Miljenka Koštro, djevojački Knezović, rođena je 13. svibnja 1964. u selu Broćanac u općini Posušje, BiH.
Osnovnu školu pohađala je u Broćancu i Vraniću, dok je opću gimnaziju 1983. godine završila u Posušju. 2005. g upisala je studij hrvatskog jezika i književnosti na Sveučilištu u Mostaru, ali ga nije privela kraju. Većinu svog radnog staža zaradila je u privatnom sektoru. Majka je troje djece. S obitelji živi u Viru kod Posušja.
Iako je poeziju počela pisati još u osnovnoj školi, prvu zbirku pjesama objavila je tek s 39 godina života. Piše pjesme za djecu i odrasle, igrokaze i prozu. Od prosinca 2012., kao vanjski suradnik na Radiju Herceg Bosne, priređuje emisiju Odabrane stranice, kroz koju promiče književno stvaralaštvo, te kulturu pisanja i čitanja. Suradnica je u emisiji Kad se smijah tad i bijah (Radio Split).
Radovi su joj objavljivani u časopisima: Osvit, Motrišta, Hrvatsko slovo, Suvremena pitanja, Zvona, Hrvatska misao, Imotska krajina, Svjetlo riječi, Podstranska revija, Hum, Katolički tjednik, Kvaka, Virko, Diskurs i drugi. Stalna je suradnica dječjih listova Cvitak i Cvrčak gdje objavljuje pjesme i kratke priče. Pjesme i kratke priče su joj objavljene i u nekoliko zbornika, pa i međunarodnih. Organizatorica je mnogih književnih druženja. Piše i kritičke osvrte.
Članica je Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Matice hrvatske i HKD Napredak Posušje. Poezija joj je više puta nagrađivana. 2016. godine, u Podstrani (Jesenice) na sedmoj večeri domoljubne poezije dobila je pjesničku nagradu (prvo mjesto) za svoju domoljubnu poeziju. Na pjesničkoj manifestaciji Stijeg slobode 2019. godine između 273 pjesme, pjesma U pogledu žene i majke joj je ušla u uži izbor od sedam pjesama, a za njezinu interpretaciju osvojila je prvo mjesto. 2019. na prvom natječaju Scavacona s pjesmom Danas sam ptica bila ušla je u tri najbolje. 2021. za dječju poeziju je osvojila prestižnu književnu nagradu Krešimir Šego. Često pjesme i priče piše hercegovačkom ilavicom. Svake godine sudjeluje na posuškoj Večeri ikavice gdje je i nagrađivana.
BIBLIOGRAFIJA
Romani:
- Biti Viktor (Imotska krajina, Imotski, DHKHB Mostar, 2016.)Glavni lik romana je gluhi Viktor.
- Tri tajne (Ogranak Matice hrvatske u Čitluku, DHKHB Mostar, 2021.)
Objavljene zbirke pjesama:
- Cvjetnjak na kamenjaru, 2003.
- Miris vječne mladosti, Matica hrvatske Posušje, 2004.
- Čarolija svitanja, Matica hrvatska – Posušje 2008.
- Klasje duše Matica hrvatska u Čitluku 2020.
Zbirka kratkih priča
Pogled u nedogled, u izdanju DHKHB u Mostaru 2018. koja je u Zagrebu prilagođena za slijepe i slabovidne osobe.
IZBOR IZ DJELA
Ulomak iz romana Biti Viktor
Stekao sam dojam da je i njoj godilo vrijeme provedeno sa mnom. Dok su mnogi bili sumnjičavi prema mojim umjetničkim talentima, ona ih je brzo zapazila. Marta je jedna od onih koje je svako moje umjetničko izražavanje oduševljavalo. Vidi mene, sam sebe hvalim. I Marta je tome doprinijela. Kako lako korak prijeđe u raskorak? Ipak nisam umjetnik samo zato da bi me drugi hvalili i pljeskali mi. To je Božja volja, što li?
Poslije ovih nekoliko zapisanih rečenica spremio se na spavanje. Je li sanjao Martu ili Paolu? Je li uopće sanjao? Hm!
…Svemoćno vrijeme kleše me i oblikuje da uživam i patim dok sanjam i putujem. Ovo plavo more je vidjelo kako se rađam, kako rastem, razumije sve moje čežnje i radosti, ono me poznaje, a šuti, dok se u meni želje utrkuju, bude plamen i igru sjena.
Dobio sam poziv iz Glasa tišine. Tako se zove udruga gluhih i gluhonijemih. Član sam Udruge. Trebalo je izabrati novo vodstvo ili potvrditi staro. Udruga je moja druga obitelj. Riječi su nam daleke, ali misli bliske. Lako je naći razlog za kukanje i plakanje, a mi smo tražili razlog za život i radost kroz prijeđene staze prošlosti što uče o budućnosti. I nalazili smo ga u mnogo toga. Raspadljivo smo odlagali sa strane, a smisao tražili u onom trajnom i neiscrpnom izvoru vjere i ljubavi u različitosti ponuđenoga.
Pitam plavo more, planinu, gore, visoko nebo pitam, kao prijatelje, kao učitelje: Što dalje? Svakom svanuću prethodi mrak. Treba ići… U svakom slučaju, treba ići. Sav rad u Glasu tišine ostavlja trag ispunjenja, vedrine. Bog je dao um, snagu, vrijeme, volju, a nakon svakog rada stižu i plodovi kao nagrada. Ako je nešto uzeo, sigurno s razlogom. Čistoća zajednice zaslužuje divljenje, a potreba za društvom i dijalogom pokreće. Još uvijek Zemlja je svježa i mjesta ima za sve, pa i za ovu Udrugu. Jednoga dana, svoje ću mjesto ustupiti nekom mlađem i iščeznuti u vatri posljednjega daha. Pa i to je jedan prirodni slijed.
