Vladimir Pavlović (Trebižat, Čapljina, 29. rujna 1935. – 7. prosinca 1996.). Pjesnik, pripovjedač, putopisac, esejist, dramski pisac, publicist. U rodnom mjestu završio pučku školu, niže razrede gimnazije u Mostaru i Čapljini, Srednju poljodjelsku u Čapljini. Na VPŠ u Mostaru diplomirao 1958. godine, te potom godinama radio kao nastavnik hrvatskog jezika i književnosti, kratkotrajno u Čitluku, a više od tri desetljeća u Kuli Norinskoj, živeći u nedalekom Metkoviću.
Djela:
Riječi (pjesme, 1955.),
Elegija o kralju (pjesme, 1966.),
Vrijeme vatre (pjesme, 1968.),
Zamak u pljusku (pjesme, 1972.),
Grivna (pjesme, 1977.),
Zemlja zebnje (pjesme, 1981.),
Korablja (pjesme, 1984.),
Izabrane pjesme (1984.),
Arka od Narone (izbor, 1985.),
Tmica (pjesme, 1990.),
Mirta (pjesme, 1990.),
Stigma (pjesme, 1990.),
Genezaretska plavet (pjesme, 1992.),
Gral (pjesme, 1994.),
Kad su se koze smicale (satirična proza, 1994.)
Requiem za uzaludne mrtvace (1996.),
U Mayerlingu jedne zime (1996.)
i posthumno mu je objavljena zbirka pjesama Getsemanska ura.
Za pjesničku zbirku „Gral“ 1994. godine je dobio nagradu Društva hrvatskih književnika „Tin Ujević“ kao najbolju objavljenu knjigu te godine.