Marina Alerić-Bebić
Rođena je 13. kolovoza, 1966. u Drinovcima (Hercegovina) gdje je i provela većinu života.
Objavila je četiri knjige poezije:
Bijeli pelin (Matica hrvatska, Grude, 2016.)
Ptica na prozoru (Matica hrvatska, Grude, 2016.)
Vae soli (Planjax, Tešanj, nagrada Fond. za izdav. 2018.)
Lomača (Nagrada Fond. za izdav. 2022.)
Još u osnovnoj školi pjesmama je pobjeđivala na državnim natjecanjima.
- godine pjesmom Budući već su bili osvojila je prvo mjesto na Šimićevim susretima u kategoriji za srednjoškolce.
U studentskim danima, poezija joj je objavljivana u Odjeku. Obiteljske tragedije uslijed ratnih okolnosti prekidaju je usred fakultetskog obrazovanja, studija književnosti u Zadru te relativno kasno počinje više objavljivati, ispočetka uglavnom na internetu. Posebnu pozornost javnosti i intelektualnog zbora osvojila je pjesma Glas hrvatske žrtve često izvođena u recitalima splitske dramske umjetnice Mladenke Gruice.
Pjesmom Hrvatska zastava je osvojila prvo mjesto i nagradu Hrvatskog književnog društva ogranak Zadar na natječaju Stijeg slobode, u Kninu, 2019. godine.
U novije vrijeme objavljuje i zgusnute priče na integralnoj ikavici. Neke su nagrađene i objavljene u zborniku radova na ikavici Reka san ti (HKD Napredak, Posušje).
IZBOR IZ RECENZIJA:
Recenzent Marinine zbirke domoljubnih i bogoljubnih pjesama Bijeli pelin (indikativnog radnog naslova Fotelje od ljudske kože) don Ilija Drmić, osim što neke pjesme ocjenjuje antologijskima, naglašava da Michelangelova
„Pieta u Rimu isto je što i Bijeli pelin među Hrvatima i svim čitateljima dobre volje gdje god da jesu“ te u Marini kao pjesnikinji i sestri poginulog dragovoljca Domovinskog obrambenog rata vidi „suvremenu Antigonu koja vrši više od zavjeta za poginuloga brata i časti sve poginule hrvatske branitelje.“
Kroatolog i filolog, emeritus, dr.sc.Vlado Pandžić (Matica hrvatska, Zagreb, 2017.):
„Marinine pjesme su u službi istodobnih umjetničkih i domoljubnih učinaka […] Moje neprijeporne tvrdnje o izvrsnosti Marininih pjesničkih knjiga, neka mi bude slobodno reći, imaju utemeljenje u bogatim iskustvima (pedeset i dvije godine!) javnoga razmišljanja, proučavanja, tumačenja, školskoga i sveučilišnog interpretiranja i recepcije ta ocjenjivanja pjesama nekoliko tisuća pjesnika, hrvatskih i svjetskih diljem Europe.[…] Njezine pjesme, profesorski rečeno, zaslužuju najbolju ocjenu: izvrstan (5). Što vrijeme bude više odmicalo, to ćemo sve češće shvaćati da je ponovno hrvatsku književnost Bog blagoslovio uzornom, iznimnom, izvornom pjesnikinjom[…] Posebnu pozornost privlače specifični paradoksi, retorička pitanja, epiteti, personifikacije, simboli, eufemizmi, ironije, apostrofe i paralele te asonance, anafore, aliteracije i eksklamacije koje oplemenjuju zvonkost stihova […]“
Publicist i književni kritičar Mate Kovačević (Hrvatsko slovo, 2016.) ističe zanimljivo estetsko eksperimentiranje i ludizme u poetskoj zbirci Ptica na prozoru, a o Bijelom pelinu između ostaloga kaže: „Cijeli je niz pjesama koje bismo iz ovoga ciklusa mogli izdvojiti kao iznimne vrijednosti pa čak i kao svojevrsne pjesničke pothvate […] Osim antologijskih i neprolaznih dviju pjesama s početka zbirke, u njoj je još cijeli niz pjesničkih,općehrvatskih motiva, onih na kojima stoji iskreno integralno hrvatstvo […]Mnoštvo je jezično-stilskih elemenata u Marininoj