Josip Laća (Dubravice kod Skradina, 30. studenoga 1946.) osnovnu školu pohađao je u rodnom selu i Skradinu, a gimnaziju u Šibeniku. Na Filozofskom fakultetu u Zadru diplomirao jer 1970. hrvatski jezik i povijest umjetnosti. Bio je hotelski recepcionar u Biogradu, gimnazijski profesor u Drnišu, a godine 1975. preselio se u Zagreb gdje se bavio raznim poslovima. Bio je komercijalist, voditelj komercijale i direktor sektora u nekadašnjoj izdavačkoj kući Mladost, te glavni urednik u nakladi Mosta i urednik u tjedniku za kulturu Hrvatsko slovo. Član je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne. Javio se u književnosti 1976. godine nagrađenom pričom za djecu. Ohrabren time nastavio je pisati i do sada je objavio trinaest knjiga, osam za djecu i mladež i pet za odrasle. Dobitnik je Nagrade „Ivana Brlić-Mažuranić“ za roman Gospodar od Ključa 1990., Prve nagrade Večernjega lista za kratku priču 1991. i Nagrade Grada Skradina 2010.
Zastupljen je u Antologiji hrvatskoga dječjeg romana Jože Skok (Naša djeca, Zagreb 1991.) i u antologiji Hrvatski putopis od XVI. st. do danas Dubravka Horvatića (K. Krešimir, Zagreb 2002.)
Objavljena djela:
Knjige za djecu i mladež
Kamion trubi dvaput (roman), Školska knjiga, Zagreb 1987., 2. izdanje Ogranak Matice hrvatske, Skradin 2004.
Gospodar od Ključa (roman), Znanje, Zagreb 1989. i 1990., 3. izdanje Ogranak MH, Skradin 2012.
Grand hotel (roman), Znanje, Zagreb 1995., 2. izdanje Ogranak MH, Skradin 2005., 3. izdanje Alfa, Zagreb 2012.
Dobri duh rijeke (priče), Mosta d.o.o., Zagreb 1996.
Ovdje čuva King (roman), Ogranak MH, Skradin 2005.
Pa Šu (roman), Ogranak MH, Skradin 2006.
Alfi se vraća kući (roman), Ogranak MH, Skradin 2007.
Posljednja pustolovina – Sunce nad pašnjakom (romani), Ogranak MH, Skradin 2010.
Knjige za odrasle
Nema mira među maslinama (publicistika), Gradska knjižnica ”Juraj Šižgorić”, Šibenik 1994.
Pravedni pohod (publicistika), Gradska knjižnica ”Juraj Šižgorić”, Šibenik 2000.
Muke sa snovima (priče), Mosta d.o.o., Zagreb 2002.
Atentat (priče), Dan d.o.o., Zagreb 2006.
Rocker i Alkemičarka (priče), Dan d.o.o., Zagreb 2008.
Završni ulomak iz priče Gnijezdo stršljenova
Stršljenova se bojao još od djetinjstva. U njihovoj staroj kući, u rupama u zidu, zlorabeći nebudnost domaćina, nepozvani i neželjeni, stršljenovi su svake godine gradili gnijezda.
Ivan je proučavao razvaljeno gnijezdo s mješavinom gađenja i samilosti. Kad bi prevladalo gađenje, podigao bi čizmu, a onda opet, pun samilosti prema toj nejači, popustio bi. I tako nekoliko puta.
– Neka žive. I njih je Bog stvorio – rekao je napokon i udaljio se.
Onaj uljez, što se primirio na ostatcima gnijezda, ponad žarulje, gledao je u Ivana. Da, Ivan je imao čudan osjećaj da ga stršljen gleda i odmjerava. Zato se i on primiri, prestade se trljati sapunom i pljuskati vodom.
Bila je tiha listopadska večer. Struja i voda puštene su u grad. Proradili su dućani, škola je otvorena. Mnogo se ljudi vratilo u svoje domove. Čuju se negdje u susjedstvu bučne reklame prije televizijskoga Dnevnika.
