Ante Matić, hrvatski književnik i akademik, rođen je 27. veljače 1945. godine u duvanjskom selu Borčanu. Osmogodišnju školu učio u Kongori, Šujici i Duvnu, gimnaziju u Zadru, Pazinu i Splitu, teologiju studirao u Firenci, talijanski jezik i književnost u Sieni, filozofiju i sociologiju u Skoplju i Beogradu, a politologiju i novinarstvo u Zagrebu.
Radio je kao novinar, komentator i urednik u Večernjem listu. Živi u Zagrebu. Prozu i poeziju piše od 1965. godine. Pjesme i priče uvrštene su u antologije, zbornike i udžbenike. Za poemu „Canto dolente“ nagrađen je u Firenci 1970. Dvije godine kasnije nagrađen je za kratku priču „Crni orlovo“ u Zagrebu. Dobitnik je Šimićeve nagrade 2001. godine za knjigu pjesama Nebeska galija i nagrade Matice hrvatske 2002. za knjigu novela Sizif i mrav.
OBJAVLJENA DJELA
Objahana zemlja, priče, Zagreb, 1989.
Berlinski zid, priče i novele, Zagreb, 1990.
Ljudinjak, pjesnička proza, Rijeka, 1995.
Lijepa naša tuđina, priče, Zagreb, 1997.
Božićne priče, novele, Duvno, 1997.
Nebeska galija, pjesme, Mostar, 2000.
Sizif i mrav, priče, Mostar – Travnik, 2006.
Imoćani, memoarska proza, Zagreb, 2006.
Priča o Hrvatima, roman, Sarajevo, 2007.
Kamena knjiga, pjesme, Sarajevo, 2009.
Trojica, proza, Zagreb – Sarajevo, 2012.
Vjera u Boga, publicistika, Zagreb, 2013.
Diva i Slava, novele i priče, Zagreb, 2014.
Priča iseljenika, proza, Zagreb
Bog i drugovi, roman, Zagreb, 2018.
Vranske mučenice, priče, Zagreb, 2019.
Stranka opasnih namjera, proza, 2020.
Pisma Isusu, memoarska proza, 2021.
IZBOR IZ DJELA
Pozdrav Duvnu
Smrtne ruke pružam
na domak svijetlih ruđenja
jer nisam posljednji
jer nisam prvi
što ga silna čežnja mrvi
da duvanjsku zemlju
osjeća u krvi
zemljo rođena
grlim te zagrljajem
koji vječno traje
o kad bih imao
tako velika i blage ruke
da vas sve privinem na grudi
da s koscima vašim objedujem
na duvanjskom polju
da vas sve utješim
vas ispaćene majke naše
vas umorne orače trudnih njiva
vas shrvane od teških briga
vas bijedne i žalosne
vas znojne i bolesne
vas koji ste odlutali na sve strane
i sad pustoš hara djedovo mi polje
o pustite me
pustite
tamo gdje još uvijek bol se toči
gdje otrov ljudi proliše doba
da pasem ko nedužno janje
zlatokosi busjen
iznad očeva groba
nek se bol vaša u meni pomladi
pa nek mrtvo srce u meni oživi
Prvi broj Naših ognjišta, 1971.
Ognjište
Čekam vas
o
putnici
nespokojstva
Rukama
pomičem nebesa
da vaša obličja
izdvojim
iz povorka
beskrajno sivih
Kosti mi škripe
kao razdrte spone
iz očiju
nježna potištenost curi
A vapaji
a dozivi
a uzdasi?
horizonte grizu
i razdiru vrijeme
Čekam vas
dimom s ognjišta
čekam vas pepelom utjehe
gdje sam svoje
zapretala suze
i
očeva vaših
sahranila grijehe
Drugi broj Naših ognjišta, 1971.
Tužaljka
Ostala sam sama
kao osičena grana
Odoše mi dica
u daleki
tuđi svit
Ja ji jadna
i čemerna
čekam
svakog dana
Što koristi
da imaju cili svit
kad ja moram
bidno život
bidno mrit.
Naša ognjišta, 1972.
Duvanjska majka
Mene ima u ovim njivama
puno me triba za puno jada
ja sam u vjetru u koši u suncu
u crnom grumenu i hladnoj stijenu
i jesam i trajem u svakoj mijeni
kroz mene prolaze mrtvih stvari
nijedna me i ništa me
nježnošću ne dodiriva
u meni čame stećci i šute puteljci
i ruke i suze i muke
u meni ječe u meni kleče
u meni živi i čine me
u meni se gnijezde iskoni prastarih sila
i ja se pomlađujem gdje sam uvijek bila
jer mene ima u ovim njivama
i puno me treba za puno jada
Naša ognjišta, 1972.
