Mijo Tokić (Kongora, Tomislavgrad, 14. veljače 1951.) više godina radio kao srednjoškolski profesor u Tomislavgradu, a nakon demokratskih izbora 1990. i u vrijeme Domovinskoga rata i poslije rata obnašao je važne političke dužnosti.
Za poeziju nagrađivan je na “Duvanjskim danima kulture”, DDK, (dva puta) i nagradom Hrvatskoga slova i Hrvatske kulturne zaklade “Dubravko Horvatić” (treća nagrada).
BIBLIOGRAFIJA
Knjiga nemira (Zagreb, 1990.)
Drago kamenje (Mostar, 2000.)
Oteto sunce (Mostar, 2006.)
Sjaju li zvijezde (Mostar, 2009.)
Uspinjanja (Mostar, 2013.)
Siguran grm (Tešanj, 2018.)
IZBOR IZ DJELA
stećak na uzvišenju pokraj puta za šujicu
(Stalna je samo mijena i smrt)
Gledam odavde
Sa svoga plemenitog
(Gledam,dakle živ)
Sve se mijenja,sve prolazi
Stalna je samo mijena i smrt
Prolaze oblaci godišnja doba
Dani i noći
Godine
I rijeka teče.Uvijek drukčija
Čudesno krivuda poljem
Dok se u kanjonu ne izgubi
Ili gdjegdje kradom ponire
(Sve negdje ponire
U neku neznanu dubinu)
I polje naše i mjesto
Svakoga dana mijenja lice
(Nema onoga što je bilo
I ovo što je sad
Kratka je vijeka)
Prolazi vrijeme
I ljudi.
Prolaze.
Prolaze ovim putom
Onda jednom više ih nema
Prolaze
Putuju i nestaju
Stalna je samo mijena i smrt
uvijek neka vojna
Uvijek neka vojna
Nevoljna
A tek sam se vratio
Iz boja
Ljuta
Pun poraza i rana
Osvajači zadobiše
Tuđa imanja i blaga
Ja dopadoh rana
I sad se svatko
Na svoj način
Liječi
Ja tijelo
Travama gorkim
A on osvajač
Valjda dušu
Ne znam čim
(ako ima lijeka)
Volio si ljepotu
Jozi Mašiću
Volio si ljepotu
Otkriti je
Dotaknuti joj svaku nijansu
Stvoriti je
Ako treba iz kamena
(Riječju
Dlijetom.
Bilo kako, bilo čim)
Služio si samo njoj
Ljepoti
(i Ljub-av-i)
Sretan što si rob
I sanjao samo nju
Ljepotu
l za nas
Da nam oči i duša ne boluju
(Čemu služe prazne oči)
Siguran grm
U drugi grm
ili pod drugo nebo
prhne ptica
kad je obuzme nemir
i strah
A čovjek
sam
razdrljen u oluji
nigdje za njeg grma
sigurnog
I ovo nebo mu je beskrajno
Noćas bih htio
Noćas bih htio
Više no ikad
Biti ono što jesam
Blizak
brat svemu što jest
Dio beskraja
Na svom polju
podno svojih planina
blizu svojih mrtvih
među svojim pticama
i travama
na svom nebu
gledati zvijezde
I sniti
I sniti
I gledati zvijezde
Tuga pragova
(Ko laste za suncem)
Odbjegoše jugu
Odbjegoše zapadu
Ko laste
Ko laste za suncem
Svatko traži
topliju
pitomiju
umniju
stranu
svijeta
Sutra
(bilo kad,ikad)
ako se vrate
hoće li prepoznati
gnijezda
Korijenje svoje
obraslo korovom
samoće
Kad ih tuga pragova
kako ih sjene grobova
nisu mogle
zaustaviti