Nevenka Kovačević (djevojačko Granić) rođena u Vitini Zapadna Hercegovina. Završila je srednju upravnu školu u Mostaru. Pjesnikinja stjecajem okolnosti, zbog teških životnih prilika, napušta rodni kraj 1968. godine i odlazi u Jelsu na otoku Hvaru gdje ostaje do 1970. godine, te potom se preseljava u Hvar i zapošljava u «Hotelsko poduzeće Hvar» gdje živi i radi do 1976. godine. 1977. godine se preseljava u Split i zapošljava u «Kombinat Jugoplastika» RO «Trgovačka mreža» gdje radi godinu dana kao statističar. 1978 godine se zapošljava u «Hrvatski zavod za zapošljavanje» Područni ured Split na radno mjesto stručnog suradnika na info pultu gdje radi do 2019. godine kada odlazi u mirovinu. Živi u Podstrani u blizini Splita. Radove objavljuje u regionalnom časopisu Podstranska revija (Podstrana) od 2003. godine do danas te je objavljivala u vjerskom časopisu Radobilja (Katuni-Kreševo) 2002., 2003., 2004., 2005., 2006. i 2009. godine. S pjesmom: „U tišini noći“ je postigla dobar uspjeh na natječaju «Erato» 2004. godine, te joj je pjesma uvrštena u zajedničku monografiju «Erato» u nakladi «Međunarodnog instituta za književnost» Zagreb. Također je dobila pismeno priznanje od „Hrvatskog Sabora Kulture“ iz Zagreba za pjesmu Mati 2014. godine. 2013., 2015., 2018. i 2020. godine je sudjelovala na književnoj manifestaciji „Dobrojutro more“ u Gornjoj Podstrani. Također je sudjelovala na književnim susretima Podstranskog ljeta „Ča pod Perunom“ u Podstrani. Od 2013. godine redovito sudjeluje na Međunarodnom književnom festivalu „More na dlanu“ u Rovinju, Osijeku i Splitu koji se održava pod pokroviteljstvom „Kluba Poezije Kultura Snova“ iz Zagreba. Sve pjesme su joj uvrštene u zajedničku zbirku pjesama. Zastupljena je u zbirci posvećenoj A.B.Šimiću. Također je sudjelovala u više navrata na Večerima domoljubne poezije u sklopu Dugoratskog ljeta pod pokroviteljstvom „Udruge Jesenice,“ te na „Pjesničkoj manifestaciji promicanja domoljubnog stiha“ pod pokroviteljstvom „Udruge veterana 4. gardijske brigade“ Split. Pjesme su joj uvrštene u zajedničku zbirku domoljubne poezije, te na „Humskim danima poezije“ pod pokroviteljstvom „Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne“ Mostar, te na književnoj manifestaciji „lipanjske zore“ u Čeljevu BiH 2015., godine. Također na književnoj manifestaciji “Vidoška pjesnička noć“ u Radmilji BiH pod pokroviteljstvom „Ogranka matice hrvatske“ Stolac. Redoviti je član „Ogranka Matice hrvatske Podstrana“ „Hrvatskog književnog društva“ u Rijeci, „Hrvatskog Sabora kulture“ iz Zagreba, “Kluba Poezije Kultura Snova“ iz Zagreba, „Ogranak kulturni krug“ Split te „Društva hrvatskih književnika HercegBosne“ iz Mostara. Sudjeluje na online recitalima na međunarodnim književnim udrugama latinoameričkih zemalja te recitira online poeziju na Radio Zeno Mexiko. Dobila je više od 100 priznanja, certifikata, diploma i zavalnica za objavljenu poeziju na natječajima međunarodnih književnih udruga.

BIBLIOGRAFIJA

• “Puštam misli u rascvalu tišinu“, 2005., Ogranak Matice hrvatske Podstranaž
• „U uhu mi šumi tvoje ime“, 2008., Ogranak Matice hrvatske Podstrana
• „Duša mi se razlistava“, Ogranak Matice hrvatske Podstrana
• „S tlapnjom mojih predaka“, Ograna Matice hrvatske Podstrana
• „Pod zastorom snova“, 2013., UG Hrast iz Gunje
• „U impulsima srca“, Klub Poezije Kultura Snova iz Zagreba
• Izabrane pjesme, Ogranak Matice hrvatske Podstrana

