Čuić, Stjepan

Stjepan Čuić, rođen je 1. travnja 1945. u Bukovici pokraj Tomislavgrada. Školovao se u Osijeku, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je ruski jezik i književnost te jugoslavistiku. Godine 1989./1990. lektor je hrvatskoga jezika u Bambergu. Devedesetih godina piše kolumne (“Vjesnik“, “Slobodna Dalmacija“ i dr.) Bio je glavni urednik Trećega programa Hrvatskoga radija. Godine 1965. objavljuje prvu zbirku pjesama Iza bregova, da bi niz godina poslije objavio i poemu Otok (u suradnji s Virgilijem Nevjestićem), 1985. Godine 1971. objavljuje zbirku pripovijesti Staljinova slika i druge priče (1971., 1975., 1995.), koja mu je pribavila nagradu “Sedam sekretara SKOJ-a“, a 1979. knjigu Tridesetogodišnje priče. Godine 1980. pojavljuje se roman Dnevnik po novome kalendaru (knjiga je pisana 1972./1973.). Sljedeće, 1981. objavljuje drugi roman Orden, knjigu koja je izazvala burnu reakciju tadašnje vlasti, a 1983. zabranjena je izvedba kazališne adaptacije toga romana uoči same premijere. Godine 1986. u Sarajevu izlazi knjiga Pripovijesti, s Ivanom Lovrenovićem. Godine 1993. objavljuje svoje kolumne pod naslovom Abeceda licemjerja, a 1994. Lule mira. Napisao je i roman za mladež Tajnoviti ponor (1990., 2006.). Prevodio je s ruskoga jezika (Puškin, Zinovjev).

Bio je voditelj Tribine DHK, dopredsjednik (od 2003. do 2005.) te predsjednik Društva hrvatskih književnika (od 2005. do 2008.).

BIBLIOGRAFIJA

  •  Iza bregova (pripovijetke, 1965.)
  • Staljinova slika i druge priče (1971.),
  • Tridesetogodišnje priče (1979.)
  • Dnevnik po novom kalendaru (roman, 1980.)
  • Tajnoviti ponor (roman za djecu, 1980.)
  • Orden (roman, 1981.)
  • Pripovijetke (izbor, 1985.)
  • Abeceda licemjerja (publicistička proza, 1992.)
  • Lule mira (politički eseji i komentari, 1994.)
  • Presretač (priče, 1996.).

IZBOR IZ DJELA

Članak 222.

       Šefa još nema. Sjetio sam se majke. Prvi put sam se sjetio majke bez oca. Otac mi je u posljednje vrijeme kao stranac, kao kakav čovjek koji je kroz našu kuću prolazio, kao toliki drugi, nepoznati i znani. Je li to šefov upliv, ne znam. 
      I Ivana sam se sjetio, svog strica. Prvi puta sam se sjetio toga da mi je stric. Sad mi je jasnije zašto sam ga zapravo volio. Nalik je bio šefu, tek sad opažam, ali tada ga nisam mogao zbog toga voljeti. Govorio je kao što govori šef, lijepo i tečno, zanosno i opojno, izgovarao je čak i nepoznate riječi kao neke nepoznate i  nedokučive stihove, kojih je smisao otkrivan s godinama, s iskustvom, s naobrazbom. Patio sam ja dugo ne razumijevajući Ivanovih ideja. Pamtio sam samo pojedinosti, ono što se bez ikakva napora dalo zapamtiti, uglavnom ono što, na neki način, i sada ima smisla, kao ovo. Nema to smisla, Filipe, ta vaša parlamentarna borba! S kraljem za republiku to ne ide! Ja sam ti brat, poslušaj me!
      Kao da slušam šefa.
      I tako uvijek, u kući, do dugo u noć. Majka i je bismo odlazili na spavanje, a njih bi dvojica ostajali u raspravi. Ponekad i do jutra. Meni su u svijesti ostajale samo isprekidane rečenice i visok ton, uglavnom očev, jer je Ivan rijetko vikao. 
                
                                                                             Članak 223.

      Kako Ivan nikad nije vikao, više sam zapamtio od njega. Upamtio sam i ovo: Uostalom, Filipe, čiji je on kralj? Vaš? Naš? Našeg naroda? 
      Zajednički odgovarao bi otac. 
      Nema zajedničkog kralja odgovarao bi Ivan, i tek tada glasnije. 

                                                                             Članak 224.

