Radica Leko (r. Udovičić), rođena je 1952. godine u Podvraniću, Kočerin, općina Široki Brig. Školovala se u Rujnu, Podvraniću, Kočerinu, Sinju, Grudama i Mostaru. Radila je kao nastavnica hrvatskog jezika u osnovnim školama na Vraniću i u Posušju, gdje i danas živi. Još kao gimnazijalka natjecala se svojim pjesmama na Šimićevim susretima, 1971. godine… Dugo godina je pisala samo „za svoju dušu“ i nije ništa objavljivala.
Prve dvije knjige objavila je 2008. godine. Pisala je za listove Cvitak i Školarac. Radove objavljuje u Osvitu, Motrištima i Hrvatskom slovu. Član je Društva hrvatskih književnika Herceg – Bosne, Matice hrvatske i HKD Napredak u Posušju.
Dobitnica je Književne nagrade „Fra Martin Nedić“ za roman U Njemačku, brale…, 2012. godine. Roman Kruh i igre ušao je u uži izbor za Nagradu Fran Galović, 2014. godine u Hrvatskoj. Njezina tri romana čine trilogiju o Hercegovini, o životu ljudi u Hercegovini u razdoblju od Drugog svjetskog rata pa sve do današnjih dana i dalje… Za zbornik Književno Posušje dobitnica je Zahvalnice Općine Posušje sa suautorom Stanislavom Bašićem.
BIBLIOGRAFIJA
- Igrarije (igrokazi), 2008.
- Mome Leptiru (pjesme i priče), 2008.
- Plameni (priče i putopisi), 2009.
- Nova svitanja (pjesme), 2011.
- U Njemačku, brale…, (roman), 2011.
- Kruh i igre (roman), 2014.
- Paška (niz basni za djecu), 2015.
- Jeka (roman), 2016.
- Ružo, kazat ću ti (kratki roman, pripovijest), 2018.
- Izabrane pjesme (knjiga poezije), 2018.
- Vako, tako ili nako (kratke priče), 2020.
Priredila je:
Radica Leko i Stanislav Bašić: Književno Posušje (zbornik posuške književnosti od prije dva stoljeća), 2017.
Radica Leko i Ljubo Begić: Reka san ti (zbornik radova na ikavici), 2019.
IZBOR IZ DJELA
Gdje sam
Tu sam,
A tko zna gdje sam
Tu sam,
Mislim i kraj tebe sam…
Ali, nisam,
Sama sam,
Kraj crnog kamena sam.
Crna točka sam…
U sadašnjosti:
Tu sam…
U bijeloj prošlosti…
U mislima:
S Tobom sam…
(Mome Leptiru)
Dernek
Upeka ilinštak,
Roje se čeljad,
Cika,
Ringišpil i mladež,
Vrte se…
Duga ledina,
Mater napominje:
Krušk-e!
Bank-a, buk-a!
Miriše pečenje,
M-m! M-m!
Slade se…
Cigo nudi šešire i medenjake…
Zareva crni mago,
Žedan.
Bostan je kupljen,
Kod kuće,
Ćimilet dice.
Čekaju mater,
I ručak,
I bostan s derneka,
I nižu duvan.
A, zvizdan,
Peče li, peče…
(Nova svitanja)
Mi
Noć,
Samoća,
Tama…
Tamno.
Samuju ,
Tamnuju…
Nebo i
Mjesec,
Zvjezdano,
Piruju…
Corpus i
Ratio,
Miruju.
Ti i ja…
Priljeće osmijeha,
U jeseni života…
(Nova svitanja)
Rana jesen u selu
Toplina nebeskog plavetnila.
Okrunjena pjenastom krunom oblačka,
bujnih nabreklih grudi,
potajno, pod raskošnom,
još uvijek zelenom haljinom,
čeka prosca…‘
Visoka glavica iznad sela,
U cipelama od vrijeska
s ružičastom vrpcom,
sanja pir…
U selu odjekuje mir!
Neobrađena njiva
Ispružena k’o jalova kobila,
Okitila se bijelo cvjetnim korovom…
Krik šojke
na ogoljelom klipu kukuruza…
Crnilo čvoraka
na voćki bez ploda…
U selu bez roda…
U selu bez roda…!
(Izabrane pjesme)
Komu reći
Vjetru šapćem,
Romorim rijeci,
Suncu zapjevam,
Zvijezdi treperavoj…
Komu reći?
