Šimić Tonin, Nikola

Nikola Šimić Tonin, Busovljak rođen, 8. I. 1962. Crkvice – Zenica, BiH. Pjesnik, pripovjedač, romanopisac, dramski pisac, pisac za djecu, pisac udžbenika, esejist, književni, likovni i dramski kritičar. Objavio: –  MH Knin: Rukama zaustaviti vjetar (pjesme) 2000. Nebeska drva (priče) 2000. Kraljevna u kapi rose (pjesme za djecu) 2002. Selice i stanarice (slikovnica) 2002. Bilo je to jednom sve zbog kiše (pjesme) 2004. Kralj Zvonimir (poema) 2004. Host (likovna monografija) 2006. Posudionica snova (pjesme) 2009. MH Lastovo; Ustani kada kažeš Vukovar (poema) 2010., Privlačica Vinkovci, MH Zadar; U vatrama rata u vatrama krvi (Domoljubna poezija) 2011. HKD Napredak Knin; Svratište riječi (pjesme) 2011. HKD Napredak Zadar; Svratište riječi, (pjesme) www.digitalneknjige.com; Azilanti (roman) Edicije Božičević, Zagreb 2012. Agonija jedne iluzije (dramski ogled o životu, radu i hrvatstvu Ive Andrića), Znanstvena knjižnica Zadar, Zadar 2013. Engleski okvir za ahmićku sliku (roman) HKD Rijeka, Biblioteka Književno pero, Rijeka 2013. Lik našeg druga (monodrama) Tkanica Zagreb, Zagreb 2014. Die Asylanten (German Edition), eBook, Aus dem Kroatischen Sandra Marelja-Muić, roman, Kindle und Amazon Whispernet, Amazon.com, USA, november 2014; Kraljeva zlatna krletka / Thagaresko sumnakuno kafezo, (prva klasićna hrvatska dvojezična slikovnica na hrvatskome i na romskome, za djecu i mladež), HKD, Biblioteka književno pero, Ilustrirao Boris Žuža, na romski preveo Veljko Kajtazi, Uredila i lektorirala Žaklina Glibo, Rijeka 2015.; Bez naslova, (izabrane kolumne Gorana Bujića), HKD, Ogranak Zadar, Biblioteka književno pero, Zadar 2015.; Der englische Rahmen für das Bild aus Ahmići, Aus dem Kroatischen übersetzt:  Sandra Marelja-Muić; Don Vojvoda, (povijesno-esejistički roman), Hrvatsko književno društvo Ogranak Zadar, Biblioteka Književno pero, Rijeka – Zadar 2016.; Stijeg slobode, (zbornik Domoljubne poezije Knin – Pakoštane 2016.), Bibloteka Književno pero, Rijeka 2016. Srebrenički kodirani kadrovi smrti, (poema), Na njemački prevela Iskra Eterović, Na makedonski preveli Petko Šipinkarovski i Tode Ilijevski, Na slovenski prevela Andreja Hrašćanec Jezeršek Malta, Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Zadarske županije, Zadar 2016. – Ustani kada kažeš Vukovar, Zvučna knjiga, Knjigu čita David Sambunjak, Znanstvena knjižnica Zadar, Zadar 2015. – 1 CD (28 min.); 12 cm., 821.163.42-1(086.76).; Šimić-Tonin, Nikola, Fotoimpresije, Gradska knjižnica Benkovac, 29.02.2016. / Nikola Šimić Tonin; Fotografija, {predgovor Boris Žuža}. – Benkovac : Gradska knjižnica; Zadar : Art Forum, 2016. – {4} str : ilustr. u bojama ; 21 cm, 77 Šimić – Tonin, N.(083.824); Don Vojvoda,  povjesnoesejistički roman, ISBN 9788685831201., 2016., 2017., elektronsko izdanje Media Art Content.; Mi sanjamo u boji, (knjiga pjesama za djecu), Bosanska riječ Tuzla BiH 2017., Edicija „Mala vila“; Stijeg slobode II, Zbornik Domoljubne poezije Knin – Pakoštane 2016., biblioteka Književno pero, Rijeka – Zadar 2017.; Ivan Tomljanović : „Kainov sindrom“ – priredio Nikola Šimić Tonin, HKD Ogranak Zadar, Biblioteka Donat, Zadar, svibanj 2018.; Umjetnička eksplozija duha, Kazališni, filmski i glazbeni ogledi, osvrti, kritike i… HKD Ogranak Zadar, Biblioteka Donat, Zadar 2018.; Англиска рамка за ахмиќка слика, Никола Шимиќ Тонин, Превод: Стефан Марковски и Никола Марковски, Современост, Скопје, Северна Македонија 2020.; Stijeg slobode III., IV., V., VI., HKD Ogranak Zadar, Biblioteka Donat, Zadar, 2020.; Ljubezen v sklonih: Šimić Tonin, Nikola; Narodna in univerzitetna knjižnica Slovenija.; Vrsta gradiva – poezija ; leposlovje za odrasle.; Založništvo in izdelava – Maribor : Kulturno društvo Mariborska literarna družba, 2021., Jezik – slovenski; ISBN – 978-961-6850-46-9.; COBISS.SI-ID – 49428227., Avtor: Šimić Tonin, Nikola; Drugi avtorji: Pungartnik, Marjan | Malta Jezeršek, Andreja., Monty iz zadarskog Payton, Goran Bujić izabrani novinski osvrti, prikazi, kritika, HKD Ogranak Zadar, Biblioteka Donat, Zadar 2021., Mahala, roman, AS Zvornik BiH 2021., Perspektiva podjele, Znanstveni radovi, HKD Ogranak Zadar, Biblioteka Donat., Pozdrav iz Busovače, Kratke priče, VAT Vitez BiH., 2021.

