Zadom (pjesme), LJubo Krmek, Naklada DHK HB i Matica hrvatska, Mostar – Stolac, 2015., knjižnica Suvremenici, knjiga 119. Recenzenti Tina Laco i Domagoj Vidović. Naslovnica i ilustracije ak. kipar Nikola Njirić. Portret autora: ak.sl. Mišela Boras.
Ljubo Krmek, s punim se pravom može reći, posjeduje uistinu specifičan odnos prema tradiciji u formalnom smislu. On je posuđuje, ali bez patetične intencije da joj se u potpunosti vrati. On ne odbacuje svježinu, opuštenost, dinamiku i zaigranost modernog izraza, ali podsjeća na važnost štovanja tradicionalne strukture. Čini se da Krmek gotovo eliotovskom panikom pokušava održati red u formalnom smislu jer bi napuštanje svake tradicije sugeriralo i raskid s tradicionalnim poimanjem (vlastitoga) identiteta. I baš poput Eliota koji je odbijao slobodan stih jer vers libre za sobom nužno povlači liberal, Krmek traži i njeguje identitarnu stabilnost i sigurnost kroz melodioznost usmene književnosti, kroz ritmičku preciznost starih pjesama, brojalica, jezičnih igara... (Tina Laso).
Ljubin je jezik ujedno pun „staronovotvorenica“, pučkih izraza i misli stopljenih s krajolikom poput kamenoga spavača sljubljenoga s biljnim pokrovom do te mjere da ga više ni pastiri ne prepoznaju kao strano tijelo. Ljubo se ne libi (Nije li on Libo Hrvat?) posegnuti ni za dijalektnim i etimološkim rječnicima, pa je u ovoj zbirci upotrijebio riječ šarpantara koja mi se učinila vedskom. Kad tamo, riječ je dubrovačka i označuje oluju s grmljavinom! U ovoj se zbirci Ljubo donekle odmiče od vlastitih bukolika te se kamenit (da ne rečem lapidaran) izričaj u znatnijoj mjeri ćuti tek u „Majušnicama“ (Zgodne li tvorenice!). Na moje pak p rve doticaje s njegovim pjesništvom upućuju pjesme okupljene pod podnaslovom „Posmrtnice“, svojevrstan razgovor sa sjenama preminulih pjesnika koji je vodio s Lucijanom Kordićem, Nikolom Martićem, Draganom Šimovićem, Vladom Puljićem i Vladimirom Pavlovićem. (Domagoj Vidović).