Pismo Isusu za rođendan
Zagreb, 2021.
Već danima sam zarobljen i zatočen među četiri zida
u ovoj sobi, u nekoj zgradurini podno Sljemena.
Nit ja mogu komu, nit itko može meni.
Svi smo na samoću osuđeni, na strah i moguću smrt
od neke, Isuse, korone, koja dođe iz Kine.
Ide ta strašna nevidljiva kolona virusa korona
diljem suzne doline i stiže do moje postojbine.
Koliko je samo ta sila nemila prevalila
od Huana do Zagreba, do Moskve, Toronta, Melburna,
Punta Arenasa, Berlina, Teherana, Tokija, Pretorije, Kinšase, Los Angelesa, Rima, Sarajeva, Londona, Pariza, Duvna…
Oko mene kao da je sve zamrlo, nekamo nestalo od kad se pojavila ona
korona, ovaj strašni kineski virus,
ovaj mali gad, koji ljudima nanosi veliki jad.
Kao da su sva vrata zatvorena, svi odjeci mrtvi
u ovom ratu s malim, opakim gadom iz Kine.
Božji Sine, u ovoj zimu punoj poniženja i boli nepreboli,
u ovom nevremenu buljim prema Sljemenu
dok mi se priviđa moje malo selo Borčane,
ispod kamena brda Liba i visoka neba.
Kao da me neko doziva, ili se to meni pričinja,
da u mojoj staroj, rodnoj, napuštenoj, osamljenoj
i pustoj kući, neko tiho ječi, dok vjetar,
s Vrana i Čvrsnice smrtimice bičevima od studeni,
mlatara starim, trulim vratima i udara, gole,
ozeble grane jasena o kojem odavno ne visi kosa,
vodir bez brusova i razapeta janjeća kožica…
Tu, na domak jasena prag je doma očeva.
Tu sam u ganjku i uranku na ploču iz matere pao
one strašne zime, zadnje ratne 1945. godine.
Na kamenu zaživio, san usnio, vatre u snu kreso
i zore slobode kovo u svanuća nade umiruće,
i jedino sam na tom kamenu slobodan i sretan bio.
Na kamenu se i moj san skamenio od teške spoznaje
o koroni i našoj sudbini dok se konačno ne zbude,
na nebeskoj galiji,u astralnom mraku i ljudinjaku,
ono što si, Isuse, davno obećao, da ćeš doći
i stvoriti novo nebo i novu Zemlju…
Božji Sine, kineski virus napada samo ljude.
Neće lako obračunat s mojim, malim, žilavim životom.
Kineski virus se umnožio, pa sada harači ljudinjakom
engleski, francuski, ruski, turski, američki virusi…
Oni, Isuse, nisu vlasnici topline zemne,
svježine zraka i bistrine voda.
Branit će me svaki grumen tla, svaki kamen,
oblutak na morskom žalu, zrno pijeska na sprudu,
pramen magle u tami šume, kap rose na vlati trave,
zrake sunca, blagost mjesečine,
plamen ognjišta, divotu života,
toplinu rodnog doma, hladni spokoj groba,
Što može naudit korona suzi i smijehu,
kiši, bjelini snijega, oblaku, stećku na proplanku
Vran planini, gorskom potoku, divoti ljeta,
nebu poljupca u oku djeteta,
dok ga majka u zagrljaju cjeliva?
I neka otac korona zna da ne zna:
Kamo god sam sam išao nosio samu sebi kamenu zipku,
križ od krvi i kosti, kosu britku, kamene kuće ispod brda,
osamljene stećke, orače u brazdi, kosce na livadi, polje u cvatu
i oblake iznad trudnih njiva.
Isuse Kriste, korona kosi u ovoj suznoj dolini.
Zaskočila je moje rođake, prijatelje i znance.
Živimo u strahu od te male, nevidljive sile nemile.
Božji Sine, sve tako brzo mine što je negdar cvalo
i mirisalo, što se cvijetom i čovjekom zvalo.
Isuse, u ove teške dane i tjeskobne noći nesnom silovane,
u ovo vrijeme boli i vele ljudskih jada
u meni se probudilo dijete, koje se, o veliki svijete,
žali Isusu i moli Bogu.
Ništa drugo nije preostalo.
Ništa drugo i ne mogu.
Ante Matić – Borčanac