Mara Cica Šakotić (djev. Nujić) rođena je 14. 2. 1942. U Modranu kod Dervente. Osnovnu školu je završila u Modranu, Učiteljsku školu u Derventi, a Višu pedagošku školu ( hrvatski jezik – povijest) u Mostaru. Treću godinu studija nastavila je izvanredno na Filološkom fakultetu u Beogradu.
Radila je u osnovnim školama na područjuDoboja i Travnika, u Mostaru, kao i dvije godine u SR Njemačkoj u JDŠ.
Objavljivala je pripovijetke i reportaže u listovima : Oslobođenje, Prosvjetni list, Zadrugar i Male novine, a stručne radove iz oblasti ocjenjivanja u časopisu ŠKOLA DANAS.
Dobitnica je i treće nagrade za reportažu Oslobođenja „Niste sami“.
Objavila je sljedeća djela:
- Kad ste bili anđeli – kratke pripovijetke iz školskog života, 2005.
- Prijevod poezije WinfriedaSchindlera „Predah…“ s njemačkog na hrvatski jezik, 2006.
- Navij radio Hana – pripovijetke, 2007.
- Pazi igrokazi – kratka scenska djela za različite uzraste, 2008.
- Petaši pjevaju povijest – povijest starog vijeka u stihu, 2008.
- Meni je Biblija knjiga najmilija – tematika iz Starog zavjeta, 2013
- Svjetla mojeg vremena–kratki eseji u stihu, 2013.
. CVJETNI TRN – roman, 2021.
Dobitnica je niza glavnih i otkupnih nagrada za kratku novinsku priču, a u novije vrijeme dvaput je ušla u uži izbor za književnu nagradu Fra Grgo Martić za djela: Navij radio Hana i Petaši pjevaju povijest.
Roman CVJETNI TRN je 2021. godine nagrađen godišnjom književnom nagradom Antun Branko Šimić, kao i 2. književnom nagradom Fra Martin Nedić
IZBOR IZ DJELA
U R A M LJ E N I
Ne budi stablo
Bez koraka
Požuri u naš san.
Ne čekaj nebo
Bez oblaka
I tmuran dan je dan.
Ne čekaj zvjezdanu
Večer
Zvijezda budi sam.
Bit ću tvoja
Slika
A ti moj ram.
Mostar, 2022.
KAD STE BILI ANĐELI
(ulomak):
Na satu provjeravanja znanja iz pravopisa zadala sam im da zapišu po tri rečenice u kojima će upotrijebiti posvojne pridjeve nastale od vlastitih imenica, a da se završavaju na : – ski, – ški i –čki.
Damir je prvi završio. Digao je ruku visoko, propinjao se, mahao njome i jedva čekao odobrenje da ih pročita.
(…)
U redu, kad si gotov, da čujemo prvu rečenicu – rekla sam popustljivo.
Počeo je čitati:
– Veliki bečki grad je manji od pariškog gradića.
Kad sam konačno čula i razabrala što je pročitao, ponovila sam glasno tu njegovu čudnu rečenicu da je i ostali shvate, a kad su malo razmislili, od smijeha su se povaljali po klupama. (…)
Moram priznati da sam i ja postala nestrpljiva. Obuzdala sam nagon za smijehom, zaustavila dah, kao i oni, i čekala da počne čitati drugu rečenicu.
Pročitao je:
– Mostarski grad je slabiji od bečkog gradića.
Tek sad smo doživjeli pravu stvar. Gromoglasni smijeh se prolomio istodobno. Nigdje mu kraja. (…)
– Damire, kako jedan grad može biti slabiji od nekog gradića? – nekako dođoh do daha da upitam.
– Može, molim, mostarski od bečkog!
– Znači, Mostar je grad, a Beč gradić? (…)
Više se nije moglo raditi. Moja pitanja, a njegovo objašnjavanje
zapetljali su stvar do kraja. (…)
– Molim, hoću li pročitati i treću?
– Nemoj ako je takva kao ta, molim te! Bolje je da ne čitaš!
– Nije, molim. Ova je bolja.
– Da čujemo?
– Počeo je: Pariški grad je dobar i velik gradić.
