Vladimir Pavlović (Trebižat, Čapljina, 29. rujna 1935. – Zagreb, 7. prosinca 1996.). Pjesnik, pripovjedač, putopisac, esejist, dramski pisac, publicist. U rodnom mjestu završio pučku školu, niže razrede gimnazije u Mostaru i Čapljini, Srednju poljodjelsku u Čapljini. Diplomirao na Višoj pedagoškoj školi u Mostaru te potom godinama radio kao nastavnik hrvatskoga jezika i književnosti, kratkotrajno u Čitluku, a više od tri desetljeća u Kuli Norinskoj kod Metkovića.
Pjesme su mu prevođene na druge jezike i uvrštene u brojne antologije. Za pjesničku zbirku Gral dobio je nagradu Društva hrvatskih književnika Tin Ujević. Bio je član Društva hrvatskih književnika i Pen centra. Drugi je (1996.) predsjednik Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne (na toj funkciji zatekla ga je smrt). Osnovna škola u Čapljini dobila je ime po Vladimiru Pavloviću.
Jedan je od potpisnika (Stanislav Bašić, Veselko Koroman, Vitomir Lukić, Mirko Marjanović, Nikola Martić, Vladimir Pavlović i Mile Pešorda) članka „Kad ćemo odgovoriti Grgi Gamulinu” 1971., poznatoga kao „Pismo sedmorice i „Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku“.
Pokopan je na groblju u Trebižatu.
Objavljena djela
Riječi, pjesme, Čapljina, 1955.
Elegija o kralju, pjesme, Sarajevo, 1966.
Vrijeme vatre, pjesme, Sarajevo, 1968.
Zamak u pljusku, pjesme, Sarajevo, 1972.
Grivna, pjesme, Zagreb, 1977.
Zemlja zebnje, pjesme, Sarajevo, 1981.
Korablja, pjesme, Sarajevo, 1984.
Izabrane pjesme, Sarajevo, 1984.
Arka od Narone, izabrane pjesme, Sarajevo, 1985.
Tmica, pjesme, Sarajevo, 1990.
Mirta, pjesme, Sarajevo, 1990.
Stigma, pjesme, Sarajevo, 1990.
Genezaretska plavet, pjesme, Zagreb, 1992.
Gral, pjesme, Zagreb – Metković, 1994.
Kad su se koze smicale, satirična proza, Trebižat, 1994.
U Mayerlingu jedne zime, novinski zapisi, Metković, 1996.
Requiem za uzaludne mrtvace, novinski zapisi, Mostar, 1996.
Getsemanska ura, pjesme, Zagreb, 1997.
Izabrane pjesme, Mostar – Čapljina, 1997.
Ožiljci, ranjeni krajobrazi, novinski zapisi, Mostar, 2001.