Vihorom zamete vjetar,
Virovima hirovita rijeka,
Mrakom požderana toplina,
Nestala zvijezda plaha…
Komu reći?
Kamen hladan,
Zemlja,
Tvrda, gluva,
Tajne ne čuva…
Suza usahla,
Neće poteći…
Komu reći?
Sama,
Samotnoj duši,
Ili tijelu,
Koje se guši!
Guši…
guši…
PAMETNI MOBITEL
(Baba Iva sjedi za stolom na kojem su šalice u koje ona ulijeva kavu. Zazvoni joj mobitel.)
IVA: (Uzima mobitel.) Alo! Babina cura!…Dobro sam!… Doćete, je li?… Ajde, dobro!Bog! (Ostavlja mobitel na stol.) Je… Doće mi svi!… Pa, Badnja je večer večeras!
(Na vrata ulazi Maca Ikanova, sva napirlitana, s većim mobitelom u ruci, obojene kose, s plavim pramenovima i sunčanim naočalama, mrsi kosu prstima, pjevuši neki najnoviji glazbeni hit, smije se.)
Maca: Dobar dan i Valjen Isus! Evo, zvala si me i ja dođo na kavu! (sjeda)
Iva: Ma, zaboga! Kakva si to?… A kosa? (Smije se.)
Maca: Obojila sam se jučer!… Pa, bona, moram bit „kul“!
Iva: Šta ti je to „kul“?
Maca: (Vrti se na stolici.) „Kul“ ti znači dobro, lipo, moderno… Tako mi je rekla unuka!
Iva: A, što će ti sunčane naočale, a na dvoru kiša pada? I snig, samo što nije!
Maca: Evo, sad ću ji dignut na kosu! (Podiže ih.) I vako je „kul“! Je li sad bolje?
Iva: Ti si… Ma, dosad si bila luda, a sad si skroz pomanitala! Bože mi prosti! (Smije se.) Ajde pij kavu! (Gura šalicu pred nju.)
Maca: (Ispija gutljaj, vrti glavom, smješka se.) Ma, ima još nešto novo!
Iva: A šta?
Maca: (Uzima mobitel, pokazuje prstom.) Evo, ovo je pametni mobitel pa me moja unuka stavila na „provil“, na „Ve-bok“! Ima moja slika … Sad sam ti poznata! Ha-ha!
Iva: Šta je to?
Maca: (Pokazuje na ekranu mobitele.) Ma, evo , vidiš!
Iva: Moj stari mobitel. Da mi ga sin da me more svako jutro nazvat i da čuje da sam živa. Znači, ovi stari mobiteli su maniti kad je tvoj pametan! Ajde!
Maca: Ma, na tojizin nema „Ve-bok“! (Opet pokazuje.) Nu, na „Ve-bo-ku“ se svak vidi! Iman puno prijatelja na „Ve-bo-ku“!
Iva: Kako? F-fv-v… Slabo vidin! (Zagledala se u mobitel.) Nije „Ve-bok“ već „Va-ce-bok“!
Maca: Ma, glupa si! Nije tako!… „Ve-bok!“
Iva: Bože, sačuvaj! Kakva ti je slika?!… Nisi to ti!
Maca: Ma, jesam! Unuka me prolipšala!… Kaže tamo moraju svi bit lipi i pametni! Tamo na „Ve-bok“!
Iva: Koji su ti prijatelji? Sa svakim si bila u zavadi…
Maca: Nisam više!… Eno, i jetrva mi je prijateljica! Znaš da nisam š njon govorila ima deset godina, otkad su njezine kokoši poćokale moju rašćiku u vrtlu. Ma, znaš!
Iva: Znam! Znam!
Maca: A, i oni diver tamo… I on je prijatelj sad!… Zaboravili smo, eto, kad su njegove krave pojile moj kuruz u polju!
Iva: Ma svašta će! Vraže!
Maca: (Popi još gutljaj kave.) Ma, znaš! Sad imam i jednog dida za prijatelja! (Smije se.)
Iva: Kojeg? (Radoznalo gleda.)
Maca: Ma, sam se javijo!… Ima čudnovato ime… Pisa mi u „Mejajeru“ da je iz Amerike i oće svezu sa mlon!… Napisala mu da more… Bona, on ima dolera!… Da mi ga je svezat sa sobon i koji doler izmamit! Ha-ha!
