Ivan Baković (Tomislavgrad, 1963.) do „uzdvignuća jidra“, tj. do otisnuća u svijet, stasao je i rastao na Duvanjskom polju, gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju, završio Pedagošku akademiju u Mostaru i diplomirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Profesor je hrvatskoga jezika i književnosti.
Radio u više državnih i privatnih poduzeća i institucija. Između ostaloga u Dnevnom listu (novinar, urednik, zamjenik glavnoga urednika), Hercegovačkoj televiziji Mostar (novinar, urednik, glavni urednik), Političkoj upravi Ministarstva obrane Herceg-Bosne, Zajedničkom zapovjedništvu Vojske Federacije BiH, predavao hrvatski jezik i književnost u osnovnoj i srednjoj školi, predavao srpski jezik i književnost u Koledžu ujedinjenoga svijeta (UWC) u Mostaru, bio tajnik Hrvatskoga intelektualnoga zbora u BiH. Trenutno u Srednjoj elektrotehničkoj školi Ruđera Boškovića u Mostaru predaje hrvatski jezik.
Piše pjesme, prikaze, recenzije, kritike, reportaže i scenarije te objavljuje u časopisima u Bosni i Hercegovini i u Republici Hrvatskoj. Uređuje i lektorira knjige, časopise i publikacije. Nagrađivan je za poeziju na Duvanjskim danima kulture (1989.) i na natječaju za domoljubnu poeziju Udruge veterana Četvrte gardijske brigade (2016. i 2017.). Nastupao na brojnim književnim manifestacijama, tv i radijskim postajama. Bio je član povjerenstava na književnim natječajima (u dva navrata, 2017. i 2018. g., član povjerenstva za izbor korisnika sredstava za oblast nova književna djela domaćih autora Fondacije za izdavaštvo Federacije BiH).
Član je Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne. Glavni urednik Osvita, časopisa za književnost, kulturu i društvene teme DHK HB i nekoliko godina voditelj Književne srijede u Otvorenoj čitaonici DHK HB.
Objavio je knjigu pjesama Zatomljenja (DHK HB, Mostar, 2012.) i knjigu izabranih književnih prikaza Riječima o riječima (Matica hrvatska Tomislavgrad, 2021.). Autor je scenarija za dokumentarni film Žetva i vršidba – da se ne zaboravi – običaji dubravskoga kraja i više reportaža za Hercegovačku televiziju. Pjesme su mu prevođene na albanski jezik, a kritikama je zastupljen u zborniku Đakovački susreti hrvatskih književnih kritičara.
Živi u Mostaru.
IZBOR IZ DJELA
očinaši
jedan očinaš, jednu zdravomariju i jednom slavaocu
za rod berićet i blagoslov…
Otče naš iže jesi na nebesih
sveti se ime Tvoje.
jedan očinaš, jednu zdravomariju i jednom slavaocu
i pokoj vičnji za naše pokojne…
Pridi cesarstvo Tvoje
budi volja Tvoja
jako na nebu i na zemlji.
jedan očinaš, jednu zdravomariju i jednom slavaocu
za duše u čistilištu…
Hlib naš vsedanji daj nam ga danas
i otpusti nam dlgi naše
jakože i mi otpuščaem dlge dlžnikom našim.
jedan očinaš, jednu zdravomariju i jednom slavaocu
za koje se nema ko spomenut od njijova roda i poroda
I ne vavedi nas v napast
na izbavi nas od neprijazni.
molitve nanizane
kao zrnca krunice
iz dubine vremena
došle do nas
ako mi prekinemo tko će moliti za duše naše…
Sicut erat in principio, et nunc, et semper, et in saecula saeculorum.
Amen.
