Krešimir Šego (+ 9. prosinca 2014.)

Meni je ovdje dobro
 
Meni je ovdje dobro.
Ne prokišnjava mi krov,
pod njim se laste gnijezde,
cijelo ljeto veseli me njihov let.
U mom vrtu
raste loza, cvjeta trešnja,
zri maslina i crveni se višnja,
jabuka i nar; miriše dunja.
Narcis i ruža izlaze iz zime
puni sna:
pokorava im se veljača,
ljubi ih svibanj,
smokva ih u srpnju prima u hlad.
Meni je ovdje dobro.
Vidim lice, čujem riječ,
prepoznajem glas,
u planine se spušta munja,
nad dolinom se prostire duga
i između njih puca grom.
Ovdje je zemlja zemlja, nebo je nebo
i svijet je svijet:
meni je ovdje dobro
i kad mi nije dobro.
(O tome ne ću ni riječi).
 
 
Što ću od tolike svjetlosti
 
Što ću od tolike svjetlosti:
ujutro sunce uvečer mjesec
obasjavaju svako stvorenje,
svaku travku i drvo;
plamte nad brdom,
nad plodnom ravnicom
i nad svakom kućom.
Što ću od tolike svjetlosti:
ujutro sunce uvečer mjesec
obasjavaju pustinje i oceane,
svaki korak koji činim
i kad je kiša i kad sniježi;
kad sam u udobnu zaklonu,
oni su sa mnom
i kad put izgubim.
Što ću od tolike svjetlosti:
bogatstva koje me prati
i koje nitko ne može ukrasti,
zatvoriti u trezore,
položiti na tajne račune;
ujutro sunce uvečer mjesec
svaki dan s tobom ću podijeliti.
 
 
Stećak u vinogradu
 
Tu, na toj njivi, sam, stoljećima
stoji stećak.
Nasred vinograda –
on prvi kuša zrelinu grozdova,
on prvi osluškuje pjesmu ševa.
I tko zna kolikim je vinogradima
svjedokom, nadživljujući one koji
su ih sadili i koji su ispijali njihova vina.
I koliko je žena posječene trsove
na nj slagalo u breme.
A između vinograda oko njega je
košena trava – procvala djetelina i maslačak
sijana pšenica i žetelice, radosne
i mokre od znoja, u podne na nj
naslonjene sanjale svoje drage.
Koliko puta je u nj udarila kosa,
zapeo plug a on stoji jer ga ništa
ne može pomaknuti
polagano toneći i nakrivljujući se
nad kosti koje pod njim stoje
 
 
Majka Terezija
Anđelu iz Calcutte
 
Anđeo iz Calcutte, posve zemaljski,
ide ulicama, osluškuje srca umirućih,
na uho im govori riječi
možda najljepše koje su u životu čuli,
zaklapa oči u koje se već uselila praznina
i traži grobna mjesta u kojima će
ponovno osjetiti toplinu zemlje.
Anđeo iz Calcutte ide ulicama
u rukama nosi vodu i lijekove,
umiva lica, previja rane
iza kojih se ne vide.
Ljubi ih i hrani kruhom
čiju su zemaljsku slast
njihova usta zaboravila.
Anđeo iz Calcutte ide ulicama,
njihovim najtamnijim stranama
a stopala mu čista premda stalno u blatu.
Svojim riječima oživljava riječi,
čini ih razumljivima svima koji su zanijemjeli
od tolike boli u njima.
Jesi li barem na čas upalio svjetiljku
kako bi anđeo iz Calcutte mogao proći gradom,
jesi li mu dao – makar i tvrdi kruh
koji će on pretvoriti u gozbu? Ili spavaš?
Spavaš tvrdo da ni njegov plač ne čuješ?
 
 
Podignuti Bog
 
Isus je kao i njegov otac bio tesar,
Pravio je otvore za kuće,
stolove i stolice, kolijevke i klupe,
kudjelje, vretena i tkalački stan –
znao je popraviti kola, bačve za vino.
Imao je zlatne ruke: od daščica je
preostalih od posla
za rođake i drugu nazaretsku djecu
pravio magarce, ovce i deve kao žive.
Volio je miris drva, smolu,
inje napadalo ispod klupe.
Katkad je Isus, kada nikog ne bi bilo,
odlagao blanju i dodirivao grede
tek ispilane, teške i bijele,
u dlanovima ćuteći čavle,
na glavi krunu i u srcu bol.
Praveći prozore i vrata, kolijevke, krevete,
magarce, ovce i deve – igračke za djecu,
blanjajući daske,
znao je Isus, poznajuć ljude
da će biti na dvije crne prekrižene grede
Podignuti Bog.
 
