Dušan Musa rođen je 18. ožujka 1956. godine u zaseoku Šiljevišta u selu Klobuku, područje grada Ljubuškog, u težačkoj obitelji kao osmo dijete Joze i Anice, rođene Međugorac. Njegovo odrastanje pratio je obiteljski sklad u kojem se posao nije promatrao kao teret nego jednostavno kao način života. Kao i većina familija jugozapadne Hercegovine u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, živjelo se od zemljoradnje i stočarstva, te u manjoj mjeri od vinogradarstva.
Osnovnu školu završio je u Klobuku, srednju Šumarsku tehničku na Ilidži kod Sarajeva. Na fakultetu Političkih nauka u Sarajevu diplomirao je politologiju i apsolvirao žurnalistiku. Kao student radio je niz godina u sarajevskom „Šumaprojektu“ poslove taksacije šuma, obilazeći različite planine, mjesta i gradove u Bosni i Hercegovini. Novinarskim poslom počeo se baviti tijekom studija žurnalistike koji je upisao nakon završenog studija politologije. Kao profesionalni novinar zaposlio se u NIPP „Naša riječ“ u Zenici 1. srpnja 1986. godine, gdje ostaje do 31. ožujka 1993. godine, kada se vraća u rodni kraj.
Uz novinarstvo kraće vrijeme radio je kao profesor u Srednjoj školi u Ljubuškom. Novo stalno zaposlenje bilo je od 1. studenog 1995. godine, u Radiopostaji Čapljina na poslovima novinara. Uz stalno zaposlenje od travnja 1994. godine dopisnik je „Večernjeg lista“, Zagreb – Mostar. Bio je višegodišnji suradnik Hrvatskog lista, zatim riječkog Novog lista, ugašene zagrebačke revije „Arena“, te dvadesetak godina BH radija 1. Uglavnom, novinarstvom koje mu je bilo životna želja, se bavio i bavi, a s godinama se posvetio i spisateljskom radu.
BIBLIOGRAFIJA
Stjecajem okolnosti Dušan Musa se spisateljskim radom počeo baviti relativno kasno. Prve dvije knjige bile su poezija. Prvu zbirku „Muka moga puka“ objavio je 1998. godine u izdanju NIGP „Futura“ Zenica i Matica hrvatska Zenica. Drugi zborniku „Negdje između“ objavljuje već sljedeće 1999. godine. Izdavači su Matica hrvatska Zenica i Hrvatska knjižnica „Ljubuški“ iz Ljubuškog u tiražu od 1.000 primjeraka. Treću knjigu – zbirka priča, „Priče o malim stvarima“ objavljuje 2002. godine. Izdavač je NIPP „Naša riječ“ Zenica. Slijedi poduža stanka od osam godina, pa zbirka poezije „Hercegovina – Život i obećanja“. Knjiga je objavljena 2010. godine u izdanju HKD „Napredak“ podružnica Ljubuški.
Roman „Snovi i tama“ u izdanju IK „Rabic“ Sarajevo objavljen je 2011. godine. Slijedi zbirka priča „Ljudi i prikaze“ u izdanju Matice hrvatske ogranak Čitluk 2013. godine. Autor potom prelazi na povijesne teme 2015. godine objavljeni su „Zapisi o Hercegovačkom ustanku“ u izdanju Rabic d. o. o. Sarajevo. Novo ovoga puta opsežno povijesno djelo „Hercegovački ustanak 1875. – 1878. godine – akteri, istine i zablude“, objavljeno je 2018. godine u izdanju „Rabic“ d. o. o. Sarajevo. Drugo dopunjeno izdanje Hercegovačkog ustanka objavljeno je 2019. godine. Na temu Hercegovačkog ustanka novo djelo „Don Ivan Musić organizira ostanak Hrvata u istočnoj Hercegovini 1875. – 1878. Godine“, objavljeno je 2021. godine.
Valja reći da je preokret u spisateljskom radu kod Dušana Muse, odnosno zanimanje za historijsku problematiku, nastupio uređivanjem zbornika znanstvenog skupa „Uloga Hrvata u Hercegovačkom ustanku (1875. – 1878.). Znanstveni skup u organizaciji tadašnje općine Ljubuški i udruge „Vojvoda Musić“ iz Ljubuškog održan je 2008. godine, a zbornik je objavljen 2009. godine.