Recept za (smotati) cigaretu
Između trećeg i četvrtog prsta lijeve ruke (počevši od palca)
Staviti gornji dio duhankese
S tri prva prsta iste ruke (počevši od palca)
Pridržat papirić, ćat, klizu (kako vam drago)
Iz duhankese uzeti prstohvat duhana (tako bi rekli u kulinarskim receptima)
Dakle, s tri prva prsta desne ruke (počevši od palca)
Staviti duhan u papirić, ćat, klizu (kako vam drago) u lijevoj ruci
S prva dva prsta (počevši od palca) obje ruke
A podupirući trećim i četvrtim prstom (počevši od palca) obje ruke
Ravnomjerno rasporediti duhan
Po papiriću, ćatu, klizi (kako vam drago)
S prva tri prsta (počevši od palca) obje ruke
Ravnomjerno praveći kružne pokrete
Zamotati u valjkast oblik
Držeći tako dobiveni smotuljak s prva tri prsta (počevši od palca) lijeve ruke
Može i desnom, također s prva tri prsta (počevši od palca)
Zalizati jezikom od sredine papirića, ćata, klize (kako vam drago) ulijevo do kraja
Pa odatle udesno do kraja
(može i obrnuto – od sredine udesno do kraja, pa nazad ulijevo do kraja)
Tako dobivenu cigaretu
Zapaliti
Šibicom, upaljačom, feuerzeugom, žeravom
Suncem preko kakva debljeg stakla ili na neki drugi način, svejedno
Istovremeno potežući dim u usta
Prvi dim ne udisati
Nego ga ispustiti
I promatrati likove u njemu
Baš kao u oblacima ležeći u travi
Ja vidim moj klub pušača škije
Pokojnog strica Stojana
Pokojnog strica Karla
(koji je motao jednom rukom, jer je drugu 60 i neke izgubio)
Pokojnog dida Jakova
Pokojnog dida Marijana
A vidim i pokojnog dida Jozu
Koji nije pušio
Vukovarski notturno
u ponoć muklo odzvoni s crkvenog tornja
pa mrak noć tišina
mirno sniva grad
a onda usred noćne tišine
zapuše mrzli vjetar preko teškog dunava
a kroz vjetar
čini ti se neki čudni zvuci
kao da stenje trpinjska cesta
kao da jauče borovo
kao da plače ovčara
i gle stvarno vodotoranj škripi
i ruši se sve u dunav
mitnica samo nijemo gleda
dok se toranj lomi krši i pada
stotine zvukova
pucnji bombe eksplozije
sve se ruši
krici jauci dozivanja
škripa zubi
pucanje kostiju
i duše
ili samo od ledenog vjetra
puca led na dunavu
utiša se vjetar
i svega nestane
kao da ničeg nije ni bilo
spava grad
ali opet vjetar
jednu sjenu nosi niz cestu
druga s vrha tornja zastavom maše
ne kovitla vjetar lišće s ovčare
nego se kolona sjena gradu primiče
ustaju sa svih strana
mladi lijepi nasmijani
smiju se
smiju
smiju
smiju se
smrti u lice
susta vjetar
grad spava
spava grad
snom pravednika
samo dva stara putnika
vjetar i dunav
prebiru po uspomenama
stoj(a)n(ov)a kuća
kad je u zajedničkoj pradidovskoj stojnoj kući postalo tisno
odlučilo se praviti novu kuću
svi
(i malo i veliko)
u brdo odvaljivati kamen
po sto puta iz brda do kuće
s kamenom na zaprežnim
kolima željeznih kotača
klesalo se
danima
mjesecima
tvrdi žestac ne da u se
muški tukli špicom i čekićom
dok dlanovi ne prokrvare (ne da žestac u se)
ženskadija miješala malter
dok dlanovi ne popucaju
dizalo se kamen
dok jagodice ne poplave
valjalo je dom sagraditi
valjalo je u šumu
građu svući
grede sasjeći
japiju namiriti
i još sto drugih čudesa
okna, vrata
postelje i kolijevke
svilo se gnijezdo
u vr’ duvna ravna
rađalo se i umiralo
umiralo i rađalo
otac i sin
djed i unuk
iz iste kolijevke poletio
kroz isti život proletio
na istu postelju sletio
i (bogu) uzletio
preturilo se svašta
osmijehe suzama zalijevali
zalogaje znojem natopili
svaku pjesmu kuknjavom otpjevali
svaki dan krunicom završavali
rađalo se i umiralo
umiralo i rađalo
neki koji su iz nje poletjeli
su se i vraćali
a neki se nikada nisu vratili
neki su letjeli do galicije, do monte melette
drugi i do staljingrada i do olovnoga grada
a neki nisu ni nemilu mitili
a ima ih i koji su probali jesu li
sjeverna mora slanija od južnih
i dokle se može na istok a dokle na zapad
ima li kraja ovoj suznoj žlibini
ili je zemlja stvarno okrugla
nekima je postalo tisno
pa su nove stojne kuće pravili
neki ovako
neki onako
uglavnom svi su je ostavili
eno je i sad
stoj(a)n(ov)e kuće
stoji
iako u njoj nitko ne stoji
samo sjene i
paučina po posteljama i kolijevkama
i uspomene
samo uspomene
uspomene koje se pred san javljaju
uspomene iz kojih tonućega u san
dozivaju oni
koji su već mitili veliku mitnicu
Kopači
Petorici rudara jame Raspotočje za koje je uprava Rudnika mrkog uglja Zenica, kao naknadu nematerijalne štete, u izvansudskom poravnanju isplatila po dvadeset tisuća maraka. Po glavi.