 

 Nagrađivan:

  1. godine dobitnik nagrade Grada Knina – Grb Grada Knina. Prva nagrada za tekst: Zašto je tužan Petar Pan – Mali splitski festival, Split 2006. Pobjednik Malog Knin-festa s pjesmom Mi mornari, Knin 2oo7. 2009. druga nagrada, Međunarodni nat. poezija za djecu Magda Simin RS. 2010., Prva nagrada za poeziju Matičinih pjesničkih susreti u Velikoj Gorici. Druga nagrada za poetski uradak, Dani sjećanja na žrtvu Vukovara, Vukovar 2011. Egleski okvir za ahmićku sliku, roman godine, HKD, Biblioteke Književno pero, Rijeka 2013. Druga nagrada Matsuo Basho Award for 2013., Associazione Italiana Haiku (AIH), Međunarodna nagrada za haiku, Cordenons (PN) Italy, 2013. – Prva nagrada za najbolji epigram: Ruski rulet, XIV međunarodnog konkursa humora i satire povodom prvog aprila – Dana šale i zbilje na temu: Američki poker – Ruski rulet – ?!;. Mrkonjić Grad 2015. – Nagrada za aforizam, Međunarodnog konkursa/natječaja časopisa Avlija, Rožaje, Crna Gora 2015. Nagrada za umjetničku fotografiju, Otok i more, Međunarodna izložba fotografije, Island and sea, Internacional exhibition of photography, Kukljica 2015., Hrvatska / Croatia, Diploma za tradicijsku ulicu, Honorable Mention for old street, Umjetnička fotografija u boji iz ciklusa: U prolazu. Stijeg slobode, Pjesnička manifestacija domoljubne pjesme, Knin – Pakoštane 2015., posebna nagrada za doprinos domoljubnoj poeziji i organizaciji pjesničke manifestacije. Dječja knjiga godine, Kraljeva zlatna krletka, HKD, Biblioteka Književno pero, Rijeka 2015. Roman godine, Don Vojvoda, Biblioteka Književno pero, Rijeka 2016.; – Najemotivnija ljubavna pjesma na temu konkursa, Klub umjetničkih duša Mrkonjić Grad, na XVI javnome konkursu ljubavne Pjesme nad pjesmama, povodom Dana zaljubljenih, na temu „Nostalgija ljubavi“, u kategoriji – Afirmisani pjesnici, U Mrkonjić Gradu, 14. 02. 2017., za pjesmu Jeleni, pod šifrom: „Tone 13“; Nagrada za haiku – Haiku, Kraj Mogile, Gradska knjižnica Oroslavlje 2017., Kategorija odrasli / domaći; Najljepše priče sa konkursa & natječaja Planjaxovo pero 17., 2018., Drugonagrađena priča – dobitnik Srebrenog PLANJAX-OVOG PERA za priču „Pripovjedač„., Struško slovo, Stuga, Makedonija 2018., Nagrada za Haiku Borivoj Bukva, HKD Rijeka 2019.; Pjesnička nagrada Avdo Mujkić 2020., ZLATNA BLAGODARNICA, Upravni odbor na Kulturen centar „Bran“ – Struga, Struga, 3 oktomvri 2020 godina.; Nagrada Konjanik, (Uži izbor za nagradu) II Festivalu poezije Ban Josip Jelačić, Specijalno izdanje KORONINE KRONIKE, Zaprešić, 2020.; Godišnja Nagrada HNIP za novinsku priču Loparina, Zagreb 2021., U povodu 30. obljetnice IV. gardijske brigade u nedjelju 25. travnja Nagrada za Domoljubnu pjesmu., Rijeko Krko., Nikola Šimić Tonin, For participating in the „Over the Rainbow“ Children’s Poetry Antology by the Poetryzine Magazine, 28. 04. 2021. A clamp called man,  https://issuu.com/ashrafab…/docs/mediterranean_waves_final, Nikola Šimić Tonin, The slik Road Literature Series, Anthology Meditearranean Waves, Edited by Ashraf Aboul Yazid, Str. 262. – 265. Na I. natječaju za najkraću priču o hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu, kojeg je organizirala Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.), posebna pohvala., 2021.,  Književnu Nagradu im. Klemensa Janickog Ianicus 6. siječnja 2021. godine u Bydgoszczy., Međunarodna književna nagrada Petar Kanavelić, Za znanstveni rad: Riječ o svestranosti u skici za portret Korčulanina Petra Kanavelića, Korčula 2021. Preveden na preko trideset jezika.