Atmosferu koja se stvorila u učionici poslije ove rečenice više nije moguće opisati …
NAVIJ RADIO HANA
(ulomak):
(…)- Hana, možeš li išta promijeniti u svom životu, a da to samo od tebe zavisi? – pitala ju je prijateljica spremna na pomoć.
– Ništa. Uhvaćena sam kao u paukovu mrežu. Čak me ni djeca ne vole. U školi su popustile, a kako mi se rugaju drugi, tako i one – one dvije starije.
Ali nemoj stalno gledati u ponor, Hana. Opasno je. Znaš kako je jedan filozof rekao: „Ako dugo gledaš u ponor, ponor počinje gledati u tebe.“ To je živa istina. Vidiš po sebi. I poslušaj me nešto, Hana! Okani se ljekara i Mostara. Vrati se kući i budi sama sebi doktor!
– Kako da pomognem sama sebi? Samo ovo danas što mi se dogodilo, dovoljno je da me obori i nikad više ne podigne! Kako to mogu izliječiti?
– Navij radio, Hana! Navij radio i kad te god bude drmalo iznutra, drmaj ti izvana! Ako već nikog ne možeš promijeniti, mijenjaj sebe! – rekla je sugestivno, platila račun i ispratila ju na autobusni kolodvor. Na rastanku, kad je autobus krenuo, mahnula joj je veselo i glasno povikala, da su je svi putnici čuli: „Navij radio, Hana!“ (…)
PETAŠI PJEVAJU POVIJEST
(ulomak)
ILIRSKI RATOVI
Ovi narodi na zemlji
Od postanka ratuju.
Ili se brane,
Ili otimaju.
Takva je i povijest Ilira,
Period rata, period mira.
Ilirsko pleme Ardijejciniču
I prvi ulaze u našu priču.
U 3. stoljeću Krista prije
Važne su ove činjenice dvije:
Ardijejci ujedinjuju
U kraljevstvo jedno
Sve južne Ilire
I to im je vrijedno.
Kraljevstvo Ilira
U povijesti toj
Imalo je prijestolnicu
U Boki Kotorskoj.
Taj grad u Boki
Rizon se zvao
I prvog ilirskog kralja
Argona je dao.
Od Dalmacije do Albanije
Kraljevstvo je leglo
I tamošnje Grke u pokornost steglo.
Samo Grci na Issi
Nisu pokoreni.
Kada dođe Teuta
Bit će uznemireni.
Kad je Argon umro,
Žena mu vlada
Kraljica Teuta.
Što će biti sada?
(…)
PAZI IGROKAZI
SJETITE SE, SJETITE
Kćerka: Dobar dan!
Majka : Dobar dan, kćeri. Otkud tebe ranije iz škole?
Kćerka: Izbacila me učiteljica sa sata.
Otac : Oho, fino, bogami!
Majka : A zašto, dijete moje? Šta si radila?
Kćerka : Ništa. Samo sam malo galamila.
Majka : A zašto si galamila?
Otac : Na tebe je, ženo. Tako i ti galamiš na mene!
Kćerka : Nisam ja na mamu!
Majka : Naravno da nisi, kćeri. Ti si na tatu. Tvrdoglava i bezobrazna.
Kćerka : Nisam ja ni na tatu.
Majka : A na koga si onda?
Kćerka : Ja sam na sebe!
Oboie : Uh, baš nemaš ukusa!
Majka : I šta je rekla učiteljica?
Kćerka : Kaže da sam neodgojena.
Majka : Neodgojena!?
Otac : Točno, ženo, mala je neodgojena. To je tvoja greška.
Majka : Moja greška, je li? Kad je sve dobro, ona je tvoja kćer, a kad nešto ne valja, ona je moja greška! Je li?
Kćerka : Učiteljica kaže da nisam kriva ja.
Oboje : Već tko?
Kćerka : Vas dvoje!
Oboje : Mi? Zašto mi?
Majka : Pa nismo mi galamili već ti!
Kćerka : Naravno, ja!
Oboje : Pa, što sad?
Kćerka : Ništa. Gladna sam. Hoću jesti!
Majka : Eto vidiš, njoj je do jela, a mi…
Otac : Bože, što je neodgojena! Gdje smo pogriješili?
Majka : Stvarno, gdje smo pogriješili?
