Stanić, Anto

Anto Stanić (Crnićki Kamenik, Kreševo, 1942.) završio je učiteljsku školu u Sarajevu i potom pet godina radio kao učitelj. 1969. godine odlazi na privremeni rad u Njemačku. Ostaje u Njemačkoj osam godina. Vrativši se iz Njemačke, sa suprugom Lucom započinje bavljenje privatnim poduzetništvom, u čemu su postigli izuzetan uspjeh, a kad su sinovi narasli, Zvjezdan, Svjetlan i Goran nastavili su biznis.

Anto se nakon posljednjeg rata počinje aktivnije baviti književnim radom, odnosno, vraća se svojoj ljubavi, pisanju. Radovi su mu objavljeni u mnogim listovima i časopisima BiH. Dobitnik je nekoliko velikih književnih priznanja. Promovirajući svoje knjige i nagrađene knjige od književne fondacije fra Grgo Martić, gostovao je u mnogim emisijama televizija i radija u BiH te predstavljao navedene knjige u šest država Europe.

Do sada (2019.) napisao je trideset i tri knjige. Piše: pjesme, pripovijetke, eseje, romane kao i knjige o mudrosti življenja. Na engleski su mu prevedene: dvije zbirke pjesama „Jesen života“, i „Hodočašće“ četiri romana; „A samo je jednom pogriješio“, „Čovjek jakog srca“, „Gdje je moja zvijezda“, „Bako, zašto plačeš“ i „Bili su k’o braća“. Roman „Bako, zašto plačeš“ je proglašen romanom 2014. godine od udruženih 48 TV stanica Srbije. Roman „Život ispostavlja račune“ je preveden na engleski jezik.

Član je Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne i Udruge pjesnika “Tin Ujević” iz Zagreba; član društva književnika Bosne i Hercegovine, te idejni tvorac i predsjednik Upravnog odbora Književne zaklade/fondacije “Fra Grgo Martić”. Anto je još i član HAZU Mostar BiH.

Anto Stanić je do sad podijelio, darivao više od dvanaest tisuća knjiga, svojih i knjiga nagrađenih od fondacije „Fra Grga Martić“ jer vodi književnu Fondaciju već četrnaest godina.

Antinu književnu stranicu na internetu otvorilo je do sad oko četiri sto tisuća čitalaca.

Zadnjih dvadeset godina Anto je čitavim bićem u knjiženosti, čita i piše…

 

BIBLIOGRAFIJA

  •  „Biseri ispod Inča“ (pjesme) IP Mladost Bijeljina 1998.
  • „Poetske kovanice iz Kreševa“ (pjesme) Štamparija Fojnica 2001.
  • „Zlatni stihovi“ (pjesme) Štamparija Fojnica 2002.
  • „Pečat moje duše“ ( zbirka pjes. filmovana) Tiskara Centar Sarajevo 2003.
  • „Ti si kormilar svoga života“ (psihologija-podsvijest) Štamparija Fojnica 2004.
  • „Život je poezija“ ( zbirka pjes. filmovana) Prosperitet Sarajevo 2005.
  • „Zlatna pravila života“ ( mudrost življenja) Prosperitet Sarajevo 2005.
  • 10 „Istinita bajka“ (roman) Arka Pres Sarajevo 2006. Drugo izdanje je izašlo 2011. Štamparija Fojnica.
  • „Anticiklona“ ( pjesme) Štamparija Fojnica
  •  
  • „Epske pjesme A Stanić“ (pjesme u desetercu) Štamparija Fojnica 2006, a drugo izdanje 2010.
  • „Mudrost življenja“ ( filozofija življenja) Štamparija Fojnica 2008.
  • „Kreševski kod“ (pjesme) Štamparija Fojnica 2008.
  • „Nadživjeti sebe“ ( narodne izreke) Štamparija Fojnica 2009.
  • „Nadnaravnost“ ( pripovijetke o nadnaravnim ljudima) Štamparija Fojnica 2010.
  • „Tko umije njemu…?“ (ljubavni roman) Štamparija Fojnica 2o10.
  • „Jesen života“ (pjesme prevedene na engleski) Štamparija Fojnica 2011.
  • „A samo je jednom pogriješio“ (roman preveden na engleski) Štamparija Fojnica 2011.
  • „Tragovi sudbine“ (pripovijetke) Štamparija Fojnica 2012.
  • “Čovjek jakog srca“ (roman preveden na engleski) Štamparija Fojnica 2012.
  • „Gdje je moja zvijezda“ roman preveden na Engleski Tiskara Fojnica 2013.
  • „Hodočašće“ zbirka pjesama prevedena na engleski, Tiskara Fojnica 2013.
  • „Bako, zašto plačeš“. Roman, prev. na engleski, Tiskara Fojnica 2014.
  • „Bili su k’o braća“ roman, preveden enegleski. Tiskara Fojnica 2015.
  • „Životni putokazi“ eseji, mudrost življenja, Tiskara Fojnica 2015.
  • „Ljubavne priče i pjesme“ pripovijetke i pjesme. Tiskara Fojnica 2015.
  • „I Bogu treba pomoći“ roman, Tiskara Fojnica. 2016.
  • „Život ispostavlja račune“ roman preveden na engleski i švedski Tiskara Fojnica 2017.
  • „Zalazak sunca“ zbirka pjesama, Tiskara Fojnica 2017.
  • „Moje viđenje života“ eseji Tiskara Fojnica 2018.
  • „Bijeg bez povratka“ roman Tiskara Fojnica 2018.
  • „Na djedovu grobu“ pripovijetke Tiskara Fojnica 2018.
  • „Zvuci zavičaja“ o muzičarima iz zavičaja. Tiskara „Foto Stanić“ 2019.
  • „Navigatori života“ eseji i mudrosti o životu Tiskara „Foto Stanić“ 2019.
  • „Ivanova sudbina“ roman Tiskara Fojnica 2019.
  • „Lijepa jelena iz kreševskog dvorca“ Tiskara Fojnica 2020.
  • „Pobijedimo sami sebe“ eseji Tiskara Fojnica 2020.
  • „Putovala sam na valovima života“ roman Tiskara Foto Stanić 2021.
  • „Zrnjevlje mudrosti“ eseji 2021.

