Muselimović, Josip

Josip Muselimović, akademik, odvjetnik i književnik. 

Rođen 1945. u Bijakovićima, Međugorje, općina Čitluk, Bosna i Hercegovina. 
Diplomirao na Pravnom fakultetu 1969. i od tada radi u odvjetništvu. 
Glavni tajnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti BiH.

Priznanja: 
 Odlikovanje Republike Hrvatske – Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića
 Zlatna povelja Matice hrvatske za iznimno uspješan rad na ostvarivanju programa MH; 
 Zlatna povelja s Plaketom i Značkom Internacionalne lige humanista Linus Pauling
 Zlatna povelja s plaketom i značkom u povodu imenovanja za internacionalnog odvjetnika obespravljenih osoba;
 Zlatna plaketa Hrvatske odvjetničke komore dr. Ivo Politeo s Poveljom; 
 Zlatna povelja i plaketa za životno djelo u odvjetničkoj profesiji: 
 Advokatske / odvjetničke komore Bosne i Hercegovine, 
 Advokatske komore Crne Gore, 
 Advokatske komore Makedonije, 
 Advokatske komore Srbije i 
 Advokatske komore Vojvodine.
 Dobitnik Velike povelje Sportskog saveza Grada Mostara. 
 Nositelj priznanja Mimar mira, Centra za mir Mostar.

Uredništvo: 
– Utemeljitelj i glavni urednik časopisa Advokat Odvjetnik (1998. – 2002.)
– Utemeljitelj (1997.) te glavni i odgovorni urednik časopisa Motrišta (2015. – danas)

Književne nagrade:
– Prva nagrada za dramski tekst na godišnjem natječaju BH Radija 1, 2008.

BIBLIOGRAFIJA

– Poštovani suci, zašto?, Mostar, 1989. i 1991; 
– Savršen zločin / Druga savjest (drame), Mostar, 1997; 
– Moje odvjetničke godine,  Sarajevo – Zagreb, 2008; 
– Josip Muselimović – 35 godina u službi pravde i humanizma (monografija), Mostar, 2009; 
– Probuđena sjećanja, Sarajevo, 2012; 
– Mostarski dragulji, Sarajevo, 2013.
– Mostarski dragulji i druge priče, Mostar, 2014.
– Tri dragulja i trideset tri priče, Mostar, 2015.
– Sve je moguće, Mostar, 2016.
– I to je to, Mostar, 2017.
– Mostarski dragulji, 2018.
– Kud plovi ovaj brod, 2019.

Izvedene drame: 

– Savršen zločin, Hrvatski radio – Treći program, Zagreb 1995;
– Druga savjest, Hrvatsko narodno kazalište Mostar, 1996;
– Tek iza rešetaka sam osjetila slobodu, Radio Beograd – Dramski program, 2009.

 

IZBOR IZ DJELA

NOBELOVA NAGRADA ZA MIR

Što zbog zdravlja, što zbog nove sredine,
                koja je u mnogočemu različita od moje
bosanske, ja u Zagrebu nisam mogao 
uhvatiti korijen. Ja tu nemam nikog 
svog. Ja odavde moram, pa kako god 
      tamo bude…