Dragovoljac Domovinskoga rata, lakše ranjavan, odlikovan za hrabrost, živi i stvara u  primorskome mjestu Drage – Pakoštane HR.

 

 

 

IZBOR IZ DJELA

 

Olujna obijest

Nešto

u zraku,

olujna obijest,

crni  grmi oblak,

usidren

 u

sadašnjost…

 

Jednoličnost bonaca

mirnoća zakutka,

na kraju svijeta,

dalje i dalje,

 i od

udaljene daljine

 dalje,

 dalje.

 

Valjaju

valovi

kameni brod

na vezu,

uz kraj neba,

uz onaj isti kraj

kraj,

pada na zemlju…

 

Neutralnost

gibanja

stajačica

ustajala

 kamena

Vis.

Ostatak svijeta

pogled nedohvatni

Jadran smaragdni,

u pustoj modrini

 voda i nebo

jedno.

 

Labirintska

 struktura

 tišine.

 

 Čuti

šum sa žala

kameno tijelo

grije sunce.

 

Vrvi životom staza,

tvrdi krš

otok

lomi utrobu plodnu

od početka

do sada.

 

Noćnu tišinu budi mraz,

tonu u crni mrak i san,

Ravnik,

Greben,

Budihovac,

Paržan…

Dolaška Draga, 11. 11. 2012.

 

 

Poetika života težaka

 

U slanoj osami sjenovita školja, burovitih mijena – škurih bura dalekih vremena, harmonija zemlje – težaka, loze i školja.

Poetika života težaka s lozom i tečnim kruhom – vinom, žednim bačvama.

Kapetan usidrenog broda – školja. Bodul. Posadu mu čini: loza, maslina, tovar i koza. Otvrdlih ruku, svinutih leđa. Izlazi u polje. Izlazi na more očima zaklonjenih težačkim dlanom, obuhvaća pogledom svakodnevicu, podignutim prstom osluškuje vjetar, bolom u kostima ćuti promjenu vremena.

Tijek vremena s maslinama mladim, starim, bolesnim i zdravim. Žuljava ruka opipava grane, rane… traži lijek. Primi leđa, pred maslinu kleknu, pogleda u nebo, granama krošnje određuje život, jer maslina je stvorena za roditi plod.

 Zvon crkvenoga zvona lino gre školjem. Morem. Bezglas motike. Vesla ne grizu ruke. Ruke težaka u molitvi. Čovjek, Bog, Kamen, Polje i More… čipkoliki krajolici suhozida, brazde zaorana mora.

U znakovlju vremena povijest življenja i opstanka. Duhovnim hraništem – Crkvom  održavan, žilom kucavicom. Težak, ulje i vino. Ulje na tanjuru – ulje u luminu. Dim ognjišta otima se smrti.

Živi prošlost, bori se sadašnjost i moli za plač diteta na školju.  Gasi se dim za dimom ognjišta, a poneka hrabra duša upali novu vatru osnažena djedovinom. Dišpeti cilomu svitu, iz pota pije vino, toćajući svoje uje svoje prvo mlivo maslina i tiho ispod glasa piva:

 Ispod stare žižule…

  

Mutne vode Bosnom teku

Mutne vode Bosnom teku.

Bosnu Bosna

plahom vodom poharala.

Iz korita izlila se

pa je plavila.

 

U rijeku je nogom stao

stari musliman.

Nogom stao pa se stao…

s rijekom razgovarao:

 

– Što učini jadna bila,

jadna ne bila!?

Kuću sruši,

sve poplavi,

raskući me,

unazadi,

sve mi odnese.

 

– Star sam čovjek,

da bi novu kuću pravio,

ovo stvari što sačuva,

gdje bi stavio!?