 

 

 

IZBOR IZ DJELA

 

Životni putokaz

(tebi i meni)

Tko to zna zašto se

rodismo ti i ja.

Zašto na svijet dođosmo,

kuda to pođosmo,

kuda hodimo

i kako da zborimo.

Milijuni milja do cilja

po putu punom

ruža i trnja s nekim

tko ti ruku pruža.

Ispod krivine,

provalije i anomalije

u ambis nas guraju.

Pazi kako hodiš

životnom stazom:

Ne žuri, ne juri,

put do cilja je

i dug i kratak,

ovisno o tome kuda se pruža,

preko trnja ili ruža,

žuči i meda,

gena i strasti,

bakinih masti.

Pazi kako hodiš,

što zboriš,

kad i kome se smiješ,

pazi šta piješ,

bježi od droge, slasti,

lakše se piju

smiješana žuč i med,

zaobiđi led,

možeš pasti na trn,

i to crn.

Bježi od svega

što je puno,

strasno i preglasno,

prelijepo i slijepo.

Kreševo, 24. II. 2000.

 

 

Ne zovi me „sine“

 

Prošlo je godina

šesnaest

kako me baci

majka zvana

u paketu kô mače

da plače jadno

i umre gladno.

 

I sazna ona da sam živ.

Jesam, ali

nisam kriv.

 

Ljudi me našli

pa se snašli.

Čiji sam,

nisu znali,

u dom me dali.

 

Hladne ruke tuđe

bez ljubavi nježne…

Odgajaše mene

neke tuđe žene.

 

Došla da me vidi.

O, da li se stidi

dok me zove „sine“?

Neka puknu mine,

neka je odnesu

daleko od mene,

nek’ joj srce vene.

 

Nije ona ljudski rod,

htjela je ubiti plod.

 

Recite joj neka ide,

moje oči više

neće da je vide.

Neka mi i ne piše

i neka me sinom

ne naziva više.

Kreševo, 22. I. 1982.

 

 

 

Uzaludan vapaj

Stanite svi satovi

na svijetu, stanite!

I neka vrijeme

ne teče!

Umoran sam,

život me tjera

da žurim.

Ja ne mogu,

snaga mi nedostaje,

poslova nedovršenih

svaki dan mi ostaje.

Nisam pročitao

jučerašnje novine,

večerao nisam

za ponedjeljak prošli,

a pozivi došli:

ko hoće

na Mjesec sutra.

Satovi,

molim vas

stanite

i ne dajte

vrijeme da teče!

Proljeće je,

mirisni behar svuda

u duši pravi čuda.

Neka zaljubljenih

u zagrljaju,

u pravom su raju.