Izabraše me na čelo Glasa tišine. Odjednom sam počašćen i iznenađen. Zahvalio sam na povjerenju. A obaveza? Da! Trebam povjerenje opravdati. Ljeta brzo plove, a čovjeku izlazi rok, nema vremena za bacanje. Ohrabri se, Viktore! Ne dopusti da te išta podapinje, zbunjuje! Kao da mi netko šapuće: Pokaži svoje svjetlo! Ti to možeš! Pogled mi nesvjesno odleti prema nebu. I kad sam nesretan, razočaran i ostavljen, ja želim vjerovati, ne udaljiti se od Izvora. S Izvora se napiti… Kako čovjek zna biti žedan! Neke je žeđi lakše utažiti. Ponekad uskočim u odsutnost prisutnosti, a onda me
zagrli prisutnost odsutnosti. Na kraju svede se na isto. Sve je iznova na nišanu svakodnevice. Vedro nebo, svjež zrak, more treperi, vječna svjetlost sunca pomiče u ljepoti puta i uživa u sjaju i zovu jutra. Snovi podrhtavaju još nedozreli u ljetnoj čaroliji i dahu molitve što hrani nadu. Ključa život na vrelom pijesku, lovor šumori i opet plovimo kroz novi dan, svjež, vedar i čist. Neka se dan ne trne, neka se raduje onaj koji se zna radovati, ako ne zna, neka potraži razlog za radost. Neka pliva tko zna plivati, a onaj koji ne zna neka se čuva da ne potone prije nego nauči. Lako je danas potonuti. Ribar bi zatočio ribu u mrežu da se kuhar obraduje, na kraju i prazan želudac, a more, ono je tu da spremno čeka i kad se uživa, a i kada se smrću prijeti. Ovaj grad uz morsku obalu, a ispod planine, vri životom, obavijen mirisom mediterana, sabire uspomene u zagrljaju vrela ljeta i slaže ih u beskonačnu knjigu sjećanja. Beskrajno more i brodolome pamti, a radoznalo oko vremena, bilježi tragove i dalje traži još dublje i strasnije. Ljeto prepuno zbivanja, nestrpljivo i puno strasti, gori kao srce vrelo i zaneseno ljubavnom čari. I ono od jučer, iznova, danas se javlja i slične korake gradi. Kakav stav zauzeti o vremenu kojemu i sam pripadaš? A zar sklopiti oči i ništa ne vidjeti? Zar predati se pasivnom stanju i licemjerno potvrđivati tuđe misli? Teško je ostati”budan”… Viktor rado bilježi svoje misli. Nije u prilici govoriti, ali rado “razgovara”.
Pojam o vremenu se izbriše. Ja pišem. Uglavnom svoju životnu priču. Ja sam gladan pisanja. No, potrebu za pisanjem imali su mnogi prije mene. I na početku bijaše riječ. Riječ i vrijeme. Jednog dana, vjerujem, ovo moje piskaranje bit će dostupno svima. Zasada dozrijeva. Neka me preziru i ogovaraju, neka me kazne, mrze ili vole, a ja ću miran zaspati sa spoznajom da me možda i niste razumjeli, a ako jeste, neka ove riječi koje ispisa tišina, prašina ne skrije, neka proljeće ne umire zbog bilo kakve brzopletosti i naivnosti. Možda ću umrijeti željan dijaloga, odmora i hlada i zapisati da i u pustinji života ima, da led nije leden, a vatra vrela, da ruža nije kraljica cvijeća, a do tada idem. Možda život plaću neće dati, a u srcu će ostati snaga proljeća, ljeto puno žara i neumorni ples vjetrova sjevera i juga koji me oprezno ― neoprezno ljuljaju. Bitno da me ne obore s nogu. Ako me i obore, stići će novi krojači riječi i dovršavati započeto.
Na palubi će ostati moj Kapetan, svemoguć, milostiv, dolijevat će Nadu, plovidba se nastavlja. Oluje će nailaziti, brod će kršiti, ali
ne i skršiti. Milje su pred njim. Veslač voli čamac, veslanje i vesla i kada oluja valove diže plovidba traje. Ta zagonetna strast, neograničena i opasna, kotrlja dalje, opija da valovi ne zašute, da koljena ne pokleknu pred srdžbom vremena. Dijalog se događa u više smjerova i više oblika. Ta činjenica veseli.
Ovom svijetu stalno nedostaje poezije, duhovne čari koja treba doći od čovjeka. Ne drndave poezije, nego čiste, dobronamjerne, koja može i treba preživjeti u ringu svega i svačega. Ljeto opija zanosom sna i jave. Neka zagonetna, poetična tajna ispisana rukom svemira, ispunja tišinu.