 

 

Lipa hodžina ćer

Bio jednom jedan okretan insan i trebalo bi biti da je on pravi hodža, a opet, nije ni nalik drugim hodžama. I prija su se ovdi izminjivali hodže. Postavljani su vako i nako, pa opet, nijedan tako. Priko novina. Ovaj došo na avaz priko svi đerida. Sva su bosanska sela i vaka i naka, i uš i šuš, ali nigdi ni jedno nije priko đerida našlo hodžu. Selo je poveliko, zgusnuto, sve kuća na kući. To je selo imalo i svoj zapis od davnina, zvalo se Kotorsko. Turci nisu bili mukait prismrdit Kotorskom, oklen su se jednom izvukli ko prdež iz gaća kad se izmigolji. Po tom se zna koji tu sahat tuče. I sad se egleni: „ Baška Turci baška Kotorani! “

Kako kotorani navik moraju nabaška bit, u đeridama navedoše da taj hodža mora bit kolko – tolko musliman. Jel to tako bilo po zapisima, nemeš dokučit. Još je teže domislit se nijel’ im neki ćaknuti alčak namistio.

Eto tako hodža dođe. Po ahmediji mu na glavi znaš da je musliman, a kako biše on maksuz  hodža tako s njim stigoše i zapisi za svašta. Imađaše tu o ovom i onom, za ovo i za ono, za svidit i za skudit, za ureć i za ne ureć. Za nabacit i za skinut čini. Đah vako, đah nako…

Di li je početak nema li kraja nabrajanju?

Puče glas okolo do Dervente, Prnjavora, Doboja i prko Bosne do Gračanice, puče dobar ali puče i nedobar. Jedni vele: „ Sam ga Alah nama poslo! “, a drugi misle da nekog hrsuza more samo šejtan nabacit Kotoranima. Nek divani i jegleni ko što oće, ali ovaj hodža pomaže bolje neg ikoji hećim.

Šćorlo svit sa svih strana. Sva njihova dobra i zla s njima u hodžinu kuću, a kući se posalametilo. Nadima se i širi. Svaki prst svake ruke, svake šćeke što se lati u kuću unosi, a ni jedan, ni što je crno pod noktom ne iznosi. Sva kuća stoji na hodžinoj ćeri. Kuću ona drži, matere nejma. Ali nju ne gledaju zbog toga, oči vuku na lipotu, a misli na miraz koji svakim danom buja ko krava kad se napase diteline, pa napije vode. Puknit će ne bude l’ kakve promine u kućanstvu, kakve udaje.

Dočiko hodža prosce na divanu, a dočikala udavača skrita iza paravana. Hodža s njima divanio, a ona –pametna ćaćina ćer-sve to slušala i posli s babom primećala. Svakog prosca hodža u tefter mećo, kroz misli i kroz zvizdu pronosio. Premećo ga i vako i nako, na kantare ga potezo. Što bi na divanu utefterio, muhabeteć posli sa svojim ditetom  prikriživo. Nekog prosca hodža zabegeniše, al ćerka ni čut. Neki se, opet, hodži učini firaunom, a ćerka bi ga tila složi li se i ćaća. Na kraju oni slože jednu mudroliju koju će hodža rastelalit: „ Insan ti je ko jedna rika . Na svom putu mora proć sve kapije, a to je kamenje, pećine i velike stine od koje se sudara. Ne prođe l’, neće više rikom biti. Isto ti je s insanom, težeći se oslobodit borbe svojom samotnom mejdanlijom , ojačava se prilivom snage. Tako Bosna, samo i blizini Kotorskog prima s live obale Usoru i Foču, a s desne Spreču. Usto i s obe strane i potočiće. To ti je jedno isčitavanje višto ispisani knjiga, knjiga koje opijaju, pa ako se prićera more i glava zabolit. Elem, hodža više nejma vrimena sa svim koji bi tili biti ćerkin đuvegija. Zato neka svaki koji još nije bio na divanu, nek pošalje zapis do Bajrama! “

„Drugu će mudroliju reć onom koga hodža odabere i pozove. Ali će rećš mu samo jedan tal, a drugi zavisi od njegove ćerke…

Kad se hodžin „ferman“ rastelali, alaj počeše palacat jezici: „Oće odž ćerku namistit ko što se on namistio“.

„ Čudo jedno što nije poslo ferman priko đerida! “

„ Šta će oni koji ne znaju pisat? Morat će hodži platit da im napiše i eto mu zarade! “

Divanilo se o tom od sabaha do akšama, pa i posli, kad se sviće potrnu. Svako, ama baš svako u vascilom dunjaluku, od luftiguza do gologuza uze u usta uze u usta ime hodžine ćeri, lipe Sabahete… Uz kruščić, niz kruščić, na vrh kruščića – brzo govoreć. I tako po čitave dane! Di si bio – nigdi, šta si radio – ništa!