Dok veselje teče,

neka vrijeme stoji,

neka čovjek novu

budućnost skroji.

Stanite, satovi,

da prikupim snage,

stanite…

Bargau, Njemačka, 1970.

 

Majko, hvala ti!

Majko, hvala ti

na tegobi bremena,

na bolu u porodu

novog života,

na noćima neprospavanim,

na majčinskoj brizi

za svog čeda

dok prohoda

i nauči

očima život da gleda.

 

Hvala ti

za sve živote,

za sve ljepote,

za heroje,

za umove svijeta,

za život što cvijeta,

za sav ljudski rod

što tvoj je plod.

 

Majko,

sve si rodila,

borbu si vodila

kroz vjekove puste,

kroz magle guste,

krv si lila,

neuništiva si sila.

 

Tražila si sreće

i mirisno cvijeće,

tražila slobodu

svome rodu,

svome plodu,

Majko!

Kreševo, 2. II. 1982.

 

ODJECI

 U nekoliko pjesama Anto Stanić objašnjava zašto je i kako počeo pisati te koji je i kakav smisao vidio u pisanju nekad davno, kad je napisao prve stihove. Kao i mnogo što u životu, gledanja i projekcije se mijenjaju. Od prvobitnog , da postane „poznati umjetnik kojeg će slaviti“, Anto Stanić je došao do faze u kojoj je pisanje njegova nasušna potreba, kao kisik, hrana ili voda.

 Kako su se mijenjali motivi, kako se Stanić mijenjao kao osoba, tako se mijenjala i njegova poezija, kako u smislu tema i motiva, tako i na planu razrade. U prvoj zbirci, Biseri ispod Inča, vidljiva je, kroz raznolikost tema, autorova želja da njegovi stihovi ugledaju svjetlo dana i da tako barem u nekoj mjeri oživotvori svoj dječački san. Zato su tu i pjesme napisane tijekom služenja vojnog roka, ali i one o majci, o prirodi, rodnom selu, dok već u drugoj (Poetske kovanice iz Kreševa) nema ni traga vojničkim danima i sličnim stvarima, a umjesto toga tu su pjesme nabijene životnim iskustvom i potrebom da se drugima, pogotovo mlađima od sebe, pokaže pravi put. To ne treba čuditi kad se zna činjenica da se školovao za učitelja, radeći određeno vrijeme i taj posao. Nije baš svojstveno da se savjeti daju kroz pjesme, pogotovo da to prevladava, ali se ta mogućnost ne treba ni isključiti. Ima toga i u kasnijim knjigama, pa tako i u trećoj (Zlatni stihovi), ali se već u toj zbirci, što će ostati konstanta do (zasad) posljednje, prepušta laganijim temama, prije svega onim koje u podlozi imaju ljubav. Uz ljubav, obitelj se polako, ali sigurno „uvlači“ kao još jedan stalni motiv, a također i narodne mudrosti, koje autor nastoji umotati „poetskim celofanom“ na način koji će biti prihvatljiv i sa književnog i sa općeljudskog iskustvenog aspekta. Smisao života, njegovo propitivanje kroz razne poetske objektive, također postaju stalna tema, što, dakako, nimalo ne čudi kad se znaju autorove godine i sve ono kroz što ga je matica života nosila. Pretposljednja zbirka Jesen života to najbolje ilustrira, makar se Stanić nekako odavno i pomalo prečesto postavlja kao da mu je svaka zbirka i čak svaka pjesma posljednja ili među posljednjim.

Zbirka Hodočašće u mnogo čemu je drugačija od ostalih, prije svega zbog šarolikosti stilova, iskoraka u raznovrsne poetske eksperimente, mada ih je bilo i prije, ali nikad toliko. U toj zbirci je najbolje vidljivo da Stanić ne pravi „planske“ zbirke, kako mnogi danas rade, ne „komponira“ koncept koji bi poslije popunjavao, nego pušta inspiraciji na volju u koje poetske sfere će ga odnijeti, što je potpuno u skladu s motom navedenim na početku ove knjige. Zato tu unutarnja nekompatibilnost nije nikakav minus, naprotiv, treba cijeniti kad je autor u, realno, poznim godinama spreman na takvo što, a to ujedno negira i ono što prije rekosmo, njegovu težnju da se prikaže u „jeseni života“, makar onog njegovog poetskog dijela, jer onaj ko u sedamdesetoj eksperimentira sa (barem za sebe) novim stilovima, sigurno ima namjeru pisati do posljednjeg ovozemaljskog dana. S druge strane, kao što nikom ne mogu „ležati“ baš svi stilovi i pristupi, tako je i kod Stanića, pa se za neke pjesme, ne samo u posljednjoj zbirci, može reći da su „više njegove“ od drugih.

