam u sebe

u prazninu i ludilo

dok se sporo vuku sati

i provlače kroz tišinu

ne znam gdje u tom trenutku

može stati ova noga

gdje bih glavu zavukao

kad se bježi i od sebe i od Boga

u duboke crne rupe

što sam davno iskopao

a sada me u se vuku

ispijaju sve do bola

u tom prostoru od straha

i pripreme moga bijega

začuh jedan poznat glasić

tata

dođi ispod stola

 

 

Kako zaspati u oblacima

Nikada nisi siguran

ipak vjeruj anđelima

oni ti pušu u leđa

i održavaju te gore

dok s vjetrom

i munjama se bore

za tvoj miran i spokojan san

malo te popuste ka dolje

pa nanovo podignu gore

tek toliko da nisi bezbrižan

plavetnilom neba zaogrnut

nemirnom mrežom zvijezda

bit ćeš tek samotan spavač

u oblačnom i pjenastom snu

a dolje more i lađe

i sve ljudsko beznađe

neće saznati kako si tu.

 

 

Ponekad budi

Ona dođe iznenada

vuče za nos

i podiže sa stolice

krade mir i muti san

raspiruje sumnju guši radost

igra se tobom poput djeteta

odgurneš je ponovo napada

neumorna potaknuta tvojim odbijanjem

zagrli je i prihvati

kao što prihvaćaš sve te trenutke

ona ima svoje trajanje

otići će sigurno

kada se zadovolji kada osjeti

da svejedno je

jer nećeš klonuti

nećeš se predati

niti je shvatiti ozbiljno

ona je samo jedno poigravanje

tvojim živcima osjećajima vremenom

pokušaj je razumjeti

nije ohola kao radost

niti je prolazna kao ljubav

nije ni sebična poput dobrote

nemoj se bojati

ponekad budi tužan

 

 

Dan za danom

Dan za danom

pretače vrijeme

uskim kanalom iz tame u svjetlo

i kada krene čarobna tečnost

tim kratkim putem

od tebe do mene

dodiri koji ne prestaju

mazne usne što plove

jezerom suza

tvoj pogled usidren za nebo

razbijena nježnost

male krhotine smijeha

u ozračju mirisa

haljina i bluza

u toplini i osami

naših tijela što miruju

zaboravih kako kaplje

ovog jutra

rosa probuđene nade

snovi zalutali tim uskim kanalom

dok pretače vrijeme

svjetlost u tamu

dan za danom

dan za danom

 

Bezimeni

Dodijeljen na stražarsko mjesto br. 2. Na ulazu u zauzeto selo, tek oslobođeno, rampa, sklepana od dva kolca i prečke jasena, postavljena privremeno kao kontrolni punkt nama iza leđa. Stražar ne prestaje piti ni častiti one koji ulaze i izlaze iz sela. To je, inače, bila naša prva akcija i uzimanje terena nakon dvomjesečnih borbi u kojima smo gubili teritorij. Ponukan tim kako smo blizu naših domova, pod dojmom urnebesno brze akcije, naš junak smanjuje količinu pića u boci obavljajući uporno svoju dužnost propusnika. Kako je razina rakije u boci obrnuto proporcionalna višekratnom skidanju i postavljanju improvizirane rampe i broju ustajanja, subjekt shrvan strahotama, sklon samosažaljenju i lijenosti još od malena, odlučuje se na koban korak. Ustaje i skida jasenovu granu te oslobađa put u selo, izlažući sebe i ostalu vojsku možebitnom nekontroliranom upadu motoriziranih neprijateljskih snaga koje se povlače u neredu te vrlo lako mogu zalutati i vratiti se nazad. Kako je poslije izjavio, nije to bio čin napuštanja položaja, tj. dezerterstva, nego trenutak zamora djelatnika koji se nesvjesno prepustio drugom ubojici po redu, nakon dosade, snu. Njegovo komiranje posljednjim gutljajem loze dogodilo se u sumrak. Izvalivši se kraj ceste, lijevu nogu je opušteno protegao na kolnik, a ukočena vojnička čizma, broj 46, stršala je k nebesima. Prema gore gdje njezin vlasnik spokojno broji anđele dok prolaze noseći pune mješine vina. Komu? Njemu i Bogu, dok svesrdno piju i razgovaraju, smijući se anđelima dok ih ovi pozdravljaju naklonom i mahanjem ruku. Jedan malo viši od ostalih, priđe im bliže. Njegovo mirišljavo krilo zapara našega stražara po licu, srećom hrpa čvrsta perja proleti pokraj očiju, ali se anđelova noga saplete i on kliznu k podu, mješina umjesto na pod kod drugih složenih pade na nogu našega nebesnika izazivajući strašnu bol. Vrisak kao takav stran je nebu i nepojmljiv, ali urođen i prihvatljiv ovdje na Zemlji, gdje se probudio vrišteći i urlajući u auspuh vojnoga kamiona. Osjetivši nešto pod kotačima vozač je brzo stao i iskočivši na put začuđeno gledao u ljudinu kojemu je pregazio nogu. Urlajući subjekt, izbačen iz stroja, uspio je okončati svoj ratni put i završio u bolnici.

Ulomak iz romana Bezimeni

 

 

Sva prava pridržana © 2003 - 2021 DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA HERCEG BOSNE | WEB SITE by IT Sektor AOX Company | Visit www.aox.company