Kćerka : Sjetite se, sjetite. Moja učiteljica čeka odgovor!
SVJETLA MOG VREMENA
Istražuje život bešumno
Na prstima
I iz te riznice otima
Ono što pjesmu rađa
Misli se slijevaju tiho
U poetsku rijeku
A iz svake poteku
Najdublje tajne života
Pjesme su joj nježni hod
Po duši
Nespretan korak – i
Sve se uruši
Ulazim u njih tiho
Kao u crkvu
U kazalište ili rodilište
Usnulih beba
I svijetle u meni
Jer put mi treba
Do magičnih daljina
I živih matica
- Soldo, Ružica:
RUŽICA SOLDO
Razlika
Sreli smo se
u sutonu radosti
i smijeha
Ja s godinama
na licu
ti
s licem bez
grijeha
I dok u oku tvom
biser mladosti
bljeska
Stopala moja
tek dašak su vjetra
s pustinjskog
pijeska.
MENI JE BIBLIJA KNJIGA NAJMILIJA
O Abrahamu i Sodomi
(…)
Sodoma je
Nestajala
U sumporu
I plamenu,
Nijedna živa
Glava
Ne osta
Na ramenu.
Ne čuju se više
Ni psovkom
Ni smijehom,
Spalje ni su
Skupa
Sa svojim grijehom.
Poranio
Abraham,
Niz dolinu gleda
Na Sodomu
I Gomoru,
Gradove na umoru (…)
CVJETNI TRN
(roman, ulomak):
- Nije ni meni bilo lako pod tujimjudima, zato i pričam. Dok sam bila mlaja, svi oće tuje, slaje im, taki su muškarci. Mejunožje je najvećijudski usud. Boje ti je udovojit kurjaku nego mejunožju. Kad ti pamet iz glave ode u mejunožje, gotov si. Ništa tako brzo i nepromišjeno ne umnožava grije komejunožje. Triba li ti doktor, to je zbog mejunožja, ideš na ispovid, zbog mejunožja; poniženje – zbog mejunožja, sramota – zbog mejunožja, zločin – zbog mejunožja, kopilad- zbog mejunožja, nema dice – puno dice – zbog mejunožja, kajanje svake vrste i felezbog mejunožja, prejuba, bračna svaja, rastava, sodomija, silovanja, triper…Ama, judi moji sve zbog mejunožja! – zahuktala se Nata, grišnica, a sve iz svog itujeg iskustva. (…)
(…) Još nije prešla ni četvrtinu puta, a već su joj seoski psi pripremili dobrodošlicu. Štap je čvrsto držala, a četiri oka otvorila. To su bili, uglavnom, dvorišni, vezani psi pa se nije plašila. Ali kad je nestalo sela, kad je stigla do šumaraka i klanaca, pa se počela kao lisica provlačiti prečacima i puteljcima, odjednom je začula dalji, a onda sve bliži i bliži lavež gladnog čopora pasa lutalica. Sto sad raditi? Koje lukavstvo primijeniti? U tom razmišljanju, oni su već dojurili i poredavši se jedan do drugoga, neodlučno krenuli prema njoj skraćenog koraka, čas naprijed, časna natrag, cičali i lajali, kako koji.
