Ivana Ćurić (djev. Bagarić, r. 18. veljače 1982. u Tomislavgradu) profesorica je razredne nastave. Od 2006. radi u Osnovnoj školi fra Mije Čuića u Bukovici (Tomislavgrad).
BIBLIOGRAFIJA
Iz dnevnika jedne mlade, kratke, šaljive priče, Matica hrvatska, Tomislavgrad 2017.
Iz dnevnika jedne mlade 2, srića je u malim stvarima, kratke, šaljive priče, Matica hrvatska Tomislavgrad – Đakovački kulturni krug Đakovo, 2019.
San o vječnom Božiću, koautorstvo Mirkom Ćurićem, zbirka priča, Đakovački kulturni krug, Đakovo, 2019.
Folirant u razredu, roman za djecu i mladež, Đakovački kulturni krug, Đakovo, 2020.
Sedmero znatiželjnih, roman za djecu i mladež, Đakovački kulturni krug, Đakovo, 2021.
Priče za djecu objavljuje u časopisima Cvitak i Mali koncil – Mak.
IZBOR IZ DJELA
Djeca koja vole knjige knjige
Prvi dan kada novi prvašići dolaze u školu, uvijek je svečan i poseban. Tada od uzbuđenja zadrhte sve školske klupe, kreda i spužva . Nervozna bude i školska ploča koja taj dan zahtjeva na sebi posebno ukrašen natpis dobrodošlice za nove učenike. Baš sve u školi od radosti zablista, a uzbuđenja nedostaje samo u polici sa knjigama.
– Nas svakako nitko ne primjećuje! – tužno je uzdahnula jedna žuta knjiga s prve police.
– Nitko nam se ne raduje – tiho je potvrdila zelena isod nje.
– Naravno da nam se ne raduju kad svi djecu prije polaska u školu plaše s nama! “Gotovo je s igrom, sad će biti uzmi knjigu u ruke!”- ljutila se velika crvena knjiga na dnu police.
– Tako je! – potvrdile su ostale knjige razočarano.
– Nije tako! – iznenada je povikala jedna slikovnica. – Poznavala sam djevojčicu koja više od svih igračaka voli slikovnice i knjige!
– Kako da ne! – porugljivo su joj se smijale ostale knjige.
– Istina je, ne lažem! – branila se slikovnica.
U tom trenutku u učionicu su došli prvaši sa svojom učiteljicom. Svi su se glasno divili šarenom natpisu dobrodošlice na ploči i u njihovu čast svježe obojanim zidovima, a onda je svatko odabrao svoju klupu. Mjesto pred policom šarenih knjiga odabrala je visoka djevojčica krupnih smeđih očiju i duge, tamne kose. Izgledala je baš kao Snjeguljica!
– Blagica! To je Blagica! – uzviknula je slikovnica. Djevojčica, kao da je čula njezin uzvik pogledala je u njenome smjeru.
– Moja slikovnica! – poskočila je Blagica – učiteljice, ja sam imala istu ovakvu! Mama ju je poklonila mojoj rodici… Mogu li je uzeti I prolistati, mogu li?- uzbuđeno je molila.
– Naravno Blagice –nodgovorila je učiteljica – drago mi je da među vama ima ljubitelja knjiga!
– Ovdje ima puno knjiga – nije Blagica skrivala svoje oduševljenje –I sve su prekrasne! Jedva ih čekam pročitati!
Njezina radost odmah je i ostalu djecu privukla k polici s knjigama, pa je svatko za sebe odabrao po jedan naslov.
– Divno! – zadovoljno je uzdahnula učiteljica – ovoj se školskoj godini posebno veselim! – priznala je.
A koliko su tek knjige bile sretne! O tome ne treba niti govoriti, to zna svatko tko je ikada osjetio da ga netko voli!
-Rekla sam vam da postoje djeca koja vole knjige, djeca poput moje Blagice! – ponosno je ponavljala slikovnica.
– Hvala Bogu da je tako! – povikale su knjige.
„Bolešćurina“ iz Kine
Doznao je Stjepan adresu stana u Opatiji pa je na Google mapi mogao vidjeti kuću i cijelu ulicu u kojoj se stan nalazio. Jako mu se svidjelo to što je vidio, pa je često u tišini svoje sobe razgledao i pogledom upijao okruženje u kojem će provesti ljeto. Njegova mašta s lakoćom ga je vodila u uzbudljive, ljetne pustolovine iz kojih se nerado vraćao u stvarnost. Čuvati tajnu za sebe sada je postao snažan teret i nije dugo izdržao. Uostalom, tko bi mogao takvo nešto čuvati samo za sebe?