Kako god, i u „potpuno njegovim“ i u „manje njegovim“ pjesmama Stanić se ne trudi razgraničiti poeziju i život; naprotiv, njegovi stihovi su odbljesci proživljenog ili barem „proživljenog“ u mašti, „zalogaji“ njegovog svemira, koje velikodušno nudi drugima na uvid. Katkad su to samo tlapnje, prividi, izleti u neracionalno i ono što se ne usuđujemo oživotvoriti, a katkad, kao u pjesmama o svojoj obitelji, realistični prikazi onog što je bilo i što jest, lapidarij temeljnih i ugaonih kamenova njegova životnog labirinta.

Zbog svega toga ova se knjiga komotno mogla nazvati i arhivom sjećanja, pjesnički razbacanih izvan kronoloških okova, onako kako su autoru nailazila u formi inspiracije. Sjećanje je uvijek individualna stvar, ali se Stanić trudi napraviti im nekakvu vrstu premostnice kako bi ih čitatelj lakše shvatio i uvjerljivije doživio. Razlozi su jasni: nazvan je „pučkim pjesnikom“, pa se i sam nastoji uklapati u tu odrednicu (s izuzetkom izleta u stilske eksperimente).

Posebna priča su epske pjesme. Treba prije svega napomenuti da se one kronološki ne uklapaju u koncept ove knjige nego su namjerno odvojene od ostalih. Iako su davno napuštene kao prihvatljiv poetski izraz, autor ih se ne odriče, tim više što su mu takve pjesme, posredstvom strica Rudolfa, dok je bio dijete, pedstavljale neku vrstu uvoda u književnost. Prevladavaju povijesne teme o zavičaju i svecima posebno poštovanim na ovim prostorima, a Stanić se sav unosi u težnju da nekako u istu ravan stavi poetsko i faktografsko, u čemu – manje ili više, od pjesme do pjesme ili njihovih pojedinih dijelova – i uspijeva.

Na kraju bi trebalo reći neku riječ i o kvaliteti Stanićevih pjesama, no, kako se radi o obimom velikoj knjizi, koja poetski precrtava čitav njegov život, opći sud, koji bi, dakle, pokrivao čitavu knjigu, teško je, možda čak i nemoguće donijeti. Nekom će se više svidjeti ljubavne, nekom zavičajne, nekom neke druge pjesme, ali se sa sigurnošču može reći da će svatko, a pogotovo oni koji su odrasli i žive u istom miljeu kao i Stanić, u knjizi moći pronaći ponešto u čemu će se prepoznati, u što će se uklopiti, čega će barem načas, dok čita pjesmu, postati, iz unutarnjeg kuta gledanja, integralnim dijelom.

Svatko će, dakle, donijeti svoj sud, ovakav ili onakav, a Stanić svakako ne može biti nezadovoljan ni sa jednog stanovišta: puni krug koji pravi od mladalačkih dana do poznih godina ispunjen je onim čime ga je želio ispuniti, a pritom ni u čemu nije iznevjerio samog sebe niti romantičara u sebi koji će svijet i dalje nastaviti gledati kroz svoje i samo svoje još uvijek pomalo ružičaste naočale. Zatvarajući taj krug, kao da nam želi džentlmenski poručiti: Drage moje/dragi moji, da, odrastao sam, sada čak pomalo i ostario, ali unatoč svemu nisam svoje snove, svoju maštu, svoje želje odbacio kao stari neupotrebljivi kaput. To bi značilo da sam prekrižio i negirao nekadašnjeg sebe i predao se, a ja se – nikad ne predajem!

Milo Jukić

 

 

Nakon niza napisanih i objavljenih romana koji su tematski vezani uz dvadeseto i dvadesetprvo stoljeće, književnik Anto Stanić javlja se proznim djelom koje nas vraća u doba srednjovjekovne Bosne. Preciznije, u razdoblje od tridesetih godina petnaestog do tridesetih godina šesnaestog stoljeća. Vrijeme je to burnih povijesnih previranja pri kraju vladavine dinastije Kotromanića, kada su otomanska imperija spremala na osvajanje preostalog dijela Balkana i srednjovjekovne bosanske države.