Iva: Svaki ti đava pada na pamet!… A, tvoj Ikan?
Maca: Pokoj njegovoj duši! Ništa mi nije ostavijo!,,, Ma, doleri su potribiti! Ha- ha!
Iva: (Odmahuje rukom.) Bože, sačuvaj me!
Maca: Ajde, bona!… Pa, i pratar je s otara reka u nedilju da moramo bit prijatelji i zaboravit zavade!
Iva: Ajde, ajde! Bog te pomoga!
Maca: Dobro! Žurim! Iman puno posla! Badnji je dan! Bog, Ive! (Odlazi.)
Iva: Ajde, brte! Pomanitala, baš! E, sad će svi znat! (Uzima mobitel.) Alo! Alo! Mare!… Dobro sam, Mare!… Nego bila mi Maca Ikanova, evo, sad otišla! Poludila još više!… Pokazuje mi svoju sliku na nekakvu „provilu“, na „Va-ce-bok“… I, nu, molin te!… I kaže kako je upoznala nekakva dida iz Merike… Je!… Veli ima dolera pa će ga svezat za sebe! Ha-ha-ha!… Pričat ću ti još!… Ajde, Bog! (Sjede i uze cigarete.) Ma, popušit ću ja jednu da me smiri! Luda Maca me uznemirila s onin didom Iz Merike… (Pripaljuje cigaretu.) E, dobro Maca i kaže!… Nema se više razloga ni s kin svađat!… Nema više krava, nema kokošiju… Ne sadi se kuruz u polju, ni rašćika u vrtlu… Sve ima u prodajnom centru! Sve lako danas! ( Netko kuca. Podiže se i ugasi cigaretu.)
Unuka: Bog, bako! (Grli baku, vesela.)
Iva: Došli ste?
Unuka: Došla ja!… Oni će dovečer!
Iva: Neka, neka!… Sidi!
Unuka: (Sjeda i pruža babi kutijicu u ukrasnom papiru.) Donijela sam ti božićni dar… Otvori prija nego oni dođu!… To je iznenađenje!
Iva: (Otvara i iskolači oči.) Bona, šta je ovo?
Unuka: To je pametni mobitel!
Iva: Vala ti!… Nego, ti ćeš mene stavit na, na oni… Kako, kako se ono kaže? Oni „Va-ce-bok“!
Unuka: Nije tako!…
Iva: Je, Maca Ikanova kaže „Ve-bok, a ja joj kažem nije „Ve-bok“ već „Va-ce-bok“!… Ma, luda je!… Maca već ima sve za prijatelje… Pa, i ja bi!
Unuka: Bako, to je Facebook, a nije kako vas dvije govorite!
Iva: Zovi ga kako oćeš, samo metni me tu!… Sve ću ja naučit!… Neće li i mene neko svezat iz Merike… Ko i Macu!
Unuka: (Smije se.) Dobro! Hoću!… A, sad idem kuhati i spremati za Badnju večer! (Odlazi.)
Iva: (Sama.) Neće samo Maca bit na „provilu“ poznata!… I ja ću! Zapivat ću: (Pjeva.)
Mala moja, na provilu stala!
Za čas ona, poznata postala! Ju! – Iju! – Ju!
(Odlazi, vesela.)
KRUH I IGRE
(ulomak iz romana Kruh i igre, roman je 2014 godine ušao u uži izbor za Nagradu „Fran Galović“)
… Te večeri Jure Jokin izađe iz birtije gdje je svaku večer provodio u kartanju sa svojim društvom. Počeša se po glavi i razbaca kosu prstima. Zastajkivao je do automobila kao da se nečega sjetio.
Redale su se slike u Jurinu sjećanju i prizivale burna događanja u njegovu svijest bez imalo grizodušja. Turbulentna vremena bila su nabijena osviještenjem ljudi od komunističke stege, poslije prvih demokratskih izbora i dolaska demokracije koju je svatko shvatio na svoj način pa i sam Jure Jokin. Vješto se priključio novim snagama, posjedovao je veliko političko iskustvo i uspješno je to koristio. Predstavljao se za rodoljubno osviještenog i poslovnog čovjeka. Kao takav pozvan je jednoga jutra pred zgradu općine gdje ga je iznenadio već okupljeni red ljudi koji su čekali. Vidio je da neki vuku pune vreće nečega i tovare u svoje automobile.