„Pokaži se sad, učiteljice! Učili su te tvoji pedagozi da učitelji u selu moraju sve znati: i kravu teliti, i ženu porađati, i voćku kalemiti, i ranu zavijati…, a o psima koji te mogu u toj selendri u sekundi zaklati, ništa nisu govorili,“ grozničavo je prigovarala. Odlučila je mirovati do kritičnog trenutka, motku neće podizati dok ne bude stani-pani, i najbolje bi bilo da ih podmiti, možda su i oni korumpirani, te je naglo bacila pred njih Klaudijin poklon: kavu, keks i piće…
ULOMCI RECENZIJA OBJAVLJENIH DJELA
„Prošlost je došla po svoju priču“
Mara Cica Šakotić: Cvjetni trn, Mostar
Fabularni (vremenski) slijed romana obuhvaća kraj devetnaestoga i čitavo dvadeseto stoljeće, od 1888. godine (kad se rodila baka Manda)
do 2000. godine, no sižejno raspoređena tako da roman počinje šezdesetih godina dvadesetog stoljeća s retrospekcijama u prošlo vrijeme (mladalaštvo i zrelo doba bake Mande. Prostorno radnja se odvija u Bosni, Hercegovini, Hrvatskoj, Njemačkoj i Libiji.Na tu jednostoljetnu pozornicu Mara Šakotić izvodi niz likova od kojih mnoge vodi kroz čitav roman, a neki su samo funkcionalno uvedeni tamo gdje je trebalo. Svi likovi su oslikani i predstavljeni kroz odgovarajuću karakterizaciju: psihološku – emocije, mentalno stanje, motivacija, konflikti u njima i njihovi s okolinom; i socijalnu – kroz kulturno, povijesno, gospodarsko i društveno okružje. Dobro je pogođena govorna karakterizacija likova: likovi različita nacionalnoga, društvenoga i ekonomskog statusa govore sukladno svom statusu ( neobrazovani, poluobrazovani i obrazovani, seljaci, liječnici i učitelji i učiteljice – domaći i poslom pridošli iz Srbije ili Crne gore, srpski vojnici, Hrvati, Srbi i Bošnjaci, činovnici, vozači…). Posebno je zanimljiv dio likova koji govore zavičajnim idiomom, dobro je da je to i u književnom tekstu zabilježeno. Jer nam u mjesni govori već skoro zamiru, a u ratom opuštenoj i raseljenoj Bosanskoj Posavini pogotovo. Sve ovo zahvaljujući mnoštvu lijepo izvedenih neusiljenih dijaloga u romanu. U dijalozima iskazani i životni nazori Tako će Nata svu propast svijeta svesti pod jedno – „mejunožje“: „Znaš li ti šta je Bog odredio svakom živom biću na ovoj mrvici nebeskoj? Odredio je put. Onaj glavni. Dao mu pomagala da se more tim putem i tim pravcem kretati. E, sad jedno od pomagala, i to ono najvažnije, je mejunožje. Taj alat se ne smiupotribit kad ti oćeš i s kim ti oćeš. On ima svoje vrime i svoje jude. Ako to ne poštivaš, to je isto da malom ditetudadnež nož ili otrov da se š njima igra. Mejunožje more biti igra, ali kad? Onda kad je Bog to propiso. Ako to ne poštivaš, ode ti s glavnog puta ustranu, pa ti gledaj kako ćeš se vratiti i na šta ćeš naići! Bogati se lakše vrate i brže iskobeljaju nego sirotinja. A zašto? Imaju novac, a novac ima moć, a moć minja sudbinu! Sirotinjska cura mora znati da i ona more mužu donit bogat miraz, a koji? (…) Mejunožje je najveći judski usud. Boje ti je udovojit kurjaku nego mejunožju. Kad ti pamet iz glave ode u mejunožje, gotov si. Ništa ti tako brzo i nepromišjenone umnožava grije komejunožje. Triba li ti doktor, to je zbog mejunožja, ideš na ispovid, zbog mejunožja; poniženje, kopilad – zbog mejunožja, sramota – zbog mejunožja , nema dice – puno dice – zbog mejunožja, kajanje svake vrste i fele – zbog mejunožja, prejuba, bračna svaja, rastava, sodomija, silovanja, triper…Ama, judi moji, sve zbog mejunožja!“ ( str.3o. – 31.). More je tinte utrošeno u znanstvene rasprave o ovom, mnogi su doktorirali na ovoj temi, a priprosta i neobrazovana Nata to jednostavno i narodski iskaže u nekoliko rečenica. Ali svi smo grješni, pa će tako siromašna Janja, kojoj se dogodilo da je „udovoljila mejunožju“, zatrudnjela i ostavljena, na Natinu „mudrost“odgovoriti: …ljudi se čuvaju ismrti pa im se omakne!“