Ulomak iz romana Tri tajne
Sutradan ujutro, zrak je bio oštriji, sivi oblaci prošarali su nebo, a djed je rano ustao iz postelje i iznenadio se kada je vidio da nema Nenada. Pomisli kako je otišao negdje okolo u šetnju, ili u komšiluk. Otvorio je prozor i svako malo pogledavao ne bi li ga ugledao. Zvonilo je podne, a njega nema, što je djeda vrlo zabrinulo, te je ponirao u ponor crnih misli. Kazao je to sinu i nevjesti, čija je kuća bila blizu njegove. Poslije pogleda malo bolje u ormar gdje mu je stala odjećai iza njegove postelje, zatim podiže i slamaricu, te vidje da u ormaru nema ni odjeće ni obuće. Ode u kuhinju i otvori blijedo zelenkasti kredenac, točnije ladicu u kojoj su bili važni papiri i dokumenti. Pribra ih, kad tamo, nema ni Nenadova krsnog lista. Vidio je da je rezan kruh i slanina. Ispod krpe na kredencu ugleda papirić, te ga uzme. Dade ga nevjesti Ljubi da pročita. Pisalo je:
„Otiša sam u Italiju s jednim čovikom. Kad se smistim i počnem radit, javiću van se!“ Nenad.
Poslije ovih riječi, djed na trenutak ostade bez daha, zatim mu se lice zgrči, a iz očiju krenu suze. Suočen sa sudbinom osobnog života i nerazumijevanjem sredine, u mladiću je rastao unutarnji raskol. Trebao je promjenu, nešto novo, i odazvao se zovu daljine. Ubrzo su poslali poruku Ivki da odmah dođe u Zabrđe, iako je jučer bila. I došla je, sva zapuhana od neizvjesnosti i hitnje, u svojoj, na jednom mjestu, zakrpljenoj kecelji. Kad je čula što se zbilo, postade joj jasno što se dan prije onako neobično ponašao, što ih je grlio i ljubio. Problijedila je, glas joj zadrhtao i zamračilo joj se pred očima. Onesvijestila se. Srećom, brat joj bi blizu pa je hitro uhvati da se ne obori na kamenom popločani pod. Poslije je došla svijesti, ali nije mogla prihvatiti istinu. Popila je malo zašećerene vode. Tuga ju je sasvim shrvala i oborila u očaj. Sjedila je na tronošcu, plakala i tugu sakupljala, u na pola ispruženi dlan. Braća su je tješila, ali jedina utjeha bi joj bila ispred sebe ugledati Nenada. Selo je, od usta do usta, brzo saznalo i počelo čavrljati i šušolit o nestalom mulcu. Kašikara se dolibila odmah poslije podne, iza Ivke, da sve čuje iz prve ruke. Odjevena u crvenu haljinu, malo je stajala ispred vrata kako bi čula nešto što nije za javnost. Onda pokuca. Zaškripila su vanjska vrata, na kojima se ukaza njezin špicasti nos.
– Valjen Isus i Marija, čeljadi! – prođe do kauča i sjede na jedan kraj.
– Vazda valjen!
– Morala sam doć…Ža mi je!…A, šta ćeš?…Bože mili, šta mu bi, što ode brez pozdrava? Vako ili nako, vratiće se on kući.Mlad je pa oćevidit malo svita.
– Nek vidi malo svita… Nije manit zakopat se u vu vukojebinu… Bona, snalažljiv je on, na svoga dida! Da ga s neba baciš, dočeka bi se na noge… Gobanova je to krv!- ovim riječima Goban je donekle prikrio pravo stanje kako bi zbunio radoznalu posvudušu.
– Tako je… Bog ga pomoga! Uvik mi je bijo drag, ko da sam ga ja rodila.
– Mlad je, more kud oće… Kad mu budne godina kolko meni, neće mu bit do odanja.
– Je, je. – kad je uvidjela da neće puno saznati, otišla je.
– Naka crljena, šta je odma kidisala? Lopnila prknom na kauč i pripovida. Kudra je ona velika, ali doakam ja njoj, Irudici…- čim je otišla zagrajao je Goban.
– Besposličarka, naka vitrena, već danas zna odgovor na sutrašnja pitanja. -iako joj je od svega mučno i jedva se držala, Ivka je imala potrebu izgovoriti ove riječi, jer joj nije bilo drago što je odmah došla.
– Sve zna. Roga ti, samo zula, a ništa uradit!…Svi đavli su u njoj. Jedino ona u selu zna da poštar ima četri košulje dugi, a četri kratki rukava i troje gaće. Zna i koje su mu boje i da istu košulju na posa nosi od ponediljka do petka, a gaće minja svako tri miseca. Moja Zorka nije znala kolko košulja iman ja, a ne neko drugi, a neman ji vele.
– Više more opanjkavat i drobit nego tri pratra, ja i ovi moj stari radijon skupa. – ljutito je dodao.
„Umiljata“ žena, dobro glumata, nema šta. Malo je sve posnimala svojim drečavim očima, nešto i saznala kroz razgovor, nahranila znatiželju i nestala. Petnaestak minuta poslije, viđena je kod jedne svoje kone kako, iza njezine kuće, tiho razgovaraju. Ne diže ta teže od kašike, za nju bi rekli.
Goban je uvjerljivo glumio bezbrižnost da je se riješi, a onda, kada je otišla,oborio je pogled preda se i nije mogao skriti suze koje su klizile naboranim i suncem sprženim licem. Duhan mu je dimio pred očima. Gutao je dim i tugu koja je zapinjala u grlu.
– Volijo bi da je ovde osta, pa, makar, cili život oda u opancin i ijo puru i lučenicu, nego što mi ode u svit. Moga je počet radit u rudniku, ali… Eee, rano moja ljuta! Kako će i u svitu, oko didovo? Bojim se, biće i gladan i žedan… Nije prija oda dalje od Mostara, doli do Imockog i Ljubuškog, i gorika do Duvna.
– Napisat će nam pismo i kazat di je i kako je. – poslije ovih riječi, Ivka je duboko uzdahnula.
