Kesić, Ivica

Ivica Kesić (r. 1966. u Kreševu, od oca Marka i majke Janje rođene Lukić) osnovnu školu je završio u Kreševu, a srednju strojarsko-tehničku u Novom Travniku. U svijetu poezije se pojavio sasvim slučajno, na nagovor prijateljice iz Splita, pjesnikinje i slikarice Julije Stapić, koja je u njem, neznano kako, otkrila pjesnika. Pisati je počeo 2012., a već 2014. objavljuje prvu zbirku pjesama pod naslovom „Ispod našeg neba“, kojoj daje izrazito zavičajnu notu, ali osim zavičajnih u zbirci se može pronaći i mnogo ljubavnih, misaonih te duhovnih pjesama. Raznovrsnost tema, dosljednost ritmu i rimi, osnovne su značajke Kesićeve poezije. Godine 2016. objavljuje zbirku „Svjetionik“, a 2019. zbirku „Odbljesci praskozorja“, u kojoj pravi jedan manji iskorak u vode epske poezije minipoemom „Judita“. U ovoj zbirci autor je objavio dvadesetak soneta objedinivši ih u poglavlju „Sonetni intermezzo“ te se tako vrlo uspješno okušao u ovoj zahtjevnoj pjesničkoj disciplini. Osim poetskih, Kesić je autor više proznih tekstova od kojih su neki objavljeni u godišnjaku „Kalendar svetog Ante“ u izdanju FMC Svjetlo riječi te u Godišnjaku HKD-a Napredak za 2022. godinu. 2021. godine izlazi njegova prva zbirka aforizama pod naslovom „Riječ u grlu“. Ivica Kesić inače živi u živopisnom selu Vranci kod Kreševa iz čije ljepote, kako to voli sam istaknuti, crpi nepresušno nadahnuće za svoje stihove.

BIBLIOGRAFIJA

 Ispod našeg neba, pjesme, 2014.

Svjetionik, pjesme, 2016.

Odbljesci praskozorja, pjesme, 2019.

Riječ u grlu, aforizmi, 2021.

 

IZBOR IZ DJELA

 

Vjetar s Vran planine

 

Širom Vran planine blagi vjetar puše

i šapuće riječi iz legende žive

o sudbini jedne plemenite duše,

ramske krasotice, Grabovčeve Dive.

 

Dok je Vran kamena izblijediti neće

priča o djevojci od sedamnaest ljeta

kojoj i od žarkog sunca bjehu veće

čistoća obraza, križ i Majka sveta.

 

Pred ljepotom njenom venulo je cvijeće,

od sjaja iz oka gasnule bi zvijezde;

snila je o malo ljubavi i sreće ,

prepuna kreposti što nikad ne blijede.

 

Al’ dražest je njena zapela za oko

dušmanskom silniku, poturici- begu

koji htjede dušu i tijelo joj krotko

na silu oteti na Kedžari – brijegu.

 

Diva je učena vjeri i poštenju

i za nju ne bješe ništa od tog veće;

braneći ih časno nevinom je krvlju

posvetila travu i planinsko cvijeće.

 

 

Od tog dana Ramom gordi vihor ječi

sa prkosnih brda i travnih dolova

pronoseći lijepe Dive zadnje riječi:

„čuvajte nam svetu vjeru pradjedova!”

 

 

Priča o sreći

 

Pričaj mi prstima priču o sreći

za koju nisu potrebne riječi

noćas ćemo preko svega prijeći,

pustiti ljubav da sve rane liječi.

 

Slikaj mi usnama vatru po tijelu

prospi po meni raskošne boje,

želim te noćas udahnuti cijelu,

nek’ nam se srca u jedno spoje.

 

Grudima mi spjevaj najljepše rime

neka se k’o lava svud po meni sliju

i zagriju me kad navale zime.

 

Nek’ ruke me noćas najnježnije piju

i pod kožu urežu samo tvoje ime

dok nam bila himnu radosti biju.

 

 

 

Pod slapom ljepote

 

Ne zadirkuj vjetar ako spremna nisi

poletjeti sa mnom gdje ničega nema ,

gdje ne cvjeta smilje ni nježni irisi

a gnjev se gromova iz visina sprema.

 

Ne raspiruj oganj ako ne smiješ biti

glavnja razjarena što ljubavlju gori

i požudi tijela tvrđavu spaliti

da se s mojim učas u buktinju stvori.

 

Prepusti se mojih ruku divljem viru,

pehare ljepote ispraznimo ukap

i dok mjesec banči na nebeskom piru

želim da me mije grudi tvojih slap.

 

Pa nek’ nas ponesu bujice i struje

niz kanjone čežnje u slatke dubine

gdje pjesnik života nove verse snuje

ljepše od ljubavi, jače od sudbine.

 

 

Labirint žudnje

 

Ako me nekad izgubiš iz oka,

ponad horizonta stih moj ćeš pronaći

u kome je suza preteška i gorka;

njezinom bistrinom dušu ću ti taći.

 

Vidjet ćeš me možda kako letim k suncu

polomljenih krila na kraju beskraja

dok k’o sužanj bježim nepravednom sudcu,

k’o posljednji, tužni prognanik iz raja.

 

U labirint žudnje od zla ću se skriti,

nađi me kad budeš zagrljaja gladna.

Od ljubavi tkane slijedit ćemo niti,

ja ću biti Tezej a ti Arijadna.

 

Samo u zbiljnosti nikad me ne traži,

stvarnosti nestvarne sve više se bojim;

gutljaji bivanja da bi bili blaži,

u nepostojanju još samo postojim.

 

 

Budi to što jesi

 

Kad poglede zlobne sitne duše budu

bacale ka tebi iz blata obijesti

jer si bolja od njih i mrziti ne znaš;

ne saginji glavu, budi to što jesi.

 

Ako lice tvoje što dobrotom zrači

i jutrima što ga lahor smiješka resi

izaziva podsmijeh kod onih što mrze;

ne obaraj pogled, budi to što jesi.

 

Kad sve ti se mrači od riječi što bole

i nada kad bijelu zastavu izvjesi,

čista srca svojom stazom kroči;

nemoj klonut’ duhom, budi to što jesi.

 

Jer “oni” se hrane ranjenim dušama

zapjenjeni grizu k’o kerovi bijesni…

i kada ti budu saplitali noge;

ti ne gubi vjeru, budi to što jesi.

 

Budi to što jesi i kada se krici

crnih ptica zrakom razlijegali budu.

Ušutkaj ih tada djelom svojih ruku

što nastade sveto u muci i trudu.

 

 

ODJECI

Taj, do jučer mi nepoznati poet, u srednjim je godinama života iz misli iscijedio i iz duše iznjedrio dvije pjesničke zbirke kakve se desecima godina nisu pojavile na našim prostorima. Jednoj je dao naslov „Ispod našeg neba“, a drugoj dično ime „Svjetionik“. Prvu nisam čitao, a drugu sam na dušak ispio kako se pije pehar misnog vina, u vrijeme kad se za oltarom kazuje molitva.

Ivica Kesić, bez imalo dvojbe, veliko je pjesničko osvježenje na domaćoj literarnoj sceni. U svijet poezije ušao je objavom svoje prve zbirke pjesama 2014. godine. Imao je tada blizu pola stoljeća života. Mnogi su pisci u tim godinama postali slavnima ili su napisali svoja najbolja djela. No, naš poet se tek tada ukazao čitalačkom svijetu svojom prvom knjigom poezije. I, prema sudu tri dame koje su čitale njegove pjesme i pisale mu prve recenzije, širom otvorio vrata pjesničkoga svijeta, kako čine samo oni lirici koji donose nešto što drugi nemaju ili pak imaju u znatno manjoj mjeri.

Ivo Mijo Andrić

 

Melankolični i prefinjeni lirik u sljedećim se godinama počeo zanimati i za druge književne vrste koje produbljuju duhovnost i vode je u sferu humora i satire. Tako je u njegovoj literarnoj radionici iskovana ogrlica aforizama, epigrama, gnoma i sentencija koje, na upečatljiv način, svjedoče o vremenu prošlom i sadašnjem. Iz tog niza dubokoumnih misli i iskaza tankoćutnog poete Ivice, izranja oštroumni ironik, alegorik i satirik Kesić, koji biranim riječima, bez dlake na jeziku, kroki potezima slika i secira sumornu zbilju bosanskih i balkanskih prostora, osramoćenih suludim ratom i omeđenim staklenim mirom koga grade klonirane nacionalne i iracionalne vođe, zadojene podjelama po nacionalnoj i vjerskoj liniji. A ta linija već dugo ne vodi spajanju, nego razdvajanju ljudi na svoje i tuđe. Kao da su ljudi stvari ili zvijeri, a ne umna bića i izvor ljubavi.

Zanimljiva je i ne tako česta transformacija i nadogradnja poetike humorom i satirom, koju susrećemo tek kod nekoliko bosanskohercegovačkih i hrvatskih pisaca. Njima se na pravi način i u punom sjaju pridružio i Ivica Kesić ovom zbirkom aforizama i drugih produhovljenih misli. Za očekivati je da će on taj novi smjer književnog stvaralaštva slijediti i u buduće te tako obogatiti b-h, hrvatsku i balkansku humorističko-aforističku scenu, uz poetsku koju je već obogatio trima vrijednim pjesničkim zbirkama.

Ivo Mijo Andrić

 

Čitajući njegove pjesme shvatila sam da on cijelim svojim bićem pripada tom poetskom svijetu.

U čitateljsku optjecajnost, Ivica Kesić, pjesnik iz Kreševa, uputio je svoju treću zbirku poezije pod naslovom Odbljesci praskozorja. Zbirka se sastoji od sedam odjeljaka koji, iako tematski različiti, čine jednu skladnu cjelinu. Jasno, kvaliteta zbirke se ne mjeri brojem pjesama, nego njihovom kakvoćom. Zbirku vrijedi čitatelju učiniti dostupnom ako u njoj vrijedi jedna pjesma, a u ovom trećem poetskom izletu Ivice Kesića možemo pronaći pregršt vrijednih, zanimljivih i metaforičnih stihova. Autor reda misli u poetski vijenac, želeći do kraja ostati svoj. On jednostavno pjeva, lakoćom slaže rime koje daju dinamiku njegovim pjesmama. U standardizirani stih, kojim se koriste mnogi pjesnici, na vrlo originalan način ugrađuje svoja životna promišljanja, nadanja i čežnje. Čitajući njegove pjesme, u kojima je ostavio dio duše, kao da sam zalutala u neki već poznati poetski svijet, ali na neki način novi, melodični svijet, ili na neku livadu punu šarenih poetskih cvjetova koji mirišu zagonetnim mirisima.

Miljenka Koštro

 

Sva prava pridržana © 2003 - 2021 DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA HERCEG BOSNE | WEB SITE by IT Sektor AOX Company | Visit www.aox.company