                                                                                               Ivo Andrić, nobelovac       

 
Kada je, potkraj devetnaestoga stoljeća, Imanuel Nobel izumio šperploču, malo je tko mogao povjerovati da će kuhana i slijepljena daska biti polazište i podloga na kojoj će, pedesetak godina kasnije, nastati Ikea, danas najveći koncern za proizvodnju namještaja. Diljem svijeta, u tri stotine robnih kuća rasutih u pedesetak zemalja, kupac može nabaviti namještaj po cijenama koje su povoljnije od drugih  i s dizajnom koji je suvremen i svevremen.
Europu Imanuelova doba zahvatili su veliki radovi i ratovi. Na jednome dijelu kontinenta probijali su se novi putovi i željezničke pruge, a na drugome, svom žestinom, plamtio Krimski rat. Obujam poslova tražio je zamjenu za kramp i lopatu. Tražio se lakši način za razbijanje stijena, probijanje tunela i uništenja ratnih protivnika. Imanuel je osjetio trenutak koji je pogodan za veliku zaradu. Predano je radio na otkrivanju eksploziva.
Obitelj je iz Švedske preselio u Rusiju i predao se izradi morskih mina za potrebe carske vojske. Na svoje sinove – Alfreda, Ludwiga i Emila, prenio je istraživačku strast. Slutio je uspjeh! Za nekoliko mjeseci, materijalne prilike su se popravile. Sinu Alfredu osigurao je najbolje učitelje. U pogodno vrijeme poslao ga je na usavršavanje u Ameriku, u tada najveću tvrtku Ericssson. Kada su ga godine onemoćale, sinu Ludwigu prepustio je obiteljsku korporaciju, a Alfreda poticao na  usavršavanje eksploziva. U svakodnevnim pokusima poginuo mu je sin Emil. Suvremenici pišu da je ovaj događaj izmijenio njegove životne navike.
Alfred Nobel ovjerio je 335 izuma. Kada je patentirao eksploziv koji se u svako doba i sa svakog mjesta mogao upaliti, postao je bogat čovjek. Jedni su ga optuživali da je donio smrt čovječanstvu, da je genij zla, a on se branio govoreći da je radio za dobrobit cijelog čovječanstva. Ogromne količine novca slijevale su se na njegov račun. To mu je omogućilo lagodan život u Parizu i San Remu. 
U Italiju je doselio jer su mu odgovarali klimatski uvjeti i blizina barunice Berte Kinsky i Sophie Hess. Obje su živjele u Beču. Bile su to strastvene ljubavne veze. Berte se sjećao. Sophiu nije mogao preboljeti. Nikada joj nije oprostio što ga je ostavila i udala se za austrijskog carskog časnika.
Alfred Nobel umro je u San Remu, 10. prosinca 1896. godine. Pokopan je uz najviše počasti. Da su srodnici znali što je, drhtavom rukom, na običnom komadiću papira, napisao je veliko pitanje kako bi pokop prošao i tko bi na posljednji ispraćaj došao. Razočaran bližim srodnicima i svojim ljubavima, golemo bogatstvo, procijenjeno na 150 milijuna dolara, ostavio je čovječanstvu.
Alfred Nobel izabran je za redovitog člana Kraljevske švedske akademije, 1884. godine. Tada je utemeljena nagrada koja se, na dan njegove smrti, svake godine, u mjesecu prosincu, dodjeljuje za najveća znanstvena postignuća. Prve Nobelove nagrade dodijeljene su laureatima iz svijeta medicine, kemije, fizike i filozofije. Barunica Berta Kinsky, kao istaknuta članica pacifističkog pokreta, predložila je da se svake godine dodjeljuje i Nobelova nagrada za mir.
Izborila se!
Prva nagrada za mir dodijeljena je 1905. godine njenom veličanstvu – barunici Berti Kinsky. Bila je to prva nagrada za mir, a ona prva žena s tako velikim društvenim priznanjem.