poetici, koji svakako zavrjeđuju posebnu obradbu i pozornost, nu ipak jedinstven kolorit njezinim pjesmama daje i dijalektalni idiom, a riječ je o rodnoj ikavici, koja čak i onda kad su u pitanju naglasci igra iznimno važnu ulogu u razumijevanju njezina pjesništva. Tim više, jer Marina Alerić Bebić ima posebno zanimljiv raspored rima, koje tek pravilnim naglašavanjem u čitanju tvore ritam pjesme, bez kojega nema pravoga i cjelovita doživljaja pa i razumijevanja ove vrijedne iskrene i nepatetične domoljubne poezije.“
Novinar Josip Jović je svoje izlaganje na predstavljanju poetske zbirke Bijeli pelin u Splitu 2017. zaključio riječima: „Marina je mučenik, a mi smo tek Šimuni Cirenci.“
Književnik Stanislav Bašić (predstavljanje u Posušju 2019.): „Poezija i pjesme nisu isto, jer pjesme ne moraju biti poezija. U općoj poplavi pjesama, čitamo pjesme s vrlo malo inventivnosti, a s dosta plitkosti. Kada je riječ o pjesnikinji Alerić vidljiva je originalnost, inventivnost i snaga individualiteta. Poezija je najdublja duhovna djelatnost koja u sebi spaja i pjesnički zanat i znanje i još mnogo toga u jedan sretni trenutak.“
IZBOR IZ POEZIJE
…daleko od vaših imenovanja i kamenovanja
daleko od pametna i od luda
od čudesa i dokazanosti
od istosti i drukčijosti
i od uvjetne umjetnosti
od svršenoga čovjeka i gotovoga boga
u meni je neko rođen daleko
daleko od rata i od svakog mira
i lako se osjećam
kao ptica na prozoru
(Boheme, Ptica na prozoru)
u mojoj sobi rastu stabla
ja sam šuma koja šuti
ja sam puti zatrpani
ja sam kamen goli slani
mrtav ladan raskomadan
u mojoj sobi rastu stabla
ja sam pjesma oslobođena
od svega onoga čime ljudi govore
ja sam tišina očišćena
od svega onoga što zovu tišinom…
(U mojoj sobi rastu stabla, Ptica na prozoru)
Vrijeme je na tebe
Vrijeme je i za tebe
Vrijeme je iza tebe
(Iovako Ionako Ionesco, Ptica na prozoru)
…i dok muškarci i žene izmišljaju jedni druge
i dok na litici nevinosti prikucane vise kosti
i dok leptirice lupaju životom o stakla
i kad mladost zađe sva ko za brdo sunce
to bit ću opet ja
tvoje malo svjetlucavo trunce
u duši
gdje se samo još suze nečije zlate
za te
za te
(Dragi moj, Ptica na prozoru)
u grote mokar
gustoj krvi miris
travici na širi
tanak zečjoj koromač
put dlaci dodirnut
rosu je sa trava pozobala ptica
i vrisnula kroza tanku noć
(Tanki noćni zrak, Ptica na prozoru)
mrtav ladan
tebi sam se vratio
vraćam ti se
iz ovoga rata
kao s mise
ništa ti nisam uskratio
nisam ništa zadržao za se
dušmane i prijatelje jedino molju
za Božju volju
kada mi se oči ugase
neka mi daju samo
grob u zavičaju
(Grob u zavičaju, Bijeli pelin)
bojim se da će me namjerno sresti
onako običan čovječast pravi
i pogledom propitat
pa šta uradi od Ljubavi
(Isus, Bijeli pelin)
…U noći bez zvijezda
U pjesmi bez sklada
Gospodari pečata i lopovi bez umora
I bez ljudskog lika
Kao zmija
Truju pravednika
Penju se odvratno uz tvrdu gredu
Gdje lasta gnijezdo svija
(Noć bez zvijezda, Bijeli pelin)
evo nas
dvoje ljudi
od kojih svaki zna otprilike
što onaj drugi šuti i što ne želi čuti
nemoj mi prati robu sa ratišta
neću dugo ostat kod kuće
i nećemo o tome pričati ništa
tišina duga oči pomalo izvrijeđa
dođi
izuj čizme
skini sat sa ruke
zagrli me dlanovima preko leđa…
(Ja sam ti poput stijene, Bijeli pelin)
Nas su ispili do dna
I to se je dno već posušilo
Nas su žive proždrli
I tako su namrli