Ušao je i on kad je na njega došao red. Rečeno mu je da će dobiti nekoliko vreća novca koje mora prebrojiti kod kuće još do jutra i položiti na račun svoga poduzeća.
„Ti si jedan od aktivista i članova stranke, poslovan si čovjek i razumiješ kako stvari stoje. No, novac nije tvoj. Triba bi ga čuvati za potrebe obrane jer rat samo što nije stigao iz Hrvatske i na naše područje“.
„Dobro!“, klimao je glavom Jure, pograbio vreće i odnio kući.
Cijela obitelj, odabrani članovi rodbine i njegovih nekoliko podanika brojali su i slagali novčanice do ranog jutra te ih je Jure odnio i položio na račun po dogovoru.
Prepričavalo se po selu o novcu kojeg su neki dobili, no rat, koji je slijedio, donio je nevolje mnogima pa se toga dosta potisnulo iz sjećanja. Oni koji su istinski prihvatili novo vrijeme, nisu mogli ni povjerovati da bi se taj novac mogao zlorabiti jer je imao časnu namjenu.
Bilo kako bilo, Jurino bogatstvo je uočljivo raslo, kao i njegov politički utjecaj u selu.
Kako je postupio s tim novcem, svima je ostala nepoznanica. Znalo se da je Jure davao donacije humanitarnog karaktera te je tako renovirana i mjesna škola koja je već dobrano derutna i dotrajala. Ali ono što je bilo, očito , najednom mu je krenulo.
U njegovoj veletrgovini radili su ljudi iz sela i njihovo je preživljavanje ovisilo od plaće koju su dobivali od gazda Jure. Zauzvrat su ga morali podržavati i šutjeti. Pa i oni koji su bili u uniformama i povremeno odlazili na bojišnicu, u intervalima između dolazaka i odlazaka, radili su kod Jure i tako lakše preživljavali. Morali su se tako snalaziti jer su početkom rata masovno ostali bez posla nakon što su tvornice jedna za drugom propadale i zatvarane.
Uzdanica u svemu bijaše mu sin Josip kojeg nagovori da ide u profesionalnu vojsku gdje postaje zapovjednik. Završetkom rata Josip preuze očevo poslovno carstvo, dogradi i uveća ga, a Jure sredi i dobi veliku mirovinu te uživa u njoj i savjetuje sina dajući mu mudre smjernice o poslu i politici, bez koje ništa nisu mogli. Sjećajući se svega toga, naišao je ispred općinske zgrade čije prizemlje je zjapilo napušteno, s razbijenim staklima na prozorima i ispisanim grafitima po zidovima. Djelovala je sablasno. Stao je radi zvonjave mobitela. Vidio je Josipov poziv. Iznenadio se da ga zove tako kasno…“
ODJECI
Radica Leko ima izvanredan dar zapažanja govora, dar promatranja ljudi, procjena njihova govora i ponašanja, duboki smisao jezičnih ponašanja ljudi, govora šale, ironije, istine, laži, ljudskog idealizma kao i ljudskog materijalizma. Negdje sam već zapisao, pa ću i ovaj put spomenuti ovo: kada bi neki stranac koji o zapadnoj Hercegovini ne zna ama baš ništa i upitao: dajte mi nekog svog pisca – jer od književnika se uvijek najviše učilo – da upoznam ovaj prostor, onda bi odabir nesumnjivo pao na Ivana Softu i Radicu Leko pa bi taj namjernik dobio dobru sliku cijeloga 20. stoljeća u zapadnoj Hercegovini.
Kako kod Radice Leko – kao i kod mnogih drugih pisaca – pisanje ima terapeutsku vrijednost, jer sami čin pisanja znači potpuno ispunjeno vrijeme, a prestanak pisanja obično prazninu – ona se nakon svojih romana našla – kao i mnogi drugi – u neobranu grožđu. Kako dalje? Tako je u tom međuvremenu napisala basne za djecu pod naslovom Paška (2015.) te pripovijest (ili kratki roman) Ružo, kazat ću ti te zadnju knjigu kratkih priča Vako, tako ili nako, tematikama vezanih za zavičaj i tako se priklanjaju onomu što je pisala u svojim romanima. Prema onomu što sam čuo od autorice sada radi na knjizi koju bi najbolje bilo označiti imenom fantastika s primjesama realnoga, s dosta elemenata mitskoga i legendi.