te 12 zajedničkih zbirki pjesama: „More na dlanu“ 2013., 2014., 2015., i 2016., 2017., 2018., 2020., 2021. godine, te „Valentinovo“ međunarodna zbirka ljubavne poezije 2013. i 2014. i 2015. godine, te „Dotakni me stihom“ 2013. godine i „Perom ispisujem dušu“ 2014. godine, također u nakadi Kluba Kulture Snova“ iz Zagreba. Također joj je pjesma Ljubavi žedni ušla u antologiju o magarcu, „Magare gre u raj“ 2014. godine u nakladi „Bošković“ iz Splita te je uvrštena u prvu svjetsku „Faceboke Antologiju pjesnika“ 2014. Prvi dio te 2016., 2020., 2021. godine, drugi treći i četvrti dio u nakladi „Kluba Poezije Kultura Snova“ Zagreb. Također joj je pjesma posvećena pjesniku A. B. Šimiću uvrštena u zajedničku monografiju posvećenu A. B. Šimiću. Snimila je radio dramu Neš ti meni-prvi čin „Štirka“ na radio Splitu 2015. godine. Sve zbirke publicirane su u tisku i na radiju. Katalogizirane u publikacijama sveučilišnih knjižnica u Splitu, Zagrebu i Osijeku.

IZBOR IZ DJELA

Miris davnina

Ranon zoron mater pomuzla kravu svarila mliko i divku

udrobila vetu kruva u mideni pijat dici za doručak

u podne rasukat će na oklagiji kore piton nas sladit

ladnom kiselinom jezik ćemo ladit vodom u lavoru obraz umit

ubacit bilju u šparet

Bogu se pomolit’ poć u brdo usić drva

nalagat na uže drvo po drvo uprtit na kosti brime

i donit’ kući prija ručka

pridvečer poć u ogradu

ukupit žaku šušnja i prostrit pod blago na noge navuć bate

otić u zoru prija sunca

ubrat duvana dvi do tri imbulje

popodne sidit u ladu na bančiću i na konce ga nizat

a mater će svarit kumpira na paru s malo saransaka

u velikon crnon bronzinu

i mirisom davnina vratit me u Vitinu

u pekari ispeć šenična kruva otkinit zeru tista

i ispržit dvi tri privrte na tavi

za utažit nan glad do ručka

u ladu pod murvon magare će revat bilo od gladi, bilo od žeđi

i mavat repon od sriće kad ga namire

povučem krakun na vratima uniđem u izbu do kumpira da donesen materi za ručak

iznad glave mi vise paukove lapte u grlu me steglo ostra

i k’o strila nebeska izletim nadvor

upeka je zvizdan u podne izmamim od ćaće beciklo

odletin u polje i skočin u Trebižat razladin tilo i dušu pod tužnom vrbom na zelenoj travi opružin se u ladu

da mi na suncu ne provru možđani

ti davni lipi ditinji dani tamo di je ćaća cipa drva

veza konja u prančiok uza zid

šaku kuruza baca kokošima u prpošku na serđenima se zlatija duvan

u sprtvi sušile smokve

ničega više nema ni blaga, ni čeljadi

ni gange ni bukare s vinom više nema tek spomen na sritne ditinje dane

i duboko u snovima čežnja za prošlošću.

Oda trešnji

Jesi li još u dolu ispod kuće nasuprot brda Zelengore

u maloj Krčevini među trsovima dračama na suhozidima

među smokvama

i na njima pticama

jesi li još živa trešnjo moje mladosti kad se sjetim tebe

srce mi za djetinjstvom zebe pa se topim u slatkoći

tvojih crvenih plodova u to rano proljeće

na kamenu kraškom ispod tebe ostavljenom

i sad vidim šumu hrastovu sebe malenu u tvom osinju i svu moju braću

onu razigranu dječicu

što se veru po tvojim granama

najedu se trešanja pa zaspu na kamenu

napojeni djedovinom slatkoćom plodova ispunjeni ispod tebe sretni dišu

dok ih sunce po kralježnici grije jesi li još živa

ili si od čežnje za nama svenula trešnjo moja draga.

Mati

U tihoj noći gledam te kako plahtom pokrivaš lice

zatvaraš oči i pokušavaš zaspati

po glavi ti se mota krdo misli gdje su sada tvoja djeca izgubljena po svijetu

od nemira ne možeš zaspati polako ustaješ

prilaziš prozoru i otvaraš okna s pogledom uprtim u daljinu

na putu do kuće nikog nema gusta magla se po dolu vuče

u kući zagospodarila teška šutnja pauci po zidu tanku pređu vuku

ljušte se nacikla okna na stolu očeva tabakera

u štednjaku još tinja vatra

što potpalila si je nekad davno

za vratiti prošlost preostalo je malo mala iskra što se u tvom oku skriva i iznutra snaži žarku želju

za ponovnim susretom s nama.

