Na temelju odluke Upravnoga odbora Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne o utemeljenju književne Nagrade za kratku priču „Petar Miloš“, broj: 83-31/22, od 20. svibnja 2022. nakon provedene natječajne procedure, Upravni odbor DHK HB je na svojoj sjednici 19. kolovoza 2023. godine, a na temelju prijedloga Prosudbenoga povjerenstva za dodjelu književne Nagrade za kratku priču „Petar Miloš“, usvojio
ODLUKU
o dobitnicima Književne nagrade za kratku priču „Petar Miloš“
I.
Prvu nagradu dobiva Tomislav Majić za priču naslova: „Istočna vrata“
Drugu nagradu dobiva Marina Alerić Bebić za priču naslova: „Vitica“
Treću nagradu dobiva Tomislav Žigmanov za priču naslova „Antunov odabrani svijet“
II.
Nagrade će se dodijeliti u Tomislavgradu 26. kolovoza 2023., na 2. Danima Petra Miloša.
OBRAZLOŽENJE:
Na temelju odluke Upravnoga odbora Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne raspisan je natječaj za književnu Nagradu za kratku priču „Petar Miloš“. Na natječaj su pristigle stotinu i četiri kratke priče.
Upravni odbor DHK HB imenovao je Prosudbeno povjerenstva u sastavu: Ivan Sivrić, predsjednik povjerenstva; Željko Kocaj, član povjerenstva i Mirko Ćurić, član povjerenstva.
Nakon višestranoga sagledavanja Povjerenstvo je predložilo, a Upravni odbor DHK HB prihvatio prijedlog te je odlučeno da Nagradu za kratku priču „Petar Miloš“ zavređuju autori priča navedenih u točki I. ove Odluke.
Povjerenstvo je bilo suočeno s višeslojnim dvojbama te je najprije sačinilo širi izbor u koji su ušle kratke priče:
„Istočna vrata“, autora Tomislava Majića
„Vitica“, autorice Marine Alerić Bebić
„Antunov odabrani svijet“, autora Tomislava Žigmanova
„Zasjeda“, autora Abida Jarića
„Sve će biti dobro“, autora Tina Deželića
„U vlaku za Frankfurt“, autorice Jelene Stanojčić
„Red tijela, red mesa“, autorice Jelene Alfirević-Franić
„Vrijeme i svjetlost“, autorice Milane Gajović
„Jednom ma’ni dvaput se počeši“, autorice Mare Cice Šakotić
„Dedal i Ikar“, autorā Denisa i Anite Peričić
„Strah od straha“, autorice Ivane Bilić
„Rat koji se ne vidi“, autora Stipana Perkovića
„Teta Agata“, autorice Slave Rosandić
„Bomba“, autorice Tanje Milutinović
„Dom“, autorice Marisse Karača
Nakon više kontakata i dogovora Povjerenstvo je odlučilo Upravnomu odboru predložiti tri priče na nagradu.
Izvješće Prosudbenoga povjerenstva je temelj za odluku o dodjeli Nagrade za kratku priču „Petar Miloš“ te su prijedlog i obrazloženje sastavni dio ove Odluke.
Obrazloženje za nagrađene priče
Priča „Istočna vrata“
I ovogodišnji natječaj Petar Miloš pokazao je koliko su teme rata i poraća još uvijek poticajne za mnoge autore i autorice. Priča je napisana u prvom licu, a u njoj se linearno pripovijeda o jednom ratnom danu koji započinje misom u crkvi na Šćitu, gdje junaci priče Ladni, Šklopocija i Student na propovijedi doznaju povijesne razloge zazidanih istočnih vrata crkve, a čitatelj doznaje kako je riječ o mlađahnim frajerima, koji pod misom, osim što sa zanimanjem prate poučnu propovijed, stignu škicati u mlade djevojke i žene na misi. Autor onda vješto promijeni pripovjedačku perspektivu: poznatu, usporenu atmosferu misnog slavlja prekida komešanje, a tri junaka moraju žurno s mise jer se događa nešto dramatično. Probijene su linije obrane i govori se kako su pali Makljen i Crni vrh. Odjednom gotovo idilična scena mise oko koje je okuplja vjernički narod okupljen oko nacionalnog pastira – kako iz kakve stare junačke pjesme – postaje kaotična slika panike, straha, povlačenja, zapravo bijega i kukavičluka, odbacivanja oružja, skore propasti… Student je također obuzet atmosferom propasti, bespomoćnosti, osjećajem tragičnog ponavljanja povijesti. Ipak, pojava jednog od ratnih zapovjednika preokreće bitku i dio se boraca vraća na izgubljene položaje. Red se uspostavlja, linije se učvršćuju a junaci priče, bez gorčine shvaćaju kako je rat kompleksan i kako su i junaštvo i kukavičluk dio te složene priče: „I dok su jedni silazili niz Makljen,“ poučava nas Student, „drugi su se počeli penjati uz isto brdo. Nitko ni u koga nije gledao, niti su što jedni drugima govorili. Kao da se i jedni i drugi stide ovog trenutka i žele da što prije prođe…“
Ovaj odlomak je možda stvarni prikaz djelića tog ratnoga dana a možda i alegorijski prikaz onoga što se događa zadnjih desetljeća, napuštanja „položaja“, bacanje oružja i odlaska negdje drugdje.
