Finka Filipović r. 1961. g. u Travniku (BiH) gdje završava osnovnu školu i gimnaziju, a 30. svibnja 2015. magistrira hrvatski jezik i književnost na Edukacijskom fakultetu Travnik, Univerzitet/Sveučilište Travnik s temom “Ikavska zamjena jata u pisanim spomenicima lašvanske doline od srednjovjekovlja do početaka standardizacije”.
Objavljene knjige:
Rasute blizine, 1998.
Snovi na Žutom moru, 2002.
Otajstvo samoće kaleža, 2004.
Tajnovitost mljetske noći, 2006.
Od istoka sunčanog do zapada, 2008.
Zelene oči moje Anđele, 2008.
Afrički skupljači rose, 2011.
U recenziji njezine zbirke Od Istoka sunčanog do Zapada Vojislav Vujanović primjećuje kako joj je poezija intimnog tonaliteta i ispovjednog karaktera, svedena najčešće na jedan emotivni impuls i zbog toga je sagrađena tek od nekoliko stihova, s iznijansiranim osjećanjem i izborom jezičnog materijala koji je u dubokom suglasju sa svim ostalim elementima koji ulaze u gradbeni sloj pjesme. Prema njegovim riječima, dva motiva su dominantna u njezinim pjesničkim iskazima – voljena osoba i ljubav prema Bogu. Oni se, dodaje Vujanović, međusobno prepliću i ponekada urastaju jedan u drugi pa ljubav prema dragoj osobi biva ozarena ljubavlju prema Bogu.
xxx
Upravo čitajući Afričke skupljače rose otkrivamo potvrdu glasovite misli Roberta Browinga koji je rekao: „manje je više“. Naša spisateljica piše mudrosno kratko, svaka rečenica je nabijena neologizmima i svaki se redak može uzeti za aforizam, ili poslužiti kao epigraf a pogotovo kao epigram – kao dojmljiva i duhovita, domišljato izražena kratka misao. Zato je za nju pisanje čin predanosti. Jednostavnost u pisanju zahtijeva hrabrost, jer postoji opasnost da će nas previdjeti, „odbaciti kao prostodušne oni koji tvrdoglavo vjeruju da je neprohodna proza pitanje inteligencije“, kako je to duhovito primijetio Alain de Botton. Kod Finke Filipović se u jednostavnosti sjetnoga stila nižu misli plemenita stasa. To nije pompozni stil koji hoće reći previše u jednoj jedinoj rečenici.
U svojoj srži, radi se o neobičnom otisku neprispodobivih uspomena dviju duša nerazdruživoga hoda, kojem ovaj svijet nemušto pruža utočište. Autorica – čija „duša čuje šapat cvijeća i pjesmu tišine“ (Halil Džubran) – zazire od postojanja koje se hrani tričavim opsjenama. Ona radije odustaje od postojanja da bi mogla postojati.
“Novi će ljudski rod sići s nebeskih visina“ – tako je proricao veliki Vergilije. Svojim pisanjem, u kojem ponajsnažnije srce govori srcu, Finka Filipović nas zapljuskuje valovljem Onkraja, kao glasnica novog ljudskog roda što silazi iz visina u koje je ona ljubomorno zagledana. Pred nama je duboki iskaz Života življenog iz snažne metafizičke perspektive, u sjeni transcendencije. Autorici je vjerna pratilja mudrosna osama. Zato će ona nujno prošaptati: Kiši nebo nad zemljom mirno spirući mrak – kao da nadopunjuje pjesnika koji veli: „Ovaj svijet nije bolji od izgnanstva“.
Zapravo, ono što nas najviše oduševljava u odgonetanju ovoga spisa, jest njegovo plemstvo duha. A to je jedino istinsko plemstvo, kako veli Rob Riemen. U autoričinim pasažima ima mjesta za unutarnji rast, koji prema Goetheovoj zamisli treba voditi poštivanju: poštivanju božanskog, zemlje, ljudi oko nas i na taj način i vlastitog dostojanstva. Tu nema mjestu mediokritetstvu, vulgariziranju i zaglupljivanju. Odatle ta njezina zatečenost nebom, gotovo obredno svečano udivljenje prostoru svete tišine, njezina raspjevana zaljubljenost u zvijezde, mjesec, sunce, prirodu…, kao da je bezvremeni suputnik sv. Franje iz Asiza. Ovdje naviru mnogi primjeri, ali dovoljno je navesti samo sljedeći: … gore gdje orlovi lete, slobodom tišine i bespuća … a tko zna kamo lete orlovi vječnosti, usanjani ljepotom budnosti. Ona sa zvijezdama razmjenjuje najtananija ganuća, pa će nakon jednog takvog zanosnog kontempliranja izustiti: Da me zvijezde ne odvedu u carstva nepovrata zaželjet ću ti mirnoću njihova sjaja u ljepoti skrivenoj mekotom oblaka.
fra Miron Sikirić, Jeruzalem
OTAJSTVO SAMOĆE KALEŽA
Samoći Skladbe Vazmene
sreća sunčevih suza
U hramu ljubavi
za žrtvu prinosim
radosti svoje.
Nije mi žao.
Zov sokola u Tajni neba.
Brdo toplo od sunca.
Čekam vrijeme kada ću
u jednom dahu ispisati
Knjigu radosti.
Umrijeti u njezinu rađanju.
Otajstvom ljubavi
pripravio si me za dane
u kojima ću probuđenu
sreću tanahnih čula
otkupljivat jecajima zahvale.
Neumorno,
kao drozdovi
jutrom,
moje
Te
srce
doziva.
I
kišom
i suncem
obznanjuje
Dolazak Tvoj.
Susret na livadi bestjelesnosti,
gdje duše kalež piju.
Bezgrješno začeta ljubav.
Zasijana žitišta sanjaju.
OD ISTOKA SUNČANOG DO ZAPADA
Je li ova kiša
Zavjetna radost!
Sve što se zaklinje,
Preveliko je.
…
Krupne kapi
Petrovske kiše.
U Tebi pojilište
Naših pustinja.
Svjetlo ponorima.
…
Možda zelene bosanske šume
I planinske vrleti,
Svojim tajnovitim vjetrovima
Pjevaju najtužnije
Ali i najčovječnije
Pjesme svemiru.
Božja raskoš.
…
Gdje je dom u čijim se prozorima
Ogleda radost susreta.
Nasmijani prozori, svjetlo duša.
Ptice pjesmom i trave izbojenim
Mirisom, ometaju Ljubav.
Gospodara srca nema.
Gdje je taj dom.
…
Odem li za čovjekom,
Tko će vjevericama u vrtu
Ostavljati orahe,
Zimi.
…
Raskriljenost.
Tvoje srce nesebično spozna.
…
Reci, jesu li Vječne kiše
Modre kao naše!
Što Te vezuje s njima.
…
Šumori bosanskog vjetra
Rosa su žednom.
Traži li oseka plimu!
Govor o čežnji Istine.
Šutnja o bolu neistine.
Rosom nestaju čuda.
Kradem Sunce jeseni.
Bože, sveprisutan Si.
…
Prenapučene Zvijezde.
Kako mistično mole
Zvona burgoske katedrale.
Tamo ću odletjeti
(…)
…
Bijeli Božić oko mene.
Pošalji Radost u bijeli prostor.
Dođoh dušom.