– Ne zna besidit po talijanski. Možda će tamo vidit Papu? A kakve mu vajde što ga vidi? Živ san umro kako ga nema. Ko će mi sad drva usić?…Ostado sam ko ćuk!
Sekirao se djed Goban, a Ivka bi ga, iako tužna, umorna glasa i uplakanih očiju, opet hrabrila govoreći kako će se Nenad vratiti kući i kako ima još unučadi koja će mu priskočiti kad zatreba. Tješio ga je i njegov sin, Ivkin brat Veso, nevjesta Ljuba i drugi članovi obitelji, ali Nenad je bio njegova desna ruka koja je sve znala, i mogla, i koju nitko ne može zamijeniti.
-Za nova kamenovanja nije bijo spreman. Priša je i kopna i mora, s ponosom u srcu i tugom u očima kako bi okusijo bolji život. Zna je besidit o svačemu, o važnim i nevažnim stvarima. Digot je bijo ko stranac u rodnom selu. A, šta ćeš? Ljudi su ljudi i vole se mišat u tuđe živote, a svoje mane ne vide. Valjda će se vratit? Možda ga je neko privarijo, obeća mu brda i doline? A, ko zna, di li, šta li?
– Oooo, dragi Bože, molim Te, osvitli mu pute! Vrati mi ga!… Ćaća, i oblačan dan čoviku je vedar kad je zadovoljan, a kad nije… -gledala je Ivka kroz prozorčić u dvorište, promatrala trenutnu stvarnost i brisala suze.
Onda se na trenutak pribrala. Okrenula se prema ocu s riječima kako će Nenada pratiti molitvom, jer, kako reče, to joj jedino preostaje. I sama, željna utjehe, tješila je zabrinutog oca.
-Znaš, ćaća, možda je i bolje da je otiša odavle. Ako ćemo pošteno, ni ovde se nije ima za što uvatit. Nauživa se svašta, i stra, i ruganja, a i neimašćine. Odletijo je daleko. Otiša je kud ga je brod sudbine odnijo. Vraćat će nam se i navraćat ko tica selica. I ja sam odletila, evo, kud me odnilo. To je tako u životu.
– Volijo bi da je tako. I ovde nam neimašćina lupa nad glavom. U loncim slabo i mrsa i mesa, a ambar na pola prazan. Otiša je, ne da negdi stigne, nego da ode i vidi svit. Svakako je u životu teško, undan živi dok traje. Možda će tamo svaki dan ist meso? Samo ne znan čim je otiša: prugom, avijonom, brodom…? Zna je on mene i prije iznenadit, ali ne vako. Zašto vako, sunce didovo?
– Vratiće se, ćaća! -Veso je bio uvjeren da će se brzo vratiti.
– Pitaćemo Marka Ivina. Možda nešto zna? On se često š njim družijo.
– Sva unučad su mi draga, ali baška je moj Nenad.
Marko je Nenadov prijatelj i svima Gobanovima. Roditelji su mu se vjenčali kada su prešli četrdeset i imaju samo njega. Otac mu umri ima pola godine, a majka mu nije najboljega zdravlja, a za njega bi govorili da je jedno dobro Božje stvorenje. Nenad je imao povjerenja u njega. Od rođenja se poznaju. Dok su bili dječaci, svakodnevno su se igrali, a poslije pomagali jedan drugomu u obavljanju nekih poslova. Bili su kao braća. Posuđivali bi jedan drugom odjeću i alat. Znali su u obadvije obitelji gdje što stoji i uzimali kao svoje. Zabrinutih lica, Ivkina braća i njihove žene otišli su kući. Kada je Marko saznao za Nenadov odlazak, odmah je došao u Gobanovu kuću. Iznenađenje nije skrivao.
– Ode nam, moj Marko! S kim i s čim, pitaj Boga? – Goban je sjedio na drvenoj stolici, u drhtavoj ruci držao je smotan duhan, a dim se širio prostorijom. Klonuo je i jedva izgovarao riječi. Nije se obrijao pa je izgledao još umornije.
– Šta mu bi odjednom? Prija dva dana sam ga vidijo. Činijo mi se zadovoljan. Ništa mi nije govorijo o putu.
– Isti ste godina. Odali ste po dernecin… Znaš li ti išta, je li ima curu?
– Znali smo se družit s curama, ali,…kolko ja znam, nije je ima.
– Da nije bijo zaljubljen u neku, a unda sazna da ima drugoga pa ga to…
– Ništa mi nije kaziva, ali te stvari se i ne beside. Ne znam. Mislim da to ne bi moga bit razlog iznenadnog odlaska. – Marko je slijegao ramenima i kao da je želio da ga više ništa ne pitaju što je imalo veze s Nenadom.
– Eee, rano moja ljuta!… Kad bi jamijo kosu u ruke i počejo kosit travu, zavrnijo bi rukave, a unda bi mu se vidile snažne muške ruke.
Onda je na nekoliko minuta zavladala tišina. Ivka je u nekom aluminijskom lončiću, na šporetu na drva, skuhala kavu i razlila je u tri šalice. Uz vrele gutljaje i miris kave, razgovor se nastavio. Činilo joj se da su sve obitelji u selu sretnije od njezine. Neko nevidljivo trnje zabadalo joj je oštrice u srce koje je pucalo od tuge kao suha hercegovačka zemlja od ljetne suše.
