Baković, Ivan

Ivan Baković (Tomislavgrad, 1963.) do „uzdvignuća jidra“, tj. do otisnuća u svijet, stasao je i rastao na Duvanjskom polju, gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju, a diplomirao je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru.

Radio u više državnih i privatnih poduzeća i institucija. Između ostaloga u Dnevnom listu (novinar, urednik, zamjenik glavnoga urednika), Hercegovačkoj televiziji Mostar (novinar, urednik, glavni urednik), Političkoj upravi Ministarstva obrane Herceg-Bosne, Zajedničkom zapovjedništvu Vojske Federacije BiH (zamjenik načelnika Odjela za informiranje, kulturu, šport i dušobrižništvo), predavao hrvatski jezik i književnost u osnovnoj i srednjoj školi, predavao srpski jezik i književnost u Koledžu ujedinjenoga svijeta (UWC) u Mostaru, bio tajnik Hrvatskoga intelektualnoga zbora u BiH. Trenutno u Srednjoj elektrotehničkoj školi Ruđera Boškovića u Mostaru predaje hrvatski jezik.

Od studentskih dana aktivno prati književnu produkciju, piše pjesme, prikaze, recenzije, kritike, reportaže i scenarije te objavljuje u časopisima u Bosni i Hercegovini i u Republici Hrvatskoj. Uređuje i lektorira knjige, časopise i publikacije. Nagrađivan je za poeziju na Duvanjskim danima kulture (1989.) i na natječaju za domoljubnu poeziju Udruge veterana Četvrte gardijske brigade (2016. i 2017.). Nastupao na brojnim književnim manifestacijama, tv i radijskim postajama. Bio je član povjerenstava na književnim natječajima (u dva navrata, 2017. i 2018. g., član povjerenstva za izbor korisnika sredstava za oblast nova književna djela domaćih autora Fondacije za izdavaštvo Federacije BiH).

Član je Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne. Glavni urednik Osvita, časopisa za književnost, kulturu i društvene teme DHK HB i nekoliko godina voditelj Književne srijede u Otvorenoj čitaonici DHK HB.

Objavio je knjigu pjesama Zatomljenja (DHK HB, Mostar, 2012.) i knjigu izabranih književnih prikaza Riječima o riječima (Matica hrvatska Tomislavgrad, 2021.). Autor je scenarija za dokumentarni film Žetva i vršidba – da se ne zaboravi – običaji dubravskoga kraja i više reportaža za Hercegovačku televiziju. Pjesme su mu prevođene na albanski jezik, a kritikama je zastupljen u zborniku Đakovački susreti hrvatskih književnih kritičara.

 

IZBOR IZ DJELA

očinaši

jedan očinaš, jednu zdravomariju i jednom slavaocu

za rod berićet i blagoslov…

               Otče naš iže jesi na nebesih

               sveti se ime Tvoje.

jedan očinaš, jednu zdravomariju i jednom slavaocu

i pokoj vičnji za naše pokojne…

               Pridi cesarstvo Tvoje

              budi volja Tvoja

               jako na nebu i na zemlji.

jedan očinaš, jednu zdravomariju i jednom slavaocu

za duše u čistilištu…

               Hlib naš vsedanji daj nam ga danas

               i otpusti nam dlgi naše

                jakože i mi otpuščaem dlge dlžnikom našim.

jedan očinaš, jednu zdravomariju i jednom slavaocu

za koje se nema ko spomenut od njijova roda i poroda

               I ne vavedi nas v napast

               na izbavi nas od neprijazni.

molitve nanizane

kao zrnca krunice

iz dubine vremena

došle do nas

ako mi prekinemo tko će moliti za duše naše…

 

Sicut erat in principio, et nunc, et semper, et in saecula saeculorum.

Amen.

 

Recept za (smotati) cigaretu

Između trećeg i četvrtog prsta lijeve ruke (počevši od palca)

Staviti gornji dio duhankese

S tri prva prsta iste ruke (počevši od palca)

Pridržat papirić, ćat, klizu (kako vam drago)

Iz duhankese uzeti prstohvat duhana (tako bi rekli u kulinarskim receptima)

Dakle, s tri prva prsta desne ruke (počevši od palca)

Staviti duhan u papirić, ćat, klizu (kako vam drago) u lijevoj ruci

S prva dva prsta (počevši od palca) obje ruke

A podupirući trećim i četvrtim prstom (počevši od palca) obje ruke

Ravnomjerno rasporediti duhan

Po papiriću, ćatu, klizi (kako vam drago)