Onda se potegoše oklade za: ko će pogodit Sabahin usud. Za koga li će se udat? Neki se klade po čokanj rakije, neki za punu šišu. Neki za kutiju cigara, neki za „ Borovo opanke “. Pri piću i mezetluku kod moćnijih su oklade rasle do ovce, teleta, krave, kojnja, njive pa i do pola imanja. Raspametio se dunjaluk pa eto ti.

Načuo to jedan Rifat iz Gradačca čak. Došo je tihano i propito se o tom hodžinom fermanu, a nako zakovrljeno, da niko ne dokuči kud ga koja zvizda vodi, propito se on i o okladama. Odmah su ga Kotorani pročantali da je pun para ko žaba dlaka, a on se oće kladit. U što, u život. Što će kome život takva insana, pitaju se trizni i pametni, ali se teke po teke pristaše pitat. Pomože tu šišan, negdi jal, a negdi kod neki insana ne bil se imali čemu kleberit. „Čojik nije ko se nikad ne smije“, tvrdili su kotorski meraklije. Kad se Rifat, ko neoteć, izreče da mu se hodžina ćerka obećala, nasta navala na oklade. Okladi se on s pola Kotorskog. Da ima sto života, ne bi mu bilo dosta za podmirit sve oklade, izgubi li.

Rifat ne bi bio ono što jest, a što drugi ne znaju, da ne pruži korak do hodžine kuće.

Odmah on hodži tako i vako. „ Čuo sam, hodža, čuo sam svašta, ali nije za virovat sve što sam čuje. Nekad ni ono što se vidi. Čuo sam da ti imaš knjiga, ko niko drugi… more bit čak do stambola. Kažu da niko ovdi neće znat ni oniko kolko si ti zaboravio. Tvoji te dušmani mogu još samo klevetat, a ti si pridobar, pa im to dopušćaš… Zapisi tvoji kameni su krajputaši. Živo je vrilo u njima pameti, a još više u onim prastarim mramorovima… Niko od tebe ne ode, a da ga ti lipom riči ne isprati. Ode, pa opet dođe, lipa rič u ustima, site ruke darovima. I ja ti evo samo doneso lipu rič, a drugo ništa izim života nejmam. Pomozi mi ako moreš.

Doista, rič je čarolija i lipota more bit. Odškrinuše se vrata hodžine duše, crv sumnje mu još na vratima srca baglame ne nagriza. Otvori onda hodža vrata širom, ko knjigu kad otvara. Primi on Rifatove riči:

– Muhabet putniče namjerniče, posrećilo ti se. Danas sam serbez u sebi.

Onda će Rifat:

– Fala ti di čuo i ne čuo… Ja nejmam nikoga i ništa ko što reko. Imam samo jednu curu u mislima, nit zna za mene. Kad sam joj komšije hibratio ne bil me s babom il s njom upoznali, svi me odbiše govoreć da mi još nisu tolki katili i neće mi taku neolju na glavu naturit. Rekoše da ona ni skim do li s ocem ne divani, a otac bi za njezin mali prst svakom oči iskopo… Ja nju i dalje svakom ričju na usne iznosim, jer ona mi je zvizda, dan i noć mog života, novo jutro kojem oči upirem. Pomozi mi, hodža, a tebi će to Allah svemogući, koji sve vidi i sve zna, on će to tebi po svojoj miri platit.

Hodžine se ruke ko oteše glavi, same pođoše prema ćitabima u kojim su svi insani u Kotorskom uteftereni, sve od maksuma do starca na umoru, pa i oni koji odavna zemljom ne hode. Hodžino lice se namisti ko u kadije il državnog sudca, pa će:

– Kako je ime toj curi?

– Reću ono što su drugi rekli, otac joj se zove tvojim imenom, Muhamed, a takvi je u Kotorskom hejbet, – umilno će Rifat.

– Pito sam te za ime curi?

– Pa, eto, ime joj je Sabaheta, ko i tvojoj ćeri, – ko ispričavajuć se Rifat zateže ramenima.

– Dobro Rifate, evo ti ovo ćage. Unutra je gotov zapis, biće tvoja, tidne li Allah đelašalum.

Dok to divani, pruža hodža Rifatu ono što obeća, a lice ozbiljno ko u kadije kad sudi.

-Jedne noći skrivećke metni zapis na pendžer s one strane kuće i biži. Pendžer je svaki između svitla i tame, često usud za insana… a ovaj je visoko od avlijske kaldrme, s one strane kuće. Morat ćeš se zaskočit… – nastavi hodža.