Tajne planove o ljetovanju najprije je podijelio s Ilijom a zatim i s ostalim dečkima iz razreda. Nitko od njih se nije pokazao dobrim u čuvanju tajne kako se Stjepan nadao da će biti, pa je tajna brzinom munje procurila i u ženski svijet. Tako su uskoro pod velikim odmorom o Stjepanovu ljetovanju u Opatiji raspravljele i sve djevojčice. A onda kad su, jednog kišnog dana, na tjelesnom u učionici igrali gradova i sela, Lucija se odmah sjetila reći učiteljici da zna grad na slovo O, a Blagica je lupila kao iz topa:
-Znam i ja, Opatija! Kaže Stjepan da ćete ondje Vi učiteljice ljetovati!
Iznenadila se učiteljica, odmah je s blagim osmijehom pogledala Stjepana koji je od srama spustio glavu crven kao rak.
Na kraju je tajnu ispričao i Ani, ona odmah oduševljeno svim ukućanima i tajna više nije bila tajna. Svatko je o tome imao svoje mišljenje!
Tata i Matej, posve očekivano nisu bili oduševljeni. Njima bi more uvijek dosadilo već za jedan dan! Tata se pravdao da mu sunce dosadi svaki dan, jer radi težak posao na građevini, pa se za vrijeme slobodnih dana radije skriva u debeloj hladovini. Matej nije imao nikakvo valjano obrazloženje, samo je tvrdio da mu je na moru dosadno.
Na spomen ljetovanja u Opatiji baka se prekrstila, a to je uvijek činila u znak svog velikog čuđenja i neodobravanja. Stjepana je ipak čudilo kako to baka može tvrditi da ne voli more kad ga nikad u životu nije ni vidjela?!
-Trebaš s nama poći u Opatiju! Bako, da samo vidiš kako je tamo lijepo, pokazat ću ti na internetu! Imaš hladovine, možeš moliti Boga do mile volje, a popodne ćemo na plažu. Ja ću tebe naučiti plivati, vidjet ćeš da nije teško! Ponijet ćemo onaj kolut, sve naše stare napuhance i ne možeš potonuti! Na glavu stavi šešir kao i mama, maži se kremom i ne boj se da ćeš izgorjeti! A navečer ćemo u šetnju, sve sam isplanirao! – uzbuđeno je Stjepan govorio baki, a ona se smijala uporno vrteći glavom.
-Nije ti to, moj sinko za me! To ti je za mlađi svit! Di ću ja vaka stara, da se svit sa mnom šprda, ne daj ti meni moj Bože!
-Ajde bako, na moru je više baka nego ikog, jel de Ana?- tražio je sestrinu potvrdu.
-Istina! –brzo će Ana –morska voda je zdrava, to bi ti sigurno koristilo! A da samo vidiš koliko je starijih žena na plaži, naših i stranih, koliko god hoćeš! Mogla bi ti sebi naći društvo prije nego mi!
-Ajde moj sinko, nisu ti stranjske žene ko naše, ni blizu! Ko da je se njima teško skinut prid svitom, u nji ti je obraz đon! Govorio je meni pokojni stari dok je radio u Njemačkoj, sve ti ja znam! Bože ti lipi sačuvaj! –vrtila je smrknuta baka glavom dok su joj se unuci smijali neuspješno ju nagovarajuć da ipak, po prvi puta u životu, s njima ode na more.
Jedno popodne, baš kad su završile vijesti, zatekoše se baka i Stjepan sami u kući. Ona ugasi televiziju i pozove k sebi unuka koji je upravo završio zadaću iz matematike.
-Dođider! –tiho mu je rekla pogledajući u vrata u strahu da ih netko ne prekine u razgovoru.
-Reci bako –došao je Stjepan poslušno.
-Kaži der ti svojoj babi, di no će vas mater vodit na lito?
-U Opatiju! –poskoči on veselo.
-Tiše, tiše- opet će baka pogledajuć na vrata- a di je ta Opatija?
-U Hrvatskoj bako, gore u Istri! Evo zaguglat ću ti pa ćeš ti vidit –požuri Stjepan uzeti mobitel sa stola ali ga baka povuče sebi.
-Neka, neka ne triba! Nego, kaži der svojoj babi, je li to daleko?
-Pa je-iskreno će Stjepan- malo je dalje od Zagreba!
-Kud ćeš dalje- zavrti baka glavom.
-Jel se ti to bako predomišljaš, hoćeš ipak ić s nama? Ništa se ti ne brini za daljinu, idemo sa svojim autom i stat ćemo ti kad god hoćeš da malo protegneš noge!