– Neka je otiša, ajde! Ali, što nam ništa nije kaza? Valjda će nam poslat pismo i sve kazat da se ne sekiramo. Da je ovde kamen mekši i da grabovina valja ist, možda niko ne bi iša odavle? – Ivka je nastojala opravdati njegov odlazak, u tome vidjeti nešto pozitivno,te to prenijeti na oca.
– Vratiće se on. Znan ga ja. Prijatelji smo od mali nogu. Neće on dugo moć u tuđem svitu.
– Sunce didovo… E moj Marko, da mi ga je sad vidit! Ko da je tira neki inat, kontra svi. – znao je vješto prekriti osjećaje, ali ovaj put to mu je teže išlo za rukom.
– U Božjim tevterim nećemo bit poredani po mistu rođenja, bogajstvu i izgledu, nego po zaslugama. Moj Nenad je dobar isan i vridan.
Iako tužna smogla je snage i pospremila njegovu sobu kao da će se navečer vratiti i leći u svoj krevet. Čak je i prozor uglanjcala razblaženom rakijom i oprala zavjese. U dnu ormara bile su složene njegove bilježnice u koje je upisivao brojeve i slova, rješavao zadatke, crtao i pisao rečenice. Listala ih je sa suzama u očima. Soba je blistala, ali umjesto Nenada, u sobu je ulazilo dnevno svjetlo, a iz dvorišta se čulo kukurijekanje pijetla. Ložila je vatru u šporet na drva na kojemu se, u velikoj tamnoplavoj emajliranoj posudi, kuhalo mlijeko. Goban je sjedio za stolom i motao novi duhan, pušio i potezao dimove, pa spominjao Ivana Matina kod kojeg je prije dva mjeseca Nenad radio. Smatrao je kako je otišao s tada zarađenim novcima. Znao je da je ponekad navečer išao u gostionicu i razdirao ga je strah da ga je netko, koga je tamo upoznao, prevario i napunio mu glavu praznim obećanjima. Onda bi poslije ta razmišljanja nazvao svojim naklapanjima. Poslije, kroz prozorsko okno, Ivka je gledala obrise okolnih brežuljaka. Kada je počeo padati mrak, suznih očiju krenula je kući. Mjesec je sjao i obasjavao joj put, a zvijezde su krasile vedro nebo. Kad je stigla Vrano je primijetio njezinu uznemirenost, ali je čekao da sama kaže što je muči. Poslije večere sve mu je ispričala. Nije mogao povjerovati u ono što je čuo. Na eks je popio dvije čašice lozovače kako bi se smirio, a Ivka je sebi skuhala čaj od divlje mente. Bili su tihi kako ne bi uznemirili djecu. Mučilo ih je više toga i cijelu noć nisu oka sklopili.
Bosonogo putovanje
Otjerala sam iz sebe
Sve Julije, Eve, Judite, Afrodite…
Ni otpremninu im nisam dala
Ali ne umijem iz sebe otjerati
Ono naivno dijete
Uvjerena sam da svijetom
Nisu hodali
Romeo i Kazanova
Ovaj svijet živi u prolazu
Bez radnog vremena
Vrti se u krugovima
Više ne želim biti
Ni lijepa, ni draga
Mrzite me do mile volje
Zalijepite mi etiketu po volji
Suze bacam u dubinu noći
Smijehu oduzimam pravo na grešku
Zanemarujem suglasja i nesuglasja
Ako me vidite kako plešem
S vjetrom u kosi
I štapom u drhtavoj ruci
Nemojte zamjeriti
Ipak, to sam ja
Ti, tišino, hrani moje nenapisane rime
Nezainteresirana slušam molitvu koja mi stiže
Iz jeke mladog pupoljčića
I sporog dozrijevanja klasja
S druge strane prozora cvjetaju ruže
Šapću mi: Žedne smo
Oh, da mi je koje zrno snage
Da ih napojim bistrinom potoka
Ako uvenu
Vaza na mom stolu
Počet će me mrziti, mrziti…
A možda se preobraze u bobičaste kupine
Cvijeće će uvenuti
I ja ću uvenuti
A kupine ispod prozora mogu plesti novi život
Kako ću živa podnijeti dug put
Nedovoljno upoznavši tajne života
Kad previše je putokaza
Za putovanje u jednomu smjeru
O Bože, bosonogu, obuj me
Po svojoj volji
Između sna i jave
Stara ura na zidu dugo prašnjava spava
Ne broji sate, nit mari za minute žute
Jutarnje sunce ući kroz prozor obožava
Znatiželjne oči, žmireć nove slike slute
Htjela bih uz blagoslov jutra uspravno stati
I otvorenih očiju dočekati noć tamnoplavu
Debeli od kamena zidovi nikad neće znati
Razdijeliti lijep san anđela i zbunjenu javu
Mjesec mi kroz prozor viri, hoću spati
Tajnu kriju, dugo šute stvari oko mene
Hodat između sna i jave da mi je znati
Dok u srebrnu tišinu tonu snene zjene
Uz cestu se čuje svirka tajanstvenih žica
Bježi san, voda grli vatru, java zagolica
Živeći danas za sutra
Živeći skromno
U mladosti
Sačuvala sam
Koje zrno radosti
I koju kap
Ljepote života
Za zrelije godine
Okusila gorčinu
Nisam ogorčena
Okusila slast
Ne postadoh ohola
Umjesto podsmijeha
Birala osmijeh
Kako bih mirnije živjela
I rekla sebi
Najljepši trenutci