– Kad od doskoka paneš opet na kaldrmu i ništa ne začuješ, biži otale, nejma tu za tebe salameta… Začuješ li nešto ko bubanj telalski, salamet je na te kreno, posrećilo ti se. Onda samo stoj dok te ne svežu ženske ruke uza se. To će bit za čitav život. Čojik bez žene pola je čojika. Ja to ne bi smijo reć, jer i sa mnom je tako. Ne mogu se ženit, dok ćer ne udam. Dvi žene u kući to ti je gore neg soba puna mačaka i šćenadi.

– Fala ti moj plemeniti hodža, maksuz ti selam!… Ode Rifat trkom, pun serbezluka, a hodži ko tica uleti ćer Sabaheta.

– Babo, za tebe je Allah đehenet stvorio! – uzviknu ona zadovoljno. Ja mislim da mi nudiš pravog, ali ću još to do akšama kontat.

– Veliš dobro sam skonto. Nešto mi reče da ćeš ovog privatit. Slušali smo vako, ja ovdi u divanhani, a ti tam iza paravana, ako se sićaš, šta nam svašta prosci nadrobiše. Jedni donili kesu s dukatima da mi pokažu, drugi pokazuju teftere o zemlji i o šumi kolko imaju, pa onda – oni o ovcama i kozama… Niko ništa o ljubavi i poštenju ne divani.

– Fala ti babo još jednoč! Sigurna sam da on neće čekat druge noći, eto njega večeras!- poskoči hodžina ćer i ode.

I tako sve to bi odma posli akšama. Rifat se zaskočio, pa upo natrag u kaldrmu, a doboš poče tandrkat. Stoji on tako brez avaza, i zrak u nosu sustavio, kad ga obgrliše ženske ručice i ositi miris iz divojčini nidara… Oboje krenuše prema zvizdama. Uspila mu je još šanit na uvo: „Bećaru jedan moraš svima okladu oprostit!“ On je uspio odgovorit: „ Oću, grlice moja, oću… A ti si za oklade znala? “

Bilo je tu još pitanja i odgovora, ali to oni hitnuše u vodu i nastaviše se milovat.

 

 

ODJECI

U novoj knjizi Nikole Šimića-Tonina, „Perspektiva podjele“, inače pisca s polivalentnim književnim interesima, nalazimo devet ogleda, u kojima autor na svoj osebujan način podastire osam različitih tema koje su ga intrigirale, o kojima je promišljao, iščitao znatan broj objavljenih priloga i djela, istraživao, pravio zabilješke i napokon ih (neke od njih u suradnji s profesoricom Žaklinom Kutija – Glibo) uobličio u tekstove koji su sada dostupni i široj čitateljskoj publici.

Već u uvodnom radu „Rama u književnome stvaralaštvu Rajka Glibe“ susrećemo se sa suvremenim pjesnikom, pripovjedačem, dramatičarem, autorom udžbenika etc., Rajkom Glibom, poniklim u Rami. Članak je to napisan Šimićevim osebujnim, lepršavim, reklo bi se „ekspresionističkim“ stilom, u kojemu vrvi od neobičnih, pa i očuđujućih prispodoba i metafora. Stilom u kojemu ima neke poetske siline koja naplavljuje (ponekad i preplavljuje) tekst i struji njime, stilom neobičnih sintagmi i širih rečeničnih sklopova, nerijetko i začudnih neologizama.

Esej o Rajku Glibi i njegovoj Rami podijeljen je u nekoliko poglavlja: Uramljen u Rami (ukorijenjenost i simbiotska stopljenost pjesnika s rodnom grudom); Zrnca Ramskoga sunca (Rami nesklon povijesni usud, a kako Rama, taj unikatni fizički i duhovni krajobraz, ne bi posve iščezla sa zemljovida, Rajko Glibo piše „Ramske legende“ i „Zrnca Ramskog sunca“), Riječ za čudo (Glibin neobično bogat vokabular, dragocjeno „leksičko blago“, smaragdi riječi, neobične sintagme iznikle iz narodnog jezika i imaginarija ramskog područja ali i iz pjesnikovih osobnih poetskih nadahnuća); Glibina ljudska i književna putanja (u ovom poglavlju predstavljen je zanimljiv i bogat Glibin curriculum vitae s doktoratom o književnom stvaralaštvu Ive Andrića, nabrajaju se brojna djela koja je napisao Rajko Glibo kao pjesnik, pripovjedač i dramatičar, znanstvenik i edukator).

Kad na jednom mjestu, u poglavlju Uramljen u Rami, autor navodi imena brojnih ramskih sela i zaseoka, ta skupina toponima – tako tekstualno stiješnjena na jedno mjesto – doista zvuči poput poezije, pa autor ispravno zaključuje kako je Rajko Glibo pokupio, udahnuo, upio u se sve te „jezične zvukovnice“, kako bi one u njegovim pjesničkim nadahnućima poticajno uskrsnule u novom sjaju, baš kao i brojne novokovanice (neologizmi) „neosporno dolazeći s tog pojila“.

