Jozo Joko Milinović tek je u mirovini počeo objavljivbati pjersme, od kojih su neke i uglazbljene. Osnivač je i pokretač godišnje književne nagrade „August Šenoa” za roman iz zagrebačkog života. Ususret 80. rođendana iz pet zbirki (objavljenih u proteklih 13 godina) izabrao je ponajbolje pjesme u novu knjigu izabranih stihova Tihi noćni koraci koju su objavile kuće Biakova i Dominović. U sedam tematskih ciklusa posloženo je više od stotinu duhovnih, domoljubnih, zavičajnih i satiričnih pjesama s predgovorom Anđele Milinović Hrga, koja ističe da autor svoju široku tematsku lepezu ispisuje tropisjem: na književnom standardu, imotskoj ikavskoj novoštokavštini i zagrebačkom kajkavštinom, koristeći i triplet doma, hiža, kuća, koje je prije pola tisućljeća rabio i Marulić. U Milinovićevim pjesmama se zatječu uspomene na davna vremena i sjećanja na drage ljude iz vlastite prošlosti izmiješana s novim iskustvima iz vedre jeseni života, intimistička lirika kojom portretira bliske osobe, ali i duhovite gradske crtice uz bok zavičajnopejsažnima – primjećuje Anđela i dodaje: Kritičan prema stvarnosti, bavi se koji put i aktualnim, bolje rečeno svevremenskim temama iz političkog života, usmjerujući žalce protiv političara i politikanstva.
Uz naglaske iz recenzija više autora koji su pisali o njegovu prethodnom petoknjižju, u pogovornom slovu Marito Mihovil Letica ističe: U egzistencijalnome sprezanju antinomija prolaznosti i vječnosti, jeke koraka i božanske tišine koja nosi sjenu kao nematerijalno svjedočanstvo o materijalnom tijelu, iskazuje se pjesnik Milinović autentičnim hodačem i sijačem po životnoj njivi, evanđeoskoj i svjetovnoj, zavičajnoj zabiokovskoj i urbanoj zagrebačkoj, pjesnički stvarnosnoj i zaumnoj, gdje se fenomenološki zor mnogostrukih evidencija isprepleće sa sjećanjima i zamišljajima.
Milinovićevi Tihi noćni koraci mogu probuditi usnule osjećaje u čitateljima žednih čarolije stiha, prepoznat će u njima i svoje slutnje i nemire kojima će olakšati pečal vremena koji poput rose novovjeke užurbanosti pada na naše sve umornije i usplahirenije duše, unatoč tehnološkim bogatstvima koja nas zasipaju, otimajući nam sve više onaj u uspomenama sačuvani miris raskošne jednostavnosti.
Mladen Vuković