Tek dolaze
Pogled u sebe
Brzom cestom protutnja mladost
I nisi se ni okrenuo
Jesen života sve bliže
Zavlači ti se u utrobu i kosti
Kao lopov koji
Naglavačke prevrće stvari za sobom
Leđa ti savija
Trnci su ti podstanari u rukama
Grčevi u mišićima kradu miran san
Pogled sit zalazaka sunca
A gladan mekih jutarnjih izlazaka
Smetnje u tijelu postaju gosti
Koji se bez dopuštenja časte
Osjećaš kako te štipaju, a šutiš
Kad u proljeće pogledaš
Trešnju u cvatu
U tebi bljesne snaga sreće
Sjetiš se ljepote mladosti
Umotavaš se snovima nade
Govoreći kako je život lijep
Priznaju ti kako te krasi mudrost
Ali ne slute da su ti
Noći pruge duge
I da ti prsti zebu
A umor krči brazde kroz
Tvoje potrošene kosti
Onda na zdencu života umiješ lice
Srce zatreperi kad
Dijete svoga djeteta
Primiš u krilo
Skriješ se u slatke snove
Koji te kao bijela lađa
Ponesu u neka nova svitanja
Ne tražeći objašnjenje za
Sve života križeve
Samo sam sjenka
Tako malena
Na prstima sam hodala
I nisam pala
Bez sandala
U ruke tuge
Nisam se dala
Nisam ni znala
Da od sebe sam krala
Snove za ceste duge
Kao sjenka
Bez kotača i pedala
Prazne vreće
Dočekujem vrijeme sreće
Pišem duhom
Pjesnikinja neću biti
Samo sam sjenka
U jeku riječi ću se skriti
Iskreno voliš
Za čim sve si plak’o
I krišom stihove pisao
Pjesnik biti, nimalo lako
U pjesmu utapati vrelu misao
Voliš njivu koju su tvoji pradjedovi orali
I krvlju zalivenu zemlju po kojoj hodimo
Pjevaš pjesmu koju su tvoji preci pjevali
Voliš ravnicu i plavo more kojim brodimo
Iskreno srcem voliš sve što je od Boga dato
I kada je teško i bolno pokažeš lice čovjeka
I onda kada ti bezobzirno poeziju bace u blato
Sklopiš ruke u molitvi, vječnost Neba te čeka
Opraštaš onima što po svemu truju i pljuju
Vjeruješ da snaga sv Duha iz tebe klija
Moliš za one što uporno pakleni plan kuju
Iskreno voliš, iz tvoji grudi suklja poezija
ODJECI
Glavni lik Viktor je u raskoraku i nutarnjoj oporbi i borbi sa svojim ambicijama, željama i htijenjima. On je svjestan svoje gluhoće i nemogućnosti da dosegne određene odnose u društvu, poput onih o ženidbi s djevojkom u koju se posvema zaljubio, a to je spomenuta Paola. Taj nedostatak on je nadomjestio slikovnim i književnim stvaralaštvom kojim će se pokušat približiti ljudima svoje sredine, napose onoj koju je volio dušom i srcem, a to je djevojka Paola koja se udala za Marcela i s njime proživjela Kalvariju. Imao je on pokušaja da se oženi i stekne potomke, ali je ipak sve to otklanjao nakon što se upustio u određene životne odnose. Tako se iz jedne takve veze začelo i dijete Klaudija, koje se rodilo, ali u posve drugoj bračnoj zajednici i izvan orisnica Dalmacije, u Austriji, te je primjereno primljeno i kasnije ulilo dodatnu nadu u Viktorov život, koji je kroz ta razna iskušenja i pokušaje da se sačuva uspravnim u ovom životu i suznoj dolini koliko god bila lijepa zlatinačka uvala, ipak posrtao, što je u čovjekovoj naravi, ali nije pao nego je ostao Viktor, a ime mu i samo kaže i znači Pobjednik. (O romanu Biti Viktor)
Ilija Drmić
Doista, čovjek nije savršen kao i mnogo toga na ovoj užarenoj kugli zemaljskoj, no uza sva ograničenja misli ipak ostaju slobodne, one čuvaju žeravicu nade, nose vjeru i boljitak k sanjanome i vječno snivanome. Miljenkin roman je poučan i znakovit, prepun simbola, od stabla hrasta do imena i prezimena glavnog junaka. No, ovo je ujedno i velika oda drugom junaku romana – kamenu, a kako je Isus rekao Petru: “Ti si Petar – Stijena i na toj stijeni ću izgraditi crkvu”, tako je valjda Viktorovo krsno ime Petar. I na tom rodnom i voljenom kamenu Miljenka je sagradila ovu stamenu priču na tradicijskim, vjerskim uporištima, s biblijskim učvrstjima, i na tom kamenu studencu, kao na postajama Križnog puta, napajamo se novim gutljajima vjere, zalogajima nade, udisajima za nove uzlete na našim skalinadama za nebo. Čitamo na tom knjiškom stećku i glagoljicu, i gangu, i zahvalu zagrljaju kamena i mora, molitva veličini zavičajnih uporišta. Pišući o svom zlatnom Zlatincu, Viktor se zapitao gdje li će vjetrovi otpuhati (njega kao) veliki, sivi oblak, koji netko žedan sigurno čeka… Ima žednih dobre literature, i evo ona se otvara u našim rukama, kao što su i Viktorove u kamenu isklesane, uperene k nebu!