Uz navedene autorske radove pojedine pjesme i priče objavljivane su u različitim izdanjima drugih autora, primjerice pjesma „Živinče“ u zbirci Mladena Vukovića iz Splita „Magare gre u raj“, pjesma „Devet kora“ Izboru poezije „Naši očevi“, urednici Radoslav Tamindžija i Rajko Tanasijević, Društvo za očuvanje baštine „Dob“ Gacko i druge. Idemo dalje!
Izbor iz djela
Zrna života
U zjenici sunca
krupna lista, zaperka i plota,
ljeskaju se bobe jedre,
dok meškolji se grozd tražeći ‘lada.
Gdje li su sada ruke,
pune žuljeva do groba.
Pogled uprt u nebo
pomisa’ na vino il’ stra’ od krupe?
Trnak, blatina, žilavka i vranac,
Drvo su kvrgavo, neugledno,
Vrilo opoja i put teški
Do kapljice rujne.
Zrna… ti kupi, sinko…
Ne zoblji!
Svako ti je kap znoja,
Što u ‘ladnoj noći žari lice
Dok čaše puste kucaju.
U zdravlje!
Iz zbirke „Muka moga puka“, NIGP „Futura“ Zenica, 1998.
Živinče
Tejano, noga za nogom,
Gamiže posljednji seoski tovar,
Ne mareć’ za ljude.
Ostarjeli gospodar ruži,
Kao da milije,
Požuruje s poneko – ćuš.
Živinče napne sapi,
Još jednom
Teret da izvuče.
Koliko je toga prenio
Na rasklimanom samaru,
Neugledan i tih,
Srodnike srećući veselo njakao,
A sad, ostade sam.
Zasuze krupne izbuljene oči
Čim se sjeti camarada,
Koji skončaše u narescima pikantnim.
Vremenom sve uže – kraške staze,
Pod naletima šipka i drače,
Sjetit će se pouzdanog stvora,
Kao da se ništa,
Baš ništa,
Promijenilo nije,
Magaraca biti neće
A za kenjce ne jamči narod.
I zbirke: „Hercegovina – Život i obećanja“, HKD „Napredak“, podružnica Ljubuški, 2010.
Prenio: Mladen Vuković, „Magare gre u raj“, Biblioteka „Baština 28.“, Split, 2013.
Balkanska filozofija (ulomak)
…Šta si ti mislio, da je Njemačka slučajno bogata? A jok, Švabo zna točno šta i koliko može! Njemu ne treba policija. On je sam sebi i filanc i carinik i poreznik! A ti mislio da će Švabo protiv svoje države. Nikad! To je disciplina, to je narod. To su radnici i ljudi! E je sad ovo, da smo ih mi i ovi drugi došljaci, malo pokvarili, ali upamti, Nijemac je Nijemac! Nisu oni k’o mi. Šta misliš što mi sedamsto godina nemamo države? Je li? Slušaš one političare, te nisu nam dali ovi, te nisu nam dali oni, te nepovoljan geostrategijski položaj, ter ovo, ter ono. Država se mora voljeti. I poštovati! I to ne riječima i zastavama, nego djelima, djelima, moj Marko! Švabo da svoju državu prevari za milijun maraka? Kako si to mogao pomisliti?
Upravo tim riječima će ga dočekati stric Mile. Jedini on će odmah sve razumjeti. Nakon tridesetčetiri godine rada u Njemačkoj ne samo da je poprimio navike, nego se uvijek i iznova oduševljava Nijemcima…
Zbirka „Priče o malim stvarima“, NIPP „Naša riječ“, Zenica, 2002. godine.
Kosa
… – Kud bi ja bez kose – pravdao se Šimun mlađim Donjokorićanima još dok su kretali u zbjeg. Prije bi se odrekao kaputa, a znaš kako je na Vlašiću ladno, nego kose. Varcarka me odranila, a i tamo đe iđemo, sigurno ima livada.
Mlađarija se u čudu zgledala misleći – eto Šimun pobenavio. Međutim, Šimun je bio odlučan u namjeri. S velikom pažnjom, zamotao je kosu i kosište, i krenuo na put. Dok je silazio puteljkom prema sabirnom mjestu, Šimun je žalovitim očima milovao vitke plastove sijena nalik na stožance.
-Nepravda je to, ali šta ćeš, sila Boga ne moli – mrmljao je sebi u bradu duboko uvlačeći reski planinski zrak pomiješan s mirisom sjena.
