Matić, Ante

Ante Matić, hrvatski književnik i akademik, rođen je 27. veljače 1945. godine u duvanjskom selu Borčanu. Osmogodišnju školu učio u Kongori, Šujici i Duvnu, gimnaziju u Zadru, Pazinu i Splitu, teologiju studirao u Firenci, talijanski jezik i književnost u Sieni, filozofiju i sociologiju u Skoplju i Beogradu, a politologiju i novinarstvo u Zagrebu.

Radio je kao novinar, komentator i urednik u Večernjem listu. Živi u Zagrebu. Prozu i poeziju piše od 1965. godine. Pjesme i priče uvrštene su u antologije, zbornike i udžbenike. Za poemu „Canto dolente“ nagrađen je u Firenci 1970. Dvije godine kasnije nagrađen je za kratku priču „Crni orlovo“ u Zagrebu. Dobitnik je Šimićeve nagrade 2001. godine za knjigu pjesama Nebeska galija i nagrade Matice hrvatske 2002. za knjigu novela Sizif i mrav.

 

OBJAVLJENA DJELA

Objahana zemlja, priče, Zagreb, 1989.

Berlinski zid, priče i novele, Zagreb, 1990.

Ljudinjak, pjesnička proza, Rijeka, 1995.

Lijepa naša tuđina, priče, Zagreb, 1997.

Božićne priče, novele, Duvno, 1997.

Nebeska galija, pjesme, Mostar, 2000.

Sizif i mrav, priče, Mostar – Travnik, 2006.

Imoćani, memoarska proza, Zagreb, 2006.

Priča o Hrvatima, roman, Sarajevo, 2007.

Kamena knjiga, pjesme, Sarajevo, 2009.

Trojica, proza, Zagreb – Sarajevo, 2012.

Vjera u Boga, publicistika, Zagreb, 2013.

Diva i Slava, novele i priče, Zagreb, 2014.

Priča iseljenika, proza, Zagreb

Bog i drugovi, roman, Zagreb, 2018.

Vranske mučenice, priče, Zagreb, 2019.

Stranka opasnih namjera, proza, 2020.

Pisma Isusu, memoarska proza, 2021.

 

IZBOR IZ DJELA

 

Pozdrav Duvnu

 

Smrtne ruke pružam

na domak svijetlih ruđenja

jer nisam posljednji

jer nisam prvi

što ga silna čežnja mrvi

da duvanjsku zemlju

osjeća u krvi

 

zemljo rođena

grlim te zagrljajem

koji vječno traje

o kad bih imao

tako velika i blage ruke

da vas sve privinem na grudi

da s koscima vašim objedujem

na duvanjskom polju

 

da vas sve utješim

vas ispaćene majke naše

vas umorne orače trudnih njiva

vas shrvane od teških briga

vas bijedne i žalosne

vas znojne i bolesne

 

vas koji ste odlutali na sve strane

i sad pustoš hara djedovo mi polje

o pustite me

pustite

tamo gdje još uvijek bol se toči

gdje otrov ljudi proliše doba

da pasem ko nedužno janje

zlatokosi busjen

iznad očeva groba

 

nek se bol vaša u meni pomladi

pa nek mrtvo srce u meni oživi

                            Prvi broj Naših ognjišta, 1971.

 

 

Ognjište

 

Čekam vas

o

putnici

nespokojstva

 

Rukama

pomičem nebesa

da vaša obličja

izdvojim

iz povorka

beskrajno sivih

 

Kosti mi škripe

kao razdrte spone

iz očiju

nježna potištenost curi

 

A vapaji

a dozivi

a uzdasi?

horizonte grizu

i razdiru vrijeme

 

Čekam vas

dimom s ognjišta

čekam vas pepelom utjehe

gdje sam svoje

zapretala suze

i

očeva vaših

sahranila grijehe

                          Drugi broj Naših ognjišta, 1971.

 

 

 

Tužaljka

 

Ostala sam sama

kao osičena grana

 

Odoše mi dica

u daleki

tuđi svit

 

Ja ji jadna

i čemerna

čekam

svakog dana

 

Što koristi

da imaju cili svit

kad ja moram

bidno život

bidno mrit.

                             Naša ognjišta, 1972.

 

 

Duvanjska majka

 

Mene ima u ovim njivama

puno me triba za puno jada

 

ja sam u vjetru u koši u suncu

u crnom grumenu i hladnoj stijenu

i jesam i trajem u svakoj mijeni

 

kroz mene prolaze mrtvih stvari

nijedna me i ništa me

nježnošću ne dodiriva

u meni čame stećci i šute puteljci

i ruke i suze i muke

u meni ječe u meni kleče

u meni živi i čine me

 

u meni se gnijezde iskoni prastarih sila

i ja se pomlađujem gdje sam uvijek bila

 

jer mene ima u ovim njivama

i puno me treba za puno jada

                                   Naša ognjišta, 1972.

