Krnjić, Stanko

Stanko Krnjić (Stolac, 5. travnja 1969.) osnovnu školu završio je u Višićima (Čapljina,

BiH), a srednju medicinsku u Dubrovniku. Stomatološki fakultet upisao u Sarajevu 1989.

Zbog ratnih okolnosti studij nastavlja u Zagrebu gdje je diplomirao 1995. Živi u Župi dubrovačkoj gdje i radi u svojoj stomatološkoj ordinaciji. Piše poeziju, poeziju u prozi, kolumne i priče.

Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika HB, Slavenske akademije za književnost i umjetnost (Varna, Bugarska) i Društva dubrovačkih pisaca. Pjesme su mu prevođene na slovenski, albanski, makedonski i bugarski jezik. Podpredsjednik je DHK HB.

 

 

BIBLIOGRAFIJA

  • Korijeni (pjesme), autorsko izdanje, Dubrovnik, 2001.
  • Zrak poprskan narančom (pjesme), Društvo dubrovačkih pisaca, Dubrovnik, 2012.
  • Kroničar svega (pjesme), Društvo dubrovačkih pisaca, Dubrovnik, 2016.
  • Mrvice za Lazara (pjesme), Naklada Bošković, Split 2017.
  • Sto i jedna mala pjesma (pjesme), MH Podstrana, DHK HB, Mostar 2019.
  • Ratište riječi (pjesme), MH Podstrana, DHK HB, Mostar 2020.
  • Dnevnik tijela (pjesme), Društvo dubrovačkih pisaca, Dubrovnik 2021.
  • Voište na zborovi, (pjesme), PNV Publikacii, Skoplje, 2021.

 

 

Nagrade:

  • Nagrada Rijek za poeziju za 2015. godine
  • Druga nagrada Fra Martin Nedić za knjigu Kroničar Svega za 2017. godinu
  • Druga nagrada Pasionske baštine za rukopis knjige Ratište riječi za 2019. godinu.
  • Nagrada Dragutin Tadijanović za knjigu Sto i jedna mala pjesma za 2019. godinu
  • Nagrada Bugojanska vaza za priču Otkupnina za 2019. godinu
  • Treća nagrada Fra Martin Nedić za knjigu Ratište riječi za 2020. godinu
  • Nagrada Zija Dizdarević za priču Ostavljeni za 2021. godinu

 

 

IZBOR IZ DJELA

 

Danak u šutnji

 

Šutjeli smo pred ratove.

Bili su česti pa govore ni započinjali nismo.

 

Šutjeli smo pred kišu.

Gledali smo kako nebo tuče zemlju, a ona kao i mi.

 

Sjedali smo šutke za male, mršave stolove.

U šutnji smo molili za plodne godine.

 

Osluškivali smo što se priča.

Nismo govorili ništa, pokorno smo slušali druge.

 

Kad je sve bilo gotovo, pozvali su nas oni što govore.

Šutnjom smo otkupili svoje živote i zavrtjeli još jedan krug.

 

 

Bol

 

Zemlja je bila preslaba za toliku bol,

na tako jake udarce nije navikla;

kad nas je rađala svakom je dala na ruke koliko je spremna primiti,

koliko nam olakšati i ne preko toga.

Nestvarno smo je shvaćali – takvi smo bili.

Sad kad se nakupilo previše u nama željeli smo se toga riješiti,

podijeliti s nekim bliskim,

zemlju smo gledali takvim očima;

ne pitajući je,

počeli smo prenositi nakupine bola na njenu koru,

nizali ih kratko vrijeme na njene kralješke,

zabijali u njene tetive dio po dio,

poslije provjeravali kako smo to napravili.

 

Jedno jutro cijela je zemlja ličila na veliku bol,

zaboravili smo da su te skoro obredne čine radili i oni prije nas;

ne tako strasno, ne toliko puno,

ali zemlja se od toga još nije oporavila, nakupilo se u njoj,

pobunila se na nas,

kao bumerang vratila nam svu bol koju smo zakucali u nju.

Primajući natrag,

okretali smo glave k nebu,

slali moleći pogled;

nebo je je bilo daleko,

daleko od bola,

 

neuhvatljivo za nas.

 

Nemajući snage uzbacit je nebu

nosili smo bol

dalje u život.