Autor kratke priče „Istočna vrata“ vrlo plastično pripovijeda, stalno na rubu padanja u patetiku, političku nekorektnost ili superiorno moraliziranje, jer su njegovi junaci ti koji su išli (idu? ostaju?) gore, dok su drugi bacali puške i išli (idu?) dolje. Iako autor u fusnoti ističe kako je priča napisana „po stvarnim događajima doživljenima ili poznatima po kazivanjima sudionika, dok su likovi i imena izmišljeni“, njezina vrijednost nije u istinitosti ili neistinitosti napisanoga ili pak u slaganju ili neslaganju s autorovim nacionalnim, povijesnim ili političkim reminiscencijama, već u prvom redu u književnoj vještini kojom je napisana, sposobnosti da jedan iznimno dramatičan pa i traumatičan ratni događaj prikaže na vrijedan način, iz perspektive mladih ljudi, studenata, mangupa, označenih tek nadimcima, ali onih koji su sačuvali ili možda još čuvaju položaje koje su mnogi napustili…
Priča „Vitica“
Drugonagrađena priča „Vitica“ vraća nas onome što primarno očekujemo na natječaju imenovanom po Petru Milošu, koji je u prvom redu nenadmašan i duhovit pripovjedač na ikavici – dakle, duhovitoj, ali i nostalgično-sjetnoj priči, idealiziranju „svetog siromaštva“ i skladnog obiteljskog života koji nestaje ili je nestao u hrvatskim selima u Bosni i Hercegovini. Priču Vitica napisala je autorica pod pseudonimom Vera, a duhovita i onako „čapekovski“ topla priča donosi sličice iz života pripovjedačice u neimenovanu, siromašnu selu, u vremenu između Drugoga svjetskoga i Domovinskoga rata. To nam sugeriraju početne rečenice iz kojih saznajemo kako je pripovjedačica Vinka pučkoškolka, a na jednom satu nastaje komična situacija prigodom učenja ćirilice. U Vinkinoj patrijarhalnoj obitelji glavnu riječ vodi otac, ali je zapravo pokretač radnje majka, skromna žena, koja i u vrlo nepovoljnim okolnostima, prvenstveno zbog siromaštva, ali i spomenutoga patrijarhalnoga mentaliteta biva uskraćena za neke važne simbole kojima se definira ne samo kao majka i supruga, nego i kao voljena žena koja to simbolički može pokazati „selu i svijetu“. Uspješno je retuširala zajedničku bračnu sliku na kojoj joj je putujući slikar naslikao lančić s križem, ali je patila zbog – vitice – bračnoga prstena, koji nije dobila ni nakon što je „rodila pola razreda dice“ jer postoje uvijek neke važnije potrebe. Ipak, važnije od tog željena simbola ljubavi i priznanja ipak je ono što nam autorica uspijeva prenijeti i pokazati: međusobno razumijevanje i obiteljska ljubav, ona sveta siromašna sreća kada pripovjedačica u vrijeme Božića, kada je snijeg oko kuća, umjesto sanjki koje nema, „napuni starin rutaljinan najlonsku žaku od umitnjaka đubra“ i uživa s braćom kao nikada u ni prije ni poslije u životu.
Priča „Antunov odabrani svijet“
Trećenagrađena priča „Antunov odabrani svijet“, koju je napisao autor pod pseudonimom Augustin Križanović, vraća nas u vrijeme Domovinskoga rata, ali ovaj put u Vojvodinu. I ovdje je riječ o rijetko tematiziranim događajima iz nedavne prošlosti: o sudbinama hrvatske manjine, koja se nakon raspada Jugoslavije našla izvan granica Hrvatske, i čiji položaj postaje težak i opasan, onako kako rat postaje sve krvaviji i žešći. Glavni junaci priče su vojvođanski Hrvati, koji po tko zna koji put postaju ne samo građani drugoga reda, a vojno sposobni muškarci moraju ići u rat protiv svojih sunarodnjaka i protiv svoje vlastite savjesti. Priča je napisana u trećem licu, a glavni junak je vojvođanski Hrvat Antun, koji se uz pomoć obitelji i prijatelja skriva od mobilizacije jer „to nije njegov rat“. On prezire rat, ne smatra ga svojim, ali kako kaže njegova supruga Mira: „Rat nije ničiji. On je vragov.“
Autor je majstor u oblikovanju atmosfere straha, iščekivanja, sakrivanja, nepovjerenja, među ljudima, ali i u prirodi. Kasna je vojvođanska ratna jesen, kada neprestano rominja pa se od kiše smočiš i promrzneš, kada je sve krležijanski blatnjavo i gnjecavo i u prirodi i u dušama, a kroz ravnicu odjekuju vijesti i tutnjava obližnjih bitaka koje se vode uz granice. Ipak, Antun ostaje čovjek, nalik junacima prvonagrađene priče „Istočna vrata“, ma koliko se kontekst na prvi pogled razlikovao. Ustraje u odustajanju od mobilizacije i borbe protiv vlastitog naroda. Međutim, kako zaključuje autor valja „Trpjeti teškoće jednog, zarad vrijednosti nečeg drugog.“ Ne odustati. Ostati na toj upornoj ravničarskoj kiši što stvara rasputice u ljudima i oko ljudi. Ma koliko to koštalo.