S vremenom je Nobelova nagrada postala predmet različitih spekulacija. Zanimljivo je da je zaobišla velikane kao što su Nikola Tesla, Lav Tolstoj, Franz Kafka, Aleksandar Solženjicin… Još je zanimljivije da je Nagrada za mir 2010. godine dodijeljena Baracku Obami, nezrelom ratniku, predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država. Svijet se čudio i pitao – zašto?
Sve su Drine ovog svijeta krive 
– Kada sam primio Nobelovu nagradu za književnost – piše Ivo Andrić – otišao sam na prijam kod predsjednika Kraljevske švedske akademije, gospodina Andresa Esterlinga, i rekao mu:
Kada je riječ o ovoj nagradi, Vama treba odati priznanje. Ona je do danas nedosegnuta i nenadiđena. Možda je nezgodno da ja kao laureat kažem, ali imam izvjesnih primjedbi. Jedna je Francuska. Druga je Rusija. Brojnim ste Francuzima nezasluženo dali ovu nagradu, a mnogim velikim ruskim piscima – niste. Griješili ste i u jednome i u drugom pravcu. Naročito prema sjajnim ruskim književnicima. Previše ste gledali na aktualnu politiku, što nije lijepo. Sjetite se Lava Tolstoja i Aleksandra Solženjicina! Vi ste iskren i čestit narod, to nije dobro! Osim toga, u mojoj zemlji živi Miroslav Krleža, pisac koji je poznat cijelom svijetu. On, koji žestoko razumije ovaj svijet, i piše kao malo tko, možda je i prije mene zaslužio ovu nagradu.
Nakon toga, predsjednik Esterling reče mi:
– Kada god trebate birati, možete zapasti u dvojbu, nekada i u ozbiljnu. Ne može se reći da povijest Nobelove nagrade za književnost i inače, nije povijest neoprostivih grijeha. Ja, ponekad, ne razumijem Vašeg Miroslava Krležu, gospodine Andriću.
To što ga ne razumijete, Vaš je problem! A, osim toga, gospodine Esterling, u mojoj Bosni svijet zna reći: Sve su Drine ovog svijeta krive, pa zašto ne bi bila i Nobelova nagrada!? Tako završi naš prijateljski razgovor – sjeća se nobelovac Andrić.
Otkad postoje ljudi, među njima postoje nesporazumi, a istovremeno i osobe koje će im pomoći razriješiti sukobe, uskladiti odnose i početi živjeti novu, nekonfliktnu životnu dionicu. Osobe kojima su, tijekom povijesnih zbivanja, povjeravane ove uloge, isticale su se posebnim svojstvima, vještinama i sposobnostima. O nekim dalekim stoljećima postoje pisani tragovi na temelju kojih se može rekonstruirati povijest nastanka, razvitka i društvenog tretmana jednog poziva, poziva koji, u svakoj civiliziranoj zemlji, mora imati status nečega što je uzvišeno i svakome nedokučivo. Za povijest odvjetništva, od vremena utemeljenja do današnjih dana, kako-tako, postoje vrela na temelju kojih se može zaviriti u  tajne jednoga zahtjevnog poziva. Naravno, i o onome kako se društvena zajednica odnosila prema njemu.
Postoji dovoljno podataka na temelju kojih se može vidjeti kako je bilo 24. travnja 1883. godine, kada je donesen Zakon (Der Rechtvaltordnung), o utemeljenju odvjetničkog reda u našoj zemlji. Diplomirani pravnik koji se pripremao za polaganje pravosudnog ispita dobivao je mentora, kao što ga danas dobivaju znanstvenici koji se pripremaju za obranu doktorske radnje.
Nakon uspješno položenog pravosudnog ispita, diplomiran pravnik dobivao je  novu titulu – titulu doktora struke. Za ustoličenje na mjesto odvjetnika resorni ministar tražio je suglasnost Vrhovnog suda i Zemaljske vlade, a tek onda imenovao bi ga na određeno mjesto. Vladao je numerus clausus. Sve više počinjem vjerovati da je došlo vrijeme za restituciju ovih instituta i da je potrebno odrediti broj odvjetnika na određeni broj stanovnika.
Pravosudni ispit morao bi, osobama koje ga uspješno polože, donijeti titulu doktora struke. Konačno, tako je u cijelome civiliziranom svijetu!