-Ma jok sinko, o koju mi je to! Nego, nešto drugo mi je palo na pamet..
-Šta bako, reci?
-Mo, jesi čuo na vijestima, samo o tome govore..
-Znaš da ti ja to ne slušam!- spremno Stjepan odmahne rukom.
-Znam sinko, zato ti i govorim! Ja mislim – približi mu se baka pa stiša ton da bude sigurna sigurna da ih nitko ne čuje- da bi bilo puno bolje da vi ove godine nikud ne iđete! Pogotovo ne na daleko!
-Zašto? –začudi se Stjepan.
-Eno na dnevniku stalno govore o nekakvoj bolešćurini, tamo u Kini. Širi se Bože ti lipi sačuvaj, ko kuga eto ti! Narod tamo oda s nekakvim maskama priko usta i nosa, ma da ti je samo vidit! I od nje narod mrije, starija čeljad naročito! Ne znam kolko no rekoše da ih je danas pomrlo..
-Ajde bako, di li je Kina a di smo mi! –poskoči Stjepan kojega je bakina zabrinutost dobro nasmijala.
-Smij se ti, boli tebe briga! A samo ćeš vidit da to neće izać na dobro! Nije to s Božje strane, ja ti kažem!
-Bezveze se brineš bako! –ponovi joj Stjepan smijući se.
-Svoj ti poso –odmahne baka rukom- ja tebi kažem da to ništa nije dobro, samo ćeš vidit.
-Odoh ti ja vani – bezbrižno će Stjepan uopće ne shvaćajući razloge bakine zabrinutosti. U dva skoka je došao do vrata kad ga baka opet pozva sebi.
-Čekaj der, vamo dođi!
-Šta je sad?- osvrne se Stjepan.
-Nemoj ti o ovome ništa materi kazivat, ona će mislit da te ja nešto podgovaram..
-Ne brini ti ništa, ja sam ti već to zaboravio! – veselo joj poviče i u tren oka istrči u dvorište.
-Lipo moje dite – umiljato će baka pogledajuć za njim – e da su mi svi ko ti! –tužno uzdahne. Onda se opet kratko zamisli, pa se strese tjerajuć od sebe negativne misli pa uzme svoj molitvenik i odmah se umiri poluglasno čitajući poznate joj molitve.
A Stjepan? Taj je već svom snagom šutao loptu o zid susjedine staje i ne sluteći kako će mu se život uskoro drastično promijeniti. Dobro je što to tada nije znao!
ODJECI
Povjerenstvo za dodjelu Nagrade Anto Gardaš za najbolju proznu knjigu za djecu i mladež (dr. Dijana Zalar, Branka Primorac i Stjepan Tomaš) svake godine bilježi stanje dječje književnosti pisane na hrvatskom jeziku. U 2019., zapisuju kako se „autori se bave obiteljskim tajnama koje zbog spleta okolnosti izbiju na površinu u kasnijim generacijama; problematikom korupcije u policijskome poslu i njihovim odrazom na obiteljske odnose; društvenim i obiteljskim životom školaraca; djecom sa poteškoćama u razvoju (autizam), neobičnom djecom i prihvaćanjem različitosti; sagledavanjem svijeta u očima predškolke i predškolca; povezivanjem života svetaca iz različitih povijesnih razdoblja sa svijetom današnje djece; iskušenjima svećenika koji pokušava okupiti i upoznati mladež u svojoj župi; povijesnom tematikom (Sigetska bitka iz perspektive dječaka koji je sudjelovao u njoj); ulogom i utjecajem likova iz knjiga na svakodnevni život; turističkim znamenitostima i životom u Kaštelanskom zaljevu iz perspektive dvoje magaradi; utjecajem manifestacije i koncerta ULTRA na mladež i požarom na otoku; dinamikom jednoga srednjoškolskog razreda i njegovim sazrijevanjem; životom ljudi kroz oči njihove mačke; domišljatom djecom koja pronađu način da zaustave krivolov zaštićenih ptica…“ Prvi roman Ivane Ćurić Folirant u razredu, koji se bavi jednom školskom godinom osnovnoškolskog razreda, zasigurno se uklapa u ove glavne tematske okvire suvremene hrvatske književnosti za djecu i mlade, u kojoj je Ivanin autorski glas specifičan zbog svoje rubnosti, bogatog jezika i korištenja specifične štokavske ikavice duvanjskog kraja, a napose zbog sjajnih i vrlo životnih dijaloga, pa njen roman bez puno muke može biti dramatiziran, što se i dogodilo ali je pandemija koronavirusa za sada spriječili da se njena dramatizirana proza predstavi na kazališnim daskama. U svojom pregledu prozne produkcije Povjerenstvo zapaža kako nedostaje „uvjerljivih likova odraslih” te kako prevladavaju „tugaljiva djela u kojima se prepoznaje da nije osviještena višestruka važnost dijaloga.“ Također priželjkuju „duhovitih djela koja bi nasmijala čitatelja. Djeca su populacija željna smijeha i veselja, a knjiga je prilika da dobiju zabavu koja će ih istovremeno oplemeniti.“
Sve ove „prigovore“ kao da prepoznaje Ivana Ćurić pišući svoje romane i kratke priče za djecu, ona iznimno uspješno oblikuje odrasle, posebice ženske likove, vrlo je duhovita, ali taj humor je „djecoljuban“ i „čovjekoljuban“, naglašena je mađusobna povezanost likova u maloj zajednici koju opisuje, a ta povezanost često urodi onim veličanstvenim i najtežim oblikom ljudskog ponašanja – opraštanjem i prihvaćenjem isprike.