(…)

Četverogodišnji golootočki martirij paškog pjesnika i slobodnomislećeg intelektualca Ante Zemljara, razmatrat će Šimić-Tonin u svom sljedećem eseju „Planet Zemljar“. Zla kob pjesnikova nadahnjuje Nikolu Šimića da o njoj progovori pjesnički, mjestimice ekstatično, bujicom slika i metafora kojima se okomljuje i „prosvjeduje“ protiv hude, nepravedne sudbine jednoga intelektualca, senzibilnog pjesnika. Da progovori o nesnalaženju, pjesnikovoj „nepravovjernosti“ u iznimno osjetljivom i „prevrtljivom“političkom trenutku, prožetom (zaslijepljenim) ideologijama, u apsurdnom vihoru povijesti. Otočanin iznimne senzibilnosti, Pažanin Ante Zemljar, kao što je poznato, osuđen je na višegodišnju robiju u jednom od naših najzlokobnijih logora-kaznionica. Na torturu pod suncem i otvorenim nebom, zatočen i fizički i psihički, maltretiran „đavoljim“ mukama. Scenografija Golog otoka, tog pakla na zemlji, vrvi onim apsurdnim zidovima usred kamena, sunca, i simboličnog plavetnila nebeskog i modrog obzorja, morskog beskraja. Ante Zemljar, kamijevski rečeno „pobunjeni (je) čovjek“, koji zna da sloboda nema cijenu, i u nemogućim, neljudskim uvjetima golootočkog pakla potajice ispisuje stihove na komadićima papira, skrivajući ih pod kamenom. Svjestan je da riskira život ako se stražari i špije dokopaju njegovih pjesmotvora, uhvate ga u tajnoj raboti. Zemljarovi stihovi: pjesma dobije dušu/kad uđe u pakao, mogli bi stajati kao golemi motto cijelom tom golootočkom infernu. Zatočen, usred krajolika koji je mogao biti pojmom slobode i stvaralaštva on će pjevati: toliko široko nebo izgubljeno nebo // toliko mora na domahu izgubljenog mora… Nikola Šimić na kraju se pita: kako je moguće da neki ljudi rade takve strašne stvari drugim ljudima (postavljajući gotovo djetinje naivno pitanje: Imaju li takvi ljudi uopće srca?), osvrćući se na konclogore i kazamate, bestijalne mučionice i čistke diljem planeta. Od Staljinovih Gulaga do Pol Potovih Crvenih Kmera, od Castrove Kube do Sjeverne Koreje.

(…)

U sljedeća, ujedno i posljednja dva ogleda u ovoj knjizi, Nikola Šimić Tonin u koautorstvu sa Žaklinonm Kutija, vraća(ju) se dvojici hrvatskih književnika razmatrajući neke aspekte njihovih djela. Starijem, Senjaninu, Vjenceslavu Novaku (1859.-1905.), najvećem piscu hrvatskog realizma i mlađem, Vladi Gotovcu (1930.-2000.). U prvom od njih, naslovljenom „Načelo hereditarnosti u Vjenceslava Novaka“ autori, na nekoliko likova u Novakovim romanima analiziraju načelo nasljeđivanja, kako ono s genetskim dispozicijama kojima su likovi „opterećeni“ i unaprijed „profilirani“, tako i ono u vezi sa socijalnim okruženjem, ponajprije, okruženjem obiteljske mikrozajednice, u kojima su ti isti likovi stasali i „upili“ u se običaje, stavove, poglede na život i svijet. Tako se, primjerice, u likovima oca Andrije i sina Tita, iz romana „Tito Dorčić“ razmatra sraz između oca i sina. Očeve zamisli o sinovljevoj budućnosti su jedno, a sinovljeva žudnja da živi kao ribar, kao što su živjeli njegovi pređi, nešto posve drugo. Svjetonazorski konfrontirani likovi Amadeja i Veselyja iz romana „Dva svijeta“, kao opreka jedan drugomu (idealist nasuprot tzv. realistu). Potkrepljujući svoju analizu citatima iz navedenih Novakovih romana, podupirući ih kritičkim osvrtima akademika Krešimira Nemeca, autor dolazi do zaključka kako je Vjenceslav Novak, književnik koji je u svojim pripovijetkama i romanima impresivno ocrtao nekoliko iznimnih likova (posebice ženskih), portretirajući ih psihološki uvjerljivo, u kontekstu socijalnog miljea svojega vremena (prikazujući nužno i socijalno raslojavanje s tragičnim posljedicama po glavne protagoniste romana). Stoga i danas, više od stotinu godina nakon njegove smrti, Vjenceslav Novak ostaje pisac posve moderan, pronicav, uvjerljiv, socijalno-psihološki relevantan, ukratko, književnik koji ne zastarijeva i kojega uvijek iznova treba čitati. (Osvrt na knjigu „Perspektiva podjele“)