 

Odvjetnici nobelovci

Sirin Ebadi, glasovita iranska odvjetnica (1947.), utemeljiteljica Centra za obranu ljudskih prava s posebnim Odjelom za zaštitu prava žena, djece i izbjeglica, 2003. godine dobila je Nobelovu nagradu za mir.
U najužem krugu kandidata bio je i papa – danas sveti Ivan Pavao Drugi. U vrijeme izbjegličke krize, nobelovka Ebadi posjetila je Republiku Hrvatsku. Posjet je protekao u svjetlu pariške drame, tako da se o njenom dolasku ništa nije moglo saznati. Na odlasku, nobelovka je poslala univerzalnu poruku:
– Ne smijemo dopustiti da terorizam koji se dogodio u Parizu, potakne strah, ksenofobiju i netrpeljivost prema muslimanima.
Dvanaest godina kasnije, Nobelova nagrada za mir dodijeljena je Nacionalnom udruženju tuniskih odvjetnika.
To je prvi put da je jedna odvjetnička komora dobila najprestižnije društveno priznanje. U najužem krugu kandidata bio je papa Franjo. Časni sud Kraljevske švedske akademije, u dva je navrata, u izravnom vrednovanju doprinosa svjetskom miru papa i odvjetnika, ovo priznanje dodijelio jednoj odvjetnici i jednoj odvjetničkoj komori.
Dr. Sirin Ebadi i tuniska odvjetnička komora, ponos su jednog uzvišenog poziva.
Osobno sam ponosan na svetost Ivana Pavla Drugog.
Iskreno, kao i mnogi drugi, razočaran odlukom papa Franje što je beatifikaciju blaženog Alojzija Stepinca s trona Svete Stolice spustio na razinu dogovora posvađanih hrvatsko-srpskih mjesnih zajednica.
Mjesnih zajednica koje se desetljećima ne mogu dogovoriti ni o tome kako teče rijeka Sava – nizvodno ili nekako drukčije.
Postupak Vatikana presedan je koji nije zabilježen u povijesti beatifikacije jedne osobe. Dok pišem ovu kolumnu, sjetih se misli mudrog Miroslava Krleže:
– Govorio sam našem visokom kleru – kardinalima, biskupima i nadbiskupima. Vjerujte, gospodo, što god hoćete i kako god hoćete, ali nemojte vjerovati da ja vjerujem da Vatikan nije dosljedno hladnokrvan naspram nas koji ovdje jesmo.
Prije nekoliko dana u Zagrebu je održan znanstveni simpozij o temi Alojzije Stepinac i II. svjetski rat.
Najzapaženije izlaganje imala je dr. Esther Guman, američka povjesničarka židovskih korijena.
U svome znanstvenom radu, dr. Guman piše:
– 25 godina sustavno proučavam život blaženog Alojzija Stepinca i tvrdim –   po cijenu vlastitog života spašavao je Židove i Srbe da više nije mogao. Inače, poglavnik, dr. Ante Pavelić, nazivao ga je običnim balavcem, a njemački policijski ataše Gana Hern da je to čovjek kojega treba uhititi.
A onaj tko je u tim vremenima i okolnostima bio uhićen, kao protivnik i nesimpatizer, njegova sudbina bila je jasna. O tome zorno svjedoči i sudbina odvjetnika i književnika dr. Ilije Jakovljevića, znamenitog intelektualca mostarskih korijena.
Gdje se danas nalazi bosanskohercegovačko odvjetništvo?
Iako je na svojim leđima iznijelo raspade velikih imperija i rigidnih sustava, i uvijek bilo na braniku zaštite temeljnih ljudskih prava i sloboda, odvjetništvo naše zemlje proživljava svoje najteže dane i potpunu marginalizaciju društvene zajednice. 
Unatoč svemu, ono je, uz Sirin Ebadi i Tunisko udruženje odvjetnika, ponosno. Iz minulog, surovog rata, izašlo je nobelovski čista obraza.
U političke vode i ratna sučeljavanja pohrlili su liječnici i profesori, popovi i  svećenici, a niti jedan odvjetnik!
Ako ijedna profesija zaslužuje društveno priznanje, onda je to, budite sigurni, odvjetnički red Bosne i Hercegovine.

 

ODJECI

Stručnim i savjesnim obranama, odnosom prema profesiji i njenom podmlatku, širokim poljem djelovanja – on je postao uzor i putokaz svojim suvremenicima. On je istinski velikan ovovremenog odvjetništva. (Leo Andreis, predsjednik Hrvatske odvjetničke komore, uz dodjelu Zlatne povelje i plakete dr. Ivo Politeo)

Jednoga dana će Tvoja djeca i prijatelji shvatiti da nije jednostavno živjeti i poslije smrti, jer u to treba uložiti gotovo čitav svoj život. (Silvije Degen, odvjetnik)

Pravda je spora, ali i dostižna, tako da uz uvažavanje te činjenice ističem radost i osobnu sreću kao i odobravanje svih matičinih ogranaka po svijetu što ova Povelja ide u ruke Josipa Meselimovića i Matice hrvatske Mostar, koji su, djelujući u okolnostima u kakvima bi se mnogi naši drugi ogranci ugasili, uspjeli stvoriti najrespektabilniji matičin festival – Dani Matice hrvatske – Mostarsko proljeće u Mostaru, a takvoga nikada nije uspjela napraviti ni glavna Matičina organizacija u Zagrebu niti i jedna druga u svijetu. (Igor Zidić, predsjednik Matice hrvatske, uz dodjelu Zlatne povelje Matice hrvatske)