Progonitelji su se pokazali za taj rat neobično velikodušnima. Nisu ih dirali sve do druge polovice kolovoza devedeset i četvrte, a i tada se ratni kapetan okruga, nekadašnji seoski učitelj Mile, zarekao da im dlaka s glave neće faliti, ali eto, moraju ići.
Zbirka priča: „Ljudi i prikaze“, Matica hrvatska ogranak Čitluk, Čitluk, 2013.
Snovi i tama (ulomak)
…Živku se učini da je čak i odnekud zalutali povjetarac vreo. Sjeti se nedavnih međunacionalnih sukoba umotanih u navijačko-nogometne strasti, u kojima su sudjelovali i njegovi učenici. U tom trenutku osjeti se bespomoćnim. Tražio je očima nevidljivu među. Dok je razmišljao tko će izmiriti Mostarce, Hercegovce, Bosance, Hrvate, Srbe, Muslimane (Bošnjake), odnosno Šokce, Vlahe i Turke, ljude uopće, čovjeka sa samim sobom i okruženjem… odnekud poput jeke razliježe se njemu jedva čujan glas: „Nijesam došao ni da turčim ni da kaurim, nego da sprovedem sultansku volju! Nemojte se nadat da ćete me potkupit, imam više blaga nego vi i sultan!“
Imao je dojam da mu se obraća sam Omer-paša Latas otkrivajući način pomoću kojega je sredinom devetnaestog stoljeća u začetku sasjekao volju bosanskohercegovačkih velikaša, od kojih su se neki još iste noći u bijeg dali znajući da se ljuta poturica uopće ne šali.
U opisanom ratu – bježahu samo pitomi.
Roman, „Snovi i tama“, str. 643., Izdavač – Rabic, Sarajevo 2011.
ZAPISI O HERCEGOVAČKOM USTANKU
… Za razliku od Klaića i narodnjaka, potpuno drugačije stajalište ima Ante Starčević: „On osuđuje sve kršćanske ustanike u Bosni i Hercegovini, kao djelo različitih protuhrvatskih spletkara koji su produžena ruka Srbije, Rusije i Austrije i njihovih ciljeva, a koji stoje u suprotnosti s pravaškim (hrvatskim) političko nacionalnim programom. (dr. Zlatko Hasanbegović, Zbornik radova Uloga Hrvata u Hercegovačkom ustanku (1875. – 1878.), str. 46., Ljubuški 2009.) Štoviše, Starčević kršćanske ustanike opisuje kao – smutljivce koji izazivaju sukobe, kradu i pale, optužuju muslimane, a zatim bježe „drugom za vrat“!?
Kakva su sve bila razmimoilaženja među viđenijim Hrvatima u doba ustanka i Istočne krize, može se naslutiti iz pisama koja su razmjenjivali biskup Josip Juraj Štrosmajer i Franjo Rački. Štrosmajer nije štedio suvremenike, pa je tako za Starčevića napisao da je „prava budala koja nam kvari mladež“, a za fra Grgu Martića da je nevaljac i podmitljivac koji je zaslužio konopac, dok za zagrebačkog nadbiskupa Josipa Mihalovića veli da je „laža i šegavac“ koji ljude vuče za nos“. (Štrosmajer u pismu Račkom, 11. ožujka 1879. godine, Šišić, KORS II., str. 205., Štrosmajer u pismu Račkom, 9. srpnja 1876. godine, Šišić, KORS II., str. 35. i Štrosmajer u pismu Račkom, 25. prosinca 1875. godine, Šišić, KORS I., str. 389.)
Dušan Musa, „Zapisi o Hercegovačkom ustanku“, IK „Rabic“ d. o. o., Sarajevo, 2015., (str. 65 -66).
HERCEGOVAČKI USTANAK 1875. – 1878.: AKTERI, ISTINE I ZABLUDE
… Jezgrovito, sažeto pismo u kojem Ljubibratić otkriva svoju ulogu. Usput detektira i političku profilaciju don Ivana Musića, koji nije prihvatio raditi za „otadžbinu“ uz silna njegova nagovaranja. „Ostaje što jeste“, tj. katolik, zaključuje Ljubibratić, koji razotkriva da mu je Pero Čingrija bio istomišljenik. Istodobno, Ljubibratić denucira Čingrijinog suradnika na koncu pisma navodeći:
„Gospodin B. B. (Božo Bošković – prim. R. P.) ne misli i ne radi kao vi.“ (R. Petrović, „Djelovanje dubrovačkog odbora za pomaganje hercegovačkih ustanika 1875. – 1878. godine“, str. 233., Godišnjak istorijskog društva, X., 1949. – 1959., Sarajevo 1959.) Str. 185.
