Tokić, Mijo

Mijo Tokić (Kongora, Tomislavgrad, 14. veljače 1951.) više godina radio kao srednjoškolski profesor u Tomislavgradu, a nakon demokratskih izbora 1990. i u vrijeme Domovinskoga rata i poslije rata obnašao je važne političke dužnosti.

Za poeziju nagrađivan je na “Duvanjskim danima kulture”, DDK, (dva puta) i nagradom Hrvatskoga slova i Hrvatske kulturne zaklade “Dubravko Horvatić” (treća nagrada).

 

 

BIBLIOGRAFIJA

Knjiga nemira (Zagreb, 1990.)

Drago kamenje (Mostar, 2000.)

Oteto sunce (Mostar, 2006.)

Sjaju li zvijezde (Mostar, 2009.) 

Uspinjanja (Mostar, 2013.)

Siguran grm (Tešanj, 2018.)

 

IZBOR IZ DJELA

 

stećak na uzvišenju pokraj puta za šujicu

     (Stalna je samo mijena i smrt)

Gledam odavde

Sa svoga plemenitog

(Gledam,dakle živ)

Sve se mijenja,sve prolazi

Stalna je samo mijena i smrt

 

Prolaze oblaci godišnja doba

Dani i noći

Godine

I rijeka teče.Uvijek drukčija

Čudesno krivuda poljem

Dok se u kanjonu ne izgubi

Ili gdjegdje kradom ponire

(Sve negdje ponire

U neku neznanu dubinu)

I polje naše i mjesto

Svakoga dana mijenja lice

(Nema onoga što je bilo

I ovo što je sad

Kratka je vijeka)

 

Prolazi vrijeme

I ljudi.

Prolaze.

Prolaze ovim putom

Onda jednom više ih nema

Prolaze

Putuju i nestaju

Stalna je samo mijena i smrt

 

uvijek neka vojna

Uvijek neka vojna

Nevoljna

A tek sam se vratio

Iz boja

Ljuta

Pun poraza i rana

Osvajači zadobiše

Tuđa imanja i blaga

Ja dopadoh rana

I sad se svatko

Na svoj način

Liječi

Ja tijelo

Travama gorkim

A on osvajač

Valjda dušu

Ne znam čim

(ako ima lijeka)

 

Volio si ljepotu

Jozi Mašiću

Volio si ljepotu

Otkriti je

Dotaknuti joj svaku nijansu

Stvoriti je

Ako treba iz kamena

(Riječju

Dlijetom.

Bilo kako, bilo čim)

Služio si samo njoj

Ljepoti

(i Ljub-av-i)

Sretan što si rob

 

I sanjao samo nju

Ljepotu

 

l za nas

Da nam oči i duša ne boluju

 

(Čemu služe prazne oči)

 

Siguran grm

U drugi grm

ili pod drugo nebo

prhne ptica

kad je obuzme nemir

i strah

 

A čovjek

sam

 

razdrljen u oluji

 

nigdje za njeg grma

sigurnog

I ovo nebo mu je beskrajno

 

Noćas bih htio

Noćas bih htio

Više no ikad

Biti ono što jesam

 

Blizak

brat svemu što jest

Dio beskraja

 

Na svom polju

podno svojih planina

blizu svojih mrtvih

među svojim pticama

i travama

na svom nebu

gledati zvijezde

 

I sniti

I sniti

I gledati zvijezde

 

Tuga pragova

(Ko laste za suncem)

Odbjegoše jugu

Odbjegoše zapadu

Ko laste

 

Ko laste za suncem

 

Svatko traži

topliju

pitomiju

umniju

stranu

svijeta

 

Sutra

(bilo kad,ikad)

ako se vrate

hoće li prepoznati

gnijezda

Korijenje svoje

obraslo korovom

samoće

 

Kad ih tuga pragova

kako ih sjene grobova

nisu mogle

zaustaviti

Sva prava pridržana © 2003 - 2021 DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA HERCEG BOSNE | WEB SITE by IT Sektor HIG d.o.o | Human Invest Group