Josip je vrlo jednostavan čovjek. Temeljna crta njegove osobnosti je plemenitost, uvijek i iznad svega. Po tome je prepoznatljiv i u profesionalnom i u društvenom životu, i kod prijatelja, i kod susjeda i kod svojih sugrađana, i u svih ljudi koje je bilo kada i na bilo koji način susreo. Bilo gdje sam putovala, a putovala sam, ljudi s kojima sam razgovarala uvijek su vezali pozitivne događaje u gradu Mostaru uz ime Josipa Muselimovića. (Akademkinja Ljerka Ostojić, predsjednica Matice hrvatske Mostar)

Knjiga koja ne samo da ima vrijednost unutar struke kojoj autor pripada nego ima i svoju književnu vrijednost unutar oduvijek omiljena žanra trillera koji za svoj sadržaj uzima široko polje najrazličitijih ljudskih prijestupa. (…) dragocjen prinos i kao stručno djelo i kao ljeposlovno štivo. (Akademik Luko Paljetak, književnik)

Ima jedna nevelika knjiga, od trista strana, u njoj trista romana. Cijela jedna balzacovska Ljudska komedija našega podneblja i doba. Ime joj je Poštovani suci, zašto?, autor Josip Muselimović. (Petar Gudelj, pjesnik)

Kroz rekonstrukciju sudskog tijeka otkriva se smisao za psihološko nijansiranje, zaplet i rasplet događanja, dijalošku napetost, što sve govori o sjajnim literarnim predispozicijama ovog teksta. (Mile Stojić, uz dodjelu Prve nagrade BH Radija 1 za radiodramu)

Taj sjajni profesionalac u odvjetništvu, našao je dovoljno snage u sebi da bude dramski pisac i kroničar, ali, prije svega, strasni zaljubljenik u svoj grad. (Ivica Šarić, operni pjevač)

Ljepota života je ljubav u svome univerzalnom značenju. A Josip ju daje na njemu svojstven način, ne tražeći na tom putu svoj probitak. (Krunoslav Cigoj, operni pjevač i diplomat)

Muselimović se veoma uspješno i zanimljivo, baveći se svojim svakodnevnim poslom – bavi i literaturom. Ne samo kao sredstvom nego i kao razlogom i ciljem svekolike svoje, ljudske znatiželje. I, evo lijepog čuda; tek zahvaljujući toj njegovoj stvaralačkoj strasti – shvaćamo s koliko predanosti, ljubavi, vjere i humanosti Josip Muselimović pred pravom i za pravdu zastupa i brani čovjeka i njegov svijet. (Enver Dizdar, publicist)

Zbog svega ovoga odvjetnik, pisac i intelektualac Josip Muselimović, i izvan granica svoje domaje i duhovnog prostora kome pripada, doživljava, iz godine u godinu, sve veće komplimente i ozbiljna priznanja. (Gradimir Gojer, redatelj)

Zato je ova knjiga biser bogoslužja pravdi, na ponos i dostojanstvo autoru. (Fabijan Lovrić, književnik)

Osobno ne vjerujem da se Muselimović kulturom bavi iz pedagoških razloga. Na njegovu hercegovačkom stolu ima za svačiji ukus. Kao precizni kroničar i osviješteni stilist, on vjeruje da je čak i sadržaj moguće civilizirano oblikovati. (Branko Čučak, pjesnik)

Mi smo ohrabreni i ponosni da u ljetopisu Mimara i našeg Centra za mir u Mostaru dodajemo i Vaše časno ime… (Centar za mir i multietničku suradnju, Mostar)

Svaka bilješka i priča nosi pečat odvjetnika koji je pravni zanat pekao u nestabilnim vremenima i na trusnim prostorima gdje su promjene propisa, poredaka i ljudskog ponašanja bile tako česte i radikalne da se u njima mogao snaći samo visokouman, odmjeren, čestit i pošten čovjek. Josip Muselimović je iz toga vremena izašao čistih ruku i svijetla obraza. I na tom je prostoru opstao i ostao, nastavljajući misiju dobročinstva koju je ponio iz rodnoga doma i kakva mu lijepo uz ime pristaje. (Ivo Mijo Andrić, pjesnik)