DON IVAN MUSIĆ ORGANIZIRA OPSTANAK HRVATA U ISTOČNOJ HERCEGOVINI
- – 1878. GODINE
… Ustanici su iskoristili drijemež osmanske vlasti koja je u cijeloj Hercegovini imala samo 1.800 vojnika, oslobodili cijelu donju Hercegovinu, čak jedno vrijeme držali i dolinu Neretve južno od Čapljine. Nakon tih uspjeha, bez obzira na slabosti i povremene nesuglasice unutar različitih ustaničkih formacija, praktično nemoguće je bilo umiriti narod koji je osjetio miris slobode. Osmanske vlasti su na vatru odgovorile vatrom, pa su spaljena sela, uništena imovina, ubijeni civili… samo pojačavali ustaničku jarost. Tako se od početnih ustaničkih zahtjeva koje su priopćili konzulima šest velikih sila u mirovnoj misiji – samouprava za Bosnu i Hercegovinu i „jednakost prema zakonu sa našom braćom turske vjere“, rasli do maksimalističkih – sloboda pod svaku cijenu. U stvari, sukobi velikih razmjera do kojih je došlo posljedica su nemogućnosti osmanske vlasti da obuzda razuzdano plemstvo.“ (str. 441.)
Odjeci
RADOVAN MARUŠIĆ: RECENZIJA ZBIRKE „MUKA MOGA PUKA“
Dušan Musa je pjesnik. Darovit pjesnik. Nisu rijetki slučajevi da dobri novinari „ispod žita“ pišu pjesme. U početku ih obično krijući čak i od najprisnijih, odnosno najintimnijih prijatelja. Kriju ih zapravo, do trenutka kada rukopis buduće knjige poprimi zavidnu brojku.
ŽELJKO GRAHOVAC: RECENZIJA ZBIRKE: „NEGDJE IZMEĐU“
Ovim se rukopisom Musa očituje kao pjesnik refleksivno-kritičkoga usmjerenja – s dominantnim ironijskim pristupom i postavom spram pojavnosti i efemernosti ljudskoga življenja: nije ovo lirski obojena poezija, iako bi se, na prvi pogled, stanoviti leksičko-stilistički arhaizam mogao, kod nedostatno pozorna čitatelja, dovesti u svezu s lirskim sentimentima koji karakterizira, u povijesnome i u poetičnom smislu, davno prohujale epohe…
NURA BAZDULJ – HUBIJAR: RECENZIJA ZBIRKE „HERCEGOVINA – ŽIVOT I OBEĆANJA“
Hercegovina je ključni toponim Musinog književnog svijeta: i kao mjesto na kojem njegove pjesme nastaju, i kao lokacija muka njegovog puka odnosno kao geografska odrednica kojoj odgovora opis negdje između. Hercegovina se u ovome rukopisu ukazuje kao srž Musine inspiracije. Vidljivo je to i na nivou jezika, od leksike do ikavice, preko tematskih motiva do za Musu uobičajenih podataka o lokaciji pjesme. Ono što se mene u ovoj zbirci naročito dojmilo jesu pjesme u kojima kao da se sukobljavaju dvije Musine vokacije.
ŽELJKO GRAHOVAC, RECENZIJA RUKOPISA PRIPOVJEDAČKE PROZE: PRIČE O MALIM STVARIMA
…Kad je, pak, riječ o jezično-stilističkoj izvedbi tekstova – umjetnička se sugestivnost postiže ponajprije sočnim, autentičnim leksikom i vješto konstruiranim, duhovitim dijalozima (primjerice, u pripovijestima „Bliska tuđina“, „Dragovoljac Mate“, „Pusto mlijeko i mačke loču“); mogli bismo, čak, ustvrditi kako je pripovjedački nerv Musin očituje upravo u izraženom osjećaju za jezik, u primarnoj ravni odabira riječi i u vještini dijaloškog oblikovanja teksta – više nego u simboličko-metaforičkom kondenziranju i konstruiranju teksta kao klasične kratke priče. Izražajnost Musina pripovjedačkog jezika potrebuje više prostora – te su, gotovo po pravilu, uspjelije pripovijesti koje su obujmom veće: to stoga što nastoji izravno-ekstenzivno predstaviti narav, duh i mentalitet svojih likova, maksimalno koristeći ono što je u građi dokumentarno-izvorno.