Rujem Bosninu utrobu
Kao i sedam generacija kašljača ugljene prašine prije mene
Rujem Bosninu utrobu
Kopam ugalj
Mrki ugalj
U jami Raspotočje
U rudniku mrkog uglja Zenica
Kopam i rastem
Rastem ko planina
Kopam
Što više kopam to sam veći i jači
Moj čađavi obraz sjajniji
Od sreće
Kopam li kopam
Za sebe
Za ženu
Za djecu
Za obitelj
Da oni ne moraju kopati
Kopam
Rujem Bosninu utrobu
Ne brojim tone
Samo kopam
Ne znam je li vani dan ili je noć (ovdje je uvijek noć)
Kopam
Rujem
Pored mene četvorica
Kopaju
Ruju
Kašlju
I psuju ugljenu prašinu
Prilazi jedan kamarad:
Stani, ne kopaj više
Mi smo mrtvi
Kako, bolan, mrtvi
Vidiš da kopamo
Ne znam ja, veli, evo u novinama piše da smo mrtvi, nas petorica, u jami Raspotočje, u Rudniku mrkog uglja u Zenici, 5. devetog 2014. godine, sve ti tu piše, jebogati… i da je uprava rudnika s obiteljima dogovorila izvansudsko poravnanje za naknadu nematerijalne štete – ženi, djeci, babi i nani po dvadeset hiljada maraka, braći i sestrama po sedam hiljada – ej, dvadeset hiljada maraka…
Gledam
I ostali čitaju novine
I svjetla im se u lampama gase
I nastaje mrak mrk(l)i mrak
U rudniku mrkog uglja
U jami Raspotočje
U Zenici
U Bosni
Ili zato što ponekad ni sami nismo u stanju razlučiti prîčin príčin od stvarnosti. Ili su, možda, svi naši životi i sve naše priče, kako to objašnjava jedan od likova iz priče „U svratištu“, samo puko ponavljanje (pa veli taj lik): „Sve što je opleteno, već ranije je od nečega isparano. I ovaj zamršeni život već je nekad bio tkan, nedotkan, pa ponovno pleten, isparan i sve iz početka: oparano, pleteno, tkano, da bi bilo nošeno i ponovno derano…“ I stoga ne vjerujte previše u istinitost ovih priča, jer su pripovjedači varljiva sorta i začas vas uvuku u snovitu opčinjenost pričom, a onda granica stvarnosti i pričina postane nejasna. I ne samo da se tako autor poigrava nama, nego se isto tako poigrava svojim likovima od kojih mnogima briše granice između snova i stvarnosti pa ih vodi, najčešće, njihovoj propasti. Jer književno stvaralaštvo je sloboda kreacije i stvaranja, ili da opet za svjedoka pozovemo lik iz knjige, jednoga fratra koji veli: „Eto ti sada…, od ovog trena tvoja književna uobrazilja može u svojim lutanjima i basanjima činiti što hoće. (…) Možeš dobrog fra Mihovila poslati da luta svijetom u habitu ili u običnoj odori, možeš ga pokopati, uznijeti ga u visine, na nebo… Kako te volja…! Samo imaj na umu da književnost nije arheologija, pa da moraš podastrijeti dokaze za ono što tvrdiš“ (Fra Mihovilovo uznesenje). Dakle, u priči možeš što hoćeš, a da te nitko ne pozove na odgovornost zbog toga što taj netko misli da se u priči i nisi baš držao istine (barem onakve kakvom ju on zamišlja). (o knjizi Joze Mašića: Ljudi i tice)
Šegedin veli kako „nema spasa od života“. A u životu, u kojem Stalna je samo mijena i smrt, životu koji nas progoni „kroz iglene uši“, ili kako je to Mijo zapisao u svojoj zbirci Uspinjanja: Vrijeme nas još nije dotuklo // tuklo je / tuklo // (i oštricom / i muklo); u tom i takvom životu stalno je neka vojna: Uvijek neka vojna / Nevoljna / A tek sam se vratio / Iz boja / Ljuta / Pun poraza i rana (Uvijek neka vojna). Svatko ima svoj način liječenja svojih rana (od vremena koje nas tuče ili od ljutih rana iz boja), a Mijin način, čini mi se, odgovara onomu što je, već spomenuti, Petar Šegedin odgovorio Pavletiću na pitanje postavljeno u jednom intervjuu. Pavletićevo pitanje: „Što je za Vas literatura: izazivanje ili savladavanje sudbine; pobjeda nad vremenom ili kompenzacija poraza… neprestano kopanje po rani ili pripravljanje melema za nju?