Mladen Vuković
Stil Miljenke Koštro je tečan, jednostavan i lako razumljiv, kao i u njezinim prethodnim proznim djelima. Mada na pojedinim mjestima, možda, nedostaju obimniji opisi, djelo pruža na uvid unutarnje monologe, u kojima autorica vjerno slika duševna preživljavanja, lomljenja i oluje u dušama likova, s kojima se bore kako bi opstali u hrvanju s okolinom, ali i samim sobom, nastojeći se održati na površini i ne potonuti, ne strovaliti se u provaliju teške životne stvarnosti.
U pojedinim dijelovima teksta, osjeća se rastegnutost dijaloga, ali je autorica, vjerojatno, činila to kako bi čitatelju što vjernije približila likove, njihovu, kako govornu karakterizaciju, tako i sve ostale osobine, psihološke, misaone, etičke, socijalne, itd.
Događaji su ispričani kronološkim slijedom, ali se književnica Koštro poigrala i retrospekcijom u epistolarnom pripovijedanju – u bilješkama i zapisima glavnog lika, Nenada, i u njegovom pismu nepoznatom čovjeku jer se o jednom dijelu njegovog života saznaje tek poslije kada David čita te njegove zapise, kada Nenad nije bio više među živima.
U govornoj karakterizaciji likova, u dijalozima koji otkrivaju njihove karaktere, autorica koristi dijalekt – zapadno hercegovačku ikavicu – narodni govorni izričaj kraja gdje su likovi ponikli i gdje obitavaju. Ikavicu gospođa Koštro vješto uklapa u hrvatski jezični standard, kao i još neki književnici iz ovoga dijela Hercegovine i Dalmacije, što pokazuje da je dijalektu mjesto u suvremenoj književnosti i to je još jedna vrijednost ovoga književnog djela. Tekst obiluje mnoštvom arhaizama pa i na taj način autorica približava mjesto i vrijeme radnje u kojem žive njezini likovi. Nazočnost ikavice i njezino uklapanje u hrvatski jezični standard, još je jedna vrijednost ovoga proznog djela jer oživljava i čuva ikavicu koja se gubi i zaboravlja.
Svaki će čitatelj, posebno oni mlađi, u književnom djelu Tri tajne, spisateljice Miljenke Koštro, spoznati jedno teško vrijeme i život naših ljudi, vrijeme i životne prilike, koje su srećom iza nas. Ali, isto tako, moći će se zapitati je li u današnjem vremenu poboljšan položaj žene u obitelji i u društvu i zašto naši ljudi i danas odlaze u inozemstvo u potrazi za boljim životom, ostavljajući rodni kraj, mada su i ovdje bolje društvene okolnosti nego nekada, u vremenu o kojem govori ovo književno djelo.
Radica Leko
Roman kao književno djelo koliko god da ima svoju podjelu po vrstama i strukturama, ipak svaki novoobjavljeni rukopis unosi dašak nečeg drugačijeg, jedinstvenog, onog koje se ne može svrstati u postojeće obrasce. Bilo da nastaje posljedicom ideja ili spajanja formi, autor potpisuje osobni izražaj koji otvara pitanja i/ili ruši predrasude, ostavlja poruku, i/ili poduku, daje, ili mijenja doprinos književnosti, stvara nove pravce a ponekad u ulozi kroničara autor neprimjetno ima samo potrebu zabilježiti jedno vrijeme, prostor i protagoniste. Isti rukopis neće jednako dojmiti svakog čitatelja, ali će zasigurno potaknuti ga da razmišlja o odabranoj temi tražeći poruku autora, što i jeste krajnji cilj svake knjige.
Miljenka Koštro novim rukopisom TRI TAJNE želi prikazati život druge polovine prošloga stoljeća, jednog imaginarnog mjesta koje može bili bilo koje mjesto zapadne Hercegovine, unutarnje Dalmacije, Zagore, ili sličnih sredina.
Likovi romana žive u skromnom okruženju, s više životne mudrosti i iskustva nego li naobrazbe. Njihove prosudbe uokvirene shvaćanjem sredine, te sa osobnim stavovima koji su pod utjecajem prenesenog značenja mjesnih priča, vrlo često nam bivaju nerazumljive iz današnje perspektive. Osjećaji su često suspregnuti i emocije zatomljene. Stavovi se žive tiho, a želje kao da se ne smiju ni izreći. Vodi se stalni sukob „mišljenja sela“, Božje volje i ljudskih potreba, ali i prava. Kao najveći uteg tog neuređenog društva vidljiv je u utjecaju režima koji savija kičmu običnog čovjeka.