Sad kad je uredio kuću, i njegovi će se vratiti u grad. Svi će se vratiti. Hoće li se zaboraviti sve što su Srbi uradili ovomu gradu i ovomu narodu?
Onaj osamljeni stršljen odlijepi se od grla, napravi nekoliko krugova i odleti u mrak. Ivan odahnu. Ponovno se opusti i nastavi trljati bedra i potkoljenice, pa prste i među prstima. Pola je vode već isteklo. I opet pomisli kako bi trebao ustati i pritvoriti prozorčić, ali opet odustane. I tako će za koji trenutak završiti s kupanjem.
Počeo je zviždati, onako kako zvižde kupači u prizorima iz filmova. Bilo mu je ugodno. Već se osjećao čistim. Zviždi li on to Mi smo garda hrvatska? Tu koračnicu najviše voli njegov najmlađi sin. Uvijek, kad se vraćao s položaja na Svilaji ili Moseću, Jurica ga je čekao pred hotelom i pratio sve do njihovih prognaničkih soba, pjevajući tu pjesmu. Ivana zahvati ganuće. Još nekoliko dana, pa će se i njegova djeca igrati u svome dvorištu kao što se i on igrao kad je bio dječak.
Oko žarulje zazuja opet jedan stršljen. Nema veze, pomisli Ivan, otići će kao što je i onaj otišao, ili je to možda onaj otprije. Poslije ovoga uletješe još tri. Sad se Ivan pokaja što se zaboravio, predao ugodi i nije zatvorio prozorčić. Četiri su stršljena kružila po kupaonici u sve većim krugovima. Ivan pokuša zaroniti u vodu i sapunicu, ali otkri na svoju žalost, da je dvije trećine vode isteklo, i da se nema gdje skriti. Uznemiren, pogleda prema vratima, a opasni kukci, kao da su pročitali njegovu namjeru, pohitaše u tome smjeru. A kroz prozorčić ih uletje još nekoliko. Sad ih više nije mogao prebrojiti. Iz desne ruke ispusti sapun pokraj kade i posegnu za tušem. Kao da je to čekao, jedan se stršljen obruši na ruku i ubode je. Oštra bol prostruja rukom. Ivan pljusnu lijevom rukom i zgnječi napadača. To kao da je razbjesnilo ostale. Desetak ih se obruši na žrtvu. Ivan osjeti ubod u kosi, pa nekoliko po tijelu. Tek ga sada uhvati prava panika, pa zinu i htjede pozvati pomoć, ali jedan mu se stršljen zaleti duboko u grlo. On se nakašlja i ispljunu ga, ali prije toga osjeti bol u ždrijelu. Sad je gotovo, pomisli i iskoči iz kade. Ali bose, sapunjave noge okliznuše se na pločicama i Ivan pade preko ruba kade. Nova strahovita bol presiječe ga po sredini kralježnice i on se strovali i zgrči na podu. Pokuša otpuzati van, ali donji ga dio tijela nije slušao. Sve teže je disao. Osjeti i kako mu raste jezik u ustima.
Onda sve shvati. Ovo sa stršljenovima ništa nije slučajno. Izišli su iz kukuljica i napali ga oni što im se ljetos smilovao. Grlo je naglo oticalo. Napadači su prestali ubadati. Slijetali su na ono drugo grlo, ondje gdje im je ljetos bilo gnijezdo. Ivan je posve gubio dah, gušio se. Pokuša se proderati, ali glasnice su mu već paralizirane. Samo se začu nerazgovjetno krkljanje. I Ivan uradi jedino što je mogao prije nastupajućega kraja: dohvati sapun i uze posljednjim snagama pisati po podu.
Sutradan su ga susjedi pronašli, gola, pomodrijela, otečena i ukočena. Nisu odmah shvatili što se zbilo, jer su se podmukli napadači bili povukli. Tek nakon obdukcije, kad je obznanjen službeni nalaz o uzroku smrti, počeli su misliti o onome što je Ivan napisao komadom sapuna na plavim keramičkim pločicama. A ondje je pisalo: Sve ih je trebalo zgnječiti.