Lapte

Zašto uvik kupiš lapte, majko? Zašto kupim sinko moj,
ko će ako neću ja?
Ta neću i bacat.
Tribat će za zakrpu,
otkat ponjavu,
od veće iskrojit i kotulu.
Ne razumin majko
šta će ti za to lapte,
što ne kupiš za to
u Safije novog postava?
U ime Isusovo ti bilo!
Ko će dat para sinko moj
za kupovat postav.
Od ovo malo duvana
što otran u doganu
jedva platin zadrugi djubar
i najlon i kupin koje kilo mesa da baren godišnje ručamo
ko prava čeljad.
Nu majko duše ti,
di je ćaćina plaća iz platnare? Sinko moj ja očeg vam kupujen cipale i bate,
aljine i knjige za u školu.
Vas je šestero dice,
triba mi puna žaka para za to. Da namaknem koje krme
i mekinja za odranit, nami brašna
i drugi namirnica za prizimit. Ne razumin te majko.
A, moj sinko otkad vam
u školi pune glavu modon ništa više nije naoposum.
Dok je Bog oda po zemlji
sve je bilo kako triba s Božjom.
A sad odnija đava svoje. Stvarno ne razumin majko
što ne valja današnje vrime. Ajde koci te lupali okani me se da radin svoj posa,
ne laprdaj mi više kraj moždjana!

Naša dolina

Ovita žuborom bistre rijeke,
siđoh u našu dolinu,
i vidjeh samotne trave
na kojima počiva uspomena
na tebe oče.

Kraj gustog ševara pod vitkim jablanom još čeka tvoj plug
u zemlju uronjen.
Da bar ne očuh plač samotnih trava,
kod kuće bih ostala
i ne bih vidjela kako lutaš nesretan, pretvoren u pticu,
i rukama ljuljaš pognute grane vrba.

Ne kori oče moje odbjegle godine mladosti.
One se neće više vratiti,
jer bespućima svijeta lutaju.

Već reci bar jednu riječ,
glas tvoj neka umiri moje srce.
Razveseli ove vrbe na kojima caruje tuga.
Šum rijeke neka ne bude tjeskoban.
Zar ne vidiš oče kako je i nebo nad njom blijedo.

Osvrni se na našu rijeku i vidjet ćeš
kako na rukama nosi odbjegle dane naše mladosti.
Samotnim žuborom dodiruje
moje i ovako slabašno srce.
Nekad sam kraj nje s tobom šetala
sasvim bezbrižna,
a ti si ćutio pupanje moje mladosti.

Dijalog s bakom

Rekla bi pokojna baba,
ništa nije sinko teško radit
kad se ima volje
i kad je čeljade sputno.
To ti ga je ko da se zabljavaš. Nema ništa gore od livoruka čeljadeta.
Ne stupči der mi oko glave
već jami mećaju u ruke
i meti mliko.
Ozeble su mi bako ruke
i noge,
vako malo stupčim da se ugrijen.
Udri mećajon po stapu ugrijat ćeš se,
zuar je sinko da štogoć privridiš.
Ti bako cili život meteš mliko
a ništa za to nisi dobila.
Kako nisan muke ti.
Dobila san tebe,
vidiš klika li si naresla
na mojoj mlaćenici i maslu. Nema većeg blaga otoga.
Neće potlje mene ni’ko mest ne boj se.
Sad žene kažu ima kupit u prodavnici.
Neće ti bit više ni krave,
ni mlika, ni masla,
a ni stopanjice.
Sad su samo brte si moj nike gospoje što cili dan zjaju
nesmiju ništa radit
slomit će im se notki.
Odaju s besposlenom muškadijom
po kavićima, piju puše.
Bona bako ti si zaostala,
ko je vidija cili dan lupat u prazno,
sad ti sve rade roboti.
Proša je vakat kad su žene crnčile cili dan.
Dok je sinko Bog oda po zemlji sve je bilo naoposum, a sad sotona kezi zube na narod.
Ja ću mest mliko dok mogu migat sobon,
a potlje me nije briga,
radite kako vas volja.
Ako će te lajat i na zvizde.

Pod zastorom snova

Noćas je u mom srcu žuborila rijeka,
pognutim vrbama grlila noge,
zeleno polje bilo je puno sunca.