Nema nikakvoga kralja, a kamoli zajedničkog, upamti ljutio bi se Ivan na izmaku razgovora. Upamtio sam i ovo: Filipe, taj tvoj zajednički kralja hapsi moje drugove (Ivan je vazda govorio drugove, otac gospodu), a tvoje sunarodnjake. Ti i tvoja stranka nikad se niste pobunili, nikad niste ustali protiv takvih barbarskih metoda. Evo što hapsi tvoje i moje sunarodnjake, ali on hapsi i svoje! Pa reci, molim te do čega je tome kralju? Do slobode, do demokracije, do njegova naroda…?! Razumijem da hapsi moje drugove, tvoje, moje pa i svoje sunarodnjake, jer bismo i mi uhapsili njega, dali bismo mu nogom u stražnjicu, da budem iskren, bacili bismo mu tu svijetlu krunu u govna, priznajem pa makar me ti odao! 
    Ne budi naivan, zašto bih te ja odao. Danas se više ništa ne zna odgovarao bi Ivan, borba će biti teška. 
    Vi stalno o borbi, zašto ne biste legalno, kao i druge stranke?! Čudio se otac.
     Zakoni su takvi kakvi nama odgovaraju, gdje ti živiš?! Uzvraćao je otac Ivanu njegovim pitanjem. 
     Nama ne odgovaraju, ti zakoni odgovaraju samo kralju, i vama. Ali zato, jednoga dana pretvarao bi Ivan svoj staloženi glas u nekakav drugi, dubok i prijeteći jednoga dana sve ćemo to srušiti, sve ćemo to razjuriti, čitav taj dvorski kupleraj, tu kamarilu nakićenu kao cirkusna družinu, tu svitu glupana, ulizica i izjelica stjerat ćemo u mišje rupe! I učinit ćemo to elegantno: samo ćemo otvoriti njihova dvorska vrata i …
     Budi ozbiljan, pa mi smo fina kuća ljutio bi se otac. Znaš li kako ćemo to učiniti? Nije se dao zbuniti Ivan. Samo ćemo odškrinuti njihova dvorska vrata, polako, tek tako da čuju cijuk i pustiti unutra. A koga? Pitaj me koga ćemo pustiti? 
      Pa koga? Preuzimao je otac uzbuđen, ali nije imao kamo. 
      Pustit ćemo one koji ih čuvaju. Hahaha! Priznaj da je genijalno. Toga se vi ne biste sjetili. 
     Oprosti, ali to su budalaštine. To dosta govori i o vama. 
     Nisu budalaštine. Vidjet ćeš da nisu. Kad pustimo one jadne mladiće što se smrzavaju pred tim bijelim dvorima, one gladne i neuke što im nosnice nagrizaju mirisi s bogatih dvorskih trpeza, one što cijela vijeka sanjaju toplu sobu i vruć čaj…, te ćemo propustiti. A znaš li kako? 
     Počeo si nekontrolirano, nije drukčije ni moglo završiti. 
Pođimo na spavanje. 
A znaš li kako? Nastavljao bi Ivan kao da oca i ne sluša, kao da ta pitanja postavlja tek tako. Samo ćemo im šapnuti u uho, dvije-tri ali prave. Šifre. I sve će otići u nepovrat. Sve će nestati  s lica naše zemlje. 
Idem spavati bile su očeve posljednje riječi svaki put u takvim razgovorima.
     A i nije imao kamo. 
                                           
                                                                       Članak 225.

     Razmišljam je li ta borba o kojoj je govorio Ivan ona o kojoj govori šef, jer kad šef govori, kao da ponavlja Ivana. Smijem li šefa to pitati, ne znam. Vidjet ću kako će se stvar razvijati, pa ću se moguće na pitanja i odvažiti. 
     Možda šef znade više o Ivanu, kad ga ponavlja. Baš ga strpljivo čekam.

                                                                       Članak 226.

      Ali da hapsi svoje ljude, dojučerašnje ministre, policajce, žandare, finance, tajne agente, trabante, savjetnike one koji su u njegovo ime hapsili, kundačili, progonili, one koji su u ime njegove Nepovredivosti pohapsili sve što je disalo i mislilo,to ja, oprosti, ne razumijem dodavao bi Ivan s dosta zakašnjenja, poput mene sada. 
     Ali, na žalost, ima i druga strana medalje. Taj Kralj radi za nas zaključivao bi Ivan nekako otužno, kako se u takvim razgovorima i smiješio.
              
                                                                       Članak 227.

Šef je jedini čovjek s kojim provodim vrijeme. On voli da meni vrijeme odlazi ututanj, ali ja ne mislim da je tako s njim, jer od njega učim. On i priznaje da od njega učim, ali samo naopako, obratno. “A ono što naučiš ispravno, naučiš slabo, pa opet nema koristi.“ Odbije li se nekoliko posljednjih dana, onda sam od šefa naučio dosta, toliko da, mislim, i on može biti zadovoljan.ne znam kakvi su mu ostali učenici, ne znam ima li ih uopće, ali ako su šef i Ivan slični,onda ja neću imati teškoća s usvajanjem materije. Ta zar i ovo kako sam uobličio, ovo s usvajanjem materije nije šefovo, ne bi ni on bolje, to jest drukčije!  

                                                                      Članak 228.