TRI TAJNE rukopis je koji govori o komunističkom režimu, o obespravljenom seljaku, o satiranju malog običnog čovjeka pod čizmom totalitarnog režim. Osim što se to odrazilo na ekonomski standard života još veći utjecaj imalo je na kulturu, tradiciju i kvalitetu duhovnog života. Osakaćeni mir odgajao je strah a posljedice su vidljive u svim porama društva. (Osvrt na rukopis Tri tajne)
Anita Martinac
Njezini likovi su mali obični ljudi koje svakodnevno susrećemo u svom okruženju i njihov stvarni život. Slobodno možemo reći da autorica piše o onome boljem dijelu čovječanstva prikazujući odnose tipa baka-unuk, prijateljice, itd. (Blanka Kraljević)
Ovi tekstovi koji se mogu izvrsno uklopiti u školski program, često imaju ekološke poruke. Obraćajući se djeci, njihovim jezikom, autorica se zapravo obraća svima, znajući da tako polazi iz samih temelja. Zar postoji ljepši život od onoga usklađenog s prirodom i s iskonskim Božjim zamislima? (Pogled u nedogled – zbirka kratkih priča za djecu)
Vinko Grubišić
Raspjevano srce, čista i vedra duša, pogled uzdignut prema nebu, zanesenost ljepotom prirode i sveukupna stvorena svijeta, mogu stvoriti optimističnu poeziju punu vedrih tonova i poticaja za život. Upravo je takva pjesnikinja Miljenka Koštro koja se našoj javnosti predstavlja s trećom svojom stihozbirkom, i to s naslovom Čarolija svitanja. U njoj je točno 150 pjesama, što nas asocira na 150 biblijskih psalama. I predhodne njezine zbirke: Cvijetnjak na kamenjaru i Miris vječne mladosti, odišu ovakvim unutarnjim raspoloženjima koja ulijevaju duhovnu radost ne samo djeci i mladima, nego još više starijim čitateljima lijepe riječi. Njezina četvrta zbirka Klasje duše, smješta je među velika imena hrvatske poezije. Koliko je urasla u jezik, najbolje pokazuju stihovi napisani ikavicom koja opstoji u posuškom kraju. O krilatosti ijekavice da i ne govorimo. (O Čaroliji svitanja i drugim zbirkama poezije)
Ilija Drmić
Sljedeći tematsko-motivski krug koji se dade uočiti u pjesničkome opusu Miljenke Koštro, napose u ovoj poetskoj zbirci, vezan je uz zavičaj. Pjesnikinjin je zavičaj kršna Hercegovina, njezin je oslonac kamen koji ona poistovjećuje s rodnom zemljom, s Hercegovinom pa je u njezinome poetskom glasu kamen metafora za Hercegovinu, a kamena Hercegovina perifrazom je za samu pjesnikinju kao što je kod drugih pjesnika zemlja metafora za čovjeka jer od zemlje jesmo, i od vode smo, rekao bih, otkriva nam to i pjesnikinja, i od kamena smo; prije svega, od kamena.
U poeziji Miljenke Koštro mjestimično je uočljiva i autoreferencijalnost, odnosno osvrtanje na vlastito pisanje. Pjesnikinja ne stvara stihijski, nego svoje stvaralačko pregnuće, još više, vlastito stvaralačko nadahnuće nastoji duboko promisliti te u pojedinim pjesmama razmišlja o dosezima i plodovima vlastitoga poetskog rada. Svakome je umjetniku važno svoj doživljaj svijeta podijeliti s drugim ljudima, osjetiti da su ga drugi razumjeli i prihvatili (a toliko je neshvaćenih i neprihvaćenih umjetnika, ne samo u prošlosti, nego i danas kada se svijet okrenuo posvemašnjoj površnosti, izbjegavajući dubinu i njezine dosege, a upravo umjetnost od čovjeka zahtijeva duboki zaron i dug dah, kako bi se u njezinim dubinama ostalo što dulje i pronašlo što više; zahtijeva i jaka krila kako bi se moglo vinuti u visine i u njima ostati dovoljno dugo da bi se iz visina umjetnosti mogla promotriti ovozemna stvarnost). (O Klasju duše)
Mato Nedić
Nakon objavljene tri zbirke poezije, romana Biti Viktor, te zbirke kratkih priča Pogled u nedogled, na domaćem čitalačkom planu pojavljuje se šesta knjiga, nova zbirka poezije Miljenke Koštro, pod naslovom Klasje duše.
Kako i sam naslov njezine zbirke slovi Klasje duše, poezija Miljenke Koštro potvrđuje i te kako da pjesme proniču iz duše i ciljano hrane dušu. Autorica dijeli zbirku u nekoliko podskupina sa zanimljivim naslovima, ne odstupajući od naslova zbirke jer i dok se negdje nalazi „između vremena“ kako glasi naslov jednog dijela, njezina duša je sveprisutna, dok ona, pod frazom „savršena- nesavršena“ ukazuje na manjkovosti društvenih situacija, pa i vlastitih životnih, prolazeći sanjivo kroz vrijeme, kroz godišnja doba. Klasje se nalazi u njezinim rukama i mašti, te zrelo i vješto, a možda i najvještije do sada, što ova zbirka pokazuje, upravlja svojim poetskim izričajem, te pored kritike koja je ponekad usmjerena društvu nađe mjesta i za samokritiku. Poetsko izražavanje Miljenke Koštro nije proza u stihovima nego jasno upravljanje rimom i strofama koje ponekad izgledaju kao da su došle do samoga kraja i najednom iznenade čitatelja kao da žele reći: „Poruku ti, ipak nisam otkrila, zaviri malo dublje.“ Upravo u tomu se ogleda punina i čar autoričine poezije koja želi poručiti da se razmisli i zaviri malo iza stihova, iza napisanog, o smislu života, te postojanja uopće, jer upravo njezina pjesma „Duši“ simbolično objašnjava da smo tek puki prolaznici na životnoj stazi po kojoj vrludavo gazimo te nas ipak na kraju čeka „Njegova odluka.“ Duhovni život i postojana duhovna razina tjeraju autoricu na stalna razmišljanja o višem, krajnjem cilju koji je više nego ikad prisutan u njezinoj poeziji. Trgaju se od njezinog pera raznorazni stihovi i misli u potrazi za svojim pjesničkim okriljem, ali se ona prepušta Njemu i od Njega traži posljednju riječ. I u tomu nije samo ona, nego sva priroda koja je okružuje, kamen, jutro, žir, pa i ptice i kako reče: „Gle na pamet mi pade, i krila i noge Bog tebi dade.“ (O Klasju duše)
Božena Pandža