 
Korejski pjesnik
 
Korejski pjesnik Bae Dal-soon
hodočasteći u Palestinu posjetio je Međugorje.
Pošao je za svojim pjesmama
u mjesta koja ljubi.
U njegovu korejskom jeziku
spojili su se Kalvarija i Križevac,
Betlehem i Podbrdo.
U vrećicu je stavio, miješajući je,
šaku palestinske i šaku međugorske zemlje.
U svojoj domovini, u pokrajini Pusan
objašnjava kako je njegovo hodočašće
bilo zapravo jedinstven put:
u Svetu Zemlju – i sada ne može
razlučiti miris palestinskih i miris
međugorskih vinograda, jedno i drugo nebo,
kao što ne može odijeliti
one dvije šake zemlje iz vrećice
među dragim uspomenama u svom domu.
 
 
Žalba na presudu suca za prekršaje
Grgi Kozini
 
Ne shvaćajući zabranu, popeo sam se u svibnju 1982. na Križevac, ne vjerujući da bi me moglo osuditi stoga što sam htio ponovno biti na tom mjestu na kojemu se umjesto križa često vidi lik Žene.
Osuđen sam na novčanu kaznu zamjenjivu kaznom zatvora jer sam, kako piše u rješenju, uznemiravao građane i narušavao javni red i mir. M. Š., pravnica, napisala mi je žalbu jer mi se nije plaćalo kaznu visine moje mjesečne plaće a niti mi se išlo u zatvor:
Kako sam mogao uznemiriti građane i narušavati javni red i mir, poštovani suče, kada te nedjelje na brdu nije bilo nikoga, kada ste zabranili i pastiricama s ovcama na tu stranu? Mravi i ptice, s kojima sam prijateljski popričao, obradovali su se mom prolasku, a mladi izdanci kadulje i jasenovina mirisali su jače nego ikada.
Mrave i ptice pozivam za svjedoke obrane!
O Onoj zbog koje sam išao na Križevac, a koju hoćete protjerati svojim paragrafima, u ovoj žalbi ne ću kazati ni riječi.
 
 
Moja sestra
 
Moja sestra u Bosni, na dijelu zemlje
koji je sve manji, sanja.
Raznose ga rijeke, prekrivaju snjegovi,
opsjedaju vojske.
Nekoć je rukama mogla dodirnuti Vlašiće,
zviježđe iznad planine,
mogla je pregaziti rijeku,
prva kroz snježna polja u proljeće ući.
– Taj djelić zemlje s kojeg na zaslonu gleda
zvijezde što se otvaraju, što mame
a kojoj god kročiš njihov se sjaj daleki
još više udaljava –
gaseći i one malene iskre
koje te još pridržavaju.
Da može ponijeti groblje s brežuljka u gradu
i Gospino vrelo, barem njegov šum,
cvjetove svih bosanskih šljiva
moja bi sestra dala za jedno
stablo na rubu pustinje u Australiji
koje niti cvate niti se pomlađuje
ali ga ni vojske smrti ne opsjedaju.
Moja sestro u Bosni
Moja sestro u Australiji.
Kako preživjeti na zvijezdi koja se gasi?
 
 
Tko je ubio Brunu Bušića
 
Tko je ubio Brunu Bušića,
na Hrvatsku u progonstvu
još jedanput
tko je ispalio hitce?
Iz putanje metaka i njihova cilja,
iz načina postavljene zasjede
prepoznaju se ruke
goniča koje drhte od straha
pred riječju
koja je mogući čin,
pred snom ubijenih.
Oni izlaze iz tame
često i sa znacima žalosti na odjeći,
izražavaju sućut,
pale svijeću na grobu
smišljajuć zasjedu,
brojeći naboje,
i u povjerenju pitaju
tko je ubio Brunu Bušića,
tko je to ponovo pucao u Hrvatsku.
Sva prava pridržana © 2003 - 2021 DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA HERCEG BOSNE | WEB SITE by IT Sektor HIG d.o.o | Human Invest Group