Prošle sedmice je, u Kamernom teatru u Sarajevu, promovirano troknjižje, dakle tri knjige, autora Josipa Muselimovića, uglednog bosanskohercegovačkog advokata iz Mostara, a riječ je o knjigama Mostarski dragulji, I to je to, te Kud plovi ovaj brod. Uz pomno birani promotorski tim, brojnu i reprezentativnu publiku i činjenicu da je neko danas, u vrijeme posvemašnje izdavačke i autorske suše te hroničnog nedostatka čitalačke publike, tresnuo troknjižjem od sto i rekao to je to, zaslužuje da se nazove prvorazrednim kulturnim događajem u prilično usnuloj našoj prijestolnici, a ovu smjelu tvrdnju potvrđuje i solidna javna rezonanca. (Alija Pirić, sveuč. profesor)

Što će duže u percepciji značaja ostati u sjećanju kao Josip Muselimović – književnik, kulturni djelatnik ili odvjetnik? Njegovih odvjetničkih obrana možda će se sjećati potomci branjenika, poneki sudac ili ambiciozni pravnik koji sanja o uspješnoj karijeri. Književna dostignuća čitat će generacije poslije njega i nas, ponovno se vraćati njegovim i našim likovima iz običnih i neobičnih životnih događanja i osvjetljavati vrijeme i ljude koji su bili dio univerzuma koji se zove Hercegovina i Mostar. (Ivo Anđelić, publicist)

Muselimović se kroz zadnjih petnaestak godina prometnuo u važnog autora  hrvatske i bosanskohercegovačke književne pozornice, premda je na nju stupio nenametljivo, s nekoliko drama koje su odmah nagrađene, te s nekoliko ispovjednih iskustava iz sudnica po kojima se u ulozi odvjetnika  nalazi još od vremena kada će ga glasoviti odvjetnik Veljko Guberina ponukati da svoj profesionalni život provede u ovoj teškoj i časnoj profesiji u kojoj je Muselimović zavrijedio brojne nagrade i priznanja. (Dragan Marijanović, publicist)

Sve je to akademik Muselimović, svojim osebujnim stilom, zanimljivim u svojoj jednostavnosti, a opet dovoljno uzvišenim i intrigantnim, sretnim i spretnim spojem lucidnoga, oštroumnoga, činjeničnoga i literarnoga, brižno složio unutar stranica ove knjige. (Misijana Brkić Milinković, dipl. novinarka)

Josip piše o ljudima – draguljima, a i njegove su knjige dragocjenost, od velike duhovne vrijednosti. One su poput plemenitih metala jer ih stvara čovjekoljublje, domoljublje, bogata opća kultura i renesansno obrazovanje. Zub vremena neće im škoditi. Dapače! 
Josip po rođenju nije patricij, ali po odgoju, kulturi, manirima, uljudnosti, otmjenosti, džentlmen je od glave do pete, pravi aristokrat duha. U pravu su oni koji predlažu da se njegove knjige uvrste u lektiru za srednje škole i fakultete, a političarima budu obvezna literatura. (Akademik Mladen Bevanda)

Josip, kao kroničar jednog turbulentnog vremena, uspijeva povezati generacije malih ljudi, ljudi velika srca, do ljudskih veličina i gromada koje smo darovali ljudskoj civilizaciji. Budimo ponosni jer i večeras sjedimo među njima. Mnoge je ljudske sudbine pratio i kroz njihova životna iskušenja učio, istraživao, sve ono što je trebalo istražiti da bi pokazao i na društvenoj slabosti, ukazivao na mnoge patnje, veselio se zajedno sa svim običnim ljudima i sve to negdje kratko kronološki zapisao.
Večeras je prigoda dodirnuti samo mali opus Josipovih djela; on je, uistinu, jedna posebna osoba. 
Ono što je najvažnije jest da je on nas, na neki način, izdigao, mi smo kroz Josipa postali veliki narod, ponosni narod, mi u Mostaru i našoj Hercegovini. (Akademik Dragan Čović)