Istraživački spisateljski duh Ante Stanića, rođenog u okolici Kreševa u Srednjoj Bosni, od rane je mladosti bio okupiran mislima o potrebi literarne revitalizacije davno napuštenog dvorca Bedema koji je ostao izvan domašaja društvene brige i državne zaštite. A ta zaštita bi, u prvom redu, podrazumijevala obnovu dvorca kao važnog spomenika kulture iz bogate bosanske povijesti. Na mjestu gdje se nekada odvijao dinamičan život bosanske vlastele, u dvadesetprvom stoljeću nalaze se ostaci zarušenih kamenih zidina dvorca koji svjedoči o burnoj prošlosti toga kraja i ljudi čiji potomci i danas tu žive. Ti povijesni ostaci podsjećaju i na najpoznatiju bosansku kraljicu Katarinu koja je, prema predanjima, u njemu više puta boravila.

 U pripremi romana Lijepa Jelena iz kreševskog dvorca, Anto Stanić je pregledao, pročitao i proučio sve dostupne mu povijesne knjige, ostvario uvid u sačuvane dokumente koji su pohranjeni u kreševskom franjevačkom samostanu i obavio brojne razgovore sa znalcima i stručnjacima koji su se bavili, ili se bave bosanskom prošlošću. Paralelno je skicirao i projektirao književnu radnju i likove u njoj, koji će autentično progovoriti o tom dalekom vremenu, te posvjedočiti o životu, navikama i običajima koji su tada vladali. Kad je sve te stvari, odabrane likove i događaje stavio u povijesni kontekst i zaokružio u romanesknu formu, započeo je pisanje sage o životu podkreševskog kneza Ljudevita Krstića i njegovih potomaka; kćeri Jelene i unuka Pavla, koji su naratori ove zanimljive priče.

 Prvi dio romana odvija se u doba vladavine kralja Stjepana Tvrtka II Kotromanića i njegovog nasljednika Stjepana Tomaša Kotromanića, koji je od 1448. godine bio oženjen Katarinom Kosačom kćerkom humskog hercega Stjepana Kosače. Nešto ranije, početkom tridesetih godina petnaestog stoljeća podkreševskim knezom postaje mladi plemić Ljudevit Krstić, koji je bio oženjen lijepom Paulom iz sela Bakovića kod Fojnice. U tom braku rođena je lijepa Jelena glavni lik romana, čiji život Stanić prati od dana rođenja pa do smrti u poznim godinama. Oko mlade plemkinje, uz aktivno sudjelovanje njezinog oca i majke, pletu se brojni događaji koji oslikavaju život ljudi toga vremena.

Premda je ljubav središnja tema romana, autor uz nju donosi cjelovitu sliku podkreševskog kraja i međuljudskih odnosa, koji su u tom razdoblju vladali u bosanskoj državi. Dobrohotni knez Ljudevit, u vršenju svoje službe, trudio se da mjesnom stanovništvu osigura ravnopravne uvjete za razvoj u skladu sa prirodnim resursima i zanatskim sposobnostima. Kreševo je, naime, u to vrijeme bilo poznati rudarsko-topioničarski i zanatski centar u koga su dolazili trgovci iz Dubrovačke republike i drugih dijelova Europe. U njega su se ranije doselili rudari Sasi, te kovači i zanatlije raznih prerađivačkih zanimanja. To je i lokalnom stanovništvu omogućavalo da lakše preživi i opstane u svom zavičaju.

Na zanimljiv način Anto Stanić opisuje i druge društvene prilike u Podkreševu i njegovoj bližoj i daljoj okolini. Tako nas upoznaje sa odnosima dviju vjerskih skupina koje su djelovale u narodu. Autohtone bosanske crkve odnosno bosanskih krstjana na jednoj, i rimokatolika franjevaca koji su širili svoju vjeru diljem Bosne, na drugoj strani. Krstjani su u to vrijeme ostajali u manjini, da bi se kasnije potpuno ugasili. Franjevci su u Podkreševu izgradili svoj samostan koji se održao do današnjih dana, zajedno sa povijesnim blagom sačuvanim u svome muzeju.