S prva tri prsta (počevši od palca) obje ruke

Ravnomjerno praveći kružne pokrete

Zamotati u valjkast oblik

Držeći tako dobiveni smotuljak s prva tri prsta (počevši od palca) lijeve ruke

Može i desnom, također s prva tri prsta (počevši od palca)

Zalizati jezikom od sredine papirića, ćata, klize (kako vam drago) ulijevo do kraja

Pa odatle udesno do kraja

(može i obrnuto – od sredine udesno do kraja, pa nazad ulijevo do kraja)

 

Tako dobivenu cigaretu

Zapaliti

Šibicom, upaljačom, feuerzeugom, žeravom

Suncem preko kakva debljeg stakla ili na neki drugi način, svejedno

Istovremeno potežući dim u usta

 

Prvi dim ne udisati

Nego ga ispustiti

I promatrati likove u njemu

Baš kao u oblacima ležeći u travi

 

Ja vidim moj klub pušača škije

Pokojnog strica Stojana

Pokojnog strica Karla

(koji je motao jednom rukom, jer je drugu 60 i neke izgubio)

Pokojnog dida Jakova

Pokojnog dida Marijana

A vidim i pokojnog dida Jozu

Koji nije pušio

 

 

Vukovarski notturno

u ponoć muklo odzvoni s crkvenog tornja

pa mrak noć tišina

mirno sniva grad

 

a onda usred noćne tišine

zapuše mrzli vjetar preko teškog dunava

 

a kroz vjetar

čini ti se neki čudni zvuci

 

kao da stenje trpinjska cesta

kao da jauče borovo

kao da plače ovčara

 

i gle stvarno vodotoranj škripi

i ruši se sve u dunav

mitnica samo nijemo gleda

 

dok se toranj lomi krši i pada

stotine zvukova

pucnji bombe eksplozije

 

sve se ruši

 

krici jauci dozivanja

škripa zubi

pucanje kostiju

i duše

 

ili samo od ledenog vjetra

puca led na dunavu

 

utiša se vjetar

i svega nestane

 

kao da ničeg nije ni bilo

spava grad

 

ali opet vjetar

 

jednu sjenu nosi niz cestu

druga s vrha tornja zastavom maše

ne kovitla vjetar lišće s ovčare

nego se kolona sjena gradu primiče

 

ustaju sa svih strana

mladi lijepi nasmijani

smiju se

smiju

smiju

 

smiju se

smrti u lice

 

susta vjetar

grad spava

 

spava grad

snom pravednika

 

samo dva stara putnika

vjetar i dunav

prebiru po uspomenama

 

 

stoj(a)n(ov)a kuća

kad je u zajedničkoj pradidovskoj stojnoj kući postalo tisno

odlučilo se praviti novu kuću

 

svi

(i malo i veliko)

u brdo odvaljivati kamen

po sto puta iz brda do kuće

s kamenom na zaprežnim

kolima željeznih kotača

 

klesalo se

danima

mjesecima

tvrdi žestac ne da u se

muški tukli špicom i čekićom

dok dlanovi ne prokrvare (ne da žestac u se)

ženskadija miješala malter

dok dlanovi ne popucaju

dizalo se kamen

dok jagodice ne poplave

                   valjalo je dom sagraditi

 

valjalo je u šumu

građu svući

grede sasjeći

japiju namiriti

i još sto drugih čudesa

okna, vrata

postelje i kolijevke

 

svilo se gnijezdo

u vr’ duvna ravna

 

rađalo se i umiralo

umiralo i rađalo

otac i sin

djed i unuk

iz iste kolijevke poletio

kroz isti život proletio

na istu postelju sletio

i (bogu) uzletio

 

preturilo se svašta

osmijehe suzama zalijevali

zalogaje znojem natopili

svaku pjesmu kuknjavom otpjevali

svaki dan krunicom završavali

rađalo se i umiralo

umiralo i rađalo

 

neki koji su iz nje poletjeli

su se i vraćali

a neki se nikada nisu vratili

neki su letjeli do galicije, do monte melette

drugi i do staljingrada i do olovnoga grada

              a neki nisu ni nemilu mitili

             a ima ih i koji su probali jesu li

            sjeverna mora slanija od južnih

            i dokle se može na istok a dokle na zapad

            ima li kraja ovoj suznoj žlibini

           ili je zemlja stvarno okrugla

 

nekima je postalo tisno

pa su nove stojne kuće pravili

neki ovako

neki onako

uglavnom svi su je ostavili

 

eno je i sad

stoj(a)n(ov)e kuće

stoji

iako u njoj nitko ne stoji

samo sjene i

paučina po posteljama i kolijevkama

i uspomene

 

samo uspomene

 

uspomene koje se pred san javljaju

uspomene iz kojih tonućega u san

dozivaju oni

koji su već mitili veliku mitnicu

 

 

Kopači

                         Petorici rudara jame Raspotočje za koje je uprava Rudnika mrkog uglja Zenica, kao naknadu nematerijalne štete, u                                          izvansudskom poravnanju isplatila po dvadeset tisuća maraka. Po glavi.