Mirko Jamnicki Dojmi

 

                                                     

Nova zbirka pjesama Nikole Šimića Tonina Olujna obijest obiluje poetskim vrstama,  ali i tematskom raznolikošću. Pjesnik polazi od mediteranskoga krajolika – novoga doma, potom se vraća u Bosnu, gdje je proveo djetinjstvo i mladost, i na koncu ponovno poetizira more, koje uramljuje i zbirku i pjesnikov život. Sam naslov knjige  u svojoj sintagmatskoj sprezi Olujna obijest kao da progovara: „Ja sam i Bosna ponosna i obijest olujnoga mora u kojemu je moj smiraj!“, otkrivajući tako tegobna vremena kroz koja je pjesnik prolazio i prolazi, kao i dozu obijesti, otpora s kojim se uspijeva othrvati svim nedaćama u koje je neželjeno dospio zbog ratnih zbivanja.

Nikola ne preferira određeni pjesnički oblik i ne gradi svoj stil – za njega je pjesma u svakom svom izričaju jedinstvena i jednakovrijedna, a stil izbor upravo u bogatstvu raznolikosti vrsta. Uzima onu formu koju mu trenutak i tematika donesu. Tako čitatelj uživa u šarolikosti poetskoga izraza koji se u lepezastoj strukturi nameće kao paleta književnoteorijske tradicije – od slobodnoga stiha preko rimovanoga do monostiha, haiku pjesama, pjesama na narodnu i pjesama u prozi.

(…)

Nikola poetizira dalmatinskoga težaka, bodula, čiji je život sinteza mora, loze, maslina, tovara i koza, a sve to u zgrbljenom tijelu žuljevitih, otvrdlih ruku. Opstanak je osiguran čvrstom vjerom – duhovnim hraništem: „Zvon crkvenog zvona lino gre škojem. Morem. Bezglas motike. Vesla ne grizu ruke. Ruke težaka u molitvi. Čovjek, Bog, Kamen, Polje i More . . . čipkoliki krajolici suhozida, brazde zaorana mora“ (Poetika života težaka). Slikovitu, emotivno nabijenu atmosferu jezično bogati čakavsko narječje koje težaci očuvaše kao relikviju.

Kratkim pjesmama Nikola nastavlja elegiju mora (O more) u svim aspektima života– odlazak pomoraca (Maramica koja plače), ribarenje (Koplje lovca), vremenske mijene…

(…)

Pjesnik veze poetski ćilim i u njega utkaje pjesmu u prozi Zaklopatica u onomatopejskoj igri riječi: Žerave žarkih zraka zvjezdana, žare zgarište dana žarom klonuća ili Glazbalima obzorja gude gladi galeba koje su istodobno i žar života i glazba gladnih galebova. U svoje pjesme Nikola vještim vezom riječi opjesmjenjuje izradu autentične lepoglavske čipke nastojeći je i tako očuvati od zaborava (Lepoglavske čipke).

Koliko je tradicijska kultura pjesniku važna dokumentiraju i povijesne legende u stihovima: Sevda(h)linka, Čobanova djevojka, Vlašić, potom dalmatinski motivi u jezičnome identitetu i tematskoj tipičnosti izumiranja života na otocima (Čipkoliki obrisi istine Ilovika) te lokalna batinanja (Batinanje po lastovski) i kletve (Krapanjska kletva).

Zbirku pjesama Olujna obijest uramljuje pjesma u prozi Rijeka riječi koja je epilog cijeloj knjizi. Zapravo, pjesnik sam poantira svoj rukopis dajući mu lirsku dimenziju, definirajući riječi koje su pretočene u pjesmu: Sve su pjesme kao rijeke. Imaju svoj izvor, svoje korito, svoj tok, svoj uvir. Personificirajući ih, poetizira njihov život veličanjem i hvalospjevom: Uz njih se živi. Uz pjesme, uz rijekeU tišini…tišini One izviru. Zviraju. Uviru. KrivudajuTajanstveni život u nutrinama… Protežu umorne kosti, pravcem ravnice. Želi ih oteti od svih klišeja i pjesmama dati puninu neprolaznoga života u raznolikosti, snazi, bogatstvu i čežnjivu trajanju.

Marina Kljajo-Radić

 

 

Sva prava pridržana © 2003 - 2021 DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA HERCEG BOSNE | WEB SITE by IT Sektor HIG d.o.o | Human Invest Group