Stanislav Bašić
Radica Leko svoje je pero brusila na najzahtjevnijim književnim djelima, romanima. Rijetki su književnici koji su uspjeli držati pozornost čitatelja kroz troknjižje, a Radica, ne samo da je čitatelja vezala uz knjigu s napetošću od korice do korice, nego ga je stostruko darivala, interesantnim temama i promišljanjima, zanimljivim dijalogom i rasplamsanima opisa. Osjetna je njezina ljubav prema svome rodnom kraju, rodoljuba i, nadasve, književnice koja voli čovjeka i slavi život. Oplemenila je hrvatsku književnost romanima U Njemačku brale, Kruh i igre i Jeka, vodeći fabulu kroz generacije i teška vremena za hrvatskog čovjeka. Osobno impresionirana otkrivanjem Radičinih romana, shvatila sam da je riječ o iznimno marljivoj sakupljačici vrijednosti koje niže u nisku izvrsnih djela, bilo da je riječ o romanima, novelama, pričama ili pjesmama. Njena riječ je majčinski topla i široka. Književna djela su joj satkana od postulata koje trebaju imati takva djela, kao humor, satiru, lirski uznos, slike vremena, jezične isklesanosti do poruke koja ostaje i nakon čitanja. (o romanu Vako, tako ili nako)
Anita Martinac
Premda Radičin, nimalo siromašni, književni opus već krase mnogi žanrovi, od poezije (lirskih i haiku pjesama), drame (igrokaza), pa do proze (romana, kratkih priča, pripovijetki i basni), sad se spisateljica odlučila na nešto drugačiji pristup pisanju kratkih priča, pri čemu se, prije svega, podrazumijeva njihova duljina. Ali ne samo to. One su, naime, vrlo kratke što je pred autoricu stavilo dodatni izazov jer je iznimno teško u malo teksta reći puno. Sad, već iskusna autorica je, čini mi se, ovaj izazov prilično uspješno i spretno prevladala povezujući nekoliko priča kao nastavke u jednu cjelinu.
Po svojoj formi pričice, ali po sadržaju, stilu i pouci velike priče, s jedne strane nam poklanjaju pregršt zafrkancije i izmamljuju smijeh, a s druge nam, uz nakupljenu tekućinu u oku, ukazuju na nerijetku surovost života i njegovog usuda koji nas s razlogom šamara i opominje. Ali i budi vjeru i daje nadu. (o romanu Vako, tako ili nako)
Marko Pašalić
Radica Leko i inače voli pripovijedanje in medias res, a odabir takvoga pripovijedanja u kratkoj priči svakako je poželjan. Izravnost njezinoga pripovjedačkog stava ostvarena je dijaloškim pripovijedanjem i dijalektom, kao bitnom oznakom ne samo likova i njihovih karaktera, nego i same autorice, a i mnogih drugih autora s područja Hercegovine. Upotreba dijalekta u suvremenoj književnosti može biti značajna ne samo kao sredstvo jezične karakterizacije likova, nego i kao mogućnost njegovoga oživljavanja u doba zamiranja izvornih idioma koji su potisnuti jezičnim standardom, zahvaljujući načinu obrazovanja i medijima koji prioritet daju standardnojezičnome izričaju. Dijalektno bogatstvo u svojim djelima naglašavaju mnogi hrvatski književnici, kako iz Hercegovine, tako i iz Dalmacije. Radica ga Leko na primjeren način kombinira s književnojezičnim standardom i pokazuje kako mu je zaista mjesto u suvremenoj književnosti.
Budući da se autorica opredijelila za formu kratke priče, njezino pripovijedanje obilježava pripovjedna sažetost, odnosno, u književnome je iskazu prisutno reducirano pripovijedanje. U tematskome smislu, u svakoj je priči ispričan jedan događaj, a narativna je vezanost uočljiva u prvim dvama ciklusima budući da se pripovjedni problemi započeti u prvoj priči razvijaju u kasnijim pripovjednim cjelinama. Kao i u strukturi novele, autorica i u kratkim pričama čitatelju na kraju nudi efektan završetak. (o romanu Vako, tako ili nako)
Mato Nedić