Stanko Krnjić (Stolac, 5. travnja 1969.) osnovnu školu završio je u Višićima (Čapljina,
BiH), a srednju medicinsku u Dubrovniku. Stomatološki fakultet upisao u Sarajevu 1989.
Zbog ratnih okolnosti studij nastavlja u Zagrebu gdje je diplomirao 1995. Živi u Župi dubrovačkoj gdje i radi u svojoj stomatološkoj ordinaciji. Piše poeziju, poeziju u prozi, kolumne i priče.
Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika HB, Slavenske akademije za književnost i umjetnost (Varna, Bugarska) i Društva dubrovačkih pisaca. Pjesme su mu prevođene na slovenski, albanski, makedonski i bugarski jezik. Podpredsjednik je DHK HB.
BIBLIOGRAFIJA
- Korijeni (pjesme), autorsko izdanje, Dubrovnik, 2001.
- Zrak poprskan narančom (pjesme), Društvo dubrovačkih pisaca, Dubrovnik, 2012.
- Kroničar svega (pjesme), Društvo dubrovačkih pisaca, Dubrovnik, 2016.
- Mrvice za Lazara (pjesme), Naklada Bošković, Split 2017.
- Sto i jedna mala pjesma (pjesme), MH Podstrana, DHK HB, Mostar 2019.
- Ratište riječi (pjesme), MH Podstrana, DHK HB, Mostar 2020.
- Dnevnik tijela (pjesme), Društvo dubrovačkih pisaca, Dubrovnik 2021.
- Voište na zborovi, (pjesme), PNV Publikacii, Skoplje, 2021.
- Ostavljeni, (roman/zbirka priča), Društvo dubrovačkih pisaca, Dubrovnik, 2022.
Nagrade:
- Nagrada Rijek za poeziju za 2015. godine
- Druga nagrada Fra Martin Nedić za knjigu Kroničar Svega za 2017. godinu
- Druga nagrada Pasionske baštine za rukopis knjige Ratište riječi za 2019. godinu.
- Nagrada Dragutin Tadijanović za knjigu Sto i jedna mala pjesma za 2019. godinu
- Nagrada Bugojanska vaza za priču Otkupnina za 2019. godinu
- Treća nagrada Fra Martin Nedić za knjigu Ratište riječi za 2020. godinu
- Nagrada Zija Dizdarević za priču Ostavljeni za 2021. godinu
IZBOR IZ DJELA
Danak u šutnji
Šutjeli smo pred ratove.
Bili su česti pa govore ni započinjali nismo.
Šutjeli smo pred kišu.
Gledali smo kako nebo tuče zemlju, a ona kao i mi.
Sjedali smo šutke za male, mršave stolove.
U šutnji smo molili za plodne godine.
Osluškivali smo što se priča.
Nismo govorili ništa, pokorno smo slušali druge.
Kad je sve bilo gotovo, pozvali su nas oni što govore.
Šutnjom smo otkupili svoje živote i zavrtjeli još jedan krug.
Bol
Zemlja je bila preslaba za toliku bol,
na tako jake udarce nije navikla;
kad nas je rađala svakom je dala na ruke koliko je spremna primiti,
koliko nam olakšati i ne preko toga.
Nestvarno smo je shvaćali – takvi smo bili.
Sad kad se nakupilo previše u nama željeli smo se toga riješiti,
podijeliti s nekim bliskim,
zemlju smo gledali takvim očima;
ne pitajući je,
počeli smo prenositi nakupine bola na njenu koru,
nizali ih kratko vrijeme na njene kralješke,
zabijali u njene tetive dio po dio,
poslije provjeravali kako smo to napravili.
Jedno jutro cijela je zemlja ličila na veliku bol,
zaboravili smo da su te skoro obredne čine radili i oni prije nas;
ne tako strasno, ne toliko puno,
ali zemlja se od toga još nije oporavila, nakupilo se u njoj,
pobunila se na nas,
kao bumerang vratila nam svu bol koju smo zakucali u nju.
Primajući natrag,
okretali smo glave k nebu,
slali moleći pogled;
nebo je je bilo daleko,
daleko od bola,
neuhvatljivo za nas.
Nemajući snage uzbacit je nebu
nosili smo bol
dalje u život.