 

 

Tišine mojega svijeta

 

Tišine

mojega svijeta

samo su maske

zavezane oči za

polaznike neuke pripravnike

ne igra svatko

tu igru

žetoni su

danas

kapljice

možeš birati

znoj

krv

nemaju mnogi tu

valutu

al pitaju

ištu

baš kao hljeba hljeba Gospodaru

ali ovo nikad nisu

vidjeli

 

tišine mojeg svijeta

glasovi su

rasuti

u vrijeme

 

Tišine

Tišine

 

ja znam kako glasno zbore

 

 

Vukovi

 

Danas sam opet hranio vukove

naoštreni očnjaci posloženi

iščekuju meso 

odmotavam svoje želje

previše toga je zbijeno za samo jednu porciju

komadam odvajam ostavljam za

 

poslije

 

čini mi se

duže će trajati

bacit ću im samo toliko da ih održim na životu

 

moji su

rasli su sa mnom

 

bacam im

hranim ih

i bijele

i crne

a onda oni sami

otimaju jedni drugima

oni ne ostavljaju ništa za poslije

znaju me

znaju da ću im opet baciti komad

čekaju

tu moju slabost

ili velikodušnost…

svaki vuk ima

svoje ime za to

 

Danas sam opet hranio vukove

 

odmotavam svoje želje

odavno već znam koji što voli…

 

 

 

Uputstvo za izdajnika

 

Sjeti se

kako je to Juda napravio:

prvi se digao od stola

i jednostavno otišao.

Samo je Jedan znao kuda odlazi

ali nije rekao ništa.

Shvati,

ne ponavljaj tuđe greške

već su zapisane u

vremenu,

papiru i mislima.

Nikad nisam

sumnjao u tvoju maštu

i znam da možeš bolje.

Popij svoje vino

do kraja

i pričekaj kraj večere.

Ne dopusti da te itko otkrije!

Pravi se da želiš samo zaspati,

noć je ionako dugačka i

demoni se tek bude.

Za svoj trud

traži novčanice, nemoj da te zveket srebra oda

kad se vratiš!

I, molim te,

nemoj me ljubiti na povratku

jer svi oni uglavnom znaju tko sam ja.

Upamti,

ponekad je potrebno izdati druge

da pronađeš sebe onog tko stvarno jesi

Bolje je biti izdajnik

nego ne znati tko si.

 

 

Drvo

 

Posadit ću drvo

jednom

daleko od svih šuma

od njihovih hladova i zaštita

od mrakova njihovih

i zvijeri

od čopora stabala

gdje se ne bi vidjelo

ni disalo

ne želim jedno iz gomile

svoje drvo želim

ukorijenjeno

u zemlju koja je samo njegova

pod kupolom samo svog komada neba

i nikom da ne pravi sjenu

niti u bilo kojem hladu da lista

drvo koje ište baš svoj komad vjetra

nebitno s koje će strane doći

nevažno koliko će ga lomiti

i samo svoju kišu će imati.

 

Drvo posaditi, kanim,

grane mu pustiti u svjetove

pa sjesti,

s njim

sloviti i sanjati

 

 

Grobovi

 

Na kraju ćemo

sami leći u svoje grobove;

počeli smo ih kopati

pri prvom majčinu mlijeku,

na isti kamen odložiti ćemo kosti

i pokriti se zemljom,

istom onom zbog koje smo klali jedni druge,

zbog koje smo živjeli da bi umirali za nju

i na kraju dospjeli u nju,

nikad nećemo znati

hoće li joj draži biti

moji bubrezi ili tvoja sasječena ruka,

moje kosti ili tvoji nokti,

nikad nam neće reći

čija joj je pjesma bila draža

i nikad prozborit neće

čije je pobjede više slavila.

 

Na kraju ćemo

sami leći u svoje grobove

iskopane u zemlji

gdje smo othranili sve svoje poraze.

 

Ništa nam neće zemlja reći.

 

 

 

Trešnja

 

Ni na čijem polju,

između

njihovog i našeg brda,

rodila je trešnja

krvave slatke kugle

mamile su napete cijevi s oba brda;

petog dana čekanja

javio se njihov glas u našem aparatu:

sumnjičava zamisao

razveselila je znatiželjne želudce,

vijećali smo;

oni za sebe,

mi kao i oni,

pa onda jedni drugima,

razvukli smo pregovore do podne.

Prije zalaska sunca,

jedan naš,

jedan njihov,

praćeni cijevima s oba brda,

svatko na svoju stranu

nosili su

prepune ruksake

slatkih kuglastih plodova.

 

 

ODJECI

https://www.matica.hr/kolo/627/rat-iste-rijeci-31085

https://www.stav.com.hr/tekuca-kritika/besmisao-i-uzaludnost-ratnih-osvajanja/

https://sites.google.com/view/knjizevnoblato/knji%C5%BEevna-kritika-i-eseji/franjo-nagulov-tijelo-jezik-zemlja-stanko-krnji%C4%87-dnevnik-tijela-dubro

 

 

Sva prava pridržana © 2003 - 2021 DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA HERCEG BOSNE | WEB SITE by IT Sektor HIG d.o.o | Human Invest Group