Moj djed je oštrio kosu  i kosio travu,
iz ševara prhnula liska u visine,
krilima zanjihala vitke trstike.

Držah u ruci crveni cvijet maka,
a on slomljenu glavu niz prste bolno prige,
u mojoj se šaci njegov krhki život grči.

Odjednom zastor snova se diže,
san se preruši u javu,
prazan krevet i na njemu ja,
hladan znoj me obgrli po licu.

Pitam noć što se s rijekom zbilo,
prazno joj korito vidim,
u polju nema nikog,
ni cvijeta u ruci,
što bi s mojim djedom?

ODJECI

I u svojoj devetoj zbirci Nevenka Kovačević ne može odletjeti daleko od zavičaja, poput ptice selice redovito se proljećem stiha u svom peru vraća pod strehe rodne Hercegovine pa je prvi od tri, uvodni i naslovni ciklus opsegom najveći i nadahnut mirisima pjesnikinjina djetinjstva i ranog djevojaštva. To je još jedan lijet u poetski iskon, zdenac nadahnuća koji autorica prepoznaje u vitkoj Vitini, njezinu plodnom polju i hladnoj rijeci Trebižat. Nekoliko je pjesama u toj rukoveti pjesnikinja ispisala na zavičajnom ikavskom idiomu pa nije propustila prigodu da zaboravu otrgne baštinjene riječi koje u ovo globalizacijsko i anglicističko doba gotovo da nisu uspjele prodrijeti do uha mlađih naraštaja (čeljade, imbulja, lapte, potlje, prpošak, saransak, stupči, štogoć, veta, zeru, zjaju, zuar…). Iako ima i stihovlja natopljenog u tuzi doline suza (život kruži / po kružnici ništavila), ipak slike zavičaja joj još bljeskaju sjajem i zlatoćom pa joj pršte zlaćane boje (žuta brada… haljina žuta…  pozlaćenim jutrom… zelenoj postelji… svilenu kosu šume… srebrne sjenke mjesečeve) da bi sinestezijski u pijetlovom glasu ćutila zoru…

U drugom su ciklusu „Pod raskošom plavog neba“ pjesme ugniježđene u ljubav, intimističke himne voljenoj osobi, ali i životu i svim radostima i srsima koje nam nudi, dok je završna škriljka ove zbirke „Uzorak nade u valovima pitke šutnje“ tužni bolnički dnevnik neizvjesnog liječenja dok je crna gospodarica života tapkala okolo prozora. Bolno iskustvo pretočeno je u oporo razmatranje životnog usuda s popudbinom „šake suza i vriće smija“.   

„U svim pjesničkim zbirkama očituje se trajna i konstantna autoričina čežnja za rodnim krajem, ali i njezina racionalna spoznaja da je ta prošlost djetinjstva i mladenačkih dana neumitno iščezla i da je iskra života na rodnom pragu zauvijek nestala. Cjelina pjesničkih zapisa iskazuje autoricu kao senzibilnog pjesničkog subjekta koja iz promatranja nutrine svojeg bića i slikovnosti vanjskog svijeta iznosi na jednostavan, netendenciozan i nenametljiv način svoja iskrena ljudska zapažanja. Svojim memoarskim obraćanjem ovi pjesnički zapisi žele potaknuti možda i druge duše sklone pjesničkom načinu govora, da iako ne moramo i ne možemo svi biti profesionalni pjesnici, možemo promišljati, otkrivati i zrcaliti svijet na pjesnički način i tako tražiti svojeg perceptivnog sugovornika i duhovnog srodnika.“ – zapisala je priređivačica Nevenkinih Izabranih pjesama dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek, i valja ih samo supotpisati i u ovoj poetskoj rukoveti.

Pjesme Nevenke Kovačević prsnule su iz uzburkane duše, one kazuju kako autorica živi život punim plućima, zna se radovati u blagodatima malih stvari, no ne može se odmaknuti od tinovske svakidašnje jadikovke, kada se uvijek nešto posloži da ljudskom srcu ponešto manjka. Upravo pjesmom autorica nastoji premostiti te jazove životnih škripaca, u njima je pronašla utjehu i smiraj, one su više od onoga što ih je nedostajanjem potaknulo, u tim istinskim i nepatvorenim, jednostavnim jezikom iskazanim promišljanjima i proživljajima čitatelj će pronaći i prepoznati sebe. I shvatiti Tinovo pobratimstvo lica u svemiru…

 Mladen Vuković