Akademik Josip Muselimović, uglednik s polustoljetnim odvjetničkim radom i polustoljetnim članstvom u MH, dugogodišnji predsjednik MH Mostar, a sada njezin počasni predsjednik te književnik, inicijator, utemeljitelj, predsjednik i producent u domovini i svijetu poznate kulturne manifestacije Mostarsko proljeće, punopravne članice Saveza europskih festivala, zatim glavni i odgovorni urednik Motrišta, časopisa MH Mostar, glavni tajnik HAZU BiH i nositelj drugih društvenih i strukovnih funkcija, u svome bogatu i zapaženu angažmanu ostvario je velika postignuća praćena čestim i prestižnim nagradama i priznanjima. (Akademik Šimun Musa)

Njegov stil pisanja I razmišljanja je pravnički pravedan, protkan elementima djelatne filozofije, što ga čini vrhunskim piscem intelektualcem. (Akademik Rajko Kuzmanović)

Sve što je Muselimović napisao u ovim knjigama natkriljuje posebna retorika sa svojom širinom i dubinom. (Nikola Mojović, sveuč. profesor)

Uglavnom, ne može se zamisliti potpuna istorija ni advokatske djelatnosti, niti književnosti ovoga regiona, niti ono parvo i istinsko Apostoliranje političke istine, bez imena Josipa Muselimovića. (Ilija Radulović, odvjetnik)

Kakvu i koliku si privilegiju dodijelio svima nama kojima si dao mjesto I proctor u ovom prestižnom izdanju. (Akademik Ivica Ćurković, slavni sportaš)

RIJETKO VIĐENA PROMOCIJA U KT 55! JOSIP MUSELIMOVIĆ OKUPIO NAJBOLJE ŠTO SARAJEVO IMA! Na ovom mjestu već sam pisao o jednoj od njih, sad mi se čini važnijim kazati kako je cio događaj, u gotovo nestvarnoj atmosferi, demantovao sve ono što naši profesionalni polupolitičari i samozvani politički komentatori svakodnevno drobe o zavađenim narodim, i nemogućnosti zajedničkog življenja. Promociju je moderirao ambasador Republike Slovačke u BiH NJ. E. Martin Kačo, a o knjigama i ukupnome značaju života i rada g. Muselimovića kazivali su i prof. dr. Mladen Bevanda, legendarni nogometaš, golman i jedini sportaš s titulom akademika – Ivan Ćurković, velikan naše političke istorije Bogić Bogićević, maestro Ivica Šarić, prvak Opere Narodnog pozorišta u Sarajevu, te malenkost ovog zapisivača.
-Nije on bio jedini kome su oči zasuzile kada se, po završetku zvaničnog dijela promocije, zapjevala kajkavska popevka „Za svaku tvoju riječ“. Glasu Ivice Šarića se iz publike pridružio još uvijek divni sopran naše Amile Bakšić…Događaj koji se dugo neće moći zaboraviti! (Akademik Abdulah Sidran, književnik)
Josip Muselimović je regionalno priznat i poštovan advokat, ali prije svega je čovjek sa svim onim pozitivnim epitetima koje ta riječ može da nosi, intelektualac i humanista, akademik i književnik. Čovjek koji čuva uspomenu na osobe koje su ostavile traga u kulturnom, naučnom i sportskom životu njegovog grada i pri tom ih šantićevski naziva „draguljima“.  Ako se osvrnem na advokatsku praksu kolege Muselimovića reći ću da se njegova humanost ogleda u branjenju obespravljenih i poniženih. (Odvjetnik Branislav Rakić)
Kao vrsni pravni stručnjak zastupao je sudskim procesima od običnih ljudi do državnika i o tome svjedočio svojim publicističkim i književnim tektovima. Kao čovjek zaljubljen u umjetnost utkao je svoju ljubav u promicanje i uzdizanje kulture i umjetnosti u svom gradu i dao je nemjerljiv prinos svome narodu i zajednici, uvažavajući ljude, poštujući različitosti i uvijek u potrazi za onim što nas veže i povezuje. (Mario Vasilj, sveuč. profesor).

Sva prava pridržana © 2003 - 2021 DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA HERCEG BOSNE | WEB SITE by IT Sektor HIG d.o.o | Human Invest Group