(…) Ono što odlikuje dobra pripovjedača je odmjerenost, a to se prepoznaje u ovom romanu. Ni kad opisuje dramatične događaje nema viška riječi ( višak riječi često ubija dojam, rekao bi Čehov: „Neka mislima bude široko, a riječima tijesno.“) Najbolji primjer navedene tvrdnje je dramatični sukob IćeKutlića s braćom Jurić. „Ićo odskoči od stola i napravi salto kroz prozor držeći nož. Zaustavio se malo dalje od prozora. Ilija preskoči stol pa za njim kroz prozor. Još nije, kao u epskoj pjesmi, ni zemlju dodirnuo, naletio je na nož. Proboden je ravno kroz srce. Za njim odmah iskače Pejo, natače se na isto oštro sječivo u mraku i pada pored mrtvog brata, uvaljan u njegovu krv. Treći brat ne zna kako su mu braća završila, hitro skače za Pejom i upada u istu zamku. Samo je kriknuo i uspio opomenuti najmlađeg brata: ‘Biži, Ante!’ Ante se zaustavio u skoku, vratio se u sobu i pojurio kroz vrata, a onda kroz dvorište. Nije imao vremena otvarati vratnicu, nego je skočio preko taraba, ali ga je Ićo stigao i zaklao na njima. Kiptjela je krv iz njihovih tijela i miješala se na izgaženoj travi.“ U dvanaest rečenica toliko dramatike ogoljene „do kosti“ (…)
Ovo je jedno od onih djela za koje vam je krivo što ga ne možete pročitati u jednom dahu u jednom danu, jer vas priča stalno vuče dalje i teško ga je ostaviti do sutra, a kad ga pročitate, krivo vam je što završava. A kad djelo u čitatelju izazove ovaj osjećaj, onda ono vrijedi čitanja.
Ivan Baković, prof.
ROMAN O ŽENSKIM SUDBINAMA
Mara Cica Šakotić, CVJETNI TRN, Naklada Društva
Hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar, 2020.
(…) Književnica Mara Cica Šakotić već dugo živi u Mostaru, ali je rođena u Modranu kod Dervente te je roman Cvjetni trn posvetila Bosanskoj Posavini, odnosno svojemu zavičaju, želeći prikazati prostor i ljude kakvi su nekad bili. Njezino pisanje nije elegično, ona ne naglašava tugu što je nekadašnja Posavina nestala i što se, vjerojatno, takva više ne može pojaviti na pozornici hrvatskoga nacionalnog prostora. Autorica čitatelju nudi pogled u jedno vrijeme i u jedan svijet, kojega više nema, ali koji je bio, usprkos poteškoćama, lijep i koji svojom ljepotom može razbuditi čitateljevu maštu. (…)
Budući da autorica u djelu obuhvaća veliko vremensko razdoblje, ona vješto u pripovijedanje umeće i izvješće o bitnim političkim i društvenim događanjima koji su obilježili pojedine periode te tako bolje oslikava povijesnu pozadinu događaja o kojima piše.
Ispisujući roman Cvjetni trn, Mara Cica Šakotić ispisuje stvarne životne priče. Njezino je pripovijedanje stoga realistično, čitateljski prohodno, donekle memoarsko, na trenutke se čini da je i autobiografsko. Autorica je svojim pripovjednim stilom uspjela ostvariti takvu narativnu strukturu koja plijeni čitateljevu pozornost, otvarajući mu mogućnost zagledanja u minula doba, u način života i poteškoće s kojima su se ljudi susretali, a koje se današnjim, osobito mladim ljudima čine nevjerojatnim. Njezina je rečenica jasna, pravilno je ustrojena, misaono je zaokružena, logična je i poetski je nadahnuta. Zahvaljujući tome autorica čitatelja sigurno vodi kroz svoj opsežni roman, kroz uspone i padove likova te se zaista čini da pred čitatelja iznosi život sam. Zapravo, autorica umješno životnu stvarnost pretače u književnu stvarnost, a to umijeće ne proizlazi samo iz velikog spisateljskog, nego i iz velikog čitateljskog, a prije svega, iz životnoga iskustva. Pripovijedajući, Mara Cica Šakotić ispisala je stranice o životu. Te su stranice natopljene mudrošću, ponekad izravno izrečenom u obliku rečenica koje podsjećaju na mudroslovice, drugi put zavijenoj u pripovijedanje iz kojega čitatelj treba izvući pouku. (…)
Na nekoliko mjesta u romanu Mara Cica Šakotić spominje književnicu Pearl Buck. Ako Maru Šakotić i ne bismo mogli usporediti s ovom američkom književnicom, ako bismo pronašli razlike u stilu i u temama kojima se i jedna i druga bave, mogli bismo reći da postoje niti koje ih povezuju: prije svega, to je promatranje i analiziranje ženskih problema, ženska osjetljivost za svijet u kojemu dominiraju muškarci, potreba emancipacije, uzdizanje žene pomoću obrazovanja itd. (…)
Prof. Mato Nedić
OSOBNA ( MARINA ) ANTALOGIJA
Mara Cica Šakotić, Svjetla moga vremena, Naklada Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar
Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti
Koji nepoznati od tebe živi tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Tin Ujević Pobratimstvo lica u svemiru.