       Uostalom, ja sam odavno na sve pristao, točno onako kako je zahtijevao šef, ali on mi ne vjeruje. Šef neprestance u mene sumnja, dvoji uporno kako sam ja na drugoj strani barikade, kako voli uobličiti kad je precizan, kategoričan. 
      I vi, također ako ste pažljivo slijedili ove moje zapise, zacijelo ste opazili kako se mijenjam, kako više uopće ne govorim o slikanju, ne slikam, jer šef slikanje mrzi više od ičega, jednostavno je nepomirljiv spram slikanja.
     Vazda je šef isticao kako je slikanje nemoć, kako je ono zapravo slabost, skrivanje pravih problema iza nejasnih boja.
     Nemoj ti meni govorio je – kao da ja ne znam što je umjetnost! To što sam se odrekao slikanja, držim dovoljno svjedoči koliko mi je do šefa, zapravo do dogovora  s njim. Čak ne tražim ni dogovor, tražim samo svoj definitivan status. Govorim čak i šefovim jezikom da biste me vi, a i on sam, bolje razumjeli. Što bi on više?! Moram dometnuti da sam se odrekao i roditelja, pa i Ivana, ako se ni njega ne smijem sjećati. Naveden sam na to, a nema natrag! Primio sam pismo da će mi srušiti kuću. Ništa nisam rekao. Šef kaže: Kuća nije tvoja. A tako i jest. Tu kuću zapravo već dugo i ne držim svojom. Kuću je sagradio moj otac, a kažu da je bio lihvar, varalica, spletkar, gulikoža, oportunist riječju, trgovac, pa kad je tome tako, o ocu više neću prozboriti ni slovca. Neka ga tamo gdje jest. Za utjehu mi je dovoljno da ni Ivan nije mogao s ocem. A bili su braća. Kad se moga oca mogao odreći njegov brat, ili on njega, što je vjerojatnije, kaže šef, a imali su jedan život, zašto se  od njega ne bih mogao odlijepiti ja, koji ulazim u svoj život, nov i pun neizvjesnosti. Treba biti razuman, to i šef ponavlja stalno.
       Naposljetku, što je tu je! Ja sam sam, a svašta se zbiva. Tko će sve to izdržati! Zato sam odlučio, nakon duga razmišljanja, nakon tolikih samotnih noći držati se samo šefa. Slušat ću ga ponizno, pamtiti ću samo ono što on kaže, slijedit ću ga sve dotle dok mi ne postane uzorom, kao Ivan, a onda ću, imitirajući sve njegove postupke, akcije, govor i misli postati zapravo on. Logičan slijed. A tada, šef se i ja uopće nećemo razlikovati, tek po izgledu jer je on stariji. Zašto je to tako, zašto sam odjedanput odbacio sve, sve čega sam se držao kao pijan plota? Zato što se pojavio šef. Veliki šef. Šef rijedak, samo jedan, tako je i sam rekao. O sada, sve što budem zapisao ili kazao, bit samo puka imitacija šefovih istupa, čak i riječi! Od njega sam naučio i novi rječnik. (On bi kazao poprimio). Primjerice, ja sam prije govorio učiti, on stjecati nova saznanja, ja svladati, on pobijediti (u pravilu, neprijatelja), ja činiti, on djejstvovati, ja napraviti kuću, on sagraditi objekt, i tako dalje. 
     Kako bih onda i mogao više bez šefa! 
     Nikako više ne bih mogao bez šefa. Ali kako da ga u to uvjerim?! Još mi baš ne vjeruje, premda tvrdi drugo, ali ja znam da on tako skriva što misli o meni. On još čeka, a ja nikako ne mogu pogoditi što. Kad bih znao, kad bi mi sad to što šef čeka od mene palo na pamet, ja bih usvojio, ali mi na pa-met ne pada ništa, nikako se ničemu suvislom ne mogu dosjetiti. Kao da neka tajanstvena sila razdvaja nas dvojicu, kao netko nevidljiv tko me hoće k sebi, a odvući od šefa istodobno, kao da ni šef nije toliko moćan da me privuče! Je li to možda Bog?! Znam da to ne smijem ni spomenuti šefu, pa čak ni onda kad bih ga uspio uvjeriti kako to spominjem samo zato jer želim da mi on pomogne, to jest da me snažnije povuče, a ne mlako i strpljivo kako je činio do sada. Ali ne smijem. Nikako ne smijem, jer sam davno shvatio što njemu ne smijem spomenuti, a što moram, to jest, što je normalno (on bi kazao pravilno). Šef, k tome, ne smije ni saznati da sam ovako razmišljao, jer ovo nije po njegovu, a ja već mjesecima nastojim razmišljati po njegovu, shvaćati svijet po novome, i to od prvoga dana kad se šef u Gradu pojavio, s parolama i uniformama, onako kako sam vidio sa svojeg prozora i kako sam opisao. Šef bi zacijelo rekao da jest onako kako sam s prozora vidio, pa čak i onako kao sam prvotno bio opisao, ali nije onako kako sam shvatio, to jest kako sam shvaćao još po starome, a tako više nije dobro, ne vrijedi jer nije ispravno, a opterećuje me. Ni ja ne bih više tako. Bojim se da se ne bih udaljio od linije do koje sam dospio, koju mi je i šef priznao, premda priznaje teško, tvrd je i nepokolebljiv.  

                                                                                      (ulomak iz romana „Dnevnik po novome kalendaru“)

Sva prava pridržana © 2003 - 2021 DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA HERCEG BOSNE | WEB SITE by IT Sektor HIG d.o.o | Human Invest Group