Marko Bošković rodio se 2. siječnja 1933. u Crnićima kod Stoca. Pučku školu pohađao je u Brštanici kod Čapljine, a završio u Cerni kod Vinkovaca, gdje se s obitelji preselio 1942. Željezničku industrijsku školu završio je u Sarajevu 1953., a 1968. Upravnu školu u Osijeku. Radni vijek i umirovljeničke dane, umirovljen je 1990., proveo je u Sarajevu, osim ratnih izbjegličkih godina i nekoliko zadnjih mjeseci života koje je proveo u Ljubuškom. Piše od rane mladosti – prvu pjesmu objavio je 1958. u „Glasu Trebinja“, a prvu zbirku poezije Pod kupolama sunca objavljuje 1988. Uslijedile su stihozbirke Pod srušenim krovovima (2003.), Put do raja (2006.), Pod kupolama sunca II (2011.), Dvije poeme: Ognjevi i nade (2013.). Između dva psalma – izbor iz poezije (2015.) i Geos (2017.) Objavljivao je u brojnim časopisima u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj. Bio je član Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne.
Marko Bošković preminuo je 20. listopada 2022. u Ljubuškom, a pokopan je 24. listopada 2022. na groblju Todoruše u rodnim Crnićima.
IZBOR IZ DJELA
PUT DO RAJA
OGNJIŠTE
NOSTALGIJA
NA KAMENU MI TKAMO SVJETLOST
TVOJE BLAGE OČI
Gledam kako Tvoje
blage oči
svijetle
u najvećoj tami.
O, Bože, Bože moj!
ODJECI
Marko Bošković nastupa kao čovjek i pjesnik koji traga za onim zajedničkim u svima nama. Nalazimo se pod kupolama sunca, naizgled smo različiti, iako smo u biti isti. Bačeni smo na ovu zemlju u prolaznost, uspijemo li odgovoriti kako treba jednoga nas dana čeka vječnost. Imamo li snage za to?
Prvom pjesmom u zbirci Hrvatski troplet Bošković zapravo kazuje sav svoj stav pred zagonetkom ovozemaljskog života. Hrvatski troplet,/ na kamenu je/ uklesan/ božanski znamen:/ Molitva za MIR!/ SLOBODU! i/ RAD!/ AMEN! Nije stoga čudno da mu je bliz Domovinski rat, da se na njega ne nabacuje blatom kao oni potekli iz jugoslavenskog okoliša. Zna što se događa, žao mu je svoga naroda, žao mu je što se zlo tako bezočno izlijeva, iako nema nikakvog razloga. Uostalom, i sam je bio prognanik, duboko zahvalan onima koji su ga tada primili. A prognan je iz hrvatskih zemalja gdje se još govori ikavica, iz hrvatskih zemalja gdje se Bog stavlja na prvo mjesto. Ne može i ne želi to zaboraviti. Neprestano se vraća takvim slikama i progovara o tom svijetu čak i onda kada mu je pred očima poglavito priroda oko njega. On je zaista svoj, pošten i jednostavan. Čitatelj to itekako osjeća te dobije poriv slijediti ga na tom putu.
Miljenko Stojić
Svojim pjesmama ne trsi se prigrabiti stolicu na suvremenoj književnoj pozornici. Njemu je samo namjera razumljivim riječima izreći ono što osjeća, a u koje će književno strujanje netko to staviti, izgleda da ga nije previše briga. Njega je život stiskao i on traži izlaz u svjetlosti. »Ja ne vjerujem / u tamu noći kasne. / Ja gledam u svjetlo, / i kad zadnja zvijezda zgasne!« (***) Opaža oko sebe grde stvari, ali im ne dopušta da ga obuzmu i pretvore u spodobu koja luta ovom zemljom. On je ustrajan i smjel. Ujedno u nekim ovim pjesmama izražava i svoje duboko domoljublje. Spomenimo pjesmu Ratna noć i crni dossier u kojoj u istu ravan stavlja Vukovar i Sarajevo. Životna smjelost i nesalomljivost ogleda se i u drugim njegovim pjesmama.
Donosi mnogo slika iz svoga djetinjstva, duboko u sebi nosi krajolik iz kojega je potekao, u svoj njegovoj prirodnoj ljepoti i duhovnosti. Jednostavno hoće reći potekao sam iz naroda i ne stidim ga se. Suosjeća s njim, podržava ga, krijepi se na njegovoj mudrosti. Svjestan je da je sve prolazno na ovoj zemlji i da će iza nas ostati samo ono što smo dobra učinili. Kaže to sam naslov zbirke, a i sljedeći stihovi vode prema tome: »Lađa života moga / Na kapi vode / Ka smiraju dana / plovi!« (***) Samo ponizan čovjek može izgovoriti ovakve riječi.
Miljenko Stojić