Tišine mojega svijeta
Tišine
mojega svijeta
samo su maske
zavezane oči za
polaznike neuke pripravnike
ne igra svatko
tu igru
žetoni su
danas
kapljice
možeš birati
znoj
krv
nemaju mnogi tu
valutu
al pitaju
ištu
baš kao hljeba hljeba Gospodaru
ali ovo nikad nisu
vidjeli
tišine mojeg svijeta
glasovi su
rasuti
u vrijeme
Tišine
Tišine
ja znam kako glasno zbore
Vukovi
Danas sam opet hranio vukove
naoštreni očnjaci posloženi
iščekuju meso
odmotavam svoje želje
previše toga je zbijeno za samo jednu porciju
komadam odvajam ostavljam za
poslije
čini mi se
duže će trajati
bacit ću im samo toliko da ih održim na životu
moji su
rasli su sa mnom
bacam im
hranim ih
i bijele
i crne
a onda oni sami
otimaju jedni drugima
oni ne ostavljaju ništa za poslije
znaju me
znaju da ću im opet baciti komad
čekaju
tu moju slabost
ili velikodušnost…
svaki vuk ima
svoje ime za to
Danas sam opet hranio vukove
odmotavam svoje želje
odavno već znam koji što voli…
Uputstvo za izdajnika
Sjeti se
kako je to Juda napravio:
prvi se digao od stola
i jednostavno otišao.
Samo je Jedan znao kuda odlazi
ali nije rekao ništa.
Shvati,
ne ponavljaj tuđe greške
već su zapisane u
vremenu,
papiru i mislima.
Nikad nisam
sumnjao u tvoju maštu
i znam da možeš bolje.
Popij svoje vino
do kraja
i pričekaj kraj večere.
Ne dopusti da te itko otkrije!
Pravi se da želiš samo zaspati,
noć je ionako dugačka i
demoni se tek bude.
Za svoj trud
traži novčanice, nemoj da te zveket srebra oda
kad se vratiš!
I, molim te,
nemoj me ljubiti na povratku
jer svi oni uglavnom znaju tko sam ja.
Upamti,
ponekad je potrebno izdati druge
da pronađeš sebe onog tko stvarno jesi
Bolje je biti izdajnik
nego ne znati tko si.
Drvo
Posadit ću drvo
jednom
daleko od svih šuma
od njihovih hladova i zaštita
od mrakova njihovih
i zvijeri
od čopora stabala
gdje se ne bi vidjelo
ni disalo
ne želim jedno iz gomile
svoje drvo želim
ukorijenjeno
u zemlju koja je samo njegova
pod kupolom samo svog komada neba
i nikom da ne pravi sjenu
niti u bilo kojem hladu da lista
drvo koje ište baš svoj komad vjetra
nebitno s koje će strane doći
nevažno koliko će ga lomiti
i samo svoju kišu će imati.
Drvo posaditi, kanim,
grane mu pustiti u svjetove
pa sjesti,
s njim
sloviti i sanjati
Grobovi
Na kraju ćemo
sami leći u svoje grobove;
počeli smo ih kopati
pri prvom majčinu mlijeku,
na isti kamen odložiti ćemo kosti
i pokriti se zemljom,
istom onom zbog koje smo klali jedni druge,
zbog koje smo živjeli da bi umirali za nju
i na kraju dospjeli u nju,
nikad nećemo znati
hoće li joj draži biti
moji bubrezi ili tvoja sasječena ruka,
moje kosti ili tvoji nokti,
nikad nam neće reći
čija joj je pjesma bila draža
i nikad prozborit neće
čije je pobjede više slavila.
Na kraju ćemo
sami leći u svoje grobove
iskopane u zemlji
gdje smo othranili sve svoje poraze.
Ništa nam neće zemlja reći.
Trešnja
Ni na čijem polju,
između
njihovog i našeg brda,
rodila je trešnja
krvave slatke kugle
mamile su napete cijevi s oba brda;
petog dana čekanja
javio se njihov glas u našem aparatu:
sumnjičava zamisao
razveselila je znatiželjne želudce,
vijećali smo;
oni za sebe,
mi kao i oni,
pa onda jedni drugima,
razvukli smo pregovore do podne.
Prije zalaska sunca,
jedan naš,
jedan njihov,
praćeni cijevima s oba brda,
svatko na svoju stranu
nosili su
prepune ruksake
slatkih kuglastih plodova.
ODJECI
https://www.matica.hr/kolo/627/rat-iste-rijeci-31085
https://www.stav.com.hr/tekuca-kritika/besmisao-i-uzaludnost-ratnih-osvajanja/