 

Rujem Bosninu utrobu

Kao i sedam generacija kašljača ugljene prašine prije mene

 

Rujem Bosninu utrobu

 

Kopam ugalj

Mrki ugalj

U jami Raspotočje

U rudniku mrkog uglja Zenica

 

Kopam i rastem

Rastem ko planina

 

Kopam

 

Što više kopam to sam veći i jači

Moj čađavi obraz sjajniji

Od sreće

 

Kopam li kopam

 

Za sebe

Za ženu

Za djecu

Za obitelj

Da oni ne moraju kopati

 

Kopam

Rujem Bosninu utrobu

 

Ne brojim tone

Samo kopam

Ne znam je li vani dan ili je noć (ovdje je uvijek noć)

Kopam

Rujem

Pored mene četvorica

Kopaju

Ruju

Kašlju

I psuju ugljenu prašinu

 

Prilazi jedan kamarad:

Stani, ne kopaj više

Mi smo mrtvi

Kako, bolan, mrtvi

Vidiš da kopamo

     Ne znam ja, veli, evo u novinama piše da smo mrtvi, nas petorica, u jami Raspotočje, u Rudniku mrkog uglja u Zenici, 5. devetog 2014.            godine, sve ti tu piše, jebogati… i da je uprava rudnika s obiteljima dogovorila izvansudsko poravnanje za naknadu nematerijalne štete –          ženi, djeci, babi i nani po dvadeset hiljada maraka, braći i sestrama po sedam hiljada – ej, dvadeset hiljada maraka…

 

Gledam

I ostali čitaju novine

I svjetla im se u lampama gase

I nastaje mrak mrk(l)i mrak

U rudniku mrkog uglja

U jami Raspotočje

U Zenici

U Bosni

 

 

Ili zato što ponekad ni sami nismo u stanju razlučiti prîčin príčin od stvarnosti. Ili su, možda, svi naši životi i sve naše priče, kako to objašnjava jedan od likova iz priče „U svratištu“, samo puko ponavljanje (pa veli taj lik): „Sve što je opleteno, već ranije je od nečega isparano. I ovaj zamršeni život već je nekad bio tkan, nedotkan, pa ponovno pleten, isparan i sve iz početka: oparano, pleteno, tkano, da bi bilo nošeno i ponovno derano…“ I stoga ne vjerujte previše u istinitost ovih priča, jer su pripovjedači varljiva sorta i začas vas uvuku u snovitu opčinjenost pričom, a onda granica stvarnosti i pričina postane nejasna. I ne samo da se tako autor poigrava nama, nego se isto tako poigrava svojim likovima od kojih mnogima briše granice između snova i stvarnosti pa ih vodi, najčešće, njihovoj propasti. Jer književno stvaralaštvo je sloboda kreacije i stvaranja, ili da opet za svjedoka pozovemo lik iz knjige, jednoga fratra koji veli: „Eto ti sada…, od ovog trena tvoja književna uobrazilja može u svojim lutanjima i basanjima činiti što hoće. (…) Možeš dobrog fra Mihovila poslati da luta svijetom u habitu ili u običnoj odori, možeš ga pokopati, uznijeti ga u visine, na nebo… Kako te volja…! Samo imaj na umu da književnost nije arheologija, pa da moraš podastrijeti dokaze za ono što tvrdiš“ (Fra Mihovilovo uznesenje). Dakle, u priči možeš što hoćeš, a da te nitko ne pozove na odgovornost zbog toga što taj netko misli da se u priči i nisi baš držao istine (barem onakve kakvom ju on zamišlja). (o knjizi Joze Mašića: Ljudi i tice)

 