Kakva je ovo knjiga? – Vrlo (ne)obična. Sto dvadeset osam pjesama (i uvodna – nulta, prva ili sto dvadeset deveta) o sto dvadeset osam književnika (pjesnika/pisaca, većinom članova Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne i (inim) još ponekom koji to nije (ne književnik, nego član DHK HB!). Svaka je pjesma o nekom od njih. Pjesme nisu naslovljene. Potpisane su imenom onoga o kojemu pjesma pjeva/priča, ako se o potpisu uopće može govoriti jer je ime (posveta) ujedno sastavni, zadnji, stih pjesme (i redovito se rimuje s predzadnjim stihom).
Pored sto dvadeset osam (plus uvodna) autoričinih pjesama (na lijevoj stranici knjige) tu su još (na desnoj stranici) sto dvadeset osam pjesama (ili prozna ulomka) autora koji su teme autoričinih pjesama. Ovo je, dakle, svojevrsna antologija suvremenog pjesništva Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne (i pridodanih autora) u izboru gospođe Šakotić, što knjizi daje posebnu vrijednost. Ovo su dvije knjige u jednoj – autoričina knjiga (tematske) poezije i njezin izbor iz opusa „opjevanih“ književnika, što je ne samo dobitak knjizi i čitatelju, nego i mogućnost usporedbe autoričine prosudbe s vlastitom prosudbom pri čitanju ponuđenih radova. (…)
Kako je nasta(ja)la ova knjiga? – Živimo u vremenu sveopćeg otuđenja i izokrenutih vrijednosti (bigbrotherizacije, survivorsizacije, realityshowizacije, facebookizacije; sve što nije cool iin, ¨nazadno“ je…) A književnici ovoga „otuđenoga“ vremena? Isti kao i oni pređašnji? Podložni svome vremenu i njegovim mijenama? Raskorak između djela i stvarnosti svakodnevnog života? (…)
Autorica svjedoči da joj je zasmetala nemogućnost upoznavanja (razgovora, onog običnog, ljudskog) s kolegama književnicima. Skupe se književnici na godišnjoj skupštini, na književnoj večeri… ispriča svatko svoje i svatko svojim putem.Zašto vas tako dugo gledam/ I šutim dok slutim/Da dio sam vas/ Vaš rod, plod i klas (Svjetla mog vremena). Ma, jesmo mi svoji, ali… svatko sebi…
Stoga i jest uvodni moto ove knjige misao Mirka Marjanovića: „Neki pisci su nas potpuno opčinili; od njihovih junaka ne vidimo ove, svoje, iz svog vremena.“ Ili kako to autorica oblikuje u pjesmi o M. Marjanoviču: Ovimriječima svojim/ Pisac me blagoslovi:/Pa upravo su razlozi ovi/ Zašto knjigu pišem.
Odlučila stoga autorica, vrijedna gospođa Šakotić, upoznati kolege (makar kroz njihov rad): Nikad se nismo sreli/ Osim ovako/ Možda je smeđ/ Možda je plav/ Arapović Borislav (O Borislavu Arapoviću), te napisati svakome, znanome i neznanome) po pjesmu. Strpljivo skupljala i čitala knjige sto dvadeset osam autora (dakle, minimalno sto dvadeset osam pročitanih knjiga, od nekih autora je pročitala i nekoliko knjiga), odabrala od svakoga pjesmu i napisala mu pjesmu.