DRAGAN ŠIMOVIĆ, RECENZIJA RUKOPISA PRIPOVJEDAČKE PROZE: PRIČE O MALIM STVARIMA
Musine su priče realistične, ponekad s odmjerenom uporabom humora i neizbježne ironije te s paradoksalnim situacijama, koje su ovdje zapravo počesto život teksta, tj. najdinamičniji njegovi dijelovi. Musa svoj stil dobrim dijelom gradi na izravnom dijalogu i odmjerenim karakterizacijama, podrazumijevajući kontekst koji je uvijek nesporazum čovjeka i okolnosti, prostora i vremena, čovjeka sa svim tim skupa.
ŽELJKO GRAHOVAC, IZ RECENZIJE ZBIRKE PRIČA: „LJUDI I PRIKAZE“
… Osim što istrajno naglašava temeljnu situaciju tranzicijske ugroženosti i degradiranosti ljudskog opstanka (afirmirajući u motivskosadržinskom smislu jedan topli i brižan odnos i stav prema ljudskoj patnji i nesreći), Musa i u izražajno stilističkom smislu uspijeva u gradnji teksta odstupiti od nekih standarda i klišea klasične pripovjedačke poetike – a to mu može samo služiti na čast.
DOC. DR. SC. MARINKO MARIĆ, ULOMAK IZ RECENZIJE KNJIGE „HERCEGIVAČKI USTANAK 1875. – 1878.: AKTERI ISTINE I ZABLUDE
Za razliku od dosadašnjih radova koji su obrađivali Hercegovački ustanak (1875. – 1878.) studija Dušana Muse donosi djelomice različit pogled na Ustanak, okolnosti u kojima je on nastao, njegove aktere, a pogotovu na vođu ustanka Ivana Musića. Studija prostorno obuhvaća područje današnje Bosne i Hercegovine u širem vremenskom razdoblju, stoljeće prije pada Bosne pa sve do u osvit 20. stoljeća. Autor ne temelju dosadašnje objavljene literature izvodi nove zanimljive zaključke koje uglavnom potkrepljuje novim tezama, a koje bi u pojedinim segmentima bilo nužno dodatno potkrijepiti relevantnim vrelima.
- SC. LJILJANA HERCEG, ULOMAK IZ RECENZIJE KNJIGE „DON IVAN MUSIĆ ORGANIZIRA OSTANAK HRVATA U ISTOČNOJ HERCEGOVINI 1875. – 1878. GODINE
Pjesma Don Ivan Musić organizira ostanak Hrvata u istočnoj Hercegovini 1875. – 1878. godine nadilazi aspiraciju autora da obogati epsku pjesničku tradiciju i ovjekovječi povijesni trenutak koji jer stotinu godina ranije u pjesmi U Slavu Vojvode D. I. Musića spjevana prigodom Njegova učestvovanja u bitki kod Stoca opjevao i njegov literarni alter ego fra Pile Čović, postavši djelom koje zaslužuje pozornost čitateljske javnosti jer je snagom pjesničke riječi i dokumentarističkim potencijalom vrijedno književno-povijesno vrelo. Fra Pile Čović i Mate Kolobarić opjevali su povijesni trenutak hercegovačkog naroda koji significira njegove fundamentalne značajke koje nose biljeg stradanja i patnje, ali i prkosa, želje i rezolutne potrebe da odoli svim nedaćama te da, unatoč svemu, opstane i ostane na rodnoj grudi.
DOC. DR. SC. MARINKO MARIĆ, ULOMAK IZ RECENZIJE KNJIGE „DON IVAN MUSIĆ ORGANIZIRA OSTANAK HRVATA U ISTOČNOJ HERCEGOVINI 1875. – 1878. GODINE
Zaključno, Dušan Musa je ovom knjigom dao veliki doprinos u proučavanju Hercegovačkog ustanka te ukupnoj povijesti Bosne i Hercegovine, pogotovu za prijelomno 19. stoljeće. Smatram da ovaj rukopis upotpunjuje prazninu i rasvjetljava svojevrsnu „tamu“ oko Hercegovačkog ustanka te donosi vrlo zanimljive spoznaje u proučavanju povijesti jugoistočne Hercegovine te ga preporučujem za izdavanje kao vrlo zanimljivo i vrijedno povijesno djelo.“