Šegedin veli kako „nema spasa od života“. A u životu, u kojem Stalna je samo mijena i smrt, životu koji nas progoni „kroz iglene uši“, ili kako je to Mijo zapisao u svojoj zbirci Uspinjanja: Vrijeme nas još nije dotuklo // tuklo je / tuklo // (i oštricom / i muklo); u tom i takvom životu stalno je neka vojna: Uvijek neka vojna / Nevoljna / A tek sam se vratio / Iz boja / Ljuta / Pun poraza i rana (Uvijek neka vojna). Svatko ima svoj način liječenja svojih rana (od vremena koje nas tuče ili od ljutih rana iz boja), a Mijin način, čini mi se, odgovara onomu što je, već spomenuti, Petar Šegedin odgovorio Pavletiću na pitanje postavljeno u jednom intervjuu. Pavletićevo pitanje: „Što je za Vas literatura: izazivanje ili savladavanje sudbine; pobjeda nad vremenom ili kompenzacija poraza… neprestano kopanje po rani ili pripravljanje melema za nju?“ Šegedinov odgovor: „Literatura, kao uostalom sva umjetnost, za mene je spas, spas od uvjeta u kojima živimo u ovom kozmosu.“ Možda se u ovim riječima krije odgovor na pitanje (sve je više pitanja, a odgovora?) o tajni poezije Mije Tokića. Je li Miji pisanje spas? Pitajte ga… ako koga zanima… Bilo kako bilo, bilo Miji pisanje spas ili ne bilo, slažem se sa Šegedinom da je literatura „spas od uvjeta u kojima živimo u ovom kozmosu.“ (o knjizi Mije Tokića: Siguran grm)

 

ODJECI

Kada bi pjesništvo Ivana Bakovića objašnjavali kao odraz njegova života zajednički nazivnik bi mu bio iskrenost. No, budući da se ovakav način objašnjavanja pjesništva drži pomalo zastarjelim, jer u njemu pjesme tek su skice nešto drugačije pisane autobiografije, ostaje nam da uđemo u pjesnički svijet, svijet njegovih pjesama i pokušamo dokučiti tajnu stihova.

Ako bi žena bila ona duhovna zaokupljenost pjesnika iz koje potječe motivacija da se uopće piše kad ne budem / imao više kome pisati / kad ljubav / preseli u sjećanje, ona je ipak najčešće zagonetna tajnovitost, nedostižna, mistična, nedohvatna (za bilo koju umjetnost, ne samo za pjesništvo): nema frano p. (nema nitko) / dovoljno boja / za oslikat / ženine misli / i maštu…

Marko Tokić

 

Gotovo eshatološka vizija osobnog kraja u ratnom kaosu: slika bića i duha kao da su već mrtvi, tijelo napuhano i neprirodno, izvan ljudskih snaga i moći u povratak cjelovitosti. Ipak, takav „utopljenik“ pruža ruku i, kako sam kaže,…tišinu pokušavam dohvatiti.

Ivan ne naslovljuje svoje pjesme. To mu je nebitno kao i vrijeme izlaska – on hoće i želi ostati na temelju svojih iskoraka, lokalitetu smrti iz kojeg je trebalo skupljati grudice krvi i oblikovati ih u glas života, u pjesmu. Tako nastaje spor ritam pjesme, usporediv s vremenom odbrojavanih minuta. Ponavlja riječi i ugrađuje molitveni ton spasa.

Marina Kljajo Radić

 

Riječima o riječima pokazuju kako suvremena herceg-bosanska književnost ima široku ne samo tematsku, nego i oblikovnu lepezu, od pripovjedača-kroničara, dokumentarista, otkrivača tabu-tema, pisaca romansiranih biografija, pisaca aforizama, do izvrsnih lirskih pjesnika. Za sve autorove sugovornike književnost kao moguća stvarnost, nekada se čini realnijom od ove koju živimo. Povezuje ih i ukorijenjenost u vlastiti zavičaj, ali i otvaranje svevremenih tema, što je dokaz njihove univerzalne vrijednosti, na što autor stavlja poseban naglasak.

Kao da je vođen Ingardenovom idejom po kojoj je literarno djelo samo niz smjernica koje svaki čitatelj treba konkretizirati, autor nam predstavlja vlastiti susret sa suvremenim herceg-bosanskim piscima i dijalog s njihovim djelima, objavljenim u proteklom desetljeću. U dodiru sa stvaralaštvom svojih suvremenika, autor analizira, izdvaja detalje, uspoređuje, dijeli vlastite doživljaje, valorizira, ali svjestan aproksimativnosti vlastite autonomije, ostavlja otvoren prostor za nove i drukčije prosudbe.

Krešimir Tabak

 

 

Sva prava pridržana © 2003 - 2021 DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA HERCEG BOSNE | WEB SITE by IT Sektor HIG d.o.o | Human Invest Group