Svojoj mladunčadi
Zalihe sladi
Nas su postrugali
I kožu nam grobadžiji dali
Kožu prodali ste našu
I pljunuli nam u čašu
(Dno, Vae soli)
…S glave joj je rubac pao
Dok je ulazila u utrobu velike svinje
Autobus je samo zarokćao
Na pijani vjetar što ga naginje
Po njezinom stanju očito je
Sebe ne žali
Ni svijet svoj ostavljeni mali
Ali možda nekoga
Tko je računao na nju
Potiho moleći Boga
(Autobus, Vae soli)
…Netko je gladan viška a netko tek kruha
Svakome je neki strah došao do uha
Zavladao u glavi
I zaprijetio onoj posljednoj mrvi ljubavi
(Strahovlada, Vae soli)
…Neprimjetni među ovim raznim
Igračkama današnjice
Tu smo se skrili kao ptice među kokošima
Ne vide nas
Samo znaju da i nas još ima
(Ovo je vrijeme nepoetično, Vae soli)
…Oni imaju lijepe tašne
Tamne naočale i svilene mašne
Oni se nose
Niko im ne zna pravu boju kose
Oni imaju namazana usta
Nabijen raspored i događanja gusta
Oni su podobni i odlični
I svi su tako slični
I svi su tako slični
(Oni, Vae soli)
…prkosijada i čudne štafete
hoćemo ključeve grada
dolazimo svijete
sve je politička poruka
i golo prkno i šarena kosa
Stimula kesu driješi
pleši moja Bakantice pleši
uzdignutog nosa
da te primijete
za osobu nečega
ko te pita čega
bilo čega
godine
(Mutinus Tutunus, Lomača)
Napisala sam pjesmu
Malo je mračna ali čitka
Mračna kao i uvijek
Nek nije poezijasta plitka
…
Svrake krešte i prolijeću
Ostavljaju svoj ružan krik
Jednom u stoljeću
Rodi se pjesnik
Zaspali su pjesnici pravi
Nisu zaspali čuvaju vjeđe
Za nešto ljepše i ovdje rjeđe
Mudrost jedva dobacuje
U ovu buku kičastog mraka
Slavuj se ovdje ne čuje
Previše je tih svraka
One kažu ali moraš bit kučak
Privržit se prilagodit ugodit
Lakše je pjevat kad imaš ručak
Svatovi vole kad im pjeva sit
(Ptice, Lomača)
vi ugojeni vi ukrojeni
vi salalni poslušni
nekom prožderu višeg reda
pluća ćete svoja gristi
kukavice i lopovi
svi ste isti
guzičari bez savjesti
ruke ćete svoje jesti
(Salalni, Lomača)
…Tko si pak ti oči im sude
s tim prelucidnim
humorom dvorske lude
tko ti je kralj prosjače
od čega živiš u ovo vrijeme
ni od priznatosti ni od tantijeme
Ne dođoh im čudovišno a
dođoh im čudovište
i smijahu se kao Noi na brodu
ustima dodirujuć već potopnu vodu
(Čudovište, Lomača)
…Ne budi me više kasno je
Pa ti si jedan um ozbiljan pravi
Naraštaju ovom biseri ne stoje
Kuruzu i žir voli gudan glibavi
Ne budi me Augustine
Što hoćeš od mene da sol solim
Visi tu lijepo na mome zidu
Znaš sve ko boga te molim
Bio si na ovom svijetu
I znaš dobro da sam u pravu
Pjesnici nemaju
Gdje zabosti zastavu
(Ne budi me Augustine, Lomača)
Oko nas i u nami vikovi i tragovi
Dugo smo se borili
Proklet ko odustane
Ne bilo mu biliga
Nimo kolo sve nas povezuje
Krv u vrućim dlanovima
Užareni tabani
I kamena ploča znojem poškropljena
Sve je drugo prašina
Nimo kolo ostaje i sve nas povezuje
(Nimo kolo, Zbornik radova na ikavici )
ŠTA SI MISLIJO
Jesi li
poša za
križon
Jesi
Pa šta si mislijo di ti je kraj
Za križon pod križ na križ
To je
put u raj
Nije se
usrićijo
ko je
biža
Pa i
tilo nan je
u obliku križa
(Šta si mislijo, Zbornik radova na ikavici )
KO BI SE NADA
U kadulji me začeše
Na draču razapeše
Ako priživi – priživi
Zmijskin košuljan me stegoše
Rakijavin čorapin ličiše
Ako ne priživi – ne priživi
Kupinan me kripiše
Žuljavon kožon priviše
Aj ti Bogu – poživi
I križe velike iznese
Naka drća i jada
Ko bi se nada