O čemu je (ova knjiga) – Rečeno je da je autoričina nakana bila upoznati kolege pisce, pohvalno je to u ovom vremenu otuđenja, no nervom istinskog lirika progovorila je o pročitanom, izrekla je svoj vrijednosni sud – a to je već književna kritika. Malo neobična kritika, stihovana, ali, ipak, kritika – sa svim ograničenjima koja ovakav način izražavanja (pjesmom) karakterizira: skučenosti prostora (lirika nije epika), suženost izbora riječi; kritika bi trebala biti objektivna, a lirika subjektivna (ili taj uvjet, možda, ne vrijedi u modernoj lirici?) pa treba naći mjeru (a što će poeziji mjera, ona je mjera samoj sebi). No, to je dovelo do razumljivog rezultata – dvije knjige u jednoj, a tri književna područja: poezija, kritika i izbor pjesništva ( je li pretenciozno reći antologija!?
Poštujući zakone poezije(stih, strofa, rima…)pjeva autorica pjesme, ali izriče i sudove: Misli se slijevaju tiho/U poetsku rijeku/A iz svake poteku/Najdublje tajne života/Pjesme su joj nježni od/ Po duši/Nespretan korak –i /Sve se uruši (O Ružici Soldo). Cjelovit je ovo sud, nije samo razina dojma.
„ozbiljan“ bi kritičar napisao cijeli rad o izboru motiva u pjesništvu Katice Mustapić-Šantić, a autorica u osam stihova daje ocjenu njezinog pjesništva i nabraja motive: Izrastaju polako/Poetske priče/A iz svake niče /Autentična slika//Uramljena vrba/Njiva, krizantema/ Staza, kruh i smiraj/Jesen i mlinica (o Katici Mustapić – Šantić) – u nekoliko stihova formira sud.
Isto se može reći za sljedećih dvoje pjesnika: Od mocija satkana/Do raspadanja/Raspršena u atome (o Vesni Hlavaček); Njegovo djelo/Cijelo/Obuklo odijelo/ Od tanke tužne svile (o Marku Boškoviću). (…)
Zbog čega ova knjiga zaslužuje biti tiskana ( i čitana) – Opirući se bespoštednom ovovremenom otuđenju i odljuđenju autorica je puna slutnje krenula tragom Pobratimstva lica u svemiru Tina Ujevića (Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti / koji nepoznati od tebe žive tvojim životom sluteći i (znajući) da smo samo naizgled samodostatni sami sebi i nepotrebni jednidrugima, a u stvari živimo iste živote ( i ono sve što ti bje, ču i što ču sni/ gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.To je mukotrpan put od prvepjesme(one uvodne – nulte, prve ili sto dvadeset devete), po kojoj knjiga nosi ime, i u kojoj se (pro)nalazi početak stvaranja ove knjige Svibanj, 2010. 29. dan (U mom ste vremenu), i stiha iz te pjesme: Zašto vas tako dugo gledam/ I šutim dok slutim/ Da dio sam vas/ Vaš rod plod i klas (Svjetla mog vremena), do zadnje (u ljeto 2o13.?) sto dvadeset osme (ili sto dvadeset devete): Potrčah za vama kao siroče/ vi pripadate danas meni/ u srcu ste mi i u zjeni/ I u umu uokvireni (…) Napisala sam knjigusebi / A pripada vama svima/ I u budućim vremenima / Ostajemo upleteni (o Mari Cici Šakotić, tj. o samoj sebi).
Autoričin pohod na tom putu rukavcima, putovima i stranputicama književnog djela sto dvadeset osmorice pisaca rezultirao je vrijednom pjesničkom zbirkom zanimljive koncepcije koja vrijedi biti tiskana (i čitana, dakako).
Ivan Baković, prof.
STRUČNO MIŠLJENJE O KNJIZI
„Petaši pjevaju povijest“
Svaki udžbenik povijesti usklađen je s važećim nastavnim planom i programom i kroz propisani broj sati nastavno gradivo potrebno je obraditi do kraja nastavne godine. U suvremenoj nastavi povijesti i sukladno važećim smjernicama za pisanje udžbenika povijesti, cilj je nastavno gradivo prilagoditi uzrastu učenika i rasteretiti suvišnih detalja i podataka. Dakle, uz udžbenik povijesti kao osnovno nastavno sredstvo koristi se još povijesna čitanka, povijesni atlas i vježbenica kako bi učenik na jednostavan i pristupačan način mogao doći do dodatnih saznanja o nekom povijesnom događaju, orijentirati se u prostoru i vremenu, a kroz pitanja u vježbenici sam provjeriti svoja znanja.