“ Šegedinov odgovor: „Literatura, kao uostalom sva umjetnost, za mene je spas, spas od uvjeta u kojima živimo u ovom kozmosu.“ Možda se u ovim riječima krije odgovor na pitanje (sve je više pitanja, a odgovora?) o tajni poezije Mije Tokića. Je li Miji pisanje spas? Pitajte ga… ako koga zanima… Bilo kako bilo, bilo Miji pisanje spas ili ne bilo, slažem se sa Šegedinom da je literatura „spas od uvjeta u kojima živimo u ovom kozmosu.“ (o knjizi Mije Tokića: Siguran grm)
ODJECI
Kada bi pjesništvo Ivana Bakovića objašnjavali kao odraz njegova života zajednički nazivnik bi mu bio iskrenost. No, budući da se ovakav način objašnjavanja pjesništva drži pomalo zastarjelim, jer u njemu pjesme tek su skice nešto drugačije pisane autobiografije, ostaje nam da uđemo u pjesnički svijet, svijet njegovih pjesama i pokušamo dokučiti tajnu stihova.
Ako bi žena bila ona duhovna zaokupljenost pjesnika iz koje potječe motivacija da se uopće piše kad ne budem / imao više kome pisati / kad ljubav / preseli u sjećanje, ona je ipak najčešće zagonetna tajnovitost, nedostižna, mistična, nedohvatna (za bilo koju umjetnost, ne samo za pjesništvo): nema frano p. (nema nitko) / dovoljno boja / za oslikat / ženine misli / i maštu…
Marko Tokić
Gotovo eshatološka vizija osobnog kraja u ratnom kaosu: slika bića i duha kao da su već mrtvi, tijelo napuhano i neprirodno, izvan ljudskih snaga i moći u povratak cjelovitosti. Ipak, takav „utopljenik“ pruža ruku i, kako sam kaže,…tišinu pokušavam dohvatiti.
Ivan ne naslovljuje svoje pjesme. To mu je nebitno kao i vrijeme izlaska – on hoće i želi ostati na temelju svojih iskoraka, lokalitetu smrti iz kojeg je trebalo skupljati grudice krvi i oblikovati ih u glas života, u pjesmu. Tako nastaje spor ritam pjesme, usporediv s vremenom odbrojavanih minuta. Ponavlja riječi i ugrađuje molitveni ton spasa.
Marina Kljajo Radić
Riječima o riječima pokazuju kako suvremena herceg-bosanska književnost ima široku ne samo tematsku, nego i oblikovnu lepezu, od pripovjedača-kroničara, dokumentarista, otkrivača tabu-tema, pisaca romansiranih biografija, pisaca aforizama, do izvrsnih lirskih pjesnika. Za sve autorove sugovornike književnost kao moguća stvarnost, nekada se čini realnijom od ove koju živimo. Povezuje ih i ukorijenjenost u vlastiti zavičaj, ali i otvaranje svevremenih tema, što je dokaz njihove univerzalne vrijednosti, na što autor stavlja poseban naglasak.
Kao da je vođen Ingardenovom idejom po kojoj je literarno djelo samo niz smjernica koje svaki čitatelj treba konkretizirati, autor nam predstavlja vlastiti susret sa suvremenim herceg-bosanskim piscima i dijalog s njihovim djelima, objavljenim u proteklom desetljeću. U dodiru sa stvaralaštvom svojih suvremenika, autor analizira, izdvaja detalje, uspoređuje, dijeli vlastite doživljaje, valorizira, ali svjestan aproksimativnosti vlastite autonomije, ostavlja otvoren prostor za nove i drukčije prosudbe.
Krešimir Tabak