Prateći život kneza Ljudevita i njegove obitelji, Stanić bilježi mnoge događaje koji će kasnije odrediti, ne samo sudbinu pojedinih likova, već i podkreševskog kraja i srednjovjekovne bosanske države. Tu su posebno bitni kneževi odlasci na skupove što ih je organizirao kralj Stjepan prije upada turske vojske u Bosnu, dolasci kraljice Katarine u Podkreševo, veze i odnosi sa dubrovačkom vlastelom i trgovcima koji su pokušavali otkupiti rudnike, ljubav lijepe Jelene i nijemog pastira Jure koja završava brakom, i druge zanimljivosti koje će zasigurno pobuditi čitateljsku pažnju.

Nakon osvajanja Bosne od strane otomanske imperije događaju se drastične promjene koje iz temelja mijenjaju ljudske živote. Osim individualnih stradanja koja su neminovnost svake agresije, mijenja se položaj dotadašnjih gospodara i oni postaju sluge novih vlasti. Katolička crkva gubi vjernike jer mnogi prelaze na islam, da bi zadržali dotad stečena bogatstva i druge pogodnosti, ili da bi ostvarili bolje pozicije kod novih vladara. Bosanski kralj biva pogubljen, a kraljica preko Dubrovnika bježi u Rim gdje umire 1478. godine. Njezinog sina i kćer, Turci odvode iz Bosne i gubi im se svaki trag. Mnoge crkve bivaju uništene, katolici protjerani, a muška djeca odvedena u Tursku i poturčena. O svemu tome autor piše kroz ispovjesti kneza Ljudevita, njegove kćeri Jelene i unuka Pavla. Kazuje to na zanimljiv način, s vremenske distance koja traži objektivnost i odmjerenost u svakom pogledu.

 Anto Stanić je pisac realiteta čak i onda kad se bavi temama koje pulsiraju na granici fikcija-fakcija. On ne izmišlja radnju da bi ugodio čitalačkim fantazijama, već se vodi logikom mogućih događanja i predvidivih ponašanja ljudi, odnosno likova u svojim djelima. Svi njegovi likovi djeluju kao stvarni, događaji imaju oblik mogućeg, a tok radnje je logičan i, gotovo, pa predvidiv. Stanićeva vještina pripovijedanja i u ovom romanu dolazi do punog izražaja. Svaki njegov zaplet, ima svoj rasplet. A česti su i jedni i drugi, jer on ne podnosi statiku naracije, već unosi dinamiku čak i tamo gdje nije prijeko potrebna. To se najbolje vidi u opisnim slikama i prezentaciji novih odnosa u podkreševskom kraju nakon dolaska otomanske vlasti. Život i dalje pulsira normalnim ritmom, unatoč nastalim poremećajima u društvenim odnosima. Ljudi se druže, dijele dobro i zlo, zaljubljuju se bez obzira na vjerske, nacionalne, socijalne, političke i druge razlike. Ljubav u književnom vrtu Ante Stanića ne vene niti se gasi pred nametnutim razlikama među njenim akterima. Tko voli taj voli, bez obzira na ograde i prepreke koje su posijale nove vlasti i na stege koje su one provodile. Lijepa je to i zanimljiva priča o kojoj bi se mogao snimiti dobar dugometražni film kao svjedočanstvo o vremenu što je ostalo daleko iza nas.

Jezik glavnih i sporednih likova standardni je govorni jezik podneblja u kojem se odvija radnja romana. Poneka posuđena riječ iz današnjeg vremena ni malo ne mijenja smisao niti ugrožava lokalne idiome i narječje srednjobosanskog kraja koje se održalo kroz stoljeća, bez obzira na promjene vlasti i vladara i na govorne utjecaje sa strane. Znade to dobro pisac iz naroda koji svoje voli, a tuđe poštuje. I kome je stalo da ga razumiju i oni kojima je knjiga rijedak sabesjednik.

Roman Lijepa Jelena iz kreševskog dvorca, sigurno će pronaći svoje čitače kako u kraju uz koga je vezan, tako i među svim ljubiteljima povijesnih događanjima na širim balkanskim prostorima. Ovim romanesknim štivom Anto Stanić se odužio svome zavičaju i njegovoj bogatoj prošlosti, kako mu se kao uspješni gospodarstvenik, zajedno sa članovima svoje šire obitelji odužuje desetljećima, dajući golemi doprinos njegovom privrednom, društvenom i kulturnom razvitku.

Od jednoga pisca – čovjekoljupca i humaniste više se ne može, niti treba očekivati.

Ivo Mijo Andrić

Sva prava pridržana © 2003 - 2021 DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA HERCEG BOSNE | WEB SITE by IT Sektor HIG d.o.o | Human Invest Group