Knjiga koju imate u ruci „Petaši pjevaju povijest“po svojojkoncepciji, načinu i stilu pisanja uistinu predstavlja nešto novo u pomoćnoj udžbeničkoj literaturi.
Dakle, spomenuta knjiga može se preporučiti učenicima, a isto tako može biti zanimljiva i široj čitalačkoj publici i svima onima koje zanima najstarija povijest. Miljenko Miloš, profesor
OSTIHOVLJENE PRIČE
IZ STAROZAVJETNOG DOBA
Mara Cica Šakotić, Meni je Biblija knjiga najmilija
Već iz naslova koliko priručnoga ne manje i zanosnoga ostvarenja Meni je Biblija knjiga najmilija raspoznaje se osobno motrište i doživljaj najranijega biblijskoga prasvijeta. Primit se može i kao dječji naslov, čak natjecateljski u tonu, a usporedan je prema drugim fenomenima stvarnosti, prema srednjovjekovnome prenju ili izmaštanoj prepirci djevojčica „moj tata ima, a tvoj nema.“ Iz Velikog kodeksa kako ga određuje NortropFray, brojne priče i apokrifi izlaze iz Kodeksa, ili su u njegovom paralelizmu, a sadržaj nije odmaknut ni od bitne usmene memorije i predaje u njezinoj svekolikoj baštini.
U praktičnim i uputnim priručnicima je naslov Što je meni Biblija?, Biblija za laku noć, Dječja Biblija… Spominje se ovdje upravo DječjaBiblija, sastavila je zgodno Pat Alexander domećući joj podnaslov: Najvažnija knjiga na svijetu, Biblija ispričana tako da je razumiju i djeca;
u njoj se Stari Zavjet naslovljava Pripovijest Božjeg naroda.
U mostarskom pak okružju pojavljivali su se bliski naslovi, Novi zavjet, u Prvoj književnoj komuni, lektor izdanja lingvist Velimir Lazniblat, dok je kasnije ugledala svjetko moja Biblija, dok joj je švedski pečat dao Borislav Arapović. Usporedno su dolazili i nakladnički pojavci, sunakladništvo sa Ziralom i nekako na kraju naslov Mare Cice ŠakotićMeni je Biblija knjiga najmilija.
Kroz blizu četrdeset pjesama, malih poema o prvim poglavljima starog zavjeta, Mara je Šakotić učinila složaj od spomena o postanku svijeta pa do straha Josipove braće. Kao po davnoj konvenciji svaki ostvaraj počinje s lokativnim upućivanjem osim jednog pri sredini djela, a naslobljen je Kako je Bog kušao Abrahama.(…)
U svoje poetski zaneseno (i zanosno) kazivanje spisateljica upleće dijalog koji je po svome tonu i prirodi lagan, jednostavan, kakvi su i stihovi, nemjerljivi poput kazaljke na satu. Kroz neskrivenu odanost prenošenju doživljaja ona kao da objašnjava i razjašnjava djeci svijet starih a simbolično bliskih i onodobnih zbivanja. Unoseći se u poticaje za vjerničko razumijevanje ima potrebu, kao po drugi put, izricati ono što se tiče svih nas, i djece i odraslih (…)
Ne dovodi se u sumnju bliskost s izvornim teološkim vrijednostima biblijskoga predloška koje se koristi kao rasadnik ili pak rastok za priču. A priča je i ilustrirana jer na odlučnim mjestima je prate ilustracije, slike DavorinaBriševca, s kompozicijskim portretima i kolorističkim pregibima, i crtež Višeslava Lučića, izloženi u oštrim psihološkim potezima (…)
Koristit će polaznicima, učenicima i odgajateljima u predškolskim odjelima ali i sudionicima obrazovnog procesa u razrednoj i predmetnoj nastavi. Knjiga s prefiksom „naj“, dakle, najmilija svima koji polaze od nje k dobrim naslovima, i time bude još čitanija i s kojom valja, po nagovoru, živjeti svaki dan i biti prijateljem odrastanja.
Prof. Antun Lučić