 

 

 

Pismo Isusu za rođendan

                                        Zagreb, 2021.

 

Već danima sam zarobljen i zatočen među četiri zida

u ovoj sobi, u nekoj zgradurini podno Sljemena.

Nit ja mogu komu, nit itko može meni.

Svi smo na samoću osuđeni, na strah i moguću smrt

od neke, Isuse, korone, koja dođe iz Kine.

Ide ta strašna nevidljiva kolona virusa korona

diljem suzne doline i stiže do moje postojbine.

Koliko je samo ta sila nemila prevalila

od Huana do Zagreba, do Moskve, Toronta, Melburna,

Punta Arenasa, Berlina, Teherana, Tokija, Pretorije, Kinšase, Los Angelesa, Rima, Sarajeva, Londona, Pariza, Duvna…

Oko mene kao da je sve zamrlo, nekamo nestalo od kad se pojavila ona

korona, ovaj strašni kineski virus,

ovaj mali gad, koji ljudima nanosi veliki jad.

Kao da su sva vrata zatvorena, svi odjeci mrtvi

u ovom ratu s malim, opakim gadom iz Kine.

Božji Sine, u ovoj zimu punoj poniženja i boli nepreboli,

u ovom nevremenu buljim prema Sljemenu

dok mi se priviđa moje malo selo Borčane,

ispod kamena brda Liba i visoka neba.

Kao da me neko doziva, ili se to meni pričinja,

da u mojoj staroj, rodnoj, napuštenoj, osamljenoj

i pustoj kući, neko tiho ječi, dok vjetar,

s Vrana i Čvrsnice smrtimice bičevima od studeni,

mlatara starim, trulim vratima i udara, gole,

ozeble grane jasena o kojem odavno ne visi kosa,

vodir bez brusova i razapeta janjeća kožica…

Tu, na domak jasena prag je doma očeva.

Tu sam u ganjku i uranku na ploču iz matere pao

one strašne zime, zadnje ratne 1945. godine.

Na kamenu zaživio, san usnio, vatre u snu kreso

i zore slobode kovo u svanuća nade umiruće,

i jedino sam na tom kamenu slobodan i sretan bio.

Na kamenu se i moj san skamenio od teške spoznaje

o koroni i našoj sudbini dok se konačno ne zbude,

na nebeskoj galiji,u astralnom mraku i ljudinjaku,

ono što si, Isuse, davno obećao, da ćeš doći

i stvoriti novo nebo i novu Zemlju…

Božji Sine, kineski virus napada samo ljude.

Neće lako obračunat s mojim, malim, žilavim životom.

Kineski virus se umnožio, pa sada harači ljudinjakom

engleski, francuski, ruski, turski, američki virusi…

Oni, Isuse, nisu vlasnici topline zemne,

svježine zraka i bistrine voda.

Branit će me svaki grumen tla, svaki kamen,

oblutak na morskom žalu, zrno pijeska na sprudu,

pramen magle u tami šume, kap rose na vlati trave,

zrake sunca, blagost mjesečine,

plamen ognjišta, divotu života,

toplinu rodnog doma, hladni spokoj groba,

Što može naudit korona suzi i smijehu,

kiši, bjelini snijega, oblaku, stećku na proplanku

Vran planini, gorskom potoku, divoti ljeta,

nebu poljupca u oku djeteta,

dok ga majka u zagrljaju cjeliva?

I neka otac korona zna da ne zna:

Kamo god sam sam išao nosio samu sebi kamenu zipku,

 križ od krvi i kosti, kosu britku, kamene kuće ispod brda,

osamljene stećke, orače u brazdi, kosce na livadi, polje u cvatu

i oblake iznad trudnih njiva.

Isuse Kriste, korona kosi u ovoj suznoj dolini.

Zaskočila je moje rođake, prijatelje i znance.

Živimo u strahu od te male, nevidljive sile nemile.

Božji Sine, sve tako brzo mine što je negdar cvalo

i mirisalo, što se cvijetom i čovjekom zvalo.

Isuse, u ove teške dane i tjeskobne noći nesnom silovane,

u ovo vrijeme boli i vele ljudskih jada

u meni se probudilo dijete, koje se, o veliki svijete,

žali Isusu i moli Bogu.

Ništa drugo nije preostalo.

Ništa drugo i ne mogu.

                                      Ante Matić – Borčanac

Sva prava pridržana © 2003 - 2021 DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA HERCEG BOSNE | WEB SITE by IT Sektor AOX Company | Visit www.aox.company