Svi koji su pisali o prvom romanu Ivane Ćurić za djecu i Mladež Folirant u razredu, zapazili su kako roman nudi mogućnost nastavka, odnosno nastavaka – Foliranta II, Foliranta III. itd, te kako je to na neki način sugerirala i sama autorica. Na kraju romana ostavlja svog junaka Stjepana u igri: „Eno ga, veselo šuta loptu o zid Omoljkine pojate iako mu ona to brani jer strahuje da će joj opet razbiti prozor. Ne znam za vas, ali meni to miriši na nove neprilike! Ukoliko ih bude, svakako ću vam javiti.“ Možda Stjepan nije onako okretan i snalažljiv kao Kušanov Koko, ali svakako nudi pregršt mogućnosti da njegov literarni život doživi nastavke.
A „život piše romane“ kaže ona otrcana fraza, pa prije nego je to možda i sam autorica htjela, njeni junaci upadaju u nove pustolovne, koje sada nisu samo lokalna priča, već univerzalna: na njihove živote odrazili su se događaji tisućama kilometara udaljeni i tako je nastao roman Sedmero znatiželjnih, nastavak romana Folirant u razredu.
Veljača je 2019. godine, školska godina se odvija bez velikih problema i dramatičnih događaja, a Stjepan se već raduje putovanju u Opatiju za vrijeme ljetnih praznika. Međutim njegova baka je zabrinuta zbog nekih čudnih događaja u svijetu:
„Eno na dnevniku stalno govore o nekakvoj bolešćurini, tamo u Kini. Širi se, Bože ti lipi sačuvaj, ko kuga, eto ti! Narod tamo oda s nekakvim maskama priko usta i nosa, ma da ti je samo vidit! I od nje narod mrije, starija čeljad naročito! Ne znam kolko, no rekoše da ih je danas pomrlo…“
„Ajde bako, di li je Kina a di smo mi!“ odgovorio je Stjepan kojeg je bakina zabrinutost nasmijala kao tipično staračko pretjerivanje i strahovanje.
Međutim, bakine slutnje su se uskoro obistinile, iako je velika većina vjerovala kako će ih ta bolest zaobići ili kako je riječ o nečemu bezopasnom. Stjepanov otac se šalio: „Onda se tata šali da mi ništa ne brinemo jer taj virus nije lud da dođe u naš kraj, kad smo se mi već toliko raselili da se više nema tko zaraziti!“
Na školskom karnevalu učiteljica s djecom spaljuje „krnju“ kojeg su nazvali Koronavirus, ali to nije pomoglo: virus je stigao u baš svaku europsku državu pa i u Stjepanovu selo i njegovu školu. Svi su se morali suočiti s novim okolnostima koje su iz temelja promijenile sve ono što su smatrali, kako to Amerikanci vole reći: „svojim načinom života“…
Za pretpostaviti kako će koronavirus biti važna književna tema narednih godina i kako nas čeka niz književnih djela na ovu temu, ali je Ivana Ćurić svakako jedna od autorica/autora koja se prva pozabavila temom virusa i utjecajem na dječje živote jer je roman završen pred ljeto 2020. Ona crpi teme iz vlastitog iskustva učiteljice i majke i njena književna reakcija pokazuje njen autorski senzibilitet i pisanje „iz života“. Ono što nam je jedino jasno kada pročitamo ovaj punokrvni, dobro napisan roman za djecu i mladež, kako ovo neće biti zadnje druženje s književnicom Ivanom Ćurić ni sa Stjepanom i ostalim junacima